Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-932/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Kardum, odvjetnik u Odvjetničkom društvu KARDUM I PARTNERI j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koje zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu GLAMUZINA & GROŠETA d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4634/2023-11 od 24. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4634/2023-11 od 24. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici ŠO isplati iznos od 6.132,02 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (stavak I. izreke), utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 041-50-4284372 od 26.7.2007. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30% iznosa kredita (stavak II. izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 622,61 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od 30. srpnja 2007. do isplate po stopi, sve u roku od 15 dana (stavak III. izreke). Naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.100,00 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 24. srpnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana (stavak IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik pobijajući presudu u cijelosti zbog svih zakonom predviđenih razloga. Pobijanom presudom povrijeđeno je pravo na pravično suđenje i pravo na procesnu jednakost. Sud nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Počinjena je apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Sud odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz konkretnog ugovora o kreditu smatra ništetnima, jer je njihova ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Tuženik tvrdi da je odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, a sud ove kao i sve ostale navode tuženika, u cijelosti zanemaruje. Tuženik tvrdi da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu. Tužitelj je iskazao da mu je ponuđen samo kredit u CHF, no iskaz je protivan materijalnim ispravama u spisu (promotivni uvjeti važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu). Tuženik je osporio da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sud odredbu o jednokratnoj naknadi smatra također ništetnom pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Sud navodi da su sporne odredbe nepoštene jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo, a da navedeno uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača. Svaka neravnoteža ne može uzrokovati nepoštenost, pa je trebalo u obzir uzeti i iznos naplaćene naknade. Pogrešno sud odbija prigovor zastare pozivajući se na pravilo o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, te ništetnost u odnosu na zahtjeve s osnove valutne klauzule smatra utvrđenom u postupku kolektivne zaštite, a u odnosu na zahtjeve s osnove ulazne naknade donošenjem pobijane presude. Sud ni na koji način ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Činidba je bila određena kao 3,30% od iznosa kredita, a iznos kredita propisan je u čl. 1. ugovora. Ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen, a radi se eventualno o zabrani manjeg značaja. Tuženik smatra da je pravilnom primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO sud morao tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati. Obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima. Naznačuje se da je sud tužitelju dosudio i trošak preliminarnog izračuna učinjenog izvan parničnog postupka u iznosu 100,00 EUR, a koji trošak nije opravdan, obzirom da se radi o trošku koji je nastao mimo parničnog postupka. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu, podredno presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade, te isplatu tog iznosa.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se ista može ispitati. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

6. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom, obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

7. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8 ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer je sud prvoga stupnja ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene i to svakog dokaza zasebno tako i u njihovoj ukupnosti valjano utvrdio činjenično stanje detaljno ga izloživši u obrazloženju pobijane presude, a koju ocjenu u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je iz ugovora o kreditu broj 041-50-4284372 utvrđeno da je zaključen 26. srpnja 2007. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora s namjenom kupnje novog vozila u kunskoj protuvrijednosti od 32.272,11 CHF, da je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (čl. 3.)

- da je rok otplate kredita 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća

- da je iz promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1.7.2007. do 30.9.2007. utvrđeno da su u istima navedeni uvjeti kredita u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju automobila

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da joj je kredit trebao za kupnju osobnog vozila za osobne potrebe

- da su joj u banci preporučili kredit u valuti CHF kao bolji kredit, iako joj nisu objasnili iz kojeg razloga je kredit bolji

- da joj u odnosu na naknadu nitko ništa nije objasnio koliko mora platiti niti koje su sastavnice naknade

- da nije znala što je valutna klauzula

- da je utvrđeno da je tužiteljica potrošač, jer je predmetni ugovor o kreditu zaključila s tuženikom radi kupnje automobila za osobne potrebe

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da se o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu nije pregovaralo, a i iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, da se radi o tipskom ugovoru, pa se po prirodi stvari o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati

- da glede informacija o odredbama ugovora o kreditu u promotivnim uvjetima važećim u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora utvrđeno je da na temelju istih tužiteljica kao potrošač nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovornih odredbi kojima se glavnica i otplata kredita veže uz valutu švicarski franak - da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu

- da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa nisu osnovani prigovori tuženika da je tužiteljici odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva

- da je iz odredbe čl. 3. ugovora o kreditu utvrđeno da je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te da je odredba lako uočljiva i jasna

- da tuženik nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi

- da je iz Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je predmetni ugovor pripremio tuženik, da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo

- da formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od početka ugovornog odnosa tužiteljica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, s obzirom da je tužiteljica mogla znati samo kolika je naknada u postotku, ali nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna naknadu platiti

- da je utvrđeno da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ju je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade

- da je odredba o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, pa predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice

- da nije osnovan prigovor zastare

- da najstarija tražbina po osnovi valutne klauzule dospijeva 1. rujna 2009., a odluka donesena u postupku je postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. po pitanju valutne klauzule

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 1. lipnja 2023.

- da u odnosu na prigovor zastare glede isplate iznosa po osnovi odredbe o naknadi da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

- da je tuženik dužan vratiti tužiteljici što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, odnosno bez osnove sa zateznom kamatom od dana stjecanja

- da je utvrđeno da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a visina utuženih potraživanja među strankama nije sporna

- da je odluka o trošku postupka donesena primjenom čl. 151. ZPP-a, čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbi čl. 155. ZPP-a, a tužiteljici je dosuđen i trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 100,00 eur prema dostavljenom računu.

9. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja zaključenog Ugovora o kreditu je razvidno da je tužiteljica nastupala isključivo kao fizička osoba, te da je kredit podignut radi kupnje automobila, a isto proizlazi i iz njezinog stranačkog iskaza. Na temelju navedenih dokaza pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da tužiteljica u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača.

10. Imajući u vidu navedeno na tuženiku je bio teret dokaza da je kredit bio podignut bilo za potrebe trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a ne na tužiteljici da dokazuje suprotno tj. da dokazuje negativnu činjenicu. Kod ovakvog odlučivanja valja ukazati da iz niti jedne isprave i niti jednog dokaza ne proizlazi da je tužiteljica kredit koristila za poslovne svrhe. Nije dokazano, u konkretnom slučaju, da su nuđeni drugi krediti, a krediti u valuti CHF su prezentirani kao najpovoljniji i sigurni krediti, bez upozorenja da je valuta CHF rizična valuta.

11. Tužiteljica se u činjeničnim navodima tužbe pozvala na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv, između ostalih banaka i tužene, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je i tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

12. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženika, između ostalih i tužene, kao neosnovane te presude istog suda poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

13. Zato je pravilan zaključak, da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništetne u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

14. Sud prvog stupnja pravilno se pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

15. Nadalje, u odnosu na žalbene navode valja istaći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužiteljice vezano za sklapanje Ugovora o kreditu time da dokumentacija koju je tuženik dostavio nije odgovarajući dokaz koji bi bili izvori saznanja na okolnost obaviještenosti tužiteljice o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

16. Na temelju dostavljene dokumentacije ne može se izvesti zaključak o razini informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu budući se ne navode okolnosti na temelju kojih je tužiteljica kao potrošač mogla i trebala biti svjesna da će iznosi anuiteta kredita zbog promjene i obračuna tečaja biti u određenim razdobljima vraćanja u znatnoj mjeri veći od onih početno ugovorenih i predviđenih planom otplate kredita, posebno jer je nesporno utvrđeno da su krediti u valuti CHF, prezentirani kao najpovoljniji i sigurni krediti.

17. Obzirom na navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi.

18. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja dijela odredaba Ugovora o kreditu ništetnim. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine.

19. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da se utvrđenja iz presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. ne mogu odnositi na predmetni Ugovor o kreditu. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate za CHF tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

20. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

21. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

22. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredaba (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan isplate, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen.

23. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 26. srpnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

24. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredbe koje se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan isplate ništetne.

25. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako su stranke učinile nespornim da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatila tuženiku 6.132,02 EUR, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika da isplati tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

26. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, proizlazi da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a, a ne od dana pravomoćnosti pobijane presude kako to pogrešno smatra tužena.

27. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava u odnosu na zastaru potraživanja s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz čl. 241. ZOO-a koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

28. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za CHF nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle, nastupila je 15. lipnja 2023., dok je tužba u ovome predmetu podnesena dana 1. lipnja 2023.

29. Sporno je i u žalbenom postupku, da li tuženik ima pravo da od tužiteljice kao klijenta naplati naknadu troškova za odobrenje kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tuženik), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova odobrenja kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno odredbama čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO) kako tvrdi tužiteljica i kakvu tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

30. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je navedenu odredbu Ugovora utvrdio ništetnom jer tuženik u postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo, već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu, te je ugovorena naknada za odobrenje kredita. Suprotno utvrđeno je da je tužiteljicu dočekao napisani ugovor, pa je logično da nije niti je mogla pregovarati oko naknade.

31. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (''Narodne novine'', broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima odobravanja kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

32. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

33. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da označene odredbe Ugovora predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 97. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje: ZZP) koja je prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetna.

34. Plaćanje naknade za odobrenje kreditnog zahtjeva očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o toj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo, što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP-a, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja tužiteljice jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove drugostupanjske presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok. 35. Imajući u vidu navedeno pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 622,61 EUR, sa zateznim kamatama tekućom na taj iznos od 30. srpnja 2007. do isplate (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a).

36. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) te sukladno postavljenim zahtjevima. Prvostupanjski sud je pravilno tužiteljici priznao i trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 100,00 eur, prema dostavljenom računu, jer zbog istog nije provođeno financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice.

37. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi presudu suda prvog stupnja.

38. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina