REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Š 5

Poslovni broj: Us I-1641/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja Sveučilište u Rijeci, Rijeka, Trg braće Mažuranića 10, OIB: 64218323816, kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Knežević i partneri j.t.d., Rijeka, Ribarska 4, protiv tuženika Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije Republike Hrvatske, Zagreb, Miramarska cesta 22, OIB: 69608914212, radi prigovora - postupanja Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije, 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika KLASA: UP/I-910-04/20-02/363, URBROJ: 538-05-3-3-2/615-23-4 od 14. lipnja 2023., kao i radi poništenja Izmjene odluke o utvrđenim nepravilnostima KLASA: 910-01/14-01/85, URBROJ: 358-04-20-2752 od 29. lipnja 2020. Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove upravnog spora od 21,20 EUR (dvadeset jedan euro i dvadeset centi) u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude, dok se u preostalom dijelu od 34,33 EUR (trideset i četiri eura i trideset i tri centa) odbija zahtjev tuženika za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-910-04/20-02/363, URBROJ: 538-05-3-3- 2/615-23-4 od 14. lipnja 2023. odbijen je prigovor tužitelja izjavljen na postupanje Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa projekata Europske unije (u nastavku teksta: SAFU) povodom Izmjene odluke o nepravilnosti (IRR29) KLASA: 910- 01/14-01/85, URBROJ: 358-04-20-2752 od 29. lipnja 2020. (dalje: Izmjena odluke SAFU) kojom je tužitelju određena financijska korekcija za nabavu broj 1 „Građevinsko-obrtnički i instalaterski radovi na izgradnji tri objekta smještaja sa studentskim centrom u Sveučilišnom kampusu“.

2. Tužitelj pravodobno podnesenom tužbom osporava zakonitost navedenog rješenja. Smatra da je odluka donesena protivno svim načelima vladavine prava i protivno Ustavu Republike Hrvatske jer je na postupak javne nabave koja je provedena 2014. tuženik primijenio upute od 23. ožujka 2021., dakle donesene sedam godina nakon provedbe postupka. Osporava da bi se konkretno radilo o upravnoj stvari i upravnom aktu. Nesporna da je činjenica da su tužitelj, tuženik i SAFU sklopili ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava te time uredili svoje odnose, a sastavni dio ugovora su opći uvjeti koje je sastavljao tuženik i na koje tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. Smatra da se radi o ugovornom odnosu u kojem odluku može donijeti samo nadležni trgovački sud. Predlaže sudjelovanje Ministarstva znanosti i obrazovanja, Ministarstva financija te Republiku Hrvatsku kao zainteresiranih osoba u ovom predmetu obzirom da je Ministarstvo znanosti i obrazovanja resorno ministarstvo za tužitelja, da je i samo sudjelovalo u projektu izgradnje studentskog smještaja, te da će zajedno s Ministarstvom financija biti dužno osigurati potrebna sredstva ustegnuta tužitelju, dok je Republika Hrvatska, kao jedini osnivač tužitelja, solidarno odgovorna za sva njegova dugovanja. Tužitelj nadalje osporava nastanak nepravilnosti u skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom 36. Uredbe br. 1303/2013, a prema kojoj nepravilnost znači svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti, ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom. Smatra da je istog stava i Sud Europske unije u predmetima, broj: C-260/14, C-261/14, C-408/16 i C-406/14 te navodi da u ovoj situaciji nema mogućnosti nastanka štete proračunu Unije niti je šteta nastala, a da bi se odredila financijska korekcija nije dovoljno utvrditi pogrešku samu, već je nužno utvrditi i nastanak štete ili mogućnost nastanka štete proračunu Unije, i to na način da ta šteta optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom. Stoga, čak da i pogreška postoji te čak i da je nastala šteta ili mogućnost štete proračunu Unije, financijska korekcija se može odrediti samo ako je ujedno došlo i do neopravdanog izdatka iz proračuna Unije, što ovdje nije slučaj. U odnosu na navodne povrede, pojašnjava kako obveza dostave jamstva nije obveza tužitelja, već odabranog ponuditelja, te isto ne predstavlja kašnjenje samog tužitelja. Ujedno, jamstvo da predstavlja sporedni pravni posao. Nadalje, smatra kako određivanje obilaska lokacije predstavlja dispoziciju same stranke kao naručitelja te je ovlast sukladno članku 238. Zakona o javnoj nabavi. Isto nije imalo odvraćajući učinak na pojedine gospodarske subjekte obzirom da je u nabavi pristiglo sedam ponuda. Zaključno ističe da u slučaju da nepravilnost i postoji, financijska korekcija se može odrediti samo ako je ujedno došlo i do neopravdanog izdatka iz proračuna Unije, što ovdje nije slučaj jer bi posao bio obavljen pod jednakim uvjetima pod kojima je i obavljen. Predlaže da sud poništi pobijano rješenje i navedenu Izmjenu Odluke o utvrđenim nepravilnostima te utvrdi da nema nepravilnosti i financijskih korekcija i u cijelosti prihvati zahtjev za nadoknadom sredstava, podredno poništi osporavano rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Pobijano rješenje donijeto je sukladno važećim zakonskim propisima te u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju istog. Vezano uz primjenu uputa, ističe kako su donesene sukladno čl. 5. st. 3. t. 10. Uredbe o tijelima u sustavima upravljanja i kontrole korištenja Europskog socijalnog fonda za regionalni razvoj i Kohezijskog fonda, da iste nisu propis te se ne primjenjuje zabrana povratnog djelovanja, a istima se ni ne uvode nove obveze korisniku, već se razrađuje postojeći propis odnosno smjernice za postupanje. Ukazuje na brojnu praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u kojem je zauzet stav da je u predmetima utvrđivanja nepravilnosti određivanja financijske korekcije korisnicima bespovratnih sredstava europskih strukturnih i investicijskih fondova nadležan upravni sud u okviru upravnog spora. U odnosu na tužbeni navod da nisu kumulativno ispunjene sve pretpostavke neophodne za utvrđivanje nepravilnosti, navodi kako iz sadržaja definicije nepravilnosti članka 2. točke 36. Uredbe broj 1303/2013 ne proizlazi isključivo zahtjev za nastankom točno određenog financijskog učinka na proračun Unije kako to shvaća tužitelj, jer je sadržajem definicije nepravilnosti obuhvaćena kako stvarna šteta, tako i potencijalna šteta u situacijama kada nije moguće količinski točno odrediti financijske posljedice za određeni Ugovor o nabavi, a navedenom Uredbom EU broj 1303/2013 u članku 2. točka 36. Uredbe definirana je nepravilnost kao svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun neopravdanim izdatkom, dok je odredbom članka 74. stavka 3. Uredbe propisano da države članice osiguravaju postojanje učinkovitih mehanizama za provjeru pritužbi na europske strukturne i investicijske fondove, pri čemu su opseg pravila i postupci takvih mehanizama odgovornost država članica u skladu s njihovim institucionalnim i pravnim okvirom. Tuženik navodi kako se predmet nepravilnosti ne reflektira u direktnom utjecaju na proračun Unije, već činjenici da je nepravilnost mogla imati utjecaja na sam proračun te se u prilog istome poziva na presudu Suda Europske unije C-406/14 od 14. srpnja 2014. i C-408/16 od 6. prosinca 2017.. Smatra da tuženik nije dokazao kako se utjecaj povrede na proračun Unije može potpuno isključiti. U odnosu na utvrđene nepravilnosti, pojašnjava kako je na dan isteka bankarske garancije (15. srpnja 2016.) ugovor o nabavi bio izvršen najmanje 90% te da je ista trebala važiti do 7. kolovoza 2016., odnosno jamstvo za uredno izvršenje ugovora nije pokrivalo cijelo razdoblje izvršenja Ugovora, a isto je moglo biti od utjecaja na proračun Unije. Nadalje, propisivanjem obveze posjeta lokacije gradilišta u postupku dovedeni su u otegotni položaj subjekti koji zbog udaljenosti nisu u mogućnosti obaviti obilazak prije podnošenja ponude te da navedeno treba ostaviti na dispoziciju svakom ponuditelju, a ne nametnuti isto kao obvezu, posebno stoga što Dokumentacija o nabavi sadrži dijelove glavnog projekta sa svim potrebnim nacrtima i troškovnik. Također, u takvim slučajevima rok za dostavu ponuda mora biti dulji od propisanih minimalnih rokova. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Kako bi se strankama omogućilo usmeno iznošenje svojih navoda (čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS)), dana 17. prosinca 2024. održano je ročište za raspravu.

5. Raspravnim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za pozivanje Ministarstva znanosti i obrazovanja, Ministarstva financija te Republike Hrvatske na sudjelovanje u ovom sporu u svojstvu zainteresiranih osoba, a sve iz razloga iznesenih u tom rješenju.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj sudjelovao u postupku dodjele bespovratnih sredstava u okviru kojeg je sklopljen Ugovor o dodijeli bespovratnih sredstava između Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije kao Upravljačkog tijela, Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije kao Posredničkog tijela razine 2, s jedne strane i tužitelja, kao korisnika, s druge strane, u svrhu provedbe projekta „Studentski smještaj na Kampusu Sveučilišta u Rijeci 1. faza (TRIS)“, referentna oznaka KK.09.1.2.01.0005. s pripadajućim dodacima. Nesporno je da je tužitelj u okviru tog projekta, kao obveznik Zakona o javnoj nabavi, proveo nabavu br. 1. „Građevinsko-obrtnički i instalaterski radovi na izgradnji tri objekta smještaja sa studentskim centom u Sveučilišnom kampusu“. Nije sporno ni da je bankarsko jamstvo odabranog ponuditelja trajalo do 15. srpnja 2016., odnosno da na dan isteka jamstva ugovor o nabavi radova nije bio izvršen u cijelosti, te da je tužitelj kao naručitelj u dokumentaciji o nadmetanju propisao obvezu obilaska lokacije gradilišta prije davanja ponude, slijedom čega je donijeta Izmjena Odluka o utvrđenoj nepravilnosti od 29. lipnja 2020. kojom je određena primjena financijske korekcije od 5% ugovorenog iznosa nabave.

7. Sporno je radi li se u konkretnom predmetu o upravnoj stvari, te postoji li nepravilnost u smislu čl. 2. st. 1. t. 36. Uredbe br. 1303/2013 Europskog parlamenta i vijeća od 17. prosinca 2013., odnosno jesu li kumulativno ispunjeni uvjeti za financijsku korekciju propisani navedenom odredbom.

8. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je na temelju odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

9. Prije svega, u odnosu na tužiteljev prigovor da postupak utvrđenja nepravilnosti utvrđivanja financijske korekcije korisnicima bespovratnih sredstava europskih strukturnih i investicijskih fondova ne može biti predmet upravnih postupaka, sud ističe kako navedeno predstavlja upravne mjere u smislu Uredbe EU broj 1303/2013 Europskog parlamenta i vijeća od 17. prosinca 2013. te se ovdje radi o upravnoj stvari, a takvo shvaćanje je zauzeto u više odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (posl.br. Usž-1406/2020-4, Usž-4518/2020-2, i dr.), kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-zpz-155/2021. od 3. svibnja 2022.

10. Relevantnom Uredbom (EU) 1303/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o utvrđivanju zajedničkih odredbi o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu, Kohezijskom fondu, Europskom poljoprivrednom fondu za ruralni razvoj i Europskom fondu za pomorstvo i ribarstvo i o utvrđivanju općih odredbi o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu, Kohezijskom fondu i Europskom fondu za pomorstvo i ribarstvo te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) broj 1083/2006, u članku 2. točka 36. definirana je nepravilnost kao svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti ili bi moglo našteti proračunu Unije tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom.

11. Odredbom članka 143. stavkom 2. Uredbe (EU) br. 1303/2013 propisano je da države članice provode potrebne financijske korekcije u vezi s pojedinačnim ili sustavnim nepravilnostima koje su otkrivene u operacijama ili u operativnim programima. Financijske korekcije sastoje se od ukidanja dijela ili cijelog javnog doprinosa nekoj operaciji ili operativnom programu. Države članice uzimaju u obzir prirodu i težinu nepravilnosti i financijskog gubitka za fondove ili EFPR te provode i odgovarajuće korekcije. Upravljačko tijelo evidentira financijske korekcije u računima za obračunsku godinu u kojoj je odlučeno o ukidanju sredstava.

12. Stoga je, vezano uz prigovor tužitelja da nepravilnost nije nastala jer nije dokazan nastanak štete za proračun, i ovaj sud stava, da iz sadržaja definicije nepravilnosti ne proizlazi isključivo zahtjev za nastankom točno određenog iznosa financijskog učinka na proračun Unije, već je sadržajem definicije nepravilnosti obuhvaćena kako stvarna šteta, tako i potencijalna šteta, u situacijama kada nije moguće količinski točno odrediti financijske posljedice za određeni ugovor o nabavi. Pritom sud upućuje na pravno shvaćanje zauzeto u brojnim odlukama Visokog upravnog suda RH (primjerice Usž-2000/2023-2 od 5. srpnja 2024., Usž-3255/2022-4 od 12. listopada 2022., Usž-3420/2022-2 od 12. listopada 2022., Usž-1445/2022-4 od 22. prosinca 2022.) prema kojem ne treba dokazivati postojanje točno određene financijske posljedice, već je dovoljno da je postojala nepravilnost i povreda pravila o javnoj nabavi te da se ne može isključiti mogućnost da je povreda utjecala na proračun predmetnog Fonda, a što je ovdje slučaj.

13. Prema članku 1. Zakona o uspostavi institucionalnog okvira za provedbu europskih strukturnih i investicijskih fondova u Republici Hrvatskoj u financijskom razdoblju 2014. - 2020. (Narodne novine br. 92/14.; dalje: Zakon), mjerodavnog u konkretnom slučaju, tim Zakonom se u svrhu provedbe Uredbe (EU) br. 1303/2013 uspostavlja institucionalni okvir za upravljanje i provedbu europskih strukturnih i investicijskih fondova u Republici Hrvatskoj u financijskom razdoblju 2014. - 2020. (dalje: ESI fondovi), određuju institucije koje obavljaju funkcije koordinacijskog tijela za upravljanje ESI fondovima i neovisnog revizijskog tijela te njihove funkcije i odgovornosti.

14. Prema ocjeni ovog suda, tuženik i SAFU postupali su u skladu s citiranim propisima, koji imaju za cilj osigurati uspostavu sustava upravljanja i kontrole pri provedbi europskih strukturnih i investicijskih fondova u Republici Hrvatskoj. Analizirajući citirane propise i relevantno činjenično stanje, nepravilnosti i odgovarajuće stope financijskih ispravaka koje je SAFU utvrdila, su prema ovome sudu zakonite.

15. Naime, vezano uz financijsku korekciju iz razloga utvrđene nepravilnosti neodgovarajućeg trajanja jamstva za uredno ispunjenje ugovora, sud utvrđuje da u postupku nije ni sporno da pružanje usluga koji su predmet javne nabave nije bilo osigurano jamstvom u razdoblju od 14 radnih dana, već je tužitelj osporavao ispravnost takve financijske korekcije uz navode da nije nastala šteta za proračun Unije te da je tužitelj bio osiguran drugim sredstvima (pravo zadržanja 10% ugovorne vrijednosti iznosa radova do konačnog obračuna radova), a radi se o sporednom pravnom poslu. Uvidom u podatke iz spisa predmeta, sud utvrđuje da je točkom 6.4.2. dokumentacije za nadmetanje tužitelj propisao da će odabrani ponuditelj za slučaj povrede ugovornih obveza dostaviti naručitelju (ovdje tužitelju) bankovno jamstvo za uredno ispunjenje ugovora. Odredbom članka 105. Zakona o javnoj nabavi (Narodne novine br. 90/11., 83/13., 143/13., 13/14.; dalje: Zakon o javnoj nabavi) propisano je da ugovor o javnoj nabavi mora biti u skladu s uvjetima određenima u dokumentaciji za nadmetanje i odabranom ponudom (stavak 1.). Bitne izmjene ugovora o javnoj nabavi u smislu stavka 4. toga članka su izmjene koje uvode uvjete koji bi, da su bili određeni u osnovnom postupku javne nabave, omogućili sudjelovanje dodatnih ponuditelja uz one koji su sudjelovali ili različitih ponuditelja od onih koji su sudjelovali, ili odabir drugačije ponude od odabrane (stavak 5. točka 1.). Izmjene ugovora o javnoj nabavi neće se smatrati bitnim izmjenama ugovora u smislu stavka 4. toga članka ako je ukupna vrijednost svih izmjena bez PDV-a manja od 10% iznosa osnovnog ugovora o javnoj nabavi bez PDV-a, pod uvjetom da to ne mijenja pravnu prirodu ugovora o javnoj nabavi (stavak 6. točka 2.). Navedeno kašnjenje u dostavi bankovnog jamstva predstavlja izmjenu elemenata ugovora zbog čega je određen financijski ispravak te ovaj sud nalazi osnovanom ocjenu tuženika da se kašnjenjem s dostavom jamstava utjecalo na ekonomsku ravnotežu između tužitelja kao naručitelja i odabranih ponuditelja, čime je prekršeno načelo transparentnosti. Stoga je sukladno točki 4.1.1. c) Upute tuženika kao upravljačkog tijela od 23. ožujka 2021. za kašnjenje od 9 do 20 radnih dana, bilo opravdano odrediti financijski ispravak u visini 5% iznosa ugovora. Navedeno predstavlja i stav Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iskazan u presudi poslovni broj: Usž-1824/21-2 od 8. listopada 2021. Slijedom, ispravno je utvrđeno da je tužitelj počinio vrstu nepravilnost vezano uz neodgovarajuće trajanje jamstva za uredno ispunjenje ugovora koje nije pokrivalo cijelo razdoblje izvršenja te je određen financijski ispravak.

16. Dalje, odredbom članka 78. stavka 2. Zakona o javnoj nabavi propisano je da dokumentacija o nabavi mora omogućiti izračun cijena bez preuzimanja neuobičajenih rizika i poduzimanja opsežnih predradnji ponuditelja. Odredbom članka 31. st. 4. Zakona o javnoj nabavi propisano je da ako se ponude mogu sastaviti tek nakon obilaska lokacije ili nakon neposrednog pregleda na licu mjesta dokumenata koji potkrjepljuju dokumentaciju o nabavi, javni naručitelj obvezan je rok za dostavu ponuda, koji mora biti dulji od minimalnih rokova, primjereno produžiti na način da se svi zainteresirani gospodarski subjekti mogu upoznati sa svim informacijama potrebnima za izradu ponude.

17. Sud u potpunosti prihvaća utvrđenje SAFU i tuženika da je tužitelj u dokumentaciji za nadmetanje propisao nezakonit uvjet sposobnosti za sastavljanje ponuda - obilazak lokacije radova stoga što obilazak lokacije radova/gradilišta, u smislu odredbe citiranog članka 78. stavka 2. Zakona o javnoj nabavi u vezi s odredbom članka 31. istoga Zakona, nije bio nužan za sastavljanje ponude. Naime, predmet javne nabave bili su građevinsko-obrtnički i instalaterski radovi na građevini za koje je izrađen glavni i izvedbeni projekt, a navedena dokumentacija je dovoljna za izradu ponude jer sadrži sve potrebne nacrte i troškovnike. Propisivanjem takvog nepotrebnog uvjeta obilaska lokacije radova u predmetnom postupku javne nabave stvorene su prepreke sudjelovanju gospodarskih subjekata koji zbog udaljenosti, dodatnih troškova ili nekih drugih razloga nisu bili u mogućnosti obaviti obilazak lokacije radova. Obilazak lokacije radova je trebao biti propisan kao mogućnost, a ne kao obveza ponuditelja.

18. Dodatno, u konkretnom slučaju poziv za nadmetanje zajedno s DON-om objavljen je 22. srpnja 2014., ispravak 29. kolovoza 2014., a rok za dostavu ponuda određen za 15. rujna 2014. Slijedom sud ocjenjuje da je i zbog propisivanja takvog minimalnog roka za dostavu ponuda u slučaju obvezatnog obilaska lokacije prije dostave ponude tužitelj također postupio protivno odredbi članka 31. Zakona o javnoj nabavi.

19. Pravilno je stoga tuženik ocijenio da je na opisani način tužitelj postupio protivno odredbi članka 78. stavka 2. i članka 31. Zakona o javnoj nabavi te počinio nepravilnost broj 15 po Smjernicama.

20. Slijedom svega navedenoga, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

21. Odluku o troškovima spora sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a, kao i čl. 2., čl. 3. st. 1., čl. 6. i čl. 7. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima (Narodne novine, broj 59/88., 3/94. i 150/05., dalje: Pravilnik). Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora te je odlučeno kao pod t. II. izreke presude. Tuženiku je priznata naknada putnog troška u visini od 21,20 eura s osnove cijene povratne autobusne karte na relaciji Zagreb-Rijeka-Zagreb s jutarnjim polaskom za jednu službenu osobu, obzirom da je na raspravi, radi ekonomičnosti postupka, mogla sudjelovati samo jedna službena osoba tuženika te nije bilo potrebe za sudjelovanjem dviju (a time ni uvećanjem troškova spora). U preostalom iznosu od 34,33 eura valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova kao neosnovan budući u skladu s odredbom čl. 8. st. 1. Pravilnika naknada troškova u vidu kilometraže, kako je to tuženik zatražio, pripada samo ukoliko na relaciji ne saobraćaju sredstva javnog prometa ili ne saobraćaju u pogodno vrijeme ili je iz drugih razloga bilo neophodno da se ne koristi sredstvo javnog prometa, a što u konkretnom predmetu nije slučaj. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno čl. 151. st. 2. ZUS-a.

U Rijeci 14. siječnja 2025.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).