Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2794/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Mihe Mratovića, kao predsjednika vijeća, mr. sc. Dražana Penjaka kao suca izvjestitelja i Nediljke Radić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i dr. iz Zadra, protiv tuženika ERSTE & STEIRMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a ,OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko i dr. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-541/2023 od 20. lipnja 2024., u sjednici vijeća od 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-541/2023 od 20. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnim odredba Ugovora o krediti kojim se uglavljuje visina od 1,00% od iznosa kredita te se u točki II. nalaže tuženoj da isplati tužitelju iznos od 524,78 eura te je točkom III. utvrđeno da je ništetna i odredba Ugovora u dijelu kojim se uglavljuje naknada za prijevremenu otplatu kredita te se nalaže da po tom osnovu isplati tužena tužiteljici iznos od 1.431,98 eura. Na ime troškova postupka sud je naložio tuženoj da isplati tužiteljici iznos od 1.316,36 eura s pripadajućim kamatama.

2. Protiv ove presude žali se tužena zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se presuda preinači a podredno ukine te predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije dat.

4. Žalba tužene je neosnovana.

5. Predmet ovoga spora je utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora kojim je predviđeno plaćanje ulazne naknade kod obrade kredita kao i odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita. Sporno je jesu li ove odredbe ugovora ništetne.

6. Između parničnih stranaka je nesporno:

- da su zaključili ugovor o kreditu kojim je tužena stavila tužiteljici na raspolaganje iznos od 84.068,65 CHF u protuvrijednosti kuna;

- da je tužiteljica na ime obrade kredita isplatila tuženoj iznos od 524,78 eura;

- da je tužiteljica dana 10. kolovoza 2011. prilikom prijevremene otplate kredita zaračunao naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.431,98 eura

7. Pobijanom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora kojima je propisano da je tužiteljica obvezna prilikom isplate kredita platiti tužitelju naknadu za obradu kredita kao i u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj se obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj Odlukom o naknadama važećoj na dan prijevremene otplate kredita.

8. Prvostupanjski sud je valjano ocijenio predmetne Ugovore o nenamjenskom kreditu ugovorima sa standardnim stipulacijama koji sadrže odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano, vrijede odredbe općih akata banke odnosno, važeći propisi a ukoliko se u razdoblju u kojem se međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s odredbama Ugovora izmjene, propisi ili opći akti banke te se korisnik kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama iz akata banke i to, od trenutka kada ga banka pismeno obavijesti o njima odnosno, u skladu s važećim propisima te da potpisom ugovora komitent potvrđuje da je upoznat s općim uvjetima poslovanja banke.

9. Stoga je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 295. ZOO ocijenio predmetne ugovore formularnim (tipskim) jer sadržavaju opće uvjete ugovora ili se na njih pozivaju a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

10. Budući da se o odredbama akata kreditora, tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora čime nije ostvaren niti žalbeni razlog tuženika kojim upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na prirodu ugovora.

11. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ništetne u dijelu kojim se određuje naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita.

12. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% očito prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i odredba prema kojoj se tužitelj obvezao platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu odlukom o naknadama koje važe na taj neodređeni dan s time da je visina naknade za prijevremeni povrat promjenjiva sukladno Odluci banke o naknadama.

13. S obzirom da su označene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj a radi se o odredbama koje su nepoštene u smislu čl. 82. podtočka 11. ZZP glede ništetnosti tih odredbi, a tuženik nije dokazao, niti to tvrdi u žalbi, da bi se o tim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo što je bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Tuženica je tijekom postupka tvrdila da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženica pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružila tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunala naknadu koja predstavlja cijenu te usluge prema Tarifi banke. Time tuženica negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja joj je nastala prijevremenom otplatom kredita. Nadalje, tuženica, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženica bi imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženice na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 10. stavak 2. Ugovora o kreditu) budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati. Pored toga što tuženica tijekom postupka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpila prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženica trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

15. I u ovom dijelu prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim pozivom na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

16. I pitanje tijeka zakonske zatezne kamate prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dana plaćanja te naknade (11. listopada 2012.) pa do isplate, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

17. Odluka o parničnom trošku pravilno je i zakonito donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

18. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 14. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović