Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Akademika Mirka Maleza 3, Ivanec

Poslovni broj: P-226/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E I P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, kao sucu pojedincu, na temelju prijedloga sudske savjetnice Gordane Družinić, u pravnoj stvari tužiteljice ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Zrinka Kljaić Pintarić, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnica Željka Lisec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice Zrinke Kljaić Pintarić, odvjetnice u Varaždinu te zamjenika punomoćnika tuženika Gorana Ficko, odvjetnika u Varaždinu, 14. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva prema podnesku tužiteljice od 17. lipnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 da tužiteljici ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 3.313,39 EUR (tri tisuće tristo trinaest eura i trideset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koja od 1. lipnja 2007. do 30. lipnja 2011. teče po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos 188,73 EUR od 1. lipnja 2007. do isplate,

- na iznos 9,87 EUR od 1. srpnja 2007. do isplate,

- na iznos 9,87 EUR od 1. kolovoza 2007. do isplate,

- na iznos 9,87 EUR od 1. rujna 2007. do isplate,

- na iznos 38,70 EUR od 28. listopada 2009. do isplate,

- na iznos 18,91 EUR od 26. studenog 2009. do isplate,

- na iznos 18,91 EUR od 25. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos 18,91 EUR od 26. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos 18,91 EUR od 26. veljače 2010. do isplate,

- na iznos 18,91 EUR od 26. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos 18,91 EUR od 27. travnja 2010. do isplate,

- na iznos 18,91 EUR od 26. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos 18,91 EUR od 25. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos 18,91 EUR od 27. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos 18,91 EUR od 26. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos 95,23 EUR od 25. rujna 2010. do isplate,

- na iznos 18,91 EUR od 26. listopada 2010. do isplate,

- na iznos 18,91 EUR od 26. studenog 2010. do isplate,

- na iznos 47,12 EUR od 10. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos 18,91 EUR od 25. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos 18,91 EUR od 26. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos 18,91 EUR od 26. veljače 2011. do isplate,

- na iznos 132,52 EUR od 26. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos 33,51 EUR od 27. travnja 2011. do isplate,

- na iznos 33,51 EUR od 26. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos 106,51 EUR od 25. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos 33,51 EUR od 26. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos 33,51 EUR od 26. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos 195,43 EUR od 27. rujna 2011. do isplate,

- na iznos 60,05 EUR od 26. listopada 2011. do isplate,

- na iznos 60,05 EUR od 26. studenog 2011. do isplate,

- na iznos 60,05 EUR od 24. prosinca 2011. d do isplate,

- na iznos 60,05 EUR od 26. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos 60,05 EUR od 25. veljače 2012. do isplate,

- na iznos 60,05 EUR od 27. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos 60,05 EUR od 26. travnja 2012. do isplate,

- na iznos 60,05 EUR od 26. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos 60,05 EUR od 27. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos 60,05 EUR od 26. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos 165,90 EUR od 28. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos 60,05 EUR od 25. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos 60,05 EUR od 26. rujna 2012. do isplate,

- na iznos 60,05 EUR od 26. listopada 2012. do isplate,

- na iznos 60,05 EUR od 27. studenog 2012. do isplate,

- na iznos 102,79 EUR od 25. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos 60,05 EUR od 26. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos 60,05 EUR od 26. veljače 2013. do isplate,

- na iznos 60,05 EUR od 26. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos 60,06 EUR od 26. travnja 2013. do isplate,

- na iznos 60,06 EUR od 25. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos 60,06 EUR od 25. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos 60,06 EUR od 26. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos 60,06 EUR od 27. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos 60,06 EUR od 26. rujna 2013. do isplate,

- na iznos 60,06 EUR od 26. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 60,06 EUR od 26. studenog 2013. do isplate,

- na iznos 60,06 EUR od 25. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos 60,06 EUR od 25. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos 49,17 EUR od 26. veljače 2014. do isplate,

- na iznos 122,54 EUR od 26. ožujka 2014. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.569,79 EUR (tisuću petsto šezdeset devet eura i sedamdeset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate novčanog iznosa na ime preplaćene razlike u tečaju navodeći da je između stranaka 29. ožujka 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9012373545 (dalje: Ugovor o kreditu) koji je solemniziran 30. ožujka 2007. kod javnog bilježnika Zvijezdane Rauš-Klier pod poslovnim brojem OV-4097/07. Tim Ugovorom tuženik je stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 20.889,90 CHF po srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, navodi da je čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 84 mjeseci, kredit se otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu, pri čemu anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Tužiteljici je kredit isplaćen 2. travnja 2007. po prodajnom tečaju 1 CHF= 4,549232 kuna tj. u ukupnom iznosu od 95.033,00 kune. Tužiteljica je kredit u cijelosti otplatila s time da je kredit uredno otplaćivala, međutim kreditna obveza, vezana uz valutu CHF joj je od početnih cca 1.422,00 kuna u pojedinim mjesecima otplate narasla i na 1.900,00 kn sve do posljednje koja je iznosila 2.368,76 kn. Navodi kako su ugovorne odredbe iz točaka 1. i 6 . Ugovora o kreditu nepoštene, a samim time i ništetne. Tužiteljica se poziva na pravna utvrđenja i stavove iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Ističe kako je tužena banka sve odredbe kao dio svog standardnog ugovora sastavila unaprijed te o njima nije pregovarala sa tužiteljicom kao korisnikom kredita, te je propustila informirati i upozoriti tužiteljicu na rizike koje donosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF, što za posljedicu ima neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, na koju je prebačen i cjelokupan rizik od eventualnih promjena na tržištu. Poziva se na čl. 1111. st. 1. i st. 3. Zakona o obveznim odnosima, prema kojim odredbama, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, pri čemu obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Slijedom navedenog, smatrajući ugovorne odredbe iz točaka 1. i 6. Ugovora o kreditu ništetnima, postavlja tužbeni zahtjev radi isplate novčanog iznosa na ime razlike u tečaju.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi kako je tužiteljica cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Ističe kako, sukladno odredbama ZZP-a, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužiteljica neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Ističe kako postavljeni tužbeni zahtjev glasi na isplatu bez prethodno postavljenog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, čime je tako postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. Smatra da tužba sadrži nedostatke uslijed kojih je istu potrebno odbaciti, obzirom da je tužbeni zahtjev nejasan i nepotpun. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi presuda VTS-a broj Pž-6632/17 obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Navodi da je, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužiteljice na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a ZZP i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, navodi kako ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTS RH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Nadalje, navodi kako u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Ističe kako valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nadalje, ističe kako kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita, pri čemu su pokriće depoziti (štednja). Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, a osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. U ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama, već jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužiteljica nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banke kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91. Poziva se i na odluku Ustavnog suda RH U-I- 1746/2006 od 17. lipnja 2009. u kojoj se je zauzet stav da ugovorne strane kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24. ZOO).“ Nadalje, navodi kako HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule, čak štoviše, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Navodi kako je jasno da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta što ukazuje na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, pa je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora neosnovan. Navodi kako je u ovome pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003 od dana 9. veljače 2005. Ističe kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, zbog čega se može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužiteljica se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenila kako joj, sukladno njezinim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 navodeći kako ista jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama. Ističe kako iz odredbi Ugovora o kreditu, konkretno čl.11.9. proizlazi da je tužiteljica (očigledno omaškom navedeno "tuženik") upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ju je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, zatim očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Tuženik se, nadalje, protivi i provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare, te predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Tužiteljica, očitujući se na odgovor na tužbu, ističe kako se ovdje ne radi o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača već tužitelj temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku u pojedinačnoj parnici ostvaruje svoj zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, pri čemu ističe kako tužiteljica ne govori o ništetnosti valutne klauzule kao takve, već je ovdje riječi o valutnoj klauzuli u CHF. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, koji se vodio na Trgovačkom sudu u Zagrebu, utvrđeno je da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita kada su zaključivale ugovore o kreditima s ništetnim i nepoštenim odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula vezana u CHF bez da su prije potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženik je morao informirati tužitelja, i to pisanim putem, o karakteristikama i rizicima konkretne CHF valute te mogućih pojava tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, pa tako niti da valutna klauzula u CHF nije isto što i u EUR, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EUR. Naime, HNB štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EUR a, no ne i tečaj kune u odnosu na nijednu drugu valutu, tako ni u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB, dok s EUR-om nije tako. CHF je valuta u koju “bježi” kapital u vrijeme gospodarske krize što znači da za vrijeme recesije CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zato vrijednost CHF u odnosu na ostale valute može naglo rasti, a to je nešto što potrošač ne zna niti mora znati te ga se o istom mora jasno, detaljno i poduprijeto primjerima, upozoriti. Osim toga, navodi kako je MMF više puta upozoravao sve EU banke na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na EUR, baš zato da ih upozori da nije dobro plasirati takve kredite potrošačima. Usprkos svemu, tuženik je takve kredite svjesno i namjerno nudio odnosno ugovarao s potrošačima, što je u potpunosti nesavjesno i nepošteno, a što u konačnici čini takve odredbe ništetnima. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, ističe kako je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (Su-IV- 47/2020-2). Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P. 1401/12 došlo je do prekida zastare, te je nastupanjem pravomoćnosti te presude 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu zastara počela teći iznova. Opći zastarni rok od 5 godina za utuženje istekao bi 14. lipnja 2023. godine, no tužiteljica je tužbu podnijela unutar toga roka, dana 27. travnja 2023.

4. Tuženik se podneskom od 10. studenoga 2023. dodatno osvrnuo na pitanje zastare tužbenog zahtjeva. U odnosu na činjenicu da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1404/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., utvrđeno da je među ostalim tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, navodi da prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetno. Naime, prema odredbi čl. 502. c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati tek na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, te se dakle takovom kolektivnom tužbom ne može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna. U odnosu na početak tijeka zastarnog roka navodi da rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, međutim kako se u konkretnom slučaju radi o iznosima koje je tužitelj isplaćivao tuženiku sukcesivno, tada zastarni rok od pet godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava istekom pet godina nakon toga (Vrhovni sud Republike Hrvatske Revx-183/11, Županijski sud u Zagrebu Gž- 6858/16-2 od 21.veljače 2017.godine i Gž-8026/16-2 od 11. travnja 2017., Županijski sud u Osijeku broj Gž-1680/16 od 14.12.2017.). Ističe kako se u tom smislu izjasnila i pravna teorija, pa tako i mr.sc. GK u svom stručnom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“. Tuženik zaključuje kako se zastara, a kako je to izrijekom definirano u čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika (ne i neke druge osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa o kojem se radi) poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnike. U konkretnom slučaju, takva je radnja poduzeta nakon što je zastara već nastupila, stoga je prigovor zastare u potpunosti osnovan. Dodatno, na ročištu održanom 21. ožujka 2024. tuženik je osporio tužiteljici status potrošača.

5. Sud je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u spisu i to: ugovor o kreditu broj 9012373545 s pripadajućom potvrdom o solemnizaciji (list 8-11 i list 14 spisa), otplatnu tablicu (list 12-13 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 15-30 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 1. ožujka 2023. (list 31-32 spisa), plan otplate (list 33- 35 spisa), Izračun više plaćenih anuiteta po kreditu izrađen od strane Centra poslovnih analiza d.o.o. od 23. travnja 2023. (list 36-40 spisa), Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke (list 128-135 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (list 136-144 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Vlasti Santo-Olđa i pročitan njezin nalaz od 8. travnja 2024. (list 158-170 spisa), te je saslušana tužiteljica (list 200 spisa).

6. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je u podnesku od 17. lipnja 2024. postavila konačni tužbeni zahtjev usklađen s Nalazom i mišljenjem vještaka, i to prema izračunu preplate s osnove promjene tečaja CHF uz izračun zatezne kamate na str. 12 i 13 Nalaza kojim potražuje isplatu iznosa od 3.313,39 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. O tom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je sud i odlučivao. 7. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

8. Predmet spora je novčano potraživanje tužiteljice s osnova stjecanja bez osnove radi preplate po kreditu primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF.

9. Nesporno je između stranaka da je tužiteljica s tuženikom 29. ožujka 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 9012373545, i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, s tim da je taj ugovor 30. ožujka 2007. i solemniziran kod javnog bilježnika Zvijezdane Rauš-Klier iz Varaždina, pod brojem OV-4097/07. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužiteljici kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 20.889,90 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, da se kredit odobrava za kupnju vozila, te da je tužiteljica otplatila navedeni kredit u cijelosti.

10. Sporno je među strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF ništetne te da li tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora, da li tužiteljica ima status potrošača, kao i to da li je nastupila zastara tog potraživanja.

11. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, pri čemu odredba članka 1115. ZOO-a regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12. Prema odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citirane odredbe proizlazi da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

12.1. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 29. ožujka 2007. tuženik - banka, davatelj kredita i tužiteljica kao korisnik kredita, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st.

2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. O ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

14 Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U- III2521/15, U III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, UIII-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točci 2. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6.0 kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

16. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

17. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi.

18. Polazeći od čl. 502.c ZPP-a sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrdio da je tužiteljica isti sklopila u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u rješenju broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe), a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 1. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje poslovne djelatnosti, da je predmetni Ugovor sklopljen 29. ožujka 2007. dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao i da je spornim ugovornim odredbama ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a na koje se ugovorne odredbe odnosi utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

19. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

20. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 29. ožujka 2007. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

21. Također, iz odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi i da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na ove sporne okolnosti proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

22. Tužiteljica je u svom iskazu na ročištu 6. prosinca 2024. navela da je kredit uzela 2007. radi kupnje automobila. Išla je u auto kuću Knez gdje su joj ponudili predmetni ugovor o kreditu kao najpovoljniju opciju za kupnju automobila te su oni i sve dogovorili s bankom, dok je tužiteljica u banku samo išla potpisati ugovor o kreditu. U banci je pročitala ugovor te je prije potpisivanja upitala djelatnike da li je to najpovoljniji kredit te su joj oni potvrdili da jest. Rata kredita u početku je iznosila oko 800,00 HRK, a pri kraju otplate oko 1.400,00 HRK. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije znala za valutnu klauzulu u CHF te joj nitko nije niti pojasnio tu valutu niti razliku između valute CHF i valute EUR odnosno razliku kod uzimanja kredita, a ovisno o tim valutama. Kredit je otplaćivala putem trajnog naloga. Navela je kako joj je ugovor o kreditu bio jasan kad ga je pročitala pri čemu je istaknula kako je prije potpisivanja upitala djelatnike da li je to najpovoljnija opcija, na koje pitanje su oni odgovorili potvrdno. Nikad prije i nikad poslije nije uzimala kredit u valuti CHF.

23. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti našao vjerodostojnim jer je ista iskazivala izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužiteljici kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudila kao jedini kredit, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužiteljici posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužiteljice. Iz navoda tužiteljice proizlazi da je bila svjesna da se njezina obveza veže uz valutu švicarskog franka iako joj nisu bile poznate moguće posljedice tih odredaba niti su se iste posebno pojašnjavale.

24. Kako tuženik dakle nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljicom niti da su tužiteljici sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz ranije navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09), sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o potrošačkom kreditiranju koji je sklopila ovdje tužiteljica s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak.

25. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, postala je pravomoćna danom donošenja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda toga suda broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnim točkama obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.).

26. Tužba tužiteljice podnesena je 27. travnja 2023. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Naime, zastara potraživanja tužiteljice vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila bi 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

27. Neosnovanim sud smatra prigovor tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti na konkretan slučaj. Ovdje treba reći da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Osim toga, iz odredbe članka 502.c ZPP (i to odredbe ZPP-a koje su na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu) proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

28. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK uvjetovanim razlozima na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran.

29. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo Olđa od 23. travnja 2024. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetne odredbe ugovora o kreditu, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno ono što bi tužiteljica platila primjenom kupovnog tečaja tuženika za CHF prema HRK na dan isplate kredita 2. travnja 2007. (4,549232 kn za CHF), te da je u razdoblju od 31. svibnja 2007. do 29. travnja 2014. tužiteljica više platila 3.313,39 EUR, a sve uzimajući u obzir i anuitete koje je tužiteljica plaćala po tečaju CHF u odnosu na HRK nižem od tečaja CHF prema HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.

30. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan i izrađen sukladno danom nalogu suda. Što se tiče prigovora tuženika iz podneska od 28. lipnja 2024., isti su pravne naravi te se tiču samog zadatka vještačenja, a koji zadatak sukladno članku 259. stavak 1. ZPP-a daje sud koji rukovodi vještačenjem. Naime, tuženik je prigovorio kako je predmetni nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban s obzirom na to da namjera ugovornih stranaka odnosno tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksnog tečaja CHF te zapravo prigovara nalogu suda iz rješenja P-226/2023-9 od 21. ožujka 2024. Ovdje valja reći da predmet tužbenog zahtjeva nije isplata po osnovi stečenog bez osnove na ime preplaćene ugovorene kamatne stope već samo na ime promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Osim navedenog, tuženik nije imao prigovora na računski dio nalaza i mišljenja sudskog vještaka. U odnosu na taj prigovor tuženika kako na ovaj način provedeno vještačenje kojim je izračunata preplata kredita zbog promjena u tečaju, valja reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Dakle, budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužiteljici isplaćen odobreni iznos kredita.

31. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužiteljica otplaćujući kredit prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platila više i to iznos od 3.313,39 EUR. Tužiteljica je pritom podneskom od 17. lipnja 2024. izvršila preinaku povećanjem tužbenog zahtjeva i usklađenje prvotno postavljenog zahtjeva za isplatu iznosa od 3.313,12 EUR na način da je sukladno vještačkom nalazu djelomično korigirala zahtjev s obzirom na visinu zahtjeva te s osnove zakonskih zateznih kamata tekućih na pojedine iznose kako je to u svom nalazu izrazio vještak temeljem kojeg je tužiteljica i postavila konačni tužbeni zahtjev.

32. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva izvršenu podneskom tužiteljice od 17. lipnja 2024. Naime, ista je izvršena nakon pribavljenog Nalaza i mišljenja vještaka, te sud istu ocjenjuje svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, pri čemu se ističe kako tuženik na izvršenu preinaku povećanjem tužbenog zahtjeva nije imao prigovora.

33. Kako je dakle, sud zahtjev tužiteljice našao osnovanim, kao i njegovu visinu koja je sukladna vještačkom nalazu i mišljenju, tužbeni zahtjev je u cijelosti usvojen. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO-a, kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, pa su zatezne kamate tužiteljici za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.

34. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 3.313,39 EUR, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Sukladno citiranom propisu, kako je parnicu izgubio tuženik, tuženik je obvezan nadoknaditi tužiteljici nastale joj troškove postupka u cijelosti, a sud joj je u skladu s članku 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice.

35. Odluka o parničnom trošku u skladu je sa stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje: Tarifa). Tužiteljici je tako priznat trošak sastava tužbe te sastava podnesaka od 8. studenoga 2023. i 17. lipnja 2024. u iznosima od po 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Priznat je i trošak zastupanja na ročištima 21. travnja 2024. i 6. prosinca 2024. u iznosima od po 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Na navedene iznose je, sukladno Tbr. 46. Tarife, priznat i pripadajući PDV. Nadalje, priznat je trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 280,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu plaćen u iznosu od 39,79 EUR. Tužiteljici je, dakle, ukupno priznat trošak u iznosu od 1.569,79 EUR koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja, sukladno članku 151. stavak 3. ZPP, teče od dana donošenja presude do isplate.

U Ivancu 14. siječnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnici tužiteljice – Zrinka Kljaić Pintarić, odvjetnica u Varaždinu 2) Punomoćnici tuženika – Željka Lisec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba