REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-225/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, mr.sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku ABC, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz ..., [adresa], kao punomoćnicima, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P- 58/2023-20 od 26. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika ... djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Varaždinu od 26. siječnja 2024., poslovni broj: P-58/2023-20:

1. potvrđuje u odnosu na glavni zahtjev (točka I., II. i III. izreke), te u dijelu kojim je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška (točka VI. izreke);

2. preinačuje rješenje o troškovima postupka (točka V. izreke), tako da se nalaže tuženiku ... da tužitelju DO naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.935,02 eura umjesto iznosa od 2.024,16 eura.

II. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu: 320-50- 3936143 od 23.02.2007. godine solemniziranog po javnom bilježniku ABC dana 26.02.2007. godine, poslovni broj OV-2600/07 u dijelu odredbe čl. 2. koji glasi:

„…. promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora… „ II. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu: 320-50- 3936143 od 23.02.2007. godine solemniziranog po javnom bilježniku ABC dana 26.02.2007. godine, poslovni broj OV-2600/07 u dijelu odredbe čl. 7. koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita…“

III. Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju GO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplati iznos od 3.299,31 EUR (tritisućedvjestodevedesetdeveteura i tridesetjedancent), zajedno sa zateznim kamatama, od 28. veljače 2009. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana na iznose:

iznos 6,35 EUR od 28. veljača 2009.

iznos 16,52 EUR od 31. ožujak 2009.

iznos 17,98 EUR od 30. travanj 2009.

iznos 12,37 EUR od 31. svibanj 2009.

iznos 10,58 EUR od 30. lipanj 2009.

iznos 11,88 EUR od 31. srpanj 2009.

iznos 12,21 EUR od 31. kolovoz 2009.

iznos 12,68 EUR od 30. rujan 2009.

iznos 10,28 EUR od 31. listopad 2009.

iznos 14,66 EUR od 30. studeni 2009.

iznos 16,30 EUR od 31. prosinac 2009.

iznos 19,67 EUR od 31. siječanj 2010.

iznos 20,16 EUR od 28. veljača 2010.

iznos 25,52 EUR od 31. ožujak 2010.

iznos 28,96 EUR od 30. travanj 2010.

iznos 28,24 EUR od 31. svibanj 2010.

iznos 36,32 EUR od 30. lipanj 2010.

iznos 34,99 EUR od 31. srpanj 2010.

iznos 50,61 EUR od 31. kolovoz 2010.

iznos 46,25 EUR od 30. rujan 2010.

iznos 39,52 EUR od 31. listopad 2010.

iznos 50,27 EUR od 30. studeni 2010.

iznos 61,85 EUR od 31. prosinac 2010.

iznos 57,38 EUR od 31. siječanj 2011.

iznos 60,20 EUR od 28. veljača 2011.

iznos 56,43 EUR od 31.ožujak 2011.

iznos 57,45 EUR od 30. travanj 2011.

iznos 76,74 EUR od 31. svibanj 2011.

iznos 81,39 EUR od 30. lipanj 2011.

iznos 92,04 EUR od 31. srpanj 2011.

iznos 97,02 EUR od 31. kolovoz 2011.

iznos 78,01 EUR od 30. rujan 2011.

iznos 78,71 EUR od 31. listopad 2011.

iznos 78,86 EUR od 30. studeni 2011.

iznos 80,90 EUR od 31. prosinac 2011.

iznos 87,21 EUR od 31. siječanj 2012.

iznos 87,81 EUR od 29. veljača 2012.

iznos 84,83 EUR od 31. ožujak 2012.

iznos 60,14 EUR od 30. travanj 2012.

iznos 88,16 EUR od 31. svibanj 2012.

iznos 86,11 EUR od 30. lipanj 2012.

iznos 86,20 EUR od 31. srpanj 2012.

iznos 84,80 EUR od 31. kolovoz 2012.

iznos 81,24 EUR od 30. rujan 2012.

iznos 85,57 EUR od 31. listopad 2012.

iznos 86,97 EUR od 30. studeni 2012.

iznos 85,34 EUR od 31. prosinac 2012.

iznos 79,11 EUR od 31. siječanj 2013.

iznos 84,48 EUR od 28. veljača 2013.

iznos 84,72 EUR od 31. ožujak 2013.

iznos 82,93 EUR od 30. travanj 2013.

iznos 77,68 EUR od 31. svibanj 2013.

iznos 76,58 EUR od 30. lipanj 2013.

iznos 76,87 EUR od 31. srpanj 2013.

iznos 79,93 EUR od 31. kolovoz 2013.

iznos 83,83 EUR od 30. rujan 2013.

iznos 83,81 EUR od 31. listopad 2013.

iznos 5,69 EUR od 30. studeni 2013.

IV. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom kojim traži isplatu preko iznosa od 3.299,31 EUR do iznosa od 4.268,55 EUR.

V. Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju GO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.024,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.1.2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška."

2. Protiv točke I., II., III., V. i VI. izreke prvostupanjske presude žalbu je pravodobno podnio tuženik iz svih žalbenih razloga, te je predložio drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i da naloži tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, kao i troškove žalbenog postupka, sve sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate ili da istu presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

2.1. Tuženik u žalbi navodi kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude njegove dokaze i navode zanemario u potpunosti, a za takvo postupanje nije dao razloge, te ukazuje na bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) jer da presuda u pobijanom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a da su dani razlozi međusobni proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima, kao i na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 190. i 191. ZPP-a, te u vezi sa člankom 338. stavkom 4. ZPP-a iz razloga što prvostupanjski sud nije odlučio o preinaci tužbe koju je tužitelj učinio podneskom od 31. listopada 2023., a kojoj preinaci se tuženik protivio podneskom od 8. studenog 2023., pa da je iz tog razloga počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a, kao i da obrazloženje ne sadrži sve elemente koji su propisani člankom 338. stavkom 4. ZPP-a.

2.2. Tuženik osobito ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da su sporne odredbe ništetne iz razloga što je njihova ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite iako je tuženik tijekom postupka ukazivao da su iste odredbe tužitelju bile razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, a da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je predložio konkretne materijalne i personalne dokaze na ove okolnosti, ali da je prvostupanjski sud sve navode tuženika u cijelosti zanemario i da nije obrazložio zašto bi baš tužitelju sporna odredba bila nejasna, nerazumljiva ili neuočljiva iako se radi o pretpostavkama koje moraju biti ispunjene prije provođenja testa poštenosti, kao i da je iskaz tužitelja pogrešno ocijenio.

2.3. Osim navedenog da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da je tuženik nesavjestan stjecatelj pa da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate od dana stjecanja u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), kao i da je u odnosu na provedeno financijsko vještačenje prigovorio nalazu i mišljenju vještaka zbog toga što je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit, a što nesporno nije ugovoreno, te da isti sud navedene prigovore tuženika nije otklonio, zatim da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer nije utvrđivao jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu bile razumljive, jasne i lako uočljive, niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, niti je utvrđivao jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita.

2.4. Mišljenja je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ništetnost spornih odredbi ugovora o kreditu utvrđivao u postupku kolektivne zaštite potrošača, te da je pravilno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, kao i Direktivu 93/13/EZ, da bi utvrdio da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, te je ustrajao i na prigovoru zastare, a osobito imajući u vidu činjenicu da je tužitelj preinačio tužbu podneskom od 8. studenog 2023. Nadalje tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen pa da osporene odredbe ugovora mogu predstavljati tek zabranu manjeg značaja, a da u tom slučaju ne postoji znatna neravnoteža na strani potrošača i da je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavka 2. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo odbiti, kao i da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu članka 19. stavka 3. ZID ZPK, kojom odredbom je propisano da se iz obveze konverzije kredita iz CHF u EUR isključuju svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona.

2.5. Zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari tuženik osporava i odluku o troškovima postupka, kao i zbog toga što pogrešno smatra da je tuženikov uspjeh od 22% u sporu neznatan, kao i da tuženik ne može biti dužan naknaditi trošak koji je nastao postavljanjem neosnovanog tužbenog zahtjeva. Osim navedenog tuženik smatra da je tužitelju pogrešno dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude jer da se taj trošak ne može smatrati nužnim za vođenje ovog postupka sukladno odredbi članka 155. ZPP-a obzirom da se sve presude objavljuju na e-oglasnim pločama sudova, kao i da je tužitelju pogrešno dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu jer da je oslobođen od plaćanja te pristojbe sukladno članku 11. stavku 1. točki 20. Zakona o sudskim pristojbama.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda sadrži valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se može ispitati. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 190. i 191. ZPP-a, te u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, na koje žalbom ukazuje tuženik, budući je tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 4.268,55 eura, a nakon provedenog vještačenja zatražio je iz iste činjenične i pravne osnove, a u skladu s navedenim vještačenjem, isplatu iznosa od 3.299,31 eura, tako da tužitelj podneskom od 31. listopada 2023. nije preinačio tužbeni zahtjev nego ga je djelomično povukao, a obzirom da se tuženik tom djelomičnom povlačenju protivio prvostupanjski sud je u nepobijanoj točki IV. izreke presude odbio tužitelja sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim tražio isplatu preko iznosa od 3.299,31 eura do iznosa od 4.268,55 eura. Zbog navedenih razloga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a, budući donošenjem presude nije prekoračen tužbeni zahtjev, te su u obrazloženju presude navedeni svi bitni elementi propisani člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, pa je tako prvostupanjski sud obrazložio koje je činjenice utvrđivao i koje je dokaze izvodio, a svoju odluku je obrazložio, kao i odredbe materijalnog prava koje je primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci kreditora, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, te zahtjev za isplatom pojedinačnih iznosa s tih osnova.

8. Prije svega nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je kredit isplaćen u cijelosti, pa da u tom slučaju osporene odredbe ugovora mogu predstavljati tek zabranu manjeg značaja, odnosno ne postoji znatna neravnoteža na strani potrošača, budući da se i u tom slučaju tužitelj može pozivati na ništetnost odredbi ugovora, i to iz razloga što je tužitelj upravo zbog ništetnosti odredbi tog ugovora koje se odnose na promjenjivost ugovorene kamate i valutnu klauzulu u CHF pretplatio iznos kredita, te da se radi o stjecanju bez pravne osnove i da nije odlučno da li je predmetni ugovor o kreditu još uvijek na snazi ili nije iz razloga što tužitelj kao potrošač u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita obzirom da je po utvrđenju ništetnosti tih odredbi ugovora otpala osnova po kojoj su ti iznosi plaćeni sukladno odredbi članka 1111. stavka 3. ZOO-a.

9. Među strankama nije sporno da je tužitelj, kao korisnik kredita, dana 23. veljače 2007. sklopio sa tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o [broj kredita] (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), radi kupovine vozila, a kojim Ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 24.150,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita i koji je solemniziran po javnom bilježniku ABC 26. veljače 2007. pod poslovnim brojem OV-2600/07., zatim da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,20% godišnje u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (članak 2.), da je člankom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, i to s rokom otplate od 84 mjeseca, te da je tužitelj kredit otplatio, kao i da je tužitelj kroz određeno razdoblje plaćao veće mjesečne anuitete od onih prema otplatnom planu zbog promjene kamatne stope i zbog porasta tečaja CHF.

10. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je da li da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene odredbe i da li tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa i u kojem iznosu, zatim od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate, te da li je nastupila zastara potraživanja. Također je sporno da li se na ovaj spor može direktno primijeniti intervencijski efekt presuda Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

11. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbe članka 502.c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

11.1. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

12. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju imao u vidu zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesene u navedenom predmetu, te je izveo dokaze predložene po tužitelju i tuženiku za koje je u smislu članka 220. stavka 2. ZPP-a pravilno ocijenio da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa je tako saslušao i tužitelja, dok je tuženik u odgovoru na tužbu predložio da se sasluša svjedokinja EO, ali je od tog dokaznog prijedloga odustao na pripremnom ročištu održanom 14. rujna 2023. Iz odgovora na tužbu je, također, vidljivo da je tuženik predložio i saslušanje javnog bilježnika, međutim javni bilježnik nema saznanja o tome da li je u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba obzirom da nije bio prisutan u tom postupku prilikom pregovaranja o uvjetima kreditiranja nego je bio prisutan samo prilikom potpisivanja i solemnizacije istog ugovora, tako da provođenje tog dokaza i po ocjeni ovog suda nije bilo potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a što je u skladu i s odlukom Ustavnog suda RH broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

13. Prvostupanjski sud je cijeneći iskaz tužitelja utvrdio da je od zaposlenika banke saznao da je predmetni Ugovor o kreditu najpovoljniji i najtraženiji, a također i najsigurniji zbog stabilnosti valute CHF, da je načelno razumio što znači odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz CHF, međutim da iz njegovog iskaza ne proizlazi da je dobio bilo koju drugu obavijest od strane zaposlenika tuženika koja utječe na promjenu kamatne stope ili na promjenu tečaja navedene valute.

14. Imajući u vidu da iz iskaza tužitelja proizlazi da tuženik tužitelja prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije upozorio na odredbe o mogućosti promjene kamatne stope i rizičnosti valute CHF, niti je tužitelj imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe Ugovora o kreditu, a da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, te da tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, i po ocjeni ovog suda navedene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka su ništetne, tako da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju navedenih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO-a. Zbog navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. i II. izreke potvrditi.

15. Na temelju nalaza i mišljenja financijsko – knjigovodstvenog vještaka ABC, mag.oec. iz ... iz [adresa], koji je prvostupanjski sud ocijenio objektivnim i stručnim, a na koji nalaz stranke nisu imale primjedbe u pogledu samog izračuna preplaćenih iznosa, pravilno je utvrđeno da ukupan iznos preplate koji je nastao uslijed promjene (povećanja) kamatnih stopa tijekom razdoblja otplate kredita iznosi 969,13 eura (7.301,92 kn), a da ukupan iznos preplate zbog tečajne razlike iznosi 3.299,31 eura (24.858,66 kn).

16. Nije sporno da je tužitelj podneskom od 31. listopada 2023. (list 182-185), povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplaćene iznose s osnova promjene kamatne stope u iznosu od 969,13 eura i da je zatražio isplatu iznosu od 3.299,31 eura s osnova preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF, a imajući u vidu da tuženik nije pristao na povlačenje tog dijela tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je u nepobijanoj točki IV. izreke presude odbio tužitelja sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim tražio isplatu preko iznosa od 3.299,31 eura do iznosa od 4.268,55 eura.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u smislu članka 1115. ZOO-a tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja te naknade jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

18. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

18.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 7. prosinca 2021. zastara u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila.

19. Zbog svega iznesenog prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražena isplata iznosa od ukupno 3.299,31 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, te kada je odlučio kao u točki III. izreke pobijane presude.

20. Odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud je pravilno priznao tužitelju trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50 bodova temeljem Tbr. 9 toč.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje u tekstu: Tarifa). Naime, tužitelju pripada trošak za zastupanje na tom ročištu, i to ne samo primjenom Tbr.9. toč.3. Tarife, nego i činjenicom da sud prema odredbi članka 335. ZPP-a stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje neće dostavljati presudu prema odredbi ZPP-a o dostavi pismena, a ukoliko stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, bez obzira na urednu obavijest o ročištu, smatrat će se da je dostava obavljena upravo onog dana kada je održano ročište, dok će se stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude.

20.1. Prvostupanjski sud je, također, pravilno priznao tužitelju troškove parničnog postupka u cijelosti iako je tužitelj tužbom zatražio isplatu iznosa od 4.268,55 eura (32.160,58 kn), te da je podneskom od 31. listopada 2023., i to nakon provedenog vještačenja, djelomično povukao tužbeni zahtjev tražeći isplatu iznosa od 3.299,31 eura, a s kojim djelomičnim povlačenjem se tuženik nije suglasio pa je tužitelj odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je zatražio isplatu iznosa od 969,24 eura, budući tužitelj nije uspio u parnici u omjeru od 22% u odnosu na restitucijski dio tužbenog zahtjeva, dok je u cijelosti uspio sa deklaratornim tužbenim zahtjevima (točka I. i II. izreke), te da iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 proizlazi da se odredba članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju pripadaju troškovi parničnog postupka u cijelosti.

20.2. Međutim, pravilno tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju kao osnovan priznao trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 89,14 eura. Naime, tužitelj je, sukladno članku 11. stavku 1. točki 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) oslobođen plaćanja sudske pristojbe, pa je stoga odluku o troškovima postupka (točka V. izreke) valjalo preinačiti i obvezati tuženika da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od u iznosu od 1.935,02 eura umjesto iznosa od 2.024,16 eura.

21. Ovaj sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe temeljem članka 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a jer je s istom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na dio troškova postupka.

22. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. i članka 380. točke 3. ZPP-a kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić