REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-421/2024-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu tog suda Ivi Raos, u pravnoj stvari tužitelja CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupanog po punomoćniku Zoranu Galiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Leibnitz d.o.o., Republika Austrija, Banhofstrasse 2, Leibnitz, OIB: 03952684789, zastupanog po punomoćniku Kristijanu Horvatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Horvat & Zebec & Bajsić Bogović j.t.d. iz Varaždina, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 28. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja-tuženika protiv ovršenika-tužitelja u predmetu posl. br. Ovr-547/07 Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu radi ovršne naplate iznosa od 16.354,73 Eur u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju NBH s kamatama temeljem ugovora o davanju kredita broj 10.455.913."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 8.312,50 Eur sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovom sudu tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u kojoj navodi kako je rješenjem suda posl. br. Ovr-3288/09 od 02. siječnja 2012. upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja da je ovrha nedopuštena. Ističe kako je tuženik pokrenuo ovršni postupak radi isplate dužnog iznosa od 119.389,53 kn na temelju solemniziranog Ugovora o kreditu broj 10.455.913 zaključenog između tuženika-davatelja kredita i tužitelja te SN kao primatelja kredita 02.05.2005. na iznos od 18.600,00 Eur. Navodi kako je tužitelju 05.06.2005. izdat broj računa 10.445.913 u obliku kartice na koji treba vršiti uplatu dospjelih rata iz ugovora te je tužitelj bilo osobno bilo preko posrednika tuženika, RN iz [adresa], pozivajući se na naveden račun platio iznos od 29.898,00 Eur. Tužitelj je od tuženika zatražio i dodatan pisani dokaz o stvarnom stanju dužnog iznosa nakon čega je tuženik na takvo traženje izdao izlist na dan 31.10.2010. da dug iznosi 17.056,26 Eur po računu 10.455.913. Tužitelj je uočio da račun s izlista nije identičan s računom od 05.06.2005. na kojeg su vršene prethodne uplate te je upozorio tuženika na netočnost evidencija uplata po dva računa jer je tužitelj vlasnik samo jednog računa i da se u poslovanju tuženika postoje netočne evidencije njegovih uplata na ukupni iznos od 29.898,00 Eur na što tuženik nije nikada odgovorio. Tužitelju nije poznato po kojim osnovama tuženik potražuje dužni iznos jer nije razvidno koji dio se odnosi na glavnicu, koji na kamate te koji je iznos kamata na kamate unatoč tome što je anatocizam obračuna kamata zabranjen te iznos od 16.875% predstavlja lihvarski iznos koji je tuženik protivno prisilnim propisima odredio na štetu tužitelja. Također, ugovorom je odredio da u slučaju pravnih sporova vrijede propisi R. Austrije no da je takva klauzula u ugovoru nedopuštena jer je protivna Ustavu i prisilnim propisima. Navedeni razlozi upućuju na postojanje ništetnosti Ugovora o davanju kredita pod brojem računa 10.455.913 od 02.05.2005. sa svim prilozima ugovoru. Slijedom navedenog, predlaže ovom sudu donošenje presude kojom se proglašava nedopuštenom ovrha.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe kako unatoč rješenju suda kojim je tužitelj upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga koje je naveo u žalbi od 4.11.2011. protiv rješenja o ovrsi broj Ovr-547/07 od 23.8.2008., tužitelj u tužbi osporava cjelokupno potraživanje ovrhovoditelja, ovdje tuženika, smatrajući da je sklopljeni pravni posao Ugovor o davanju kredita br rač 10.455.913 od 2.05.2005. ništetan, a koju ništetnost nije isticao u ovršnom postupku kao što nije osporavao svoje dugovanje prema tuženiku već visinu istoga te se tužba ne temelji na razlozima koje je tužitelj istaknuo u žalbi protiv rješenja o ovrsi te da stoga sud valja odbaciti tužbu kao nedopuštenu sukladno čl. 51. st. 3. OZ-a. Ističe kako su sve uplate tuženika evidentirane u izvodu iz poslovnih knjiga i sve su izvršene na br. rač 10.455.913 te su jasno vidljive iz izvoda iz poslovnih knjiga koji se odnosi na kreditno razdoblje i na osobe primatelja kredita. Predmetni izvod iz poslovnih knjiga je dostavljen kao prilog uz prijedlog za ovrhu uz ovjeren prijevod na hrvatski jezik. Ukoliko tužitelj smatra da nisu evidentirane sve uplate u poslovnim knjigama tuženika isti sukladno pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 219 ZPP-a navedeno mora dokazati, odnosno mora dokazati iznos dugovanja za koji tvrdi da je podmiren. Tuženik kao ovrhovoditelj svoje potraživanje čiju naplatu traži u postupku prisilne naplate temelji na uredno dostavljenoj i prevedenoj dokumentaciji u kojoj su sve uplate tužitelja uzete u obzir prilikom izračuna. Pravni posao temeljem kojeg je tužitelj stekao prava i obveze sklopljen je u Austriji, odnosno cjelokupan posao u svezi odobravanja i realizacije kreditnog iznosa odvijao se i rješavao u Austriji. Činjenica što je ugovor koji je sklopljen u inozemstvu i koji je predstavljao osnovu za izradu javnobilježničkog akta temeljem kojeg je nastavno uknjiženo založno pravo na nekretninama koje se nalaze u Republici Hrvatskoj ne predstavlja radnje koje bi podlijegale provjeri prema zakonima o kreditnim institucijama. Stranke ugovora zadovoljile su sve zakonom propisane pretpostavke i formu u svezi osnove i načina ostvarivanja valjanog upisa osiguranja u zemljišnim knjigama, a što je potvrdom pravnog posla potvrdio i javni bilježnik. Prilikom sklapanja pravnog posla tužitelj je mogao poduzeti pravne radnje i štiti svoja prava ukoliko je smatrao da se radi o lihvarskim kamatama no tužitelj navedeno ističe tek nakon što je sklopljen pravni posao. Unatoč tome što je pravni posao sklopljen u Austriji, primjenjujući odredbu čl. 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima za ugovor je mjerodavno pravo koje su ugovorna strane izabrale ako tim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Daljnja odredba čl. 20. st. 1. t. 8. ZRSZ-a predviđa da ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo kao mjerodavno pravo primjenjuje se pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca. Stranke su sklopile Ugovor o davanju kredita br. rač. 10.455.913 kako je navedeno u pravnom poslu i izvodu iz poslovnih knjiga te ne postoji drugi bankovni račun za tužitelja. Broj kreditnog računa naveden na kartici na koju se tužitelj poziva omaškom je pogrešno naveden no što je odmah po uočenom objašnjeno tužitelju te su sve uplate proknjižene na točan kreditni račun. Korisnici kredita su predmetno imali na uvidu prilikom primitka godišnjeg izvoda po kreditom računu na kojem je bio naveden točan br. računa te izvršene uplate od strane korisnika kredita kao i trenutno stanje po računu. U konkretnom slučaju stranke su ugovorile primjenu kamata na kamate i to u odjeljku dužnički odnos na što je tužitelj pristao svjesno i bez prisile. Ugovorne strane su u konkretnom slučaju u odjeljku A predmet kredita i uvjeti izričito ugovorile primjenu redovne kamate, a koja kamata teče kada su stranke došle u zakašnjenje s ispunjenjem obveze te se u slučaju dolaska u zakašnjenje uz redovnu kamatu obračunava i dodatna zatezna kamata u visini od 6% na što su korisnici kredita pristali svjesno i bez prisile. Ukoliko tužitelj smatra da sve uplate ne bi bile evidentirane u poslovnim knjigama tuženika mora dokazati o kojoj se uplati radi kako bi se navedeno moglo usporediti s prometom po računu tužitelja. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Rješenjem ovoga suda posl. br. Povrv-269/2019 od 10.11.2021., potvrđenog rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br Gž-126/22 od 5.04.2022., određen je prekid postupka temeljem odredbe čl. 213. st. 1. ZPP-a do pravomoćnosti odluke u predmetu koji se vodi kod istog suda pod posl. br. P- 405/19. Iz obrazloženja predmetnog rješenja proizlazi kako je u tijeku konkretnog postupka u kojem je sporna visina dugovanja tužitelja prema tuženiku utvrđeno da se između istih stranaka vodi parnični postupak pod posl. br. P-405/19 radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o davanju kredita koji predstavlja ovršnu ispravu, odnosno radi utvrđenja ništetnosti isprave na temelju koje je pokrenut ovršni postupak u predmetu Ovr-56/19, a što predstavlja prethodno pitanje za utvrđenje visine tražbine ovršenika.

4. Presudom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-991/22 od 20.06.2024. potvrđena je presuda Općinskog suda u Sesvetama posl. br. P-405/19 od 20.05.2022. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja CN i SN kao neosnovan kojim su zatražili da se utvrdi da je ništetan Ugovor o davanju kredita broj računa 10.455.913 kao i Isprava o zalogu sve od 2. svibnja 2005. te da se utvrdi ništetnim javnobilježnički akt javnog bilježnika Zvjezdane Rauš-Klier iz [adresa], poslovni broj: OU-492/05-2 od 5. svibnja 2005. uz nalog zemljišnoknjižnom odjelu [adresa] Općinskog građanskog suda u Zagrebu brisanje upisa založnog prava pod brojem Z-1530/2012/4302, primljeno 9. svibnja 2005., Z-850/05, pod brojem Z-1530/2012/2283, primljeno 9. svibnja 2005., Z- 850/05 i pod brojem Z-1530/2012/4299 primljeno 9. svibnja 2005., Z-850/05, sve na temelju solemniziranog Ugovora o davanju kredita, broj računa 10.455.913 od 2. svibnja 2005. pod posl. br. OU-492/05 od 5. svibnja 2005. kod javnog bilježnika Zvjezdane Rauš- Klier iz [adresa], po pravomoćnosti ove presude i to na nekretnini k. č. br [katastarska čestica], oranica 9689 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br [katastarska čestica] dvorište od 3419 m2, kuća br 35 od 92 m2 i dvorišna zgrada od 133 m2, sve od 3644 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i k. č. br [katastarska čestica] šuma od 3610 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (točka I. izreke).

Slijedom navedenog, kako je pravomoćno okončan postupak posl. br. P- 405/19 u kojem je odlučeno o pitanju koje predstavlja prethodno pitanje u konkretnoj pravnoj stvari, raspravnim rješenjem od 28.11.2024. odlučeno je da se nastavlja postupak.

5. Iz obrazloženja presude Općinskog suda u Sesvetama posl. br. P-405/19 od 20.05.2022. proizlazi kako je predmet spora bio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o davanju kredita i isprave o založnom pravu kao posljedice ništetnog ugovora o davanju kredita, koje da su potpisali u Republici Hrvatskoj, a ne u Republici Austriji i to pred javnim bilježnikom Zvjezdanom Rauš-Klier iz [adresa], bez prisutnosti druge strane, da je tuženik zlonamjerno na Ugovoru o kreditu i ispravi o zalogu naznačio netočan datum i mjesto zaključenja pravnog posla i potpisa tužitelja, prikrivajući na taj način nedopušteno bankarsko poslovanje u Republici Hrvatskoj, a javni bilježnik prilikom solemnizacije tih isprava, neistinito prikrivajući nedopuštene radnje tuženika, u potvrdi navela da je tužitelj navedene isprave donio u njezin ured; tuženik da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za obavljanje poslova kreditnog poslovanja pružanjem takvih financijskih usluga na području Republike Hrvatske; povrh toga, predmetni ugovor da je ništetan i iz razloga jer je suprotan odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje ZID ZPK), jer tuženik nije imao odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, a što da je propisano i Zakonom o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj 72/17 – dalje Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu).

Stoga, cijeneći da su stranke predmetnim Ugovorom o davanju kredita ugovorile austrijsko pravo kao mjerodavno, razmatrajući valjanost tog ugovora prema mjerodavnom pravu iz odredbi austrijskog Općeg građanskog zakonika iz 1811., sud utvrđuje da se iz provedenog dokaznog postupka ne može zaključiti da je predmetni ugovor zaključen protivno dobrim običajima i na način da bi tuženik prilikom zaključenja istog koristio nepoštenu poslovnu praksu. Upravo suprotno, utvrđuje da su tužitelji bili upoznati sa svim podacima koji su bili potrebni za stupanje u ugovorni odnos; u predmetnom ugovoru sadržane su odredbe o efektivnoj kamatnoj stopi, o ukupnom trošku zajma, kao i o pretpostavkama raskida ugovora o zajmu; ugovor sadrži elemente o sudskoj nadležnosti, o sredstvima osiguranja, kamatama, vremenu otplate kredita, otkazu kredita, kao i trenutku dospijeća cijelog duga. Nadalje, utvrđuje da je ugovor o kreditu konsenzualni ugovor koji nastaje kada se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora, što znači da realizacija ugovora, odnosno isplata dijela novčanih sredstava iz kredita i plaćanje rata kredita ne spada u sam akt zaključenja, već perfekcije ugovora, te da se stranke nisu suglasile oko bitnih sastojaka ugovora takav ugovor ne bi ni zaključili. Utvrđuje da je paragrafom 1000. st. 2. Općeg građanskog zakonika propisano kako vjerovnik novčanog potraživanja ima pravo obračunati kamatu na kamatu, ukoliko su stranke navedeno izrijekom ugovorile. Iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da su stranke u odjeljku B pod točkom 3 izričito ugovorile da se kamate obračunavaju na iznos dugovanja, da se zatezne kamate obračunavaju u slučaju zakašnjenja na dospjeli iznos, dok su u odjeljku A izričito ugovorile primjenu godišnje ugovorne fiksne kamate te zateznu kamatu (i kamatu na kamatu godišnje).

U odnosu na tvrdnje tužitelja da bi cjelokupni dogovor i potpisivanje Ugovora o kreditu bilo organizirano i izvršeno u Republici Hrvatskoj putem posrednika RN iz [adresa], kojeg je upoznao putem treće osobe, sud utvrđuje da navedena činjenica nije relevantna jer da je u smislu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15.,102/15. i 52/16., dalje ZPK) potrebno da je riječ o kreditnom posredniku, a to je, prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 6. ZPK fizička ili pravna osoba koja nije vjerovnik i koja u okviru svoje djelatnosti ili slobodnog zanimanja i na temelju punomoći vjerovnika, za naknadu u novcu ili u drugom dogovorenom financijskom obliku: - prezentira ili nudi ugovore o kreditu potrošačima, - provodi druge pripremne radnje za potrošače vezane za ugovor o kreditu ili, - sklapa ugovore o kreditu s potrošačima u ime vjerovnika, a da je prema odredbi članka 19.j ZID ZPK, samo ugovor o kreditu koji sklopi vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, ništetan. Stoga, kako se za predmetni ugovor ne tvrdi da ga je sklopio posrednik, utvrđuje da u primjeni ZPK ne bi bilo relevantno kakvo drugo sudjelovanje neke treće osobe u sklapanju predmetnog ugovora, iz kojih razloga odbija provođenje dokaza saslušanjem predloženih svjedoka i RN.

6. U postupku za proglašenje ovrhe nedopuštenom tužitelji/ovršenici se mogu pozivati na ništetnost ugovora o kreditu, što je i pravni stav zauzet u reviziji Vrhovnog suda RH broj Rev-3375/2018. Naime, prema članku 327. stavku 1. ZOO- a sud mora paziti na ništetnost po službenoj dužnosti, pa stoga sud mora bilo po prigovoru tužitelja bilo po službenoj dužnosti kao o prethodnom pitanju odlučiti o ništetnosti ugovora (a to znači i o djelomičnoj ništetnosti ugovora), ako o tom pitanju ovisi i odluka o dopuštenju ovrhe. Slijedom navedenog, kao odgovor na navedeno, pravomoćnim okončanjem postupka koji se vodio kod ovoga suda posl. br. P- 405/19 radi utvrđenja ništetnosti isprave na temelju koje je pokrenut ovršni postupak u predmetu Ovr-56/19, a što je predstavljalo prethodno pitanje za utvrđenje visine tražbine ovršenika u konkretnom postupku te prihvaćajući utvrđenja iznesena u pravomoćnoj odluci otklonjeni su kao neosnovani prigovori tužitelja, koji su ujedno sadržajno identični prigovorima koje je tužitelj iznosio u postupku koji se vodio pod sposl. br. P-405/19, koji su se odnosili na postojanje razloga ništetnosti isprave na temelju koje je pokrenut ovršni postupak u predmetu Ovr-56/19.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o davanju kredita br. računa 10.455.913 s ovjerenim prijevodom s njemačkog jezika, ovjeren po javnom bilježniku Zvjezdani Rauš-Klier iz [adresa] pod brojem OU-492/05 od 05.05.2005. (list 5-18 spisa), obavijest o dugovanju po računu br 10.455.913 te potvrde o plaćanju (list 20-27 spisa), Potvrdu od 23.09.2010. (list 28 spisa), potvrde o uplatama (list 28 i 29 spisa), otplatni plan (list 31 spisa), izvod iz poslovnih knjiga tuženika od 14.12.2012. rn. 10.455.913 s ovjerenim prijevodom (list 53-66 spisa), izvod iz sudskog registra za tuženika s ovjerenim prijevodom (list 81-85 spisa), odgovor HNB-a od 2.12.2013. (list 88 i 89 spisa), odgovor Ministarstva financija od 20.12.2013. i 13.3.2014(list 90-92 spisa), Predstavka Uredu predsjednika RH (list 93 spisa), izvršen je uvid u ovršni spis posl. br. Ovr-56/2019 te su saslušani svjedoci RN (list 94 spisa) i SN (list 95 spisa).

8. Primjenom odredbe čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP), kojom je propisano da sud odlučuje koje će od dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka predloženih od strane tužitelja EN i UN, nije pribavljan na uvid spis javnog biježnika Zvjezdane Rauš-Klier iz [adresa] broje OU-492/05, a imajući u vidu i načelo ekonomičnosti postupka propisano odredbom čl. 10. st. 1. ZPP-a jer je moguće utvrditi odlučne činjenice za rješenje konkretnog spora provođenjem dokaza uvidom u dokumentaciju u spisu, a kako je nastavno obrazloženo.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

10. Predmet spora je proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u dugom Selu posl. br. Ovr-547/07 od 23.08.2007. na nekretnini u vlasništvu ovršenika, ovdje tužitelja, upisanoj u k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], č.k.br. 1691/7 u naravi šuma Jalševje sa 225 hvati i č.k.br. 1693/7 u naravi kuća br 35, gosp zgrada, dvorište i oranica u [adresa] sa 2 rali i 367 hvati, zabilježbom ovrhe u zemljišnim knjigama, procjenom vrijednosti nekretnine, njenom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom po prijedlogu za ovrhu ovdje tuženika kao ovrhovoditelja radi naplate potraživanja na temelju ovršnog javnobilježničkog akta – Ugovora o davanju kredita zaključenog između ovrhovoditelja i ovršenika kao korisnika kredita i založnog dužnika i SN kao korisnika kredita od 2.05.2005. solemniziranog po javnom bilježniku Zvjezdani Rauš-Klier iz [adresa] pod brojem OU-492/05 od 5.05.2005., a koji je postao ovršan 27.07.2007., u svrhu naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 16.354,73 Eur u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju NBH na dan isplate s ugovorenom godišnjom stopom od 9,875% godišnje, tekućom od dana isplate kredita korisnicima, od 12.05.2005., pa do konačne isplate i zateznom kamatom po stopi od 6% godišnje tekućom od dana utuženja do isplate kao i troškova ovršnog postupka te svih budućih troškova koji će nastati provođenjem ovrhe. Rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-547/07 od 23.08.2007. ovrhovoditelju je odmjeren trošak u iznosu od 5.205,00 kn.

11. Rješenjem ovoga suda posl. br. Ovr-3288/09 od 2.01.2011. upućen je tužitelj u roku od 15 dana od pravomoćnosti rješenja pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga koje je naveo u žalbi protiv rješenja o ovrsi Ovr-547/07 od 23.8.2007. nakon proteka roka od 04.11.2011. koja je utemeljena na žalbenim razlozima iz čl. 46. st. 1. t. 9. Ovršnog zakona ("narodne novine" br 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08; dalje: OZ) odnosno iz razloga da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

12. Protiv rješenja o ovrsi posl. br. Ovr-547/07 od 23.08.2007. tužitelj je podnio žalbu u kojoj je naveo kako je tijekom ovršnog postupka zatražio od ovrhovoditelja da mu se precizira dužna tražbina iz razloga jer je od isplate kredita pa do podnošenja žalbe platio iznos od 29.898,00 Eur na koje traženje mu je ovrhovoditelj predočio izvadak od 31.12.2008. u kojem stoji da ovršenikov dug na dan 31.12.2008. iznosi 11.179,77 Eur dok na izlistu od 31.12.2010. stoji da iznosi 16.063,77 Eur. Navodi da kada je uočio da izlist ne daje točne financijske pokazatelje da je zapazio kako je na izlistu naznačen drugi broj računa 10.455.913 te je predočio ovrhovoditelju bankovnu karticu od 05.06.2005. na ime ovršenika s mjesečnim obrocima otplate kredita od 319,00 Eur, a koju mu je osobno sa službenim pečatom izdao ovrhovoditelj s brojem računa 10.445.913 na koji ovršenik treba vršiti mjesečne dospjele rate uplate kredita. Navedeno je kako ukupni uplaćeni iznos kredita od 29.898,00 Eur ovršenik nije vršio osobno već putem posrednika kojeg je ovrhovoditelj angažirao radi plasmana kredita RN iz [adresa]. Navedeno je kako je istom ovršenik davao novce na ruke koji nije za svaku uplatu primljenog novca ovršeniku izdao potvrdu o primitku ili uplati zbog povjerenja prema osobi koja kod ovrhovoditelja kotira kao zaposlenik banke. Navedena osoba je primala novac da ga uplati na račun iz kartice pod kojim br je ovršenik registriran kao dužnik. Navodi kako je spreman platiti dužan iznos u iznosu koji faktično i pravno egzistira.

13. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi kako tužitelj pored navoda koji su izneseni u žalbi protiv rješenja o ovrsi temeljem kojih je isti upućen u parnicu tvrdi kako je ovrha u cijelosti nezakonita ujedno iz razloga jer nije razvidno koji dio se odnosi na glavnicu, koji na kamate te koji je iznos kamata na kamate a koje činjenične navode tužitelj po prvi puta iznosi tek u tužbi, a slijedom čega isti nisu razmatrani u konkretnom postupku.

14. Tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom moguće s uspjehom podnijeti isključivo zbog žalbenog razloga radi kojeg je tužitelj upućen na parnicu, te se ona može temeljiti samo na činjenicama koje su bile iznesene u žalbi protiv rješenja o ovrsi te se stoga u ovoj pravnoj stvari može se raspravljati samo o razlozima nedopuštenosti ovrhe zbog kojih je došlo do upućivanja na parnicu (razlog iz članka 46 . stavak 1. točka 9. OZ).

15. Između stranaka nespornim proizlazi kako su tužitelj i SN s tuženikom sklopili Ugovor o davanju kredita broj računa 10.455.913 za iznos kredita od 18.600,00 Eur i potpisali ispravu o zasnivanju založnog prava kojeg su solemnizirali kod javnog bilježnika Zvjezdane Rauš-Klier u [adresa] dana 5. svibnja 2005. U predmetom Ugovoru o davanju kredita broj računa 10.455.913 u rubrici A Predmet kredita i uvjeti ugovorena godišnja fiksna kamatna stopa od 9,875%, zatezna kamata (i kamate na kamatu) u visini od 6 % godišnje, jednokratna pristojba za obradu kredita u visini 2% od iznosa kredita, troškovi po završnom obračunskom terminu (10,00 eur), završni obračunski termini (svakog 31.3., 30.6., 30.9. i 31. 12. tekuće godine), razdoblje otplate u 84 mjesečne paušalne rate od 319,00 eur sa dospijećem svakog 5. u mjesecu, počevši od 5. lipnja 2005.; da je potraživanje tuženika osigurano založnim pravom za iznos od 18.600,00 eur na nekretnini upisanoj na zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] (1/1 udjela), k. o. [katastarska općina] za koju su tužitelji izrazili suglasnost o uknjižbi zabrane opterećenja i otuđenja za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, te su sa tuženikom odredili tržišnu vrijednost založene nekretnine na iznos od 56.442,00 eur.

16. Potraživanje tuženika potječe stoga iz ovršne isprave – solemniziranog Ugovora o kreditu s potvrdom ovršnosti koji sukladno potvrdi javnog bilježnika ima snagu javnobilježničkog akta prema odredbi čl. 54. i čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu (NN br. 73/93, 29/94, 16/07 i 75/09; dalje: ZJB), odnosno snagu pravomoćne i ovršne sudske presude.

17. Uvidom u ovršni spis posl. br. Ovr-5477/07 utvrđeno je kako je prijedlogu za ovrhu priložen dužnički saldo CN i SN prema Kreditnom računu broj 10.455.913 s ovjerenim prijevodom s njemačkog na hrvatski jezik iz kojega je vidljivo kako je tražbina ovrhovoditelja dospjela 27.07.2007., a ista je na dan 27.07.2007. iznosila 16.354,73 Eur u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju NBH na dan isplate te je vidljivo kako su u istom evidentirane neredovite uplate prema predmetnom kreditnom računu.

18. U očitovanju ovrhovoditelja na žalbu ovršenika ovrhovoditelj navodi kako se od trenutka pokretanja ovršnog postupka 27.07.2007. kod ovrhovoditelja vode zasebni dokumenti koji se tiču kredita tužitelja.

Iz dokumenta "Kontoverdichtung (zatvaranje računa): Kredit Kto. 98- 10.455.913" (list 111 i 112 ovršnog spisa) je vidljivo kako su obračunate kamate kao i kvartalni troškovi obračuna kredita koji se kako je to određeno Ugovorom o davanju kredita broj 10.455.913 od 02.05.2005. obračunavaju 31.3., 30.06., 30.09. i 31.12. svake godine.

Iz dokumenta " Kontoverdichtung: Kredit Kto 99-10-455.913 (list 114 i 115 ovršnog spisa) proizlazi kako su istom obračunati svi troškovi postupka, a koje čine troškovi prevođenja ovlaštenog sudskog tumača, javnobilježnički troškovi, trošak sastava prijedloga za ovrhu, sudski troškovi, pristojbe, troškovi zastupanja na ročištu, odgovor ovrhovoditelja na žalbu ovršenika.

Iz dokumenta "Kontoverdichtung: Kredit Kto 10-455.913" (list 123-127 ovršnog spisa) proizlazi kako iznos od 7.483,54 Eur na dan 02.05.2011. čini glavnični iznos. Iz njega je vidljivo da je 12.05.2005. korisnicima kredita isplaćen iznos kredita u cijelosti, a nadalje su vidljive sve uplate koje su izvršili korisnici kredita na ime otplate kredita zajedno s kvartalnim obračunom kredita i troškovima opomena. Iz dokumenta " Kontoverdichtung: Kredit Kto 10-455.913 (list 117-121 ovršnog spisa) u iznosu od 17.921,50 eur na dan 02.05.2011. čini cjelokupan iznos dugovanja korisnika kredita-ovršenika kao zbroj iznosa iz navedenih dokumenata.

19. Vezano za navode tuženika o kontradiktornosti izlista s datumom 31.12.2008. (Iz obavijesti o računu br 10.455.913 d 31.12.2008. proizlazi kako stanje na računu-dugovanje iznosi 11.179,77 Eur (terećenja u 2008. 2.268,81; uplate 5.268,81), iznos od 11.179,77 Eur je na naveden datum predstavljao iznos samog glavničnog potraživanja onog koji se vodi pod dokumentom Kontoverdichtung: Kredit Kto 10-455.913 te ne predstavlja iznos ukupnog dugovanja ovršenika jer je isti 31.12.2008. iznosio 16.063,77 Eur kako je vidljivo iz dokumenta "Kontoverdichtung: Kredit Kto 10-455.913".

Ovrhovoditelj u postupku priznaje činjenicu kako je ovršeniku omaškom izdana kartica na kojoj je naveden br računa 10.445.913. Da je tome tako vidljivo je Iz potvrde-br vašeg računa izdane od Raiffeisenbank Leibnitz, prezime: SN u kojoj je naveden br računa 10.445.913. no suprotno navodima tužitelja sve uplate na ime predmetnog kredita su izvršene na broj računa 10.455.913 koji je naveden u Ugovoru o davanju kredita od 02.05.2005., a što je vidljivo i iz preslika uplatnica koje je i sam tužitelj dostavio u spis predmeta iz kojih je vidljivo kako su uplate na datume naznačene na potvrdama knjižene na kredit rn. br. 10.455.913.

20. Uvidom u preslike uplatnica koje je tužitelj dostavio u spis predmeta i koje se nalaze na listu 29 i 30 spisa proizlazi kako su za račun broj 10.455.913, C M. izvršene uplate u poslovnici banke Raiffeisenbank Leibnitz 10.11.2006., 3.06.2005., 24.02.2006., 12.6.2006., 31.01.2011., 14.10.2005., 29.03.2007. i 16.09.2005. u različitim iznosima, odnosno vidljivo je kako su sve uplate evidentirane vezano za kredit broj računa 10.455.913. Tuženik u spis predmeta ne dostavlja nikakve dokaze, potvrde o plaćanju da bi određene uplate bile evidentirane na br. računa 10.445.913.

21. Iz potvrde na listu 28 spisa proizlazi kako (prema potpisima na potvrdi) RN potvrđuje da je na ruke 23.09.2010. primio od CN iznos od 4.000,00 Eur na ime uplate kredita pri ReiffeisenLeibnitz konto br 10.445.913. Iz poslovnih knjiga tuženika proizlazi kako je evidentirana uplata iznosa od 4.000,00 Eur za račun broj 10.455.913.

22. Saslušan kao svjedok RN je u svom iskazu naveo kako je za tuženika obavljao poslove usmenog prevođenja prilikom sklapanja poslova. Poznata mu je bila procedura oko izdavanja kredita, odnosno da su ovlašteni referenti iz kreditinog odjela kontaktrali sa strankom i dogovarali uvjete kredita, a zatim je to išlo na komisiju koja je odobravala kredit. On je tom prilikom prevodio njihove razgovore odnosno dogovore u vezi kredita. Od prije nije poznavao tužitelja, ali sada ga se sjeća kao i činjenice da je primio zadnju uplatu od tužitelja u iznosu od 4.000,00 Eura prije 5 godina koju je uplatio na šalteru banke u Leibnitzu, ne sjeća se kojeg datuma. Siguran je da je navedena uplata evidentirana. Ne može se sjetiti da li je još kakvu uplatu izvršio jer je gosp CN dobio kredit prije 9 -10 godina, a uplata je bila prije 4 godine. Naveo je kako je bio prevoditelj razgovora odnosno pregovora između tužitelja i predstavnika banke, ali ne sjeća se koji iznos je bio podignut. Koliko mu je poznato vraćanje kredita se vršilo na način da su ljudi uplaćivali novac u Hrvatskoj banci ili su nosili novac u Austriju u banku. Primljeni novac bi predao u Austriji dva tri dana nakon što bi primio novac. Misli da za razdoblje kada je primio novac od tužitelja pa do uplate u banci, tužitelj za to vrijeme nije trebao plaćati kamate, jer za 8 dana nije trebalo platiti kamate. Na pitanje pun tužitelja na koji račun je vršio uplatu, izjavio je da je uplatio iznose uz naznaku broja kredita koji se odnosi na tužitelja. Na daljnje pitanje da li mu je poznato da je tužitelj imao kakvu karticu za konkretan kredit, izjavio je da je to bilo uobičajeno, oni koji su dobili kredit su dobili karticu gdje je bio naznačen broj kredita, koji se predočio prilikom vraćanja kredita. Na daljnje pitanje da li se kao tumač ili prevoditelj može sjetiti da li je tužitelju predočen broj žiro račun na koji se novac može uplatiti iz Hrvatske tuženiku, izjavljuje da se toga ne sjeća.

23. Svjedokinja SN, supruga tužitelja, je iskazala kako je bila prisutna kada je suprug davao novac RN u Metrou u Sesvetama. Novac mu se dao u koverti na kojoj je bio broj računa, međutim ne može se izjasniti koliko mu je novca dano, nekada je bilo 300,00 Eura, a zadnja uplata je bila 4.000,00 Eura. Ne može se sjetiti koje godine je to bilo niti datuma. Na pitanje pun tužitelja, koliki je iznos plaćen RN, izjavila je oko 29.000,00 Eur. Na što sudac postavlja potpitanje kako zna koji iznos mu je dat a ne zna iznose uplate, iskazala je kako zna koliko mu je suprug dao ukupno novaca. Na pitanje pun tužitelja, zašto novac nije bio uplaćivan u Hrvatskih bankama svjedokinja izjavljuje da su im u banci rekli da nemaju dozvolu HNB-a.

24. Slijedom navedenog, a budući da tužitelj u žalbi protiv predmetnog rješenja o ovrsi pa potom u tužbi nije osporio da su mu bila isplaćena sredstva predmetnog kredita, teret dokazivanja odlučne okolnosti da je isti primljeni iznos vratio u iznosu od 29.898,00 Eur je bio upravo na tužitelju. Tuženik nije u obvezi dokazivati negativnu činjenicu, već se teret dokazivanja činjenice da je tražbina podmirena u navedenom iznosu nalazi upravo na tužitelju, sukladno odredbi čl. 7. st. 1., čl. 186. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a. Jednako tako, tužitelj tijekom postupka nije niti predložio provođenje adekvatnih dokaza pomoću kojih bi se ta sporna činjenica mogla utvrditi te sud kao dokaz o podmirenju dugovanja nije prihvatio iskaz supruge tužitelja kojem nije poklonio vjeru jer je ista ujedno i sudužnik s tužiteljem prema predmetnom Ugovoru o kreditu te koja ima pravni interes pristrano iskazivati. Iskaz svjedoka RN sud je prihvatio kao životan, sukladan ispravama u spisu, primarno u dijelu u kojem je svjedok iskazao kako je primio uplatu od tužitelja u iznosu od 4.000,00 Eur koju je uplatio na šalteru banke u Leibnitzu jer je navedena uplata evidentirana u poslovnim knjigama tuženika dok istovremeno iz iskaza svjedoka ne proizlaze dokazanim navodi tuženika da je svjedoku u više navrata isplatio na ruke ukupan iznos od 29.000,00 Eur. Istovremeno se ističe kako je tužitelj je bio dužan postupati s pažnjom koja se pravnom prometu zahtjeva pri izvršavanju prava i obveza iz ugovornog odnosa te uvažiti postojanje rizika u situaciji kada se na ime otplate duga daje određen iznos novca osobi na ruke bez potvrde o primitku ili uplati.

25. Premda izvadak iz poslovnih knjiga tuženika nema značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP obzirom na to da je navedena isprava izvadak iz interne evidencije tuženika vođene za knjigovodstvene potrebe tuženika i predstavlja jednostranu ispravu tuženika i nema svojstva odnosno pravni značaj javne isprave uređen odredbom čl. 230. ZPP tuženik u postupku primjenom pravila o teretu dokazivanja nije osporio što je u istom sadržano.

26. Uzevši u obzir utvrđenja iz pravomoćne presude posl. br. P-405/19 da su stranke predmetnim Ugovorom o davanju kredita ugovorile austrijsko pravo kao mjerodavno; da se iz provedenog dokaznog postupka ne može zaključiti da je predmetni ugovor zaključen protivno dobrim običajima i na način da bi tuženik prilikom zaključenja istog koristio nepoštenu poslovnu praksu; da su tužitelji bili upoznati sa svim podacima koji su bili potrebni za stupanje u ugovorni odnos; u predmetnom ugovoru sadržane su odredbe o efektivnoj kamatnoj stopi, o ukupnom trošku zajma, kao i o pretpostavkama raskida ugovora o zajmu; ugovor sadrži elemente o sudskoj nadležnosti, o sredstvima osiguranja, kamatama, vremenu otplate kredita, otkazu kredita, kao i trenutku dospijeća cijelog duga; da je ugovor o kreditu konsenzualni ugovor koji nastaje kada se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora, što znači da realizacija ugovora, odnosno isplata dijela novčanih sredstava iz kredita i plaćanje rata kredita ne spada u sam akt zaključenja, već perfekcije ugovora, te da se stranke nisu suglasile oko bitnih sastojaka ugovora takav ugovor ne bi ni zaključili.

Paragrafom 1000. st. 2. Općeg građanskog zakonika propisano kako vjerovnik novčanog potraživanja ima pravo obračunati kamatu na kamatu, ukoliko su stranke navedeno izrijekom ugovorile. Iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da su stranke u odjeljku B pod točkom 3 izričito ugovorile da se kamate obračunavaju na iznos dugovanja, da se zatezne kamate obračunavaju u slučaju zakašnjenja na dospjeli iznos, dok su u odjeljku A izričito ugovorile primjenu godišnje ugovorne fiksne kamate te zateznu kamatu (i kamatu na kamatu godišnje). Tužitelj je sklapanjem Ugovora o kreditu bio upoznat i pristao na dinamiku otplate kako je ugovoreno.

27. Tužitelj je kao korisnik kredita zaprimao godišnji obračun dugovanja te je imao pravo uložiti prigovor na isti u roku od četiri tjedan od primitka, a kako proizlazi i iz Ugovora o kreditu no tužitelj nije osporavao dugovanje niti obračun po kreditnom računu. Uvidom u izvod iz poslovnih knjiga tužitelja za kreditni račun 10.455.913 proizlazi kako dug na dan kada je podnesen prijedlog za ovrhu 17.8.2017. iznosi 16.354,73 Eur, a iz kojeg izvoda je vidljivo evidentiranje svih uplata od strane tužitelja.

28. Slijedom navedenog, kako preostalo dugovanje tužitelja na dan podnošenja prijedloga za ovrhu od strane ovrhovoditelja iznosi 16.354,73 Eur sukladno izvodu iz poslovnih knjiga tuženika; a tužitelj nije priložio niti jedan dokaz koji bi potvrdio njegove navode o podmirenju potraživanja o dospjelosti, a djelomično podmirenje duga tužitelja kao ovršenika u ovršnom postupku bi ujedno bilo irelevantno za utvrđenje dopuštenosti ovrhe koja se provodi dok god osigurana tražbina ne bude u cijelosti namirena. Navedeno i iz razloga što se dopuštenost ovrhe ocjenjuje u trenutku pokretanja ovršnog postupka, pa čak i da je tužitelj određen iznos dugovanja platio nakon pokretanja ovršnog postupka i nakon što je doneseno rješenje o ovrsi, isto ne utječe na dopuštenost ovrhe.

29. Posljedično, s obzirom na neosnovanost razloga koje tužitelj ističe da su doveli do nedopuštenosti ovrhe na temelju ovršne isprave, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan, na način naveden u izreci ove presude.

52. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelj koji je u cijelosti izgubio spor dužan je tuženiku naknaditi zatražen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 155/23; dalje: Tarifa) te je stoga tuženiku dosuđena naknada troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 Eur, sastava četiri obrazložena podneska od 26.3.2013., 31.3.2014., 02.06.2014. i 26.06.2014. u iznosu od po 500,00 Eur sukladno Tbr. 8/1 Tarife, trošak sastava ostalih podnesaka 26.09.2024. u iznosu od 50,00 Eur sukladno Tbr. 8 t. 5 Tarife, trošak zastupanja na ročištima 28.01.2014., 01.04.2014., 04.06.2014., 24.02.2015., 24.05.2017., 28.11.2024. za svako ročište u iznosu od po 500,00 Eur sukladno Tbr. 9/1 Tarife te trošak pristupa na ročišta 0.01.2016., 27.02.2018., 11.11.2020. a na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima u iznosu od po 250,00 Eur sukladno Tbr 9/5 Tarife za svako ročište, trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 Eur sukladno Tbr 9/3 Tarife, trošak sastava žalbe protiv rješenja od 28.6.2016.u iznosu od 250,00 Eur sukladno Tbr 10/1 Tarife, što sve uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost (PDV 25%) ukupno iznosi 8.312,50 Eur i na koji iznos teku kamate od dana donošenja prvostupanjske presude, u skladu s odredbom čl. 30. st. 2. OZ. U odnosu na zatražen trošak naknade troška prijevoza radi uporabe vlastitog automobila radi dolaska na ročišta na relaciji [adresa] sukladno Tbr. 46/3 Tarife (73 kmx10,22 knx30% x2) zajedno sa cestarinom u oba smjera (26 kn x 2) u iznosu od 66, 36 Eur za svaki dolazak na ročište ističe se kako prema odredbi Tbr. 50. stavak 3. Tarife za upotrebu vlastitog automobila odvjetniku pripada nadoknada u visini 30 % cijene bezolovnog benzina od 100 oktana za svaki prevaljeni kilometar te trošak cestarine. Dakle, nije sporno da prema toj odredbi odvjetniku pripada naknada troškova za upotrebu vlastitog automobila, ali ta naknada troškova koju propisuje Tarifa propisana je za odnos odvjetnika i njegove stranke, a sudovi kada dosuđuju trošak postupka na teret suprotne strane primjenjuju odredbe Tarife samo u slučaju kada je taj trošak potreban za vođenje parnice, a kako to propisuje odredba članka 155. ZPP-a, a konkretan trošak u smislu navedene odredbe nije bio potreban za vođenje ove parnice. Naime, kada tužitelje zastupaju punomoćnici odvjetnici čije je sjedište odvjetničkog ureda izvan područja nadležnosti suda pred kojim se vodi postupak, tada putni trošak punomoćnika tužitelja pada na teret samog tužitelja iz razloga što je tužitelj mogao angažirati punomoćnika odvjetnika sa sjedištem odvjetničkog ureda na području suda gdje se vodi postupak, a što u ovom slučaju znači na području Općinskog suda u Sesvetama. Budući da pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi sud uzima u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, to ovaj sud zaključuje da kako u sjedištu suda postoje odvjetnici koji su mogli zastupati tužitelja u ovoj parnici, onda se tužitelju ne mogu dosuditi putni troškovi za dolazak njegovog punomoćnika iz [adresa] do Sesveta radi upotrebe vlastitog automobila, nego samo troškovi vezani za samo zastupanje odnosno za sastav tužbe, podnesaka i pristup na ročišta. Tuženiku ujedno nije priznat kao osnovan zatražen trošak sastava podnesaka od 14.11.2019., 22.01.2021., 05.07.2021., za svaki u iznosu od po 50,00 Eur koji se sadržajno imaju smatrati požurnicama te sastav kojih ne predstavlja nužan trošak za vođenje konkretnog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a kao ni trošak sastava žalbe protiv rješenja suda o prekidu postupka od 24.11.2021. obzirom na to da je rješenjem Županijskog suda u Splitu odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno je rješenje suda od 10.11.2021.

U Sesvetama 14. siječnja 2025.

Sudac:

Iva Raos

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

1. Tužitelju po pun

2. Tuženiku po pun.