Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1336/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja PT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Ismaru Avdagiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10417/2023-18 od 30. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10417/2023-18 od 30. listopada 2024. u točkama I., II., IV., V.,VI. i VIII. izreke te u dosuđujućem dijelu točke III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 311929 od 20. veljače 2007. koji su sklopili tužitelj PT, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska OIB: 978427478595 kao kreditor, u dijelu čl. 4. st. 1. koji glasi:

"...sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora..." (t. I. izreke), nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.843,43 eura sa zateznim kamatama po stopi koja je za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana (t. II. izreke), utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 311929 od 20. veljače 2007. koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor u dijelu čl. 5. kojim se Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem Ugovora naknadu prilikom isplate i odobravanja kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora...“, dok se u preostalom dijelu zahtjev u kojem tužitelja traži da se utvrdi ništetnost dijela odredbe kojom se Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem Ugovora sve naknade sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan (t. III. izreke). Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 311929 od 20. veljače 2007. koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditoru u dijelu čl. 5. st. 1. koji glasi:

„Administrativna naknada: 1,00% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“ (t. IV. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 362,33 eura koji se iznos zbog ništetnosti odredbi o naknadama ima vratiti tužitelju sa zateznim kamatama tekućim od 16. ožujka 2007. do isplate, u roku od 15 dana (t. V. izreke). Točkom VI. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 179,82 eura koji se iznos zbog ništetnosti odredbi o naknadama ima vratiti tužitelju sa zateznim kamatama tekućim od 17. siječnja 2023. do isplate, u roku od 15 dana. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva u kojem traži da utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 9.5. Ugovora o kreditu koji glasi "…po ocjeni kreditora…" te u dijelu u kojem traži da utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 9. st. 13. koji glasi:

„... da se na sve što nije regulirano odredbama ovog ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama Kreditora i ostali važeći akti kreditora...“ (t. VII. izreke), nadalje se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.466,07 eura sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 30. listopada 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (t. VIII. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući presudu u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Pogrešna je primjena materijalnog prava u odnosu na naknadu za prijevremeni povrat, jer korisnik kredita je dužan naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Banka u svakom slučaju ima pravo potraživati naknadu za prijevremenu otplatu, koja bi pokrivala troškove koje je imala zbog takve otplate, odnosno štetu koju trpi zbog takve otplate. Obveza je korisnika kredita plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na načini kako je ugovoreno. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba, jer je ugovorom jasno propisano da se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita. Odluka je interni akt tuženika dostupna svima, pa tako i tužitelju, a kojom je određena naknada za prijevremenu otplatu. Činidba tužitelja u slučaju prijevremenog raskida u svakom je trenutku trajanja ugovora o kreditu bila određena i odrediva, pa je promašen argument tužitelja o ništetnosti Odredbe zbog njene neodredivosti. Trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika. Naknada za prijevremenu otplatu je ugovorena u nerazmjerno manjem iznosu od stvarno nastale štete. Recentna sudska praksa je zauzela stav da odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu nije ništetna čak ni kada se radi o neodređenom, ali odredivom iznosu naknade . Sud pogrešno ocjenjuje čl. 6.1 Ugovora koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita nepoštenim. Tuženik tvrdi da za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 5. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1.00% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj tu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa, pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice i vrijeme otplate. Netočno je tvrditi da je tuženik donio proizvoljnu, jednostranu odluku naplate naknade za obradu i administraciju kredita, bez znanja korisnika. Odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje egzistira jer je sud je pogrešno utvrdio da se radi o formularnom (tipskom) ugovoru, te da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj je svojom voljom pristao na uvjete tuženika za davanje kredita, kao i plaćanje sporne naknade, a što je i potvrdio svojim potpisom na ugovoru o kreditu. Očito je da je presuda neosnovana, pa je tuženiku neosnovano naloženo i da plati trošak. Predlaže se preinačiti presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu i dosudi trošak postupka tuženiku uključujući trošak žalbe, a podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik jer ista sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za presuđenje, zbog čega se može ispitati. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju također u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

6. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

7. U obrazloženju pobijane presude, između ostalog je navedeno:

- da je tužitelj, kao korisnik kredita s prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. kao kreditor zaključili 20. veljače 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 311929 na iznos od 273.000,00 kuna za kupnju stana

- da su stranke ugovorile da će tužitelj otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunama te da je u slučaju izmjene redovne kamatne stope tužitelj pristao da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta i obvezao se plaćati tako izmijenjene anuitete

- da nije sporno da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, zbog čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima

- da nije sporno da je člankom 5. st. 1. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade u visini 1,00 % iznosa odobrenog kredita

- da je sporno da li je predmetna odredba ugovora ništetna

- da je sporno je li ništetan dio odredbe čl. 9.13. Ugovora o kreditu kojom je propisano da se na sve što nije regulirano odredbama ovog ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama Kreditora i ostali važeći akti kreditora

- da li je u konkretnom slučaju nastupala zastara potraživanja

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je 2007. odlučio podići stambeni kredit u tadašnjoj Volksbank d.d.

- da je kredit ishodio radi kupnje stana u [adresa] u [adresa], na adresi [adresa], a stan je odlučio kupiti za potrebe njegove dvije kćerke koje su u to vrijeme nastavljale daljnje školovanje u Zagrebu

- da mu je kredit bio ponuđen na način da ili prihvati ponuđene uvjete ili da odustane, pa je zapravo bio prisiljen sklopiti takav ugovor o kreditu

- da ga prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu izvijestili o obvezi niti o visini plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita

- da je kredit prijevremeno otplatio i platio je naknadu za prijevremenu otplatu kredita - da vezano za tvrdnje tuženika da se tužitelj neosnovano poziva na „Parnicu Potrošač“ da su te tvrdnje neosnovane, jer se tužitelj u ovom postupku ne poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

- da se tužitelj poziva na relevantne odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača, jer se radi o kunskom kreditu

- da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti

- da je uvidom u ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji stana u [adresa], a da je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti

- da je ništetnost ugovornih odredbi potrebno cijeniti prema okolnostima svakog pojedinog slučaja

- da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati osim općih podataka posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, te odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti

- da mora sadržavati i odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, te odredbu o ukupnom trošku zajma i odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca

- da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati

- da je nepoštena ugovorna odredba ništava

- da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe

- da je razlika između visine ugovorenih kamata određenih u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i iznosa redovnih kamata koje su tužitelju naplaćene, utvrđena financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o.

- da potraživanje tužitelja temeljem promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika na ime razlike obračunatih kamata primjenom ugovorene kamatne stope za utuženo razdoblje iznosi 4.843,43 EUR

- da nije osnovan prigovor zastare

- da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu

- da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti

- da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena primjenom čl. 154. st. 5. ZPP jer tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi.

8. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na primjeni čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) kojom je propisano da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je dio predmetne ugovorne odredbe kojom je propisana promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci i kamatama i naknadama kreditora je ništetna. Sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti je precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao suprotno. Odredba o kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. st. 1. ZOO- a. U odredbama čl. 4.1. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci i kamatama i naknadama Kreditora, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Utvrđeno je da odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, a niti odrediva u trenutku sklapanja Ugovora. Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Prvostupanjski sud smatra da sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03

– dalje ZZP). Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredba Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istom istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, pa kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Tužitelju je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istom kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Trebalo mu je omogućiti da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži raskid ugovora. Tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu), pa je postupanje tuženika suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba kojom je propisana promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci i kamatama i naknadama Kreditora ništetna, a prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru.

10. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, pa je tuženik dužan platiti tužitelju razliku, u vidu više plaćenog iznosa s osnova kamate u iznosu od 4.843,43 EUR.

11. Prvostupanjski sud u odnosu na ništetnost odredbi o administrativnoj naknadi na iznos odobrenog kredita (čl. 5. st. 1. Ugovora) navodi da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice.

12. Prvostupanjski sud je utvrdio da odredba kojom je ugovorena administrativna naknada u postotku od 1,00 % od ukupnog iznosa kredita, ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Kod ocjene o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora.

13. Navodi se da je Sud EU postavio kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ jer se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi kod odobravanja kredita jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“. U predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14. Prvostupanjski sud je utvrdio da je ništetna, temeljem čl. 87. st. 1. ZZP-a odredba članka 5. st. 1. ugovora o kreditu, kojim je ugovorna administrativna naknada u visini od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, koja naknada je u konkretnom slučaju naplaćena, na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita. Radi se o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini od 1,00 % iznosa kredita. Tužitelj je pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj odredaba. Tuženik je iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane, te je ugovorio naplatu prilikom isplate kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, pa je postupao suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik u ugovor nije unio, a niti je objasnio tužitelju, koji je opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Završno, tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na sadržaj predmetne odredbe, a tuženik je sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Ugovorna odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru. Na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi kod odobravanja kredita i visini te naknade, a što nije dokazao, pa je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

15. Prvostupanjski sud je utvrdio da su odredbe kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru platiti naknadu prilikom isplate i odobravanja kredita, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetne, jer predstavljaju nepoštene odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, pa je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj. Iz spornih odredaba ugovora je utvrđeno da će tuženik naplatiti naknadu prilikom isplate i odobravanja kredita te naknadu za prijevremenu otplatu kredita „sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora“. Odredbe su ništetne, bez obzira što naknada prilikom isplate i odobravanja kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita same po sebi nisu ništetne, ali pod uvjetom da se o tim odredbama posebno pregovaralo i da ona ne uzrokuju neravnotežu među strankama, a što ovdje nije slučaj. Zbog svega navedenog tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima, pa je prvostupanjski sud prihvatio i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa na ime naknade prilikom isplate i odobravanja kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao stečenih bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana nakon plaćanja do isplate.

16. Pobijana presuda nije utemeljena na kolektivnoj presudi, jer se kolektivna presuda ne odnosi na kunske kredite, iako se temeljna načela iz te presude primjenjuju za sve ugovore kod utvrđenja ništetnosti. Ugovorne stranke nisu pregovarale o kamatnoj stopi, nego je ona ponuđena po principu „uzmi ili ostavi“. Tuženik nije u ugovoru utvrdio nikakvu formulaciju na temelju koje će se mijenjati kamatna stopa, nego je ugovorio da će kamatnu stopu mijenjati svojom odlukom bez utvrđenih kriterija za njezinu promjenu. Ako je korisnik kredita, ugovorio kamatnu stopu koja se mijenja odlukom banke te je nakon početka otplate vjerovnik kamatu povećavao, onda korisnik kredita ima pravo na sve razlike između kamate naplaćene u povećanom iznosu i kamate po početnom otplatnom planu uz obračun zateznih kamata od dana svake naplate pa sve do isplate. U skladu sa zakonskim posljedicama ništetnosti tuženik mora vratiti tužitelju sve nezakonito stečene koristi zajedno sa zateznim kamatama.

17. Sporno je i u žalbenom postupku, da li tuženik ima pravo da od tužitelja kao klijenta naplati naknadu troškova za odobrenje kredita i za prijevremenu otplatu kredita, koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tuženik), odnosno da li takve odredbe ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa, uzrokuju neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a kako tvrdi tužitelj i kakvu tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

18. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je navedene odredbe Ugovora utvrdio ništetnima jer tuženik u postupku nije dokazao da se o tim odredbama predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo, već se radilo o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu, te je ugovorena naknada za odobrenje kredita i za prijevremeno vraćanje kredita.

19. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (''Narodne novine'', broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima odobravanja kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

20. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

21. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da označene odredbe Ugovora predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 97. st. 1. ZZP-a koja je prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetna.

22. Plaćanje naknade za odobrenje kreditnog zahtjeva očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imalo utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o toj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo, što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP-a, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

23. Sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu, u kojem tužitelj može kredit vratiti prijevremeno uz plaćanje naknade u slučaju prijevremene potpune otplate kredita. Sukladno odredbi čl. 1024. st. 2. ZOO-a korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a odredbom st. 3. navedenoga članka je propisano, da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita, korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ovdje mjerodavnog ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. toga čl. propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Utvrđeno je da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tužene i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Pri tome, tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve troškove zbog rješavanja tužiteljevog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, dakle, nije dokazao da bi mu nastala bilo kakva šteta prijevremenom otplatom kredita.

24. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.

25. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom utuženih iznosa, jer utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnima, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove drugostupanjske presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok. 26. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tuženik u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka nalazi pravilnom i zakonitom.

27. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvoga stupnja u točkama I., II., IV., V.,VI. i VIII. izreke, te u dosuđujućem dijelu točke III. izreke .

28. U ostalom, a nepobijanom dijelu (točka VII. Izreke, te odbijajući dio točke III. izreke) presuda suda prvoga stupnja ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

29. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina