Povrv-387/2019-27

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Saši Rešetaru, kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice Lee Pihler, u pravnoj stvari tužitelja Eos Matrix d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107, zastupanog po punomoćnici Sonji Šoštar, odvjetnici iz Samobora, protiv tužene ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupe po punomoćnici KC, odvjetnici iz [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, Branimira Finglera, odvjetnika iz Osijeka, u zamjeni za Sonju Šoštar, odvjetnicu iz Samobora i punomoćnice tužene, KC, odvjetnice iz [adresa], a objave 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. U cijelosti se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, broj Ovrv-6928/2019 od 17. lipnja 2019., te se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženoj ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju Eos Matrix d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107, iznos od 70.426,99 kn/9.347,27 eur[1] (slovima: sedamdesettisućačetristodvadesetšestkunadevedesetdevetlipa/devettisućatristočetrd esetsedameuradvadesetsedamcenti), koji se sastoji od:

- dospjele glavnice u iznosu od 37.763,61 kn

- redovnih kamata 3.990,19 kn

- zakonskih zateznih kamata obračunatih do 8. lipnja 2019. u iznosu od 28.673,19 kn

s tim da zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 37.763,61 kn, teku od 9. lipnja 2019. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.641,84 kn sa zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 1.062,50 eur (slovima: tisućušezdesetdvaeurapedesetcenti), sve u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjev tužene za naknadu troška odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, broj Ovrv- 6928/2019 od 17. lipnja 2019., naloženo je ovršeniku (sada tuženoj), isplatiti ovrhovoditelju (sada tužitelju) iznos od ukupno 70.426,99 kn i to na ime dospjele glavnice iznos od 37.763,61 kn, redovnih kamata 3.990,19 kn i zakonskih zateznih kamata obračunatih do 8. lipnja 2019. iznos od 28.673,19 kn, s tim da zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 37.763,61 kn, teku od 9. lipnja 2019. do isplate, te trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.641,84 kn sa zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od osam dana.

2. Protiv navedenog rješenja tužena je podnijela prigovor kojim isto pobija u cijelosti, te navodi da ništa nije dužna tužitelju, da ne priznaje dug, ističući i prigovor zastare. Navodi da je tužitelj dostavio samo izvod iz otvorenih stavaka dužnika, ali ne i ugovor o cesiji kojim bi dokazao prijenos potraživanja s ranijeg vjerovnika na tuženika.

3. Povodom prigovora tužene, rješenjem ovog suda br. Povrv-387/2019-2 od 6. rujna 2019., koje je postalo pravomoćno 24. rujna 2019., stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika u dijelu u kojem je određena ovrha i u tom dijelu su ukinute provedene radnje, te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Tužitelj u podnesku od 10. listopada 2019. navodi da je temeljem ugovora o cesiji od 5. listopada 2011. postao vlasnik predmeta potraživanja. Prilikom ustupa tražbine postupio je sukladno čl. 80. ZOO-a i obavijestio tuženu o ustupu prilikom mirnog rješavanja spora. Međutim, obavijest dužniku nije pretpostavka valjanosti ugovora o cesiji. Ugovor o cesiji je dvostrano obvezni pravni odnos koji regulira prijenos potraživanja sa starog vjerovnika na novog, te su stranke takvog ugovora stari i novi vjerovnik, ali ne i dužnik prema kojem stari vjerovnik ima predmetno potraživanje. U konkretnom slučaju radi se o dugovanju tužene prema starom vjerovniku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, koje je tužitelj otkupio temeljem ugovora o cesiji. Tužena je kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb uzela kredit od 55.000,00 kn s rokom otplate 84 mjeseca, temeljem ugovora o kreditu broj 518-50- 4648129 od 17. siječnja 2008. S obzirom da tužena nije uredno izvršavala svoje obveze po predmetnom ugovoru, banka je 29. kolovoza 2011. otkazala tuženoj ugovor o kreditu, te je time cjelokupno dugovanje tužene po predmetnom kreditu dospjelo na naplatu. Tužena je označeni otkaz primila 5. rujna 2011. Iznos tada dospjelog duga je bio 43.043,80 kn. Tužitelj je otkupio dugovanje tužene u iznosu od 39.079,21 kn. Tužena je u međuvremenu podmirila iznos od ukupno 1.315,60 kn, tako da njezino preostalo dugovanje na dan 8. lipnja 2019. na ime glavnice iznosi 37.763,61 kn, redovne kamate 3.990,19 kn, te zakonske zatezne kamate 28.673,19 kn, odnosno ukupno utuženi iznos od 70.426,99 kn. U odnosu na prigovor tužene da je nastupila zastara potraživanja, tužitelj ističe da je prema analitičkoj kartici tužena prije utuženja vršila uplate u iznosu od ukupno 1.315,60 kn, posljednju 15. rujna 2014. čime je priznala dugovanje i prekinula zastaru sukladno čl. 240. ZOO-a. S obzirom da od dana zadnje uplate do pokretanja ovršnog postupka nije proteklo više od 5 godina, prigovor zastare je neosnovan sukladno čl. 225. ZOO-a.

5. Podneskom od 15. studenog 2019. tužena ostaje kod istaknutog prigovora zastare, budući da je od dospijeća tražbine kao i zadnje uplate tužene proteklo gotovo 8 godina. Tužena smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od 3 godine, budući da se radi o povremenim tražbinama, no ukoliko sud smatra da se primjenjuje opći zastarni rok, tužena smatra da je nastupio i opći zastarni rok, jer je od dospjelosti tražbine proteklo gotovo 8 godina. Tužena osporava specifikaciju iz koje proizlazi da je vršila uplate 31. siječnja 2012. u iznosu od 200,00 kn i 8. kolovoza 2014. u iznosu od 50,00 kn, te 15. rujna 2014. u iznosu od 50,00 kn. Tužena ove uplate nije izvršila, a tužitelj nije dokazao da bi zaista bile i izvršene. Sve da je tužena i podmirila dio duga po predmetnom kreditu, isto se ne bi moglo smatrati priznanjem duga i prekidom zastare. Iz dopisa Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb razvidno je da je potraživanje po predmetnom kreditu preneseno na tužitelja i da su po predmetnom kreditu evidentirane dvije uplate i to 5. rujna 2011. u iznosu od 1.000,00 kn i 5. listopada 2011. u iznosu od 15,60 kn.

6. Tužitelj u podnesku od 22. siječnja 2020. navodi da je iz izvatka po transakcijskom računu Privredne banke Zagreb d.d. vidljiva uplata tužene na stranici 7 izvatka pod Rbr. 61 u iznosu od 50,00 kn, pod Rbr. 62 u iznosu od 50,00 kn, te pod Rbr. 63 u iznosu od 50,00 kn, sve na dan 15. rujna 2014. u korist tužitelja, s tim da se na sporno potraživanje odnosi samo uplata pod Rbr. 63 s pozivom na broj 2-175246 (koji broj je referentni broj za ovaj predmet, a što je vidljivo iz izvoda otvorenih stavaka koji prileži ovršnom prijedlogu, te dodatka ugovora o cesiji). U odnosu na prigovor zastare, tužitelj i nadalje ističe da se radi o zastarnom roku od 5 godina, jer je predmetni ugovor o kreditu otkazan, te cjelokupno dugovanje tužene dospijeva na naplatu odjednom sa zastranim rokom od 5 godina. S obzirom da je tužena zadnju uplatu izvršila 15. rujna 2014., time je priznala dug i prekinula zastarni rok. 7. Podneskom od 31. siječnja 2020. tužitelj je dostavio ovjereni izvadak po transakcijskom računu Privredne banke Zagreb d.d. od 31. siječnja 2012. iz kojeg je vidljiva uplata tužene na stranici 1 izvatka pod Rbr. 2 u iznosu od 200,00 kn u korist tužitelja, s pozivom na broj 2-175246 (koji broj je referentni broj za ovaj predmet, a što je vidljivo iz izvoda otvorenih stavaka koji prileži ovršnom prijedlogu, te dodatka ugovora o cesiji). Dostavljen je i ovjereni izvadak po transakcijskom računu Privredne banke Zagreb d.d. od 8. kolovoza 2014. iz kojeg je vidljiva uplata tužene na stranici 9 izvatka pod Rbr. 83 u iznosu od 50,00 kn, pod Rbr. 84 u iznosu od 50,00 kn, te pod Rbr. 85 u iznosu od 50,00 kn, u korist tužitelja, s tim da se na sporno potraživanje odnosi samo uplata pod Rbr. 84 s pozivom na broj 2-175246.

8. Tužena u podnesku od 5. veljače 2020. osporava vršenje predmetnih uplata, jer iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo tko ih je zaista izvršio i na koji način. Sve i da je tužena podmirila dio duga po predmetnom kreditu, što nije učinila, isto se ne bi moglo smatrati priznanjem duga i prekidom zastare.

9. Na ročištu 9. siječnja 2025. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva i svih dotadašnjih navoda.

10. Tužena je na ročištu 9. siječnja 2025. ostala kod odgovora na tužbu, ranije prigovora protiv rješenja o ovrsi i svih navoda.

11. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je izvršio uvid u izvod otvorenih stavaka dužnika (list 6 spisa), ugovor o cesiji od 5. listopada 2011. (list 15-22 spisa), specifikaciju (list 23 spisa), ugovor o kreditu (list 24-26 spisa), izjavu o otkazu kredita (list 27 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga na dan 29. kolovoza 2011. (list 28-29 spisa), karticu Contracta broj 21003-2-175246 (list 30-31 spisa), ispis specifikacije obračuna zateznih kamata (list 32 spisa), opće uvjete poslovanja Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb (list 33-35 spisa), izvadak po transakcijskom računu Privredne banke Zagreb d.d. (list 50-62 spisa), izvod otvorenih stavaka na dan 8. lipnja 2019. (list 63 spisa), specifikaciju (list 64 spisa), izvadak po transakcijskom računu Privredne banke Zagreb d.d. (list 67-81 spisa) i dokumentaciju Hrvatske poštanske banke d.d. (list 112-119 spisa).

12. Sud je odbio dokazni prijedlog tužene za dodatno pribavljanje uplatnice od 15. rujna 2014., za saslušanje tužene kao stranke, te provođenje financijsko knjigovodstvenog i grafološkog vještačenja, smatrajući da isto nije potrebno.

13. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući svaki dokaz posebno i u međusobnoj vezi, sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.

14. Naime, nije sporno da je tužena sa Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb zaključila ugovor o kreditu broj 518-50-4648120 dana 17. siječnja 2008. u iznosu od 55.000,00 kn s rokom otplate od 84 mjeseca, s tim da prvi anuitet dospijeva na naplatu 29. veljače 2008. Odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu propisano je da će otkaz kredita, kreditor učiniti putem pisane izjave o otkazu koja se upućuje korisniku kredita, preporučenim pismom s povratnicom, pri čemu je korisnik kredita suglasan da tako učinjena izjava proizvodi učinke od dana predaje preporučene pošiljke pošti, bez obzira da li je dostava uspjela ili ne, osim ako u samoj izjavi o otkazu nije nešto drugo navedeno. Zbog neispunjavanja obveza preuzetih ugovorom, tuženoj je otkazan ugovor izjavom od 29. kolovoza 2011., koja je preporučeno predana pošti 30. kolovoza 2011. Prema izvatku iz poslovnih knjiga Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb od 29. kolovoza 2011. ukupno dospjelo dugovanje tužene na taj dan iznosilo je 43.043,80 kn.

15. Nadalje, utvrđeno je da je Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb dana 5. listopada 2011. na temelju Ugovora o cesiji prenio svoje potraživanje prema tuženoj na tužitelja. Na temelju čl. 80. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23 - u nastavku teksta ZOO) raniji vjerovnik je ugovorom sklopljenim s tužiteljem na tužitelja prenio svoju tražbinu, pa na temelju čl. 84 st. 1. ZOO-a tužitelj kao primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Prema priloženoj specifikaciji dugovanje tužene vodi se pod brojem 2-175246.

16. Sukladno priloženoj kartici Contracta tužitelj je otkupio dugovanje tužene u iznosu od 39.079,21 kn, a kako je tužena u međuvremenu prema priloženoj dokumentaciji podmirila ukupno 1.315,60 kn, njezino preostalo dugovanje na dan 8. lipnja 2019. prema izvodu otvorenih stavaka dužnika iznosi 70.426,99 kn (glavnica 37.763,61 kn, redovne kamate 3.990,19 kn i zakonske zatezne kamate obračunate do 8. lipnja 2019. u iznosu od 28.673,19 kn).

17. Iz izvatka po transakcijskom računu Privredne banke Zagreb d.d. proizlazi da je tužena tužitelju pozivom na broj 2-175246 izvršila uplate 15. rujna 2014. u iznosu od 50,00 kn, 31. siječnja 2012. u iznosu od 200,00 kn, 8. kolovoza 2014. u iznosu od 50,00 kn. Hrvatska poštanska banka d.d. dostavila je u spis uplatnice iz kojih su vidljive uplate tužene tužitelju 8. kolovoza 2014. u iznosu od 50,00 kn i 30. siječnja 2012. u iznosu od 200,00 kn, pozivom na broj 2-175246. Iz dostavljenih uplatnica vidljive su i dvije uplate tužene tužitelju 12. rujna 2014. u iznosima od po 50,00 kn, pozivom na drugi broj dugovanja.

18. U odnosu na prigovore tužene da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja tužitelja i da se podmirivanje dijela duga ne može smatrati priznanjem duga i prekidom zastare, sud nalazi da su prigovori osnovani.

19. Kako tužena nije uredno otplaćivala anuitete kredita, došlo je do raskida ugovora i dospijeća cjelokupne tražbine po osnovi tog ugovora, te se na potraživanje koje je dospjelo samim raskidom ugovora primjenjuje opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a.

20. S obzirom da je tuženoj ugovor o kreditu otkazan 29. kolovoza 2011., a otkaz predan pošti preporučeno 30. kolovoza 2011., od kada prema čl. 10. Ugovora o kreditu proizvodi pravne učinke, te da je tužitelj podnio prijedlog za ovrhu 17. lipnja 2019., evidentno je da je prijedlog podnesen nakon proteka roka od pet godina od trenutka dospjelosti predmetne tražbine.

21. Osnovan je i prigovor tužene da se plaćanje dijela duga ne može smatrati priznanjem cijelog duga, čime bi došlo do prekida tijeka zastare. Naime, odredbom čl. 240. st. 1. ZOO-a, propisano je da se zastara prekida kada dužnik prizna dug. Priznanje duga mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista i priznaje, što je u konkretnom slučaju izostalo.

22. Plaćanje manjeg dijela duga u konkretnom slučaju u iznosima od po 200,00 kn i dva puta po 50,00 kn (glavnica duga iznosi 37.763,61 kn), ne može se smatrati priznanjem preostalog duga, čime bi došlo do prekida zastare. Kako tužena u zastarnom roku nije priznala cijeli dug, nije došlo ni do prekida zastare uplatama u siječnju 2012., te u kolovozu i rujnu 2014., koje proizlaze iz specifikacije na listu 32 spisa, te izvadaka po transakcijskom računu Privredne banke Zagreb od 15. rujna 2014. i 31. siječnja 2012. i uplatnica Hrvatske poštanske banke iz kojih su vidljive uplate u siječnju 2012. i kolovozu 2014.

23. Budući da sud nalazi da je potraživanje tužitelja u zastari i da plaćanje manjeg dijela duga ne prekida tijek zastare, jer tužena nije izričito priznala dug koji nije plaćen, odbijeni su dokazni prijedlozi tužene da se od Hrvatske poštanske banke zatraži uplatnica od 15. rujna 2014. na iznos od 50,00 kn, koja je evidentirana kod tužitelja, da se tužena sasluša kao stranka, da se provede grafološko vještačenje na okolnost tko je izvršio predmetne uplate, jer tužena tvrdi da ih ona osobno nije izvršila, te financijsko vještačenje na okolnosti izvršenih uplata, koje su evidentirane kod tužitelja i Hrvatske poštanske banke, koji dokazni prijedlozi bi samo odugovlačili postupak.

24. Slijedom navedenog, sud je na temelju čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u nastavku teksta ZPP), u cijelosti ukinuo platni nalog sadržan u rješenju javnog bilježnika i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

25. Odluku o trošku sud je donio na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužena u cijelosti uspjela u sporu, a odnosi se na trošak zastupanja tužene putem odvjetnika. Tuženoj je priznat trošak obrazloženog podneska od 15. studenog 2019. i od 5. veljače 2020. u visini od po 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - NN 138/23 - u nastavku teksta Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 28. studenog 2019. u visini od 25 bodova (Tbr. 9. t. 5. Tarife), umjesto traženih 100 bodova, jer je ročište odgođeno, trošak zastupanja na ročištu 10. veljače 2020. u visini od 100 bodova (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 9. siječnja 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 9. t. 1. Tarife), što je ukupno 425 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (Tbr. 54. Tarife), iznosi 850,00 eur, što uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 212,50 eur, sveukupno iznosi 1.062,50 eur. U preostalom dijelu zahtjev tužene za naknadu troška odbijen je kao neosnovan. 26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Osijek, 14. siječnja 2025.

Sudac

Saša Rešetar

u.z. Davor Liščić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi pisanim putem, putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. tužitelju putem punomoćnika

2. tuženoj putem punomoćnika