Poslovni broj: P-1880/2023-14
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Ivković, u pravnoj stvari tužiteljice JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Matulić, Bilić i Vrsalović iz Splita, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 26. studenog 2024. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice BD, odvjetničke vježbenice kod Bože Vrkića, odvjetnika u Zadru i zamjenika punomoćnika tuženika OD, odvjetničkog vježbenika u Matulić i Bilić d.o.o. iz Splita, te objave 14. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.4.1. Ugovora o kreditu broj: 9011808327 koji je zaključen između tužiteljice i tuženika dana 22.kolovoza 2006. godine te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije bio dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF.
II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 7.501,17 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
iznos od 2,34 EUR sa kamatom od 30.9.2006 godine
iznos od 1,15 EUR sa kamatom od 31.10.2006 godine
iznos od 1,00 EUR sa kamatom od 30.11.2006 godine
iznos od 2,03 EUR sa kamatom od 31.8.2007 godine
iznos od 0,60 EUR sa kamatom od 30.11.2007 godine
iznos od 3,46 EUR sa kamatom od 31.1.2008 godine
iznos od 15,73 EUR sa kamatom od 29.2.2008 godine
iznos od 20,95 EUR sa kamatom od 31.3.2008 godine
iznos od 12,35 EUR sa kamatom od 30.4.2008 godine
iznos od 10,46 EUR sa kamatom od 31.5.2008 godine
iznos od 13,26 EUR sa kamatom od 30.6.2008 godine
iznos od 7,69 EUR sa kamatom od 31.7.2008 godine
iznos od 8,01 EUR sa kamatom od 31.8.2008 godine
iznos od 11,29 EUR sa kamatom od 30.9.2008 godine
iznos od 38,84 EUR sa kamatom od 31.10.2008 godine
iznos od 20,26 EUR sa kamatom od 30.11.2008 godine
iznos od 40,09 EUR sa kamatom od 31.12.2008 godine
iznos od 43,12 EUR sa kamatom od 31.1.2009 godine
iznos od 44,45 EUR sa kamatom od 28.2.2009 godine
iznos od 40,27 EUR sa kamatom od 31.3.2009 godine
iznos od 40,94 EUR sa kamatom od 30.4.2009 godine
iznos od 35,50 EUR sa kamatom od 31.5.2009 godine
iznos od 30,85 EUR sa kamatom od 30.6.2009 godine
iznos od 31,89 EUR sa kamatom od 31.7.2009 godine
iznos od 34,57 EUR sa kamatom od 31.8.2009 godine
iznos od 34,27 EUR sa kamatom od 30.9.2009 godine
iznos od 31,71 EUR sa kamatom od 31.10.2009 godine
iznos od 36,49 EUR sa kamatom od 30.11.2009 godine
iznos od 39,98 EUR sa kamatom od 31.12.2009 godine
iznos od 46,08 EUR sa kamatom od 31.1.2010 godine
iznos od 44,62 EUR sa kamatom od 28.2.2010 godine
iznos od 51,87 EUR sa kamatom od 31.3.2010 godine
iznos od 50,28 EUR sa kamatom od 30.4.2010 godine
iznos od 53,59 EUR sa kamatom od 31.5.2010 godine
iznos od 75,53 EUR sa kamatom od 30.6.2010 godine
iznos od 70,84 EUR sa kamatom od 31.7.2010 godine
iznos od 83,49 EUR sa kamatom od 31.8.2010 godine
iznos od 79,43 EUR sa kamatom od 30.9.2010 godine
iznos od 70,81 EUR sa kamatom od 31.10.2010 godine
iznos od 87,47 EUR sa kamatom od 30.11.2010 godine
iznos od 108,21 EUR sa kamatom od 31.12.2010 godine
iznos od 93,91 EUR sa kamatom od 31.1.2011 godine
iznos od 99,10 EUR sa kamatom od 28.2.2011 godine
iznos od 92,13 EUR sa kamatom od 31.3.2011 godine
iznos od 93,18 EUR sa kamatom od 30.4.2011 godine
iznos od 120,89 EUR sa kamatom od 31.5.2011 godine
iznos od 122,76 EUR sa kamatom od 30.6.2011 godine
iznos od 146,67 EUR sa kamatom od 31.7.2011 godine
iznos od 135,08 EUR sa kamatom od 31.8.2011 godine
iznos od 122,29 EUR sa kamatom od 30.9.2011 godine
iznos od 120,70 EUR sa kamatom od 31.10.2011 godine
iznos od 119,56 EUR sa kamatom od 30.11.2011 godine
iznos od 4828,13 EUR sa kamatom od 5.12.2011 godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 22. kolovoza 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate ,a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
III. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.119,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok je preko dosuđenog odbija zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica JD u tužbi zaprimljenoj 5. prosinca 2018. navodi da su tužiteljica i tuženik su zaključili Ugovor o kreditu broj 9011808327 kojim je tuženik odobrio tužiteljici kreditni iznos od 38.782,23 CHF i koji kredit je tužiteljica vratila, u cijelosti, s danom 15. prosinca 2011. kada je taj kredit zatvoren i tužiteljici, sasvim nezakonito, naplaćena naknada za zatvaranje u iznosu od 1.000,00 kuna. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 7,88 % (čl. 4.1.). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope na što je tužiteljica usmeno prigovorila dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužiteljicu kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužiteljica nije ni imala mogućnosti za prigovor. Tužiteljica je, istina, kroz mjesečne rate osjetila da je došlo do promjene tako da joj je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužiteljice ostali su bez ikakvog rezultata. Dakle, sa niti jednom promjenom tužiteljica se nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužiteljice. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF). Od početka 2009. godine Libor neprestano pada tako daje tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužiteljici trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužiteljica nije mogao pregovarati, te se kao slabija ekonomska strana, morala prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužiteljicu u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužiteljica kao potrošač nije mogla provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl. 97. st. 1 alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102. toga zakona ništetne. Tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužiteljice iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužiteljice. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl. 296. ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82. st. 1 alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl.87 st.1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st.1. i 2. alineja 8. te čl. 111. st.1. i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. Konačno, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su u suprotnosti i sa odredbom članka 4. stavak 2. Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli Ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu je kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužiteljica zaduživana po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primio te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate to je tužiteljica i na taj način izvršio povrat iznosa koji, kao takav, nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost, tužiteljica kao slabija ugovorna strana nije mogla pregovarati. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne su i ostale odredbe što, svakako, čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu ne može opstati na bilo koji način što ga, opet, u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1111. svaka od ugovornih strana bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužiteljice, tužena strana je nepoštena, pa je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužiteljici dok, s druge strane, tužiteljica ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata dok na strani tužiteljice imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužiteljica, u toj slučaju, isplatila i pretplatila pozamašan iznos koji, nažalost, u ovom trenutku ne može odrediti budući da joj nedostaje određena dokumentacija koja se, kao takva, nalazi u posjedu tužene strane koja joj to odbija predati. Stoga, dakle, konačan iznos će se odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno vještačenje po vještaku financijske-ekonomske struke. U svakom slučaju, tužiteljica ima pravo na povrat iznosa koji je pretplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici. Tužiteljica mora napomenuti i da je nepoštena praksa je prema čl.108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužiteljica je, dakle, nažalost zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule tuženiku isplatio veći iznos od onoga što bi morao da su te odredbe bile valjane međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tužene strane, ne može u ovom trenutku odrediti. Slijedom iznesenoga, tužiteljica predlaže sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u odgovoru na tužbu navodi kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice kao neosnovanom u cijelosti, osporava u cijelosti kako osnov tako i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, uz osudu tužiteljice da tuženiku naknadi troškove ovog postupka. Tuženik ističe prigovor zastare, te da nisu bili ispunjeni uvjeti za isticanje stupnjevite tužbe iz odredbe članka 186. b ZPP-a, niti je tužbeni zahtjev istaknut u skladu s prednje citiranom zakonskom odredbom, budući da činjenični navodi nemaju uporišta u dostavljenoj dokumentaciji, to tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu tužitelja, podredno odbiti istaknuti zahtjev tužitelja kao neosnovan, sve uz osudu tužitelja da tuženiku naknadi troškove ovog postupka. Tužiteljica nije uz tužbu nije dostavila dokaz na okolnost da bi predmetnu dokumentaciju zatražila od banke odnosno da bi banka istu odbila dostaviti, pa nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 186.b. ZPP-a la podnošenje tužbe iz čl. 186.b. ZPP-a. Istaknutim tužbenim zahtjevom tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu broj 9011808327 zaključenog između tužiteljice i tuženika dana 22. kolovoza 2006. godine i isplatu (za sada neutvrđenog iznosa) na ime pretplate u iznosima mjesečnih anuiteta na ime ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute u CHF, podredno, utvrđenje ništetnima odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9011808327 kao i da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa i da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli pa da slijedom navedenoga tužiteljica nije u obvezi plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF, i isplatu neodređenog iznosa na ime promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, sve uvećano za pripadajući iznos zakonskih zateznih kamata tekućima na pojedinačne mjesečne iznosa od datuma dospijeća pa do isplate. Svoje traženje tužiteljica temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu kao i da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF a koje postupanje da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 odnosno presudi Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, Pž-7129/13, presuda VS RH Revt 249/14-2, i dr., utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužiteljica osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, odgovarajućim odredbama ZOO-a, Zakona o zaštiti potrošača i u odredbama Zakona o parničnom postupku. Tužbeni zahtjev tužiteljice, a kako je to uvodno istaknuto, nije osnovan i to iz sljedećih, niže navedenih razloga: Tužiteljica i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9011808327 dana 22. kolovoza 2006. kojim je banka stavila na raspolaganje tužiteljici iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 38.782.23 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 7,88 % godišnje. Međutim, tužiteljica u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu broj 9011808327 i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita 19.12.2011. godine! Tužiteljica je stoga prekludirana u isticanju ništetnosti Ugovora o kreditu iz 2006.g. kao što je i u prekluziji obzirom na protek zastarnog roka. Sukladno čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima propisano je: ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je bila manjeg značaja. Drugim riječima, tužiteljici je ugovorom o kreditu na raspolaganje stavljen iznos od 38.782,23 CHF, a prema postavljenom tužbenom zahtjevu, tužiteljica bi bila oštećena za iznos od 20.000,00 kn sto predstavlja manji dio realiziranog iznosa kredita, pa je jasno da je u odnosu na cjelokupno isplaćen kredit i preuzetu obvezu tuženika, zabrana u smislu naprijed citirane odredbe čl. 326.st.2. ZOO manjeg značenja te se dakle ista kod ugovora koji je u cijelosti ispunjen prije podnošenja tužbe ne može isticati. Nadalje, da bi presuda na koju se poziva tužiteljica bila obvezujuća za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije! Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužiteljice na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta. Tužiteljica samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. No međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. U navedenom se smislu citira presuda Vrhovnog suda Revt 249/14: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine." Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013.godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama 200-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužiteljice da bi je banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 1. siječnja 2014, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2006. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14. srpnja 2009., koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvijete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužiteljicu o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Tako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljicom, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno. Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi: „ Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom." Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Tako odredba članak 22. ZOO-a propisuje: Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. 200-d, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute." Ustavni sud u svojoj odluci U-1-1746/2006 od 17.06.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sudstava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. Z00-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. 200-a) ili kliznu skalu (članaka 24. 200-a).“ Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetrane vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi. Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi Rev 895/2003 prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje hipoteke.,, Tužiteljica je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužiteljica se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučila baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužiteljica je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobila sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Iz opisanog ponašanja tužiteljice moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju. Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužiteljica kao korisnik kredita upoznata sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tako se u presudi Županijskog suda u Puli, Gž-265/12 navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora! Konačno, tuženik u cijelosti spori i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 20.000,00 kn obzirom da nije jasno na koji način je isti došao da navedenog iznosa, odnosno, je li isti izračun napravljen od strane ovlaštene osobe, sve imajući u vidu odredbu čl. 251. ZPP-a. U odnosu na prigovor zastare: Kako tužiteljica svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim. Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da: Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove - a to bi bila svota koju je tuženik isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. godine - korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Naime, Vrhovni sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zasta u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč: a) nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare ZDE pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, b) bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te c) bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07. - dalje. ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. - 246. 200-a). Zbog čega sud nije primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a koja nije derogirana posebnim zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, ostaje nejasno. Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: ... jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev 1666/11.2 od 6. svibnja 2015.. Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012. Prema čl. 117. st. 3. Ustava RH "sudovi sude na temelju ustava i zakona" Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona "nema smisla". Smisao odredbe čl. 241. Z00-a (odnosno čl. 388. Z00/91) nije nejasan i Vrhovni sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je Sud imao na umu smisao odredaba čl. 502. a - 502.h ZPP-a kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbije primijeniti čl. 241. ZOO-a. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva. Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača. Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem spomenuo, a nije! Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Svakako, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012.godine, to je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine. Naime, sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je: 1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. 2) Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužiteljice) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a. Slijedom iznesenog, tuženik predlaže sudu da donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
3. Ovaj sud je 31. listopada 2022. presudom poslovni broj P-2302/2018 odbio glavni tužbeni zahtjev tužiteljice i usvojio eventualno kumulirni tužbeni zahtjev i ujedno naložio tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak. Županijski sud u Splitu je rješenjem poslovni broj Gž-2092/2022 od 18. svibnja 2023. ukinuo presudu ovog suda u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. Izreke i u tom dijelu vratio predmet sudu na ponovno suđenje, dok je presuda nižeg suda P-2302/2018 postala pravomoćna u dijelu u kojem je odbijen glavni tužbeni zahtjev uperen na ništetnost cijelog ugovora i isplatu iznosa od 295.483,77 kn
3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovora o kreditu s prilozima (l.s. 5-10), Općih uvjeta poslovanja s građanima PBZ banke (l.s. 18-22, 27-31), sažetka prikaza rezultata analize povijesnog raspona varijabilne kamatne stope za kredite denominirane u švicarskim francima za PBZ d.d. (l.s. 41-48), te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke (l.s. 56-67 i 194-203).
4. Predmet postupka je utvrđenje da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9011808327 koji je zaključen između stranaka 22. kolovoza 2006., te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF. Slijedom čega je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 12.077,95 kn sa kamatom koja teče od svakog pojedinog tako plaćenog mjesečnog iznosa do isplate. Nadalje tužiteljica traži da sud utvrdi da je s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF tuženik dužan tužiteljici isplatiti iznos od 45.797,47 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja pa do isplate.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Provedenim dokazom u postupku je utvrđeno da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor 22. kolovoza 2006. sklopili ugovor o kreditu br. 9011808327 kojim je tuženica odobrila tužiteljici namjenski kredit u iznosu od 38.782,23 CHF tečajne liste tuženice u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema srednjem tečaju za CHF na dan isplate kredita, na rok otplate od 180 mjeseci na koji se zaračunavaju kamate od 4,75 % godišnje (čl. 4).
7.2. Nesporna je činjenica kako je tužiteljica otplatila kredit u cijelosti s danom 15. prosinca 2011.
8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je kako je, između ostalih banaka, tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8.1. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijene su revizije, među kojima i revizija tuženika.
8.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditima nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, među ostalim i tuženik, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača 20 P- 350/2019-34 (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8.4. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. odbijene se revizije, među kojima i revizija tuženika.
8.5. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09) dodan je čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
8.6. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
8.7. U smislu odredbe čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
8.8. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.
8.9. Stoga, imajući u vidu sadržaj izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno kako je, između ostalih banaka, tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, sud utvrđuje kako navedeno utvrđenje u pravomoćnoj sudskoj odluci ima direktan učinak u ovom postupku glede utvrđenja ništetnosti spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Jednako tako, imajući u vidu sadržaj izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., kojom je u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovoreno da je glavnica kredita vezana za valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da je navedeno za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sud utvrđuje kako navedeno utvrđenje u pravomoćnoj sudskoj odluci ima direktan učinak u ovom postupku glede utvrđenja ništetnosti spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.
8.10. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe čl. 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava.
8.11. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.
8.12. Stoga neosnovano navodi tuženik da se navedene presude iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti u konkretnom predmetu.
8.13. Neosnovano tuženik osporava tužiteljici pravo potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. To stoga što se presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na tužiteljicu kao potrošača, što je već naprijed navedeno, te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke. Tužiteljica je ugovor o kreditu sklopila kao potrošački ugovor na što se tuženik i poziva tijekom postupka da se radi o potrošačkom ugovoru, te je tužitelj ugovor o kreditu sklopila nenamjenski, te se smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03).
8.15. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.
8.16. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. naveo je da je postupanje banaka, tuženika, od samog početka ugovornog odnosa bilo suprotno načelima obveznog prava, da je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj, da tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu korisnicima kredita nije na valjan i njima razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi oni kao potrošači mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te zaključuje da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.
8.17. Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci iznio je zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.
8.18. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što znači, da su u ugovoru o kreditu tužiteljici morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.
8.19. Nadalje, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženik nije upoznao tužiteljicu o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan, kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Niti o toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao, te tužiteljica nije utjecala niti je mogla utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna.
8.20. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF potvrđena je pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača povodom koje je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.
8.21. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužiteljica tijekom otplate kredita plaćala tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli upravo potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužiteljice koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta.
8.22. Odredba o valutnoj klauzuli je jasno uočljiva, no nije lako razumljiva. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o niz tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, nije dovoljna informacija koja bi potrošača upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize je mogao predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupan trošak kredita. Tuženik je pri sklapanju Ugovora osigurao svoje interese na način da je ugovorio niz instrumenata osiguranja - zadužnicu, prijenos vlasništva, te je uz to tražbina tuženika osigurana još policama osiguranja, pa je u konačnici tuženik svoju tražbinu još zaštitio i ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli čime tuženik u pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik za razliku od tužiteljice na koje u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično utjecaja na ukupni trošak kredita.
8.23. Iz sadržaja ugovora o kreditu, posebice u točki 4. ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke je razvidno da u ugovoru nisu navedeni objektivni kriteriji, svi potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o valutnoj klauzuli, te svi čimbenici koji utječu na postupak formiranja kamatne stope tijekom trajanja ugovora.
8.24. Iz provedenih dokaza proizlazi da se o valutnoj klauzuli i o kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, da je kamatna stopa mijenjana jednostranim odlukama banke i da je odredba o valutnoj klauzuli i odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke unesena u ugovor bez prethodnog pregovaranja, kao dio tipskog unaprijed formuliranog obrasca ugovora.
8.25. Na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da je odredba o promjeni kamatne stope ovisna isključivo u konkretnom slučaju o odluci jednog ugovaratelja - banke bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa (osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) za koju se veže promjena, što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što je dovelo do toga da banka jednostrano određuje obvezu korisnika kredita, koji promjenu time ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer za to nema nikakvih valjanih i u ugovoru razvidnih kriterija, uz ugovorenu valutnu klauzulu uslijed čijeg kumulativnog učinka je ukupni trošak kredita na štetu tužiteljice znatno rastao, to je tuženik rizik potpuno prebacio na tužiteljicu kako ugovornim odredbama tako i instrumentima osiguranja.
8.26. U tome se ogleda znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužiteljice.
8.27. Takvim ugovornim odredbama tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, a kamate su sastavni dio cijene, što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje ZOO).
8.28. Kamata je cijena, a cijena i valuta obveze je bitan sastojak ugovora o kreditu. Odredba ugovora na temelju koje se cijena određuje prema jednostranoj odluci tuženika, bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.
8.29. Unošenje navedene odredbe u ugovor o kreditu suprotno je načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužiteljica kao korisnik kredita u odnosu na tuženika kao banku doveden u neravnopravan položaj. O odredbama ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije se pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe, kojom joj je nametnuta obveza koju tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogla objektivno sagledati kao cjelinu, pa stoga takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita u odnosu na banku kao kreditora.
8.30. Stoga se tuženik neosnovano poziva na parametre temeljem kojih se kamatne stope mijenjaju kao i da je do promjene kamatne stope došlo zbog objektivnih promjena tržišnih vrijednosti koje su kao opravdani razlog za promjenu kamatne stope bile predviđene općim aktima pravnog prednika tuženika.
8.31. Opći uvjeti ugovora u smislu čl. 295. st. 1. ZOO su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.
8.32. Člankom 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/07, koji je bio na snazi u spornom razdoblju propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. U st. 4. navodi se da je trgovac dužan dokazati ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.
8.33. Stoga, opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatnih stopa i valutnoj klauzuli.
8.34. Posljedica nepoštene odredbe ugovora o kreditu kojim je određeno da se ugovorena kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita u skladu s odlukama banke i ugovorena valutna klauzula bez bitnih parametara i rizika promjene je ništetnost takve odredbe (čl. 322. st. 1. ZOO).
8.35. Obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom o promjenama kamatne stope, te obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, na koju ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO), to se na ugovorni odnos primjenjuje kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje, te početni tečaj na dan odobrenja kredita, kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe čl. 7. st. 1. ZOO.
8.36. Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.
9. Radi utvrđivanja iznosa koji predstavlja razliku između ugovorene kamate po kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu i kamate naplaćene po kamatnim stopama koje su izmijenjene odlukama tuženika, te razliku u isplatama mjesečnih iznosa primjenom tečaja CHF na dan odobrenja kredita iz predmetnog ugovora o kreditu i mjesečnih naplaćenih iznosa uz primjenu tečaja tuženika koji se veže za tu valutu, sve za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do otplate kredita, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Majdi Korljan iz [adresa].
9.1. Vještak Majda Korljan navodi da je banka dana 24. kolovoza 2006. odobreni kredit tužiteljici u iznosu od 38.782,23 CHF izvršila prijenos u otplatu u kunskoj protuvrijednosti od 178.732,41 kn. Za cijelo vrijeme otplate kredita korisnik kredita je uplatio ukupan iznos od 295.483,77 kuna, nakon čega je na dan 5. prosinca 2011. (dan konačne otplate kredita) korisnik kredita u odnosu na iznos isplaćene glavnice pretplatio ukupan iznos od -116.751,36 kuna (178.732,41- 295.483,77 = -116.751,36 kn). Na pojedinačni iznos izvršene uplate izvršen je obračun zakonske zatezne kamate i to od dana pojedinačne uplate do 25. svibnja 2022. (do izrade nalaza i mišljenja), a izračunom ukupna zakonska zatezna kamata iznosi 309.429,11 kn ( Tablica 1. stupac 5.). Iz prikazanih uplata u Tablici br. 1 proizlazi da je izvršenim uplatama od strane tužiteljice došlo do zatvaranja isplaćene glavnice po kreditu od strane tuženika, dana 5. prosinca 2011. kada je izvršena konačna otplata kredita. Nakon izvršenog zatvaranja-prijeboja međusobnih tražbina između stranaka dana 5. prosinca 2011. tužiteljica je uplatila iznos od 141.847,84 kn, te je obračunata zakonska zatezna kamata od dana uplate 5. prosinca 2011. do dana 25. svibnja 2022. (do dana izrade nalaza i mišljenja) u ukupnom iznosu od 123.392,02 kuna. Banka je uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 7,88 % te uslijed promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 56.517,60 kuna, i to od dana otplate kredita do 5. prosinca 2011., dana konačne otplate kredita. Nadalje je banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 7,88 % više obračunala iznose anuiteta 12.019,88 kn i to od dana otplate kredita do 5. prosinca 2011. (do dana konačne otplate kredita). Na kraju vještak navodi da je banka uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, više obračunala razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 44.497,22 kn i to od dana otplate kredita do 5. prosinca 2011. (do dana konačne otplate kredita). Iz navedenog izračuna proizlazi da je banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 7,88 % te uslijed promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 56.517,60 kuna, odnosno 7.501,17 eura, i to od dana otplate kredita do 5. prosinca 2011. kao dana konačne otplate kredita.
10. Imajući u vidu posljedice ništetnosti, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, to tužiteljica ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, slijedom čega je valjalo naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 7.501,17 EUR s osnova nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od idućeg dana od dana plaćanja pojedinih iznosa do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. i II. izreke presude.
11. Za navesti je da sukladno utvrđenjima iz kolektivnog spora, a kako je naprijed citirano, tj. utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora.
12. Na kraju je istaći da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi djelomično osnovanim kako će niže biti obrazloženo.
13. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
13.1. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljičinu tražbinu je zastara počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, a s naslova preplaćene kamate, zastara je počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj odredbi kamatne stope. Kako je predmetna tužba podnesena 5. prosinca 2018., proizlazi da je tužba podnesena prije nastupa zastare i u odnosu na nepošteno ugovaranje valutne klauzule, kao i u odnosu na preplaćenu kamatu radi nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmijeni kamatne stope.
13.2. Slijedom navedenog je sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.
14. Na kraju, vezano za uputu iz ukidne odluke da je ovaj sud povrijedio pravo na jednakost procesnih oružja na štetu tuženika jer nije proveo dokaz saslušanjem djelatnika banke, navesti je da je tuženik u ponovljenom postupku odustao od dokaznog prijedloga saslušanja djelatnika banke ČD na okolnosti obaviještenost tužiteljice o parametrima promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka.
15. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine, broj: 138/23) prema vrijednosti predmeta spora od 7.501,17 EUR priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1.), za sastav podneska od 7. veljače 2020., 16. prosinca 2021., 3. lipnja 2022. i 19. rujna 2022. po 100 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8.1.), za sastav podneska od 25. studenog 2024. 25 bodova (Tbr. 8.4.), te za pristup na ročišta od 28. veljače 2022., 20. rujna 2022., 24. listopada 2023., 21. prosinca 2023. i 26. studenog 2024. po 100 bodova (Tbr. 9.1.), 1.025 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura i PDV pod 25 % ukupno iznosi 2.562,50 eura čemu je pridodan trošak vještačenja od 398,17 eura, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 159,27 EUR, tako da ukupni priznati parnični trošak tužiteljice iznosi 3.119,94 EUR, na koji iznos je tužiteljici priznata zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, tekuća od donošenja presude do isplate.
15.1. Tužiteljici nisu priznati troškovi sastava podnesaka 8. lipnja 2020., 2. veljače 2021., 20. srpnja 2020., 20. svibnja 2022. jer se radi o požurnicama koje nisu bile potrebne za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP, te je tužiteljica neosnovano potraživala po 500 do 1000 bodova za svaku radnju na što nema pravo prema sukladno VPS eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva s kojim je uspjela od 7.501,17 eura. Tužiteljici nije priznat zatražen trošak za pristup na ročišta od 24. listopada 2023., 17. siječnja 2024. i 5. ožujka 2024. jer se radi o ročištima za objavu presude koja su odgođena i nisu se održala pa tužiteljica nije na ista ni pristupila. Stoga je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 20.398,17 EUR, sve kao u točki III. izreke presude.
U Zadru, 14. siječnja 2025.
Sutkinja
Maja Ivković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
- Tužiteljici po punomoćniku
- Tuženiku po punomoćniku
