Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3019/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Mihe Mratovića, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Dražana Penjaka kao suca izvjestitelja i Nediljke Radić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Boričević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Stipaničev, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1239/2024 od 2. rujna 2024., u sjednici vijeća od 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1239/2024 od 2. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe članka 3. Ugovora poslovni broj 056-50-4254990 koji su zaključili tužitelj i tužena i to odredbom članka 3. koja je pobliže naznačena u točki I. izreke te je naloženo tuženoj da isplati tužitelju po tom osnovu iznos od 520,46 eura s pripadajućim kamatama kako je to pobliže naznačeno u točki II. izreke, utvrđeno je također ništetna odredba članka 2. Ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatu te je utvrđena i ništetna odredba članka 1. i članka 7. Ugovora kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule te po tom osnovu naloženo je tuženoj da isplati tužitelju iznos od 5.778,02 eura sa kamatama kako je to pobliže naznačeno u točki V. izreke.

2. Na ime troškova postupka sud je naložio tuženoj da isplati tužitelju iznos od 2.373,78 eura s pripadajućim kamatama.

3. Protiv ove odluke žali se tužena zbog svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije dat.

5. Žalba je neosnovana.

6. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnih odredbi o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, naknadi za obradu kredita, naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te temeljem toga zahtjev za isplatu iznosa nastalih uslijed povrata razlike tečaja u švicarskim francima, naknade za obradu kredita, naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7. Prije svega je za istaknuti kako ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženom ugovor o kreditu;

- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila banka tako da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bio upozoren na rizik kredita s valutnom klauzulom CHF, a niti upoznat s metodom izračuna jednostrano promjenjive kamatne stope, a niti mu je objašnjeno na koje se točno troškove odnose tzv. ulazna i izlazna naknada,

- da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, kao i odredba koja se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, ali i odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita,

- da je tuženica na ime stjecanja bez osnove, a radi povrata razlike tečaja, dužna platiti tužitelju iznos od 5.778,02 eura, iznos od 520,46 eura na ime naknade za obradu kredita,

9. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

10. Tužitelj se tijekom postupka pozivao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda RH br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Tužitelj se također pozvao i na presudu Visokog trgovačkog sud RH Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu, a potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III- 4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021

11. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je, u odnosu na tuženicu da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Međutim, tijekom pregovora, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke, pa tako i tuženica, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke, pa tako i tuženica, postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO). Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

12. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženicu utvrđeno je, u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 i članaka 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama ZOO-a. Taj dio prvostupanjske odluke Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive. Ovo stoga jer formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Slijedom navedenog za zaključiti je da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

13. Neosnovano tuženica u žalbi problematizira činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, jer je prvostupanjski sud svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozivao i to iz razloga koje je i sama tuženica navela, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

14. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a s time i ništetne u smislu odredaba članka 87. stavak 1. ZZP-a/03 i članka 102. ZZP/07 te ZOO-a (članci 322. do 329.).

15. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, prvostupanjski je sud pravilno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 88. stavak 1. ZZP/03 (članka 103. ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a u smislu, odredbe članka 502.c ZPP-a. Ovom odredbom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U navedenoj odredbi propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te suprotno odredbama ZPP-a i ZZP- a. Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužitelja upozorila na rizike valutne klauzule CHF i da je objasnila metodu izračuna jednostrano primjenjive kamatne stope.

16. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike više plaćenog na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. To pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom, stručno i dostatno obrazloženo. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

17. U pogledu istaknutog prigovora zastare za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj Internet stranici (http://www.vsrh.hr) objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je prani stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu.

Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'', a koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF podnesena je 25. kolovoza 2022. Slijedom svega navedenog za zaključiti je kako je prigovor zastare neosnovan jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

Za istaknuti je da je dug po kreditu potrebno računati kao cjelinu, a ne po ratama kredita iz razloga što rata ne postoji bez kredita. Da nema duga po kreditu ne bi bilo ni pojedine rate kredita.

18. Neosnovan je prigovor u pogledu primjene ZZP-a glede obvezujuće snage odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Naime, postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženica, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u suglasju s odredbom članka 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme otplate predmetnog kredita, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio je pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, iz odredbe stavak 2. istog članaka, proizlazi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

20. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

U ovom postupku tuženica je predložila izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja činjenice da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetna odredba bila jasna i razumljiva, i da je bio informiran o obvezi plaćanja takve naknade pa je sukladno tomu izveden dokaz saslušanjem tužitelja i svjedokinje OE, zaposlenice banke u vrijeme podizanja predmetnog kredita na mjestu osobnog bankara. Prvostupanjski sud je izveo predložene dokaze te utvrdio da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja te da je navedena ugovorna odredba bila uvjet kako bi mu kredit bio odobren i isplaćen.

Izvođenjem predloženih dokaza zadovoljeno je načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ujedno je time prvostupanjski sud utvrdio da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo.

Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je okolnost da tužitelju banka (tuženica) nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi koji ulaze u spornu naknadu, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP. Nadalje, u konkretnom slučaju, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Dakle, tuženica nije dokazala da je jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

21. U pogledu testa nepoštenosti koji bi trebao imati u vidu cjelinu sadržaja odredbi članka 81. stavka 1., članka 83. i članka 85. ZZP-a, za navesti je kako je odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno:

„1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

22. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

Međutim, to ne znači nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

23. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio na temelju unaprijed formuliranog obrasca, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

24. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je predmetna odredba sadržana na standardiziranom obrascu ugovora, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz tužitelja i saslušane svjedokinje), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

25. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Kako je prvostupanjski sud utvrdio tužitelj je morao platiti naknadu za obradu kredita kako bi mu se kredit odobrio.

26. Prema odredbi članka 83. ZZP-a, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu za adaptaciju kuće, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora, ostale ugovorne odredbe a posebice one o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli CHF i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, koje su također nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja.

27. Slijedom svega navedenog prvostupanjski je sud imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi članka 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 10. stavak 1. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 87. ZZP/03 nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o izlaznoj naknadi, jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Kako se u konkretnom slučaju radi o stambenom kreditu za adaptaciju kuće, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu i da tužitelj ima svojstvo potrošača.

28. I prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

29. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

30. Slijedom svega navedenog ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu i odobravanje kredita te je ujedno pravilno naloženo tuženici platiti tužitelju iznos od 208,46 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. veljače 2008. do isplate, kada je tuženica, naplatila tužitelju tu naknadu (članak 1111. i članak 1115. ZOO-a).

31. Nadalje, žalbenim razlozima tuženice, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude ni u tom dijelu.

32. Prema odredbi članka 1024. ZOO-a korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.). Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. stavak 2. ZOO-a, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO-a. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja.

33. Odredbe članka 1024. stavak 3. i 4. ZOO-a predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

34. I u ovom dijelu prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim pozivom na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

35. I pitanje tijeka zakonske zatezne kamate prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dana plaćanja te naknade (11. listopada 2012.) pa do isplate, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

36. Odluka o parničnom trošku pravilno je i zakonito donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

37. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 14. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović