REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj P-350/2021-31
OPĆINSKI SUD U ZADRU
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Ivani Klišmanić, u pravnoj stvari tužitelja ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima Rikardu Perkoviću i Sanji Perković, odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB:87939104217 (kao pravni slijednik Volksbank d.d. i Nove hrvatske banke d.d.) sa sjedištem u [adresa], zastupana po punomoćnicima u odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate, nakon održane glavne rasprave dana 6. prosinca 2024. godine, te objave dana 14. siječnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan (glavni) tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu br.350504 potvrđen dana 08.01.2008 godine po Pavici Mišković, javnoj bilježnici u Zadru pod brojem ovjere OV-264-08 (dalje u tekstu: Ugovor) zaključen između tužitelja kao korisnika kredita s jedne i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora s druge strane, u cijelosti ništetan i bez pravnih učinaka.
Nalaže se tuženiku na ime ništetnog ugovora iz toč.I tužbenog zahtjeva isplatiti tužitelju iznos od 21.086,97 € zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i to:
- na iznos od 141,10 € od 11.05.2010 godine
- na iznos od 383,75 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 376,84 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 393,59 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 381,60 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 372,04 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 392,47 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 404,37 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 392,17 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 391,63 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 382,31 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 382,03 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 403,94 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 405,16 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 429,11 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 417,73 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 400,98 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 398,71 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 395,11 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 398,34 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 401,98 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 400,29 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 394,33 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 393,99 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 394,23 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 389,60 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 387,94 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 383,83 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 378,18 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 308,44 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 380,07 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 377,61 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 368,94 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 371,15 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 370,15 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 366,14 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 358,20 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 352,51 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 353,84 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 354,13 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 357,70 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 352,49 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 352,10 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 350,99 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 351,00 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 351,75 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 348,35 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 344,11 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 341,21 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 340,45 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 340,45 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 341,06 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 338,74 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 338,16 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 338,01 € od 12.07.2024 godine
- na iznos od 336,48 € od 12.07.2024 godine
računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to od 11.05.2010 g. do 31.07.2015 g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015 g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena,
II. Prihvaća se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplate po temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu broj: 138-50-3449462, iznos od 3.181,00 € zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i to:
- na iznos od 0,89 € od 01.02.2008 godine
- na iznos od 3,08 € od 28.02.2008 godine
- na iznos od 5,05 € od 31.03.2008 godine
- na iznos od 0,77 € od 07.04.2008 godine
- na iznos od 1,27 € od 09.06.2008 godine
- na iznos od 0,72 € od 08.09.2008 godine
- na iznos od 13,01 € od 07.10.2008 godine
- na iznos od 3,99 € od 13.11.2008 godine
- na iznos od 14,00 € od 08.12.2008 godine
- na iznos od 15,36 € od 05.01.2009 godine
- na iznos od 16,04 € od 13.02.2009 godine
- na iznos od 14,42 € od 09.03.2009 godine
- na iznos od 14,18 € od 14.04.2009 godine
- na iznos od 11,63 € od 29.05.2009 godine
- na iznos od 9,39 € od 29.06.2009 godine
- na iznos od 10,17 € od 26.08.2009 godine
- na iznos od 11,84 € od 21.09.2009 godine
- na iznos od 11,07 € od 06.10.2009 godine
- na iznos od 10,13 € od 09.11.2009 godine
- na iznos od 12,29 € od 01.12.2009 godine
- na iznos od 14,33 € od 05.01.2010 godine
- na iznos od 16,48 € od 05.02.2010 godine
- na iznos od 15,92 € od 08.03.2010 godine
- na iznos od 19,54 € od 06.04.2010 godine
- na iznos od 18,61 € od 11.05.2010 godine
- na iznos od 20,43 € od 04.06.2010 godine
- na iznos od 30,69 € od 08.07.2010 godine
- na iznos od 28,35 € od 04.08.2010 godine
- na iznos od 37,11 € od 07.09.2010 godine
- na iznos od 32,49 € od 06.10.2010 godine
- na iznos od 29,02 € od 06.11.2010 godine
- na iznos od 39,58 € od 08.12.2010 godine
- na iznos od 46,12 € od 05.01.2011 godine
- na iznos od 41,38 € od 04.02.2011 godine
- na iznos od 42,07 € od 04.03.2011 godine
- na iznos od 38,67 € od 04.04.2011 godine
- na iznos od 39,72 € od 09.05.2011 godine
- na iznos od 51,29 € od 06.06.2011 godine
- na iznos od 52,91 € od 05.07.2011 godine
- na iznos od 65,72 € od 08.08.2011 godine
- na iznos od 61,07 € od 05.09.2011 godine
- na iznos od 53,83 € od 06.10.2011 godine
- na iznos od 53,64 € od 04.11.2011 godine
- na iznos od 52.85 € od 05.12.2011 godine
- na iznos od 55,48 € od 05.01.2012 godine
- na iznos od 58,37 € od 06.02.2012 godine
- na iznos od 58,46 € od 05.03.2012 godine
- na iznos od 56,64 € od 10.04.2012 godine
- na iznos od 57,38 € od 07.05.2012 godine
- na iznos od 58,46 € od 04.06.2012 godine
- na iznos od 57,29 € od 10.07.2012 godine
- na iznos od 57,39 € od 07.08.2012 godine
- na iznos od 56,31 € od 07.09.2012 godine
- na iznos od 54,32 € od 05.10.2012 godine
- na iznos od 56,75 € od 10.11.2012 godine
- na iznos od 57,63 € od 11.12.2012 godine
- na iznos od 57,28 € od 07.01.2013 godine
- na iznos od 53,72 € od 07.02.2013 godine
- na iznos od 56,19 € od 15.03.2013 godine
- na iznos od 56,75 € od 15.04.2013 godine
- na iznos od 55,65 € od 15.05.2013 godine
- na iznos od 52,37 € od 14.06.2013 godine
- na iznos od 50,34 € od 15.07.2013 godine
- na iznos od 52,14 € od 14.08.2013 godine
- na iznos od 53,38 € od 13.09.2013 godine
- na iznos od 56,56 € od 15.10.2013 godine
- na iznos od 54,81 € od 16.11.2013 godine
- na iznos od 55,59 € od 13.12.2013 godine
- na iznos od 56,23 € od 16.01.2014 godine
- na iznos od 57,45 € od 17.02.2014 godine
- na iznos od 58,73 € od 11.03.2014 godine
- na iznos od 58,07 € od 14.04.2014 godine
- na iznos od 56,80 € od 15.05.2014 godine
- na iznos od 56,22 € od 13.06.2014 godine
- na iznos od 56,47 € od 01.07.2014 godine
- na iznos od 58,08 € od 11.08.2014 godine
- na iznos od 59,72 € od 12.09.2014 godine
- na iznos od 59,57 € od 13.10.2014 godine
- na iznos od 60,40 € od 11.11.2014 godine
- na iznos od 61,58 € od 12.12.2014 godine
- na iznos od 61,35 € od 12.01.2015 godine
računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to od 01.01.2008 g. do 31.07.2015 g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015 g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.
III. Nalaže se tuženici platiti tužitelju SL prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.075,33 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 23. veljače 2021. godine navodi da je zajedno s pravnim prednikom uženika (Volksbank d.d. Zagreb) dana 4. siječnja 2008. zaključio Ugovor o kreditu broj 350504, potvrđen dana 8. siječnja 2008. po Pavici Mišković, Javnoj bilježnici u [adresa] pod brojem ovjere Ov-264/08, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 16.746,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Tužitelj se poziva na činjenicu da je pravomoćno utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu i to ona koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu te onu o promjeni kamatne stope i to presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u izreci u kojoj se utvrđuje da je, između ostalih, i pravni prednik tuženika, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošaća korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci u cijelosti informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važečeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.
1.1.Tužitelj tvrdi kako je zbog navedenog ništetan Ugovor o kreditu sklopljen s tuženikom jer u bitnome tužitelj nije mogao, ni na temelju predmetnog ugovora, niti na temelju dobivenih informacija od tužene banke, predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, koja utječe na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice da su u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženiku bile poznate. Tvrdi da mu tuženik nije učinio dostupnim sve relevantne podatke, kao i da nije obavijestio tužitelja da HNB ne štiti kunu u odnosu na CHF, kako to čini u odnosu na EUR. Već i ta informacija da bi bila dovoljna tužitelju da ne zaključi predmetni ugovor. Nadalje, da tuženik nije obavijestio tužitelja o postojećim studijama MMF još iz 1997. godine, koje studije da su poznate svim analitičkim službama tuženika, a koje da ukazuju na to da je već 1997. godine bio predviđen porast švicarskog franka nakon uvođenja euro zone. Tužitelj da je sklopio ugovor o kreditu vjerujući u navode predstavnice banke kako je švicarski franak stabilna valuta i kako se ne predviđa njegov rast, odnosno da rata kredita može narasti maksimalno 100,00 – 200,00 kuna. Stoga da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu jasne i lako razumljive, odnosno da su iste bile jasne i lako razumljive samo tuženiku, koji da ih je, radi ostvarenja značajne vlastite dobiti prešutio tužitelju. Nadalje navodi da je primjena valutne klauzule na kamatu nezakonita te da u primjeni valutne klauzule na kamate banka ne može iznositi opravdanje zaštite od fluktuacije tečaja, budući da se radi o budućoj naknadi koju dužnik daje vjerovniku za korištenje novca te da se dakle ne radi o novcu koji je banka već isplatila, već isključivo o cijeni kredita. Budući da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, koje doprinose povećanju mjesečnih anuiteta prema onom početnom, predstavljaju predmet i cijenu samog ugovora, bez kojih odredaba ugovor ne može opstati, to tužitelj smatra da je predmetni ugovor o kreditu, u cijelosti ništetan i bez pravnog učinka te da svaka strana mora vratiti ono što je primila temeljem ništetnog ugovora, s tim da nepošteni stjecatelj, u ovom slučaju tuženik ne bi imao pravo na kamatu. Tužitelj tvrdi da je temeljem ništetnog ugovora o kreditu tuženiku isplatio, kako je to nakon provedenog financijskog vještačenja, u podnesku od 14. studenog 2024. kojim je uredio tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari naveo (l.s. 126-131), iznos od 21.086,97 eura te taj iznos zahtjeva glavni tužbeni zahtjev. Tužitelj je, za slučaj da sud ne prihvati tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu zatražio eventualno kumuliranim zahtjevom povrat iznosa preplaćenog na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, u visini od 3.181,00 euro.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 1. travnja 2024. (l.s. 55-71), a prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Zadru, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Tuženik te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari; b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe; c. Ništavost spornih odredaba ne povlači za sobom ništavost cijelog ugovora; d. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; e. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP/07) Prigovor radi prijeboja i. Prigovor načinu postavljanja tužbenog zahtjeva. Nadalje navodi kako ništetnost spornih odredaba ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje da se ništetnim ocijeni cijeli Ugovor o kreditu, a sve uslijed činjenice da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za CHF. Tuženik na ovom mjestu napominje da je upravo sud u Parnici Potrošač, na koju se tužitelj u cijelosti poziva i čiju doslovnu primjenu u ovom predmetu i traži, ocijenio kako ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji su bili predmetom ocijene ništetnosti, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. VTS je konkretno ocijenio da: „ZZP ne propisuje koje su konkretne posljedice djelomične ništetnosti ugovora, ali određuje da se na sva pitanja o ništetnosti koja nisu uređena u ZZP-u supsidijarno primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku banke su pravomoćno utvrđene ništetnima, ali to ne znači da je otpala obveza potrošača platiti banci kamate. Ne osporava da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 16.746,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,30 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan dospijeća. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tužitelj da nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je istasastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Uostalom, i sam tužitelj je dao svoj pristanak, izjavom iz članka 11.4. u kojoj stoji da: „Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama kreditora, Opći uvjeti poslovanja Kreditora i ostali važeći akti Kreditora,....“ S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priložene spisu i to: Ugovor o kreditu broj 350504 od 4. siječnja 2008. (l.s. 11-17), promet po računu tužitelja za period od 1. siječnja 2008. do 14. travnja 2014. (l.s. 19- 47), na ročištu održanom 16. studenog 2022. izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (l.s. 85-87), proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije mr. sc. Martini Maté, koja je sačinila pisani nalaz i mišljenje i dostavila ga 11. srpnja 2024. (l.s. 102-114).
4. Na temelju neposredno provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP, sud je ocijenio glavni tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. 5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je (glavni) tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu broj 350504 sklopljenog između stranaka dana 4. siječnja 2008. godine, te zahtjev za isplatom iznosa od 21.086,97 eura, sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos do isplate. Predmet spora po eventualno kumuliranom zahtjevu tužitelja je njegov zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog Ugovora o kreditu i to ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u visini od 3.181,00 eura, na ime stečenog bez osnove.
6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza, utvrđene su sljedeće činjenice, koje među strankama i nisu sporne:
- da su stranke 4. siječnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj 350504, s namjenom kupnje osobnog vozila (čl. 3. Ugovora) kojim Ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 16.746,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate.
-da je kredit odobren s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje banka planom otplate
-da je kredit u cijelosti otplaćen dana 12. siječnja 2015.
-da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, utvrđeno da iznos preplate anuiteta, izražen u eurima na dan izračuna, koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita u odnosu na iznose anuiteta koje bi otplaćivao po tečaju CHF/HRK na dan ispate kredita, od plaćanja pojedinog anuiteta do zatvaranja kredita, 12. siječnja 2015., iznosi 3.181,00 EUR (prikazano u Tablici 3, na l.s. 111-113)
7. Na temelju iskaza tužitelja saslušanog kao stranke na ročištu pred ovim sudom dana 16. studenog 2022. (l.s.85-87) ovaj sud utvrdio je da je tužitelj namještenik u MORH-u od 1993. godine te da nikada nije bio vlasnik obrta ili se bavio kakvom djelatnošću izvan službe MORH-u. Sredstvima kredita da je kupio osobni automobil za potrebe svoje obitelji te da je iz autosalona upućen u banku prednicu tuženika sa predračunom kojega su izradili. U banci da mu je rečeno da mora tražiti jamca za sklapanje kredita u valuti CHF, a da su ga proglasili kreditno nesposobnim za kredite u valuti EUR ili za kunski kredit. Što se tiče kredita, odnosno ugovora, da se radilo o tipiziranom ugovoru te se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama istog. Mjesečna rata kredita da je iznosila 1.000,00 kuna, ali uskoro da je porasla za više od 60%. Pozanto mu je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali da se nije pregovaralo ni o jednoj odredbi ugovora. Navodi da nije bio u poziciji birati valutu kredita te da je bio u poziciji "uzmi ili ostavi". Ugovor je potpisan kod bilježnika te iako je razumio ugovorne odredbe, da nije mogao znati što će se događati s promjenjivom kamatnom stopom ni način na koji se ista mogla mijenjati.
8. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.
8.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
8.2. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
8.3. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
8.4. Naime, prema odredbi čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a. ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
8.5. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
8.6. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti previdjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojim a se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
9. Kako je dakle, i ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, to u konkretnom slučaju zaključuje da su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednokratnoj odluci banke te one u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja.
10. Međutim, ništetnost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga Ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. U konkretnom slučaju, tužitelj je u svakom slučaju, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu 8. siječnja 2008., nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao na tržištu, u svhe koje nisu namjenjenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
11. Iz gore navedenih razloga valjalo je odbiti kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se cijeli Ugovor utvrdi ništetnim, a ujedno prihvatiti eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, pri čemu je visina utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka mr.sc. Martine Maté, stalnog sudskog vještaka za bankarstvo i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.
12. Ovdje je istaći da je sud uzeo u obzir samo pozitivnu razliku prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužitelj nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao, tim više što tuženik u tom pravcu ne stavlja nikakav zahtjev ili pak prigovor prijeboja u odnosu na eventualno kumulirani zahtjev, dok prigovor radi prebijanja istaknut u odnosu na glavni tužbeni zahtjev svakako nije osnovan jer je utvrđeno da predmetni ugovor o kreditu nije u cijelosti ništetan.
13. U odnosu na prigovor zastare, istaći je da isti prigovor ovaj sud nalazi neosnovanim. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05,41/08 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu valutna klauzula u CHF, to je tužba od 23. veljače 2021. podnesena u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.
14. Slijedom svega navedenog, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen je na temelju odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO i naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznose koji predstavljaju razliku u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita.
15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, dalje: Tarifa), po kojima je tužitelju, a sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 3.181,00 eura valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 26. travnja 2021. I 14. studenog 2024. po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), sastav podnesaka od 23. Prosinca 2022 od 25 bodova (Tbr. 8. toč. 3.), te pristup ročištima na kojima su se izvodili dokazi na dane 19. listopada 2022., 16. studenog 2022. i 6. prosinca 2024. po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što ukupno iznosi 625 bodova, odnosno 1.250,00 eura (vrijednost boda je 1,99 eura). Kada se na tako obračunati trošak obračuna PDV po stopi od 25%, dođe se do ukupnog iznosa od 1.562,50 eura, koliko je tuženik dužan naknaditi tužitelju na ime zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika obračunato po Tarifi kod označene vrijednosti predmeta spora u iznosu od 3.181,00 eura. Ovom trošku valjalo je pribrojiti trošak predujma za vještačenje u iznosu od 398,16 eura te trošak plaćenih sudskih pristojbi na tužbu (101,40 eura) i rješenje (13,27 eura) u iznosu od ukupno 114,67 eura, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 2.075,33 eura, koliko je tuženik dužan naknaditi tužitelju.
U Zadru, 14. siječnja 2025.
Sutkinja
Ivana Klišmanić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.
DNA:
- Tužitelju po punomoćniku
- Tuženiku po punomoćniku
