Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1013/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanoga po punomoćniku Ratku Žuriću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1988/2023-11 od 12. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1988/2023-11 od 12. srpnja 2024. u točkama I., II., III., IV., V. i VII. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

''I. Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o kreditu broj 310972 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, od dana 19.12.2005. godine, sadržana u čl. 5 Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,25% (slovima: jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.”

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju NJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 554,91 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 03.01.2006. godine do isplate, i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 310972 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, od dana 19.12.2005. godine, sadržana u čl. 9 st. 20. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama Kreditora i ostali važeći akti Kreditora, te odgovarajuće zakonske odredbe.“

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju NJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 921,12 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 08.11.2014. godine do isplate, i to do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.026,55 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. srpnja 2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

VII. Odbija zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.''

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući točke I., II., III., IV., V. i VII. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Korisnik kredita je dužan naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Davatelj kredita imao bi pravo na naknadu štete koju je pretrpio. Banka u svakom slučaju ima pravo potraživati naknadu za prijevremenu otplatu, koja bi pokrivala troškove koje je imala zbog takve otplate, odnosno štetu koju banka trpi zbog takve otplate. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita. Odluka je interni akt tuženika i dostupna svima, pa tako i tužitelju. Odlukom je određena naknada za prijevremenu otplatu. Trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika. Recentna sudska praksa je zauzela stav da odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu nije ništetna, čak ni kada se radi o neodređenom, ali odredivom iznosu naknade. Sud pogrešno ocjenjuje čl. 6.1. Ugovora koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita nepoštenim. Člankom 6. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, a iznos te naknade jasno i razumljivo je izražen u postotku od 1,25% od iznosa kredita. Pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke jasna i lako uočljiva odredba. Glede tvrdnje da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita su jasne, uočljive i lako razumljive. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka, te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Tužitelj više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu naknadu, pa da je time navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj. Tuženik ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da nije dopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Sud je pogrešno utvrdio da se radi o formularnom (tipskom) ugovoru, te da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Sud je netočno utvrdio da tuženik ne osporava da se radi o standardnom ugovoru o kreditu, jer je tu činjenicu osporavao već u odgovoru na tužbu. Prvostupanjska presuda je neosnovana, pa je tuženiku neosnovano naloženo i da plati trošak. Predlaže se preinačiti presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu te dosudi trošak postupka tuženiku, uključujući i trošak žalbe, a podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje .

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti.

5. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

6. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

7. U obrazloženju pobijane presude, između ostalog je navedeno:

- da je **.**.2005. RJ iz [adresa] s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 310972, prema kojem je tuženik kao kreditor, predniku tužitelja kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 70.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti

- da je **.**.2014. RJ preminula, te da je njezinim nasljednikom temeljem pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju, broj: O-6248/14, UPP-OS-68/14, od 27. studenog 2014. proglašen njen suprug NJ, ovdje tužitelj

- da je odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora

- da administrativna naknada u visini od 1,25 % jednokratno na iznos odobrenog kredita iznosi 554,91 Eur

- da je čl. 9 st. 20. Ugovora o kreditu utvrđeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz uvjete dogovorene s kreditorom, a sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora

- da je tuženik tužitelju zbog prijevremene otplate kredita 07.11.2014. obračunao i naplatio iznos od 6.940,18 kn, a što obračunato po fiksnom tečaju konverzije čini iznos od 921,12 EUR

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da su on i njegova pokojna supruga odlučili kupiti sinu stan u [adresa]

- da su odlučili kupiti stan od 34 m2 koji je koštao 74.000,00 eura

- da je sa suprugom svaki puta išao na razgovore u tada Volksbank

- da su bili u stisci s novcem, pa im nije odgovaralo da plaćaju ulaznu naknadu koja je bila oko 500 eura

- da im je djelatnica banke odgovorila da je to tako i da to moraju platiti

- da su realizirali kredit i kupili stan

- da je supruga umrla 2014., a rješenjem o nasljeđivanju tužitelj je jedini njen nasljednik - da kada je zatvarao prijevremeno taj kredit, također su mu naplatili tzv. izlaznu naknadu koja je tada bila oko 7.000,00 kn

- da je predmet spora utvrđenje ništetnim čl. 5. Ugovora o kreditu broj 310972 od 19.12.2005., kojim je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, te čl. 9. st. 20. istog Ugovora kojim je naloženo tužitelju isplatiti tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te s tim u vezi isplata iznosa od 554,91 eur / 4.180,99 kn, odnosno isplata iznosa od 921,12 eur / 6.940,18 kn

- da glede utvrđenja ništetnim odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kredita da sud smatra da je ništetna ugovorna odredba prema kojoj korisnik kredita treba platiti jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,25% od iznosa kredita

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da se radilo o standardnoj, odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ta jednokratna naknada, odnosno nisu specificirani stvarni troškovi obrade kredita

- da je ta odredba po ocijeni suda uzrokovala znatnu neravnotežu obveza na štetu korisnika kredita kao potrošača

- da prednica tužitelja kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita

- da tuženik, koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita

- da je sud utvrdio da je ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva ništetna, a prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je sud utvrdio da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita

- da po ocjeni suda ugovorna odredba kojom se naknada za prijevremenu otplatu kredita čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, jer ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja naknade

- da je utvrđenje visine naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezano uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane

- da odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti

- da stranke oko naknade za prijevremenu otplatu kredita nisu pregovarale jer se radi o unaprijed formuliranima odredbama Ugovora o kreditu, te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora

- da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade

- da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita

- da je tuženik bio dužan dokazati da se u konkretnom slučaju pregovaralo o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini, a što on nije dokazao

- da tuženik nije priložio niti jedan dokaz na okolnost koliki su troškovi za prijevremenu otplatu kredita

- da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada banke

- da je sud utvrdio da je predmetna ugovorna odredba sadržana u čl. 9. st. 20. Ugovora o kreditu ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora kojima je ugovorena ulazna naknada i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita

- da je tuženik zbog ništetnih ugovornih odredbi u obvezi vratiti tužitelju plaćenu naknadu za obradu kredita i plaćenu naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita

- da je odluka o parničnom trošku donesena primjenom čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP.

8. Sporno je i u žalbenom postupku, da li tuženik ima pravo da od tužitelja kao klijenta naplati naknadu troškova za odobrenje kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tuženik), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova odobrenja kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno odredbama čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) te isto za ugovorne odredbe kojima je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

9. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je navedene odredbe Ugovora utvrdio ništetnima, jer tuženik u postupku nije dokazao da se o tim odredbama predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo, već se radilo o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu, te je ugovorena naknada za odobrenje kredita, te za prijevremenu otplatu kredita.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (''Narodne novine'', broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima odobravanja kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

11. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

12. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da označene odredbe Ugovora predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 97. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje: ZZP) koja je prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetna.

13. Plaćanje naknade za odobrenje kreditnog zahtjeva očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imalo utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o toj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo, što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP-a, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu, u kojem tužitelj može kredit vratiti prijevremeno uz plaćanje naknade u slučaju prijevremene potpune otplate kredita. Sukladno odredbi čl. 1024. st. 2. ZOO korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a odredbom st. 3. navedenoga članka je propisano, da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita, korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. toga čl. propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Utvrđeno je da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tužene i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Pri tome, tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve troškove zbog rješavanja tužiteljevog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, dakle, nije dokazao da bi mu nastala bilo kakva šteta prijevremenom otplatom kredita.

15. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.

16. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom utuženih iznosa, jer utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnima, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove drugostupanjske presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok.

17. Imajući u vidu navedeno pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je naloženo tuženiku platiti tužitelju presuđene iznose sa zateznim kamatama (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a).

18. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tuženik u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

19. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvoga stupnja u točkama I., II., III., IV., V. i VII. izreke.

20. U ostalom, a nepobijanom dijelu (točka VI. izreke) presuda suda prvoga stupnja ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

21. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina