REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, Metković

Poslovni broj: P-229/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu Anti Šprlji, u pravnoj stvari tužiteljice VPC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sandra Wagner, odvjetnica u Metkoviću, Andrije Hebranga 6, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa kao punomoćnik Boris Bilić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. Split, Sukoišanska 43, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 02. prosinca 2024. godine u nazočnosti vježbenika punomoćnika tužiteljice, dana 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 1. i čl. 6. Ugovora o kreditu kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik sklopili dana 5. lipnja 2007. i koji je ovjeren od strane javnog bilježnika Ljiljanke Malenica iz Šibenika pod brojem OU-6137/07 6. lipnja 2007. u dijelu kojim je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

II. Nalaže se tuženiku da na ime ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplatiti tužiteljici iznos od 3.357,56 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se do 31. prosinca 2007.g. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. a od 1.kolovoza 2015.godine pa do 31.srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku od podnošenja tužbe pa do isplate.

koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

-na iznos od 3,78 kuna/0,50 EUR počevši od 31.kolovoza 2007.g. do isplate,

-na iznos od 9,82 kuna/1,30 EUR počevši od 31.siječnja 2008.g. do isplate,

-na iznos od 27,45 kuna/3,64 EUR počevši od 29.veljače 2008.g. do isplate,

-na iznos od 49,50 kuna/6,57 EUR počevši od 31.ožujka 2008.g. do isplate,

-na iznos od 12,95 kuna/1,72 EUR počevši od 30.travnja 2008.g. do isplate,

-na iznos od 4,84 kuna/0,64 EUR počevši od 31.svibnja 2008.g. do isplate,

-na iznos od 16,80 kuna/2,23 EUR počevši od 30.lipnja 2008.g. do isplate,

-na iznos od 8,42 kuna/1,12 EUR počevši od 30.rujna 2008.g. do isplate,

-na iznos od 125,83 kuna/16,70 EUR počevši od 31.listopada 2008.g. do isplate,

-na iznos od 46,87 kuna/6,22 EUR počevši od 30.studenog 2008.g. do isplate,

-na iznos od 131,90 kuna/17,51 EUR počevši od 31.prosinca 2008.g. do isplate,

-na iznos od 144,89 kuna/19,23 EUR počevši od 31.siječnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 150,60 kuna/19,99 EUR počevši od 28.veljače 2009.g. do isplate,

-na iznos od 132,68 kuna/17,61 EUR počevši od 31.ožujka 2009.g. do isplate,

-na iznos od 135,53 kuna/17,99 EUR počevši od 30.travnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 112,20 kuna/14,89 EUR počevši od 31.svibnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 92,28 kuna/12,25 EUR počevši od 30.lipnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 96,75 kuna/12,84 EUR počevši od 31.srpnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 108,22 kuna/14,36 EUR počevši od 31.kolovoza 2009.g. do isplate,

-na iznos od 106,94 kuna/14,19 EUR počevši od 30.rujna 2009.g. do isplate,

-na iznos od 95,98 kuna/12,74 EUR počevši od 31.listopada 2009.g. do isplate,

-na iznos od 116,47 kuna/15,46 EUR počevši od 30.studenog 2009.g. do isplate,

-na iznos od 131,42 kuna/17,44 EUR počevši od 31.prosinca 2009.g. do isplate,

-na iznos od 155,45 kuna/20,63 EUR počevši od 31.siječnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 149,19 kuna/19,80 EUR počevši od 28.veljače 2010.g. do isplate,

-na iznos od 180,22 kuna/23,92 EUR počevši od 31.ožujka 2010.g. do isplate,

-na iznos od 173,44 kuna/23,02 EUR počevši od 30.travnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 187,60 kuna/24,90 EUR počevši od 31.svibnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 281,55 kuna/37,37 EUR počevši od 30.lipnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 261,48 kuna/34,70 EUR počevši od 31.srpnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 315,64 kuna/41,89 EUR počevši od 31.kolovoza 2010.g. do isplate,

-na iznos od 298,23 kuna/39,58 EUR počevši od 30.rujna 2010.g. do isplate,

-na iznos od 261,35 kuna/34,69 EUR počevši od 31.listopada 2010.g. do isplate,

-na iznos od 332,66 kuna/44,15 EUR počevši od 30.studenog 2010.g. do isplate,

-na iznos od 421,45 kuna/55,94 EUR počevši od 31.prosinca 2010.g. do isplate,

-na iznos od 360,25 kuna/47,81 EUR počevši od 31.siječnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 382,46 kuna/50,76 EUR počevši od 28.veljače 2011.g. do isplate,

-na iznos od 352,62 kuna/46,80 EUR počevši od 31.ožujka 2011.g. do isplate,

-na iznos od 357,11 kuna/47,40 EUR počevši od 30.travnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 475,76 kuna/63,14 EUR počevši od 31.svibnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 483,75 kuna/64,20 EUR počevši od 30.lipnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 586,15 kuna/77,80 EUR počevši od 31.srpnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 536,50 kuna/71,21 EUR počevši od 31.kolovoza 2011.g. do isplate,

-na iznos od 481,76 kuna/63,94 EUR počevši od 30.rujna 2011.g. do isplate,

-na iznos od 474,94 kuna/63,04 EUR počevši od 31.listopada 2011.g. do isplate,

-na iznos od 470,07 kuna/62,39 EUR počevši od 30.studenog 2011.g. do isplate,

-na iznos od 494,13 kuna/65,58 EUR počevši od 31.prosinca 2011.g. do isplate,

-na iznos od 519,43 kuna/68,94 EUR počevši od 31.siječnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 521,33 kuna/69,19 EUR počevši od 29.veljače 2012.g. do isplate,

-na iznos od 504,37 kuna/66,94 EUR počevši od 31.ožujka 2012.g. do isplate,

-na iznos od 512,77 kuna/68,06 EUR počevši od 30.travnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 520,70 kuna/69,11 EUR počevši od 31.svibnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 508,11 kuna/67,44 EUR počevši od 30.lipnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 512,34 kuna/68,00 EUR počevši od 31.srpnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 504,13 kuna/66,91 EUR počevši od 31.kolovoza 2012.g. do isplate,

-na iznos od 487,23 kuna/64,67 EUR počevši od 30.rujna 2012.g. do isplate,

-na iznos od 506,29 kuna/67,20 EUR počevši od 31.listopada 2012.g. do isplate,

-na iznos od 516,76 kuna/68,59 EUR počevši od 30.studenog 2012.g. do isplate,

-na iznos od 513,09 kuna/68,10 EUR počevši od 31.prosinca 2012.g. do isplate,

-na iznos od 472,35 kuna/62,69 EUR počevši od 31.siječnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 507,06 kuna/67,30 EUR počevši od 28.veljače 2013.g. do isplate,

-na iznos od 508,73 kuna/67,52 EUR počevši od 31.ožujka 2013.g. do isplate,

-na iznos od 494,14 kuna/65,58 EUR počevši od 30.travnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 455,27 kuna/60,42 EUR počevši od 31.svibnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 454,24 kuna/60,29 EUR počevši od 30.lipnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 462,62 kuna/61,40 EUR počevši od 31.srpnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 478,34 kuna/63,49 EUR počevši od 31.kolovoza 2013.g. do isplate,

-na iznos od 502,36 kuna/66,67 EUR počevši od 30.rujna 2013.g. do isplate,

-na iznos od 489,98 kuna/65,03 EUR počevši od 31.listopada 2013.g. do isplate,

-na iznos od 497,10 kuna/65,98 EUR počevši od 30.studenog 2013.g. do isplate,

-na iznos od 505,23 kuna/67,06 EUR počevši od 31.prosinca 2013.g. do isplate,

-na iznos od 512,90 kuna/68,07 EUR počevši od 31.siječnja 2014.g. do isplate,

-na iznos od 523,70 kuna/69,51 EUR počevši od 28.veljače 2014.g. do isplate,

-na iznos od 520,43 kuna/69,07 EUR počevši od 31.ožujka 2014.g. do isplate,

-na iznos od 507,77 kuna/67,39 EUR počevši od 30.travnja 2014.g. do isplate,

-na iznos od 502,62 kuna/66,71 EUR počevši od 31.svibnja 2014.g. do isplate, te -na iznos od 440,24/58,43 EUR počevši od 30.lipnja 2014.g. do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnične troškove u svoti od 2.589,52 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - uvećanjem kamatne stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom sklopila dana 5.lipnja 2007.godine Ugovor o kreditu broj:9012565819, a temeljem kojeg Ugovora je tužiteljici odobren namjenski kredit za financiranje troškova kupnje vozila Ford Fiesta Comfort, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.647,67 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke, važećem na dan korištenja. Kredit je solemniziran po javnom bilježniku Ljiljana Malenica iz Šibenika pod br OU-6137/07 6.lipnja 2007.g.Taj kredit je tužiteljica i otplatila 2014.g. U članku 4.Ugovora o kreditu navedeno je da se na naprijed navedeni iznos kredita obračunava kamatna stopa 5,10 % promjenjiva. Odredbom čl. 1. predmetnog Ugovora određeno je da Banka - tuženik odobrava Korisniku kredita - tužiteljici namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.647,67 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, odredbom čl. 6 ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik (kao trgovac) nije informirao tužiteljicu (kao potrošača) - niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu - o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica nije bila informirana, odnosno upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Tako tuženik nije obavijestio/upozorio tužiteljicu na sljedeće činjenice: - da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom; - da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj; - da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta; - da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan; - da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama; - te, na koncu, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik. Dakle, iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužiteljici - budući da tužiteljica, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa joj nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ga o tome ni na koji način nije informirao. Tužiteljica je od strane tuženika bila informirana samo (paušalno) da se može dogoditi da tečaj CHF-a naraste ili padne – a što je zapravo (općepoznata) činjenica koju je tužiteljica znala i ranije. Međutim, budući da nije informirana o karakteristikama i specifičnostima valute CHF, odnosno da nije upozorena na naprijed navedene rizike – tužiteljica je Ugovor o kreditu sklopila s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate samo neznatno oscilirati. Glede (ne)razumljivosti ugovornih odredbi potrošaču, i ovdje treba skrenuti pažnju na presudu Europskog suda u predmetu broj C-26/13, kao i na presudu istog suda u predmetu broj C- 186/16. Tako je već citiranom presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nadalje, presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Dodatno i opetovano se ističe kako se prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju – ponavljamo - upravo je o tome riječ, obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tužena sklopila s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti joj je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Odredbom st. 1. istog članka određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužiteljica, kao potrošač, (bila) dužna vratiti tuženiku. Štoviše, zbog predmetnih odredbi (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF. Dakle, tuženik (kao trgovac - Banka) je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu – dok je tužiteljica, kao potrošač, prihvatila i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta. Ovdje valja naglasiti utvrđenje Visokog trgovačkog sud RH iz „kolektivne“ presude Pž-6632/17 – a to je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužiteljica (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Inače, ustaljeno je stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Tužiteljica u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, tj. odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 323. ZOO/05 – od tuženika potražuje preplaćene iznose po toj osnovi. Prema mišljenju tužiteljice, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu te kupovni tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita. Obzirom da tužiteljica zbog proteka vremena ne može decidirano reći na koji točno dan joj je isplaćen odobreni iznos kredita, a imajući u vidu da ista ne posjeduje dokumentaciju iz koje je to sa sigurnošću vidljivo – predlaže se Sudu naložiti tuženiku dostavu podatka o datumu isplate kredita. Naposljetku, ističe se da je odredbom čl. 10. Uvjeta ugovora o kreditu za sve sporove iz istoga ugovorena je mjesna nadležnost suda u Metkoviću. Slijedom navedenog, tužiteljica podnosi ovu tužbu i predlaže sudu donijeti presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Tuženik također ističe i prigovor zastare. Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj 9012565819 zaključenog između tužitelja i tuženika 05.06.2007.g. kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i to baš u dijelu pod točkom 1. i 6. Ugovora o kreditu, te isplatu iznosa od 14.000,00 kn uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačne mjesečne iznose od datuma dospijeća pojedinog iznosa pa sve do isplate. Svoje traženje tužitelj dakle temelji na tvrdnjama da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/2012, presudom Visokog trgovačkog suda, Pž-6632/17 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, te odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, praksi suda EU, te Direktivi 93/13. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan iz razloga kako slijedi: Tužitelj i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9012565819 dana 05.06.2007. godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 18.647,67 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa: i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Prije svega, predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 20.11.2014. godine! Na ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je bila manjeg značaja. Tužitelj je stoga prekludiran pozivati se na ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu iz 2007.godine kao što je i u prekluziji obzirom na protek zastarnog roka obzirom da je od zatvaranja ugovora o kreditu odnosno isplate istoga pa do podnošenja tužbe 2022. godine proteklo više od sedam godina. Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bila obvezujuća za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije! Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Tako odredba članak 22. ZOO-a propisuje: (1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOOa jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne

kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi: „ Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“ I Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.06.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“ Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš zapredmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze. U odnosu na visinu potraživanja: Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući da nije razvidno na koji način je tužitelj došao do utuženog iznosa. U odnosu na prigovor zastare: U odnosu na potraživanje tužitelja nastupila je zastara obzirom da je kredit isplaćen i zatvoren još 2014. godine, dakle, više od sedam godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Pored navedenoga, a ako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim. Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da:

Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2007. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Naime, Vrhovni sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč: a) nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, b) bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te c) bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07. – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a). Zbog čega sud nije primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a koja nije derogirana posebnim zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivnetužbe nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, ostaje nejasno. Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev 1666/11.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012. Prema čl. 117. st. 3. Ustava RH “sudovi sude na temelju ustava i zakona”. Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla”. Smisao odredbe čl. 241. ZOO-a (odnosno čl. 388. ZOO/91) nije nejasan i Vrhovni sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je Sud imao na umu smisao odredaba čl. 502. a – 502.h ZPP-a kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti čl. 241. ZOO-a. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva. Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača. Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem spomenuo, a nije! Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH! Sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je: 1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. 2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a. Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

3. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi naplate novčane tražbine s osnova pretplate po navedenom ugovoru o kreditu zbog ništetnih ugovornih odredbi po pitanju valutne klauzule u CHF.

4. Nije sporno među strankama da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 05. lipnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 9012565819, da je tuženik tužitelju odobrio kredit za kupnju vozila "Ford Fiesta Comfort" u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.647,67 CHF uz promjenjivu kamatu sukladno Odluci banke po kamatnoj stopi od 5,10 % godišnje (članak 4. Ugovora). Kredit u iznosu 18.647,67 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF (članak 6. st. 1. ugovora).

5. Nije sporno ni da tužiteljica ima svojstvo potrošača (a što uostalom proizlazi i iz ugovornih odredbi spornog ugovora, te njenog iskaza gdje je vidljivo da se nije radilo i nikakvoj "poslovnoj" ili "nepotrošačkoj" svrsi kredita).

6. Sporno je da li su ništetne ugovorne odredbe spornog kredita koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF (čl.1. i i čl. 6. Ugovora) , odnosno kojima se veže otplata mjesečnih anuiteta uz valutu švicarskog franka, a s osnove da li se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo; da li su odredba i/ili nejasne, i /ili teško razumljive i/ili teško uočljive te na posljetku da li su suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

7. Općinski sud U Metkoviću, Stalna služba u Pločama je donio presudu P- 5/2022 od 20.ožujka 2023. godine kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, međutim ta presuda je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-336/2023-3 od 14.listopada 2024.godine u bitnom jer je sud raspravljao i o promjenjivoj kamatnoj stopi iako to nije bio predmet spora, te jer nije podnesak 3.siječnja 2023. godine (kojim se povećava visina tužbenog zahtjeva) dostavio tuženiku, čime je u naravi onemogućen u raspravljanju.

8. Ovaj sud je po drugom sucu (sukladno uputi ŽS) sucu zakazao novu raspravu, dostavio podnesak od 3.siječnja 2023.godine, a kojem se povećanju visine tužbenog zahtjeva se tuženik usprotivio svojim podneskom. Međutim ovaj sud je dopustio takvo preinačenje radi konačnog razrješenja odnosa među strankama sukladno čl. 190.st.3.. ZPP-a obzirom da je temelj ista činjenična i pravna osnova, a već u tužbi je predloženo financijsko vještačenje.

9. Radi utvrđenja spornih činjenica i primjenjivog prava, ovaj sud je u dokaznom postupku pregledao knjigovodstvenu karticu (listovi 8-19 spisa), uplate po kreditu na dan 12.03.2021. (listovi 20-22 spisa), plan otplate (listovi 23-25 spisa), obavijest o otplati kredita list 26 spisa, ugovor o kreditu broj 9012565819 listovi 27-31 spisa, otplatna tablica listovi 32-33 spisa, provedeno vje financijsko vještačenje - nalaz i mišljenje vještaka listovi 59-73 spisa, pregledana ej sudska praksa (listovi 79-89 spisa, sudska praksa listovi 99 -148 spisa), saslušana je tužiteljica ( zapisnik od 11.01.2023.g. -listovi 155-156 spisa). Tuženik je odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka - djelatnice banke VP pa taj dokaz nije izveden.

10. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 – dalje: "ZPP") sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev kao u izreci osnovan,a sud takav svoj zaključak temelji na sljedećim dokazima i na njima izvedenim zaključcima.

11. Općepoznata je činjenica da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača te da je dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine te posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019. godine.

8. Predmet navedenih postupaka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno je da su banke, a među njima i tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetene i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

10. Očito je da je tuženik obuhvaćen odlukom u kolektivnom sporu, tako da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF (i promjenjivom kamatnoj stopi) nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer na temelju čl. 502. c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. naprijed citiranog Zakona, a slijedom toga i obvezan primijeniti utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Stoga tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, dok je ovdje bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

11. Uobičajena upiranja tuženika, koja su u ovakvim parnicama usmjerena u naravi na upiranje da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora, nisu utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin "parnicama radi naknade štete", kako to propisuje čl. 502.c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi kamatne stope te valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne kamatne stope i valutne klauzule. Odredbe čl. 502. c), st. 1 ZPP-a i čl. 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine.

12. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U odlukama VSRH br. Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. god. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. god, je VSRH iznio jasno i nedvojbeno shvaćanje o direktnom učinku kolektivnih presuda. Dakle, u odnosu na uobičajene prigovore o primjeni navedenih presuda Trgovačkog i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega su takvi prigovori neosnovani.

13. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Sud je utvrdio kako nije osnovan prigovor zastare kojeg ističe tuženik. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo je na sjednici od 30. siječnja 2020. god. pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, dok je na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF u kojem je povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

- Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

- Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj

ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

- Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

- Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).

- Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

- Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

- Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

16. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao očito tipskog ugovora jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno (o odluci banke) ili tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može i jest s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi ni pristao da za dobiveni iznos plati uvećani iznos i to zbog odluke tuženika ili znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – bankar stekao povećanje svoje imovine.

17. Tužiteljičin iskaz je bio i u skladu s jasno vidljivo nepoštenim odredbama spornog Ugovora posebice jer nisu transparentno i jasno potrošaču/klijentu prikazale što ga očekuje glede valute i rizika iste, posebice glede CHF kao posebne valute, pa je sud tome iskazu i poklonio vjeru.

18. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, ovaj sud je proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić kojim je utvrđena razlika između iznosa koje je tužitelj stvarno platio primjenom valutne klauzule u CHF te iznosa koje bi bio dužan platiti da je tečaj CHF u odnosu na HRK isti kao na dan korištenja (isplate) kredita, s tim da specificira datume uplata i iznose svakog pojedinog anuiteta, odnosno preplate po svakom pojedinom anuitetu. Na vještvo nije bilo primjedbi, pa ga i sud prihvaća kao stručno, jasno i provjerljivo.

19. Iz nalaza i mišljenja vještaka Stefani Gardašanić iz Dubrovnika i prema među strankama nespornoj dokumentaciji u spisu, proizlazi da je tijekom otpale kredita, tužiteljica na ime tečaja više uplatila tuženiku 25.361,64 HRK (3.366,07 EUR). U istom razdoblju otplate tužiteljica je i manje platila tuženiku na ime promjene tečaja 64,13 HRK (8,51 EUR), a sukladno navedenom Nalazu i mišljenju je i formiran tužbeni zahtjev glede preplaćenog iznosa s osnove ništetne valutne odredbe.

20. U odnosu na tuženikov prigovor u smislu odredbe čl. 326. st.2. ZOO, kojom odredbom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati ovaj sud smatra da je takav tuženikov prigovor u potpunosti neosnovan. Uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate i vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju kreditora, neovisno o tome je li takav ugovor sklopio nepošten trgovac ili njegov pravni prednik, nisu manjeg značaja (tuženik pokušava upirati na članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine", br: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., u daljnjem tekstu: ZOO-a/). To iz razloga što su usmjerene ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP- a/2007) i članka 4. ZOO-a, te izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.). Dakle, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

21. Slijedom navedenog, uvažavajući činjenicu da je tužitelj podnio tužbu pozivajući se ne predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tuženik u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, trebalo je tužbeni zahtjev prihvatiti kao osnovan.

22. Sud je dakle sukladno svemu prethodno navedenom utvrdio da su sporne odredbe Ugovora ništetne glede valutne klauzule, pa je i odlučio kao u izreci ove presude.

23. Na temelju sveukupno utvrđenog činjeničnog stanja trebalo je dakle prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, na koji način su tužiteljici dosuđeni preplaćeni iznosi za svaki mjesec sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve prema početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita. Kako je tužiteljica po utvrđenju vještaka u predmetnom razdoblju preplatila iznos iz izreke sa pripadajućim zateznim kamatama, a imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica zatražio preplaćene iznose, utemeljenim se ukazuje njen tužbeni zahtjev.

24. Sud odredio kamatu kao u izreci sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima "NN"br. 25/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i Uredbe o izmjeni i dopuni Zakona o obveznim odnosima "NN"br. 156/2022, te 155/23).

25. Tužiteljici je temeljem čl.154. i 155. Zakona o parničnom postupku, sukladno Tbr. 7. i Tbr. 8. i Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te Zakona o sudskim pristojbama, priznat potreban trošak postupka jer je uspjela u cijelosti prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Tužiteljici je priznat trošak po 200 eur za:

- sastav tužbe

- sastav obrazloženih podnesaka od 8.6.2022., 3.1.2023. i 25.11.2024

- zastupanje na ročištima 6.7.2022., 11.1.2023., 9.2.2023., 2.12.2024. potom:

- za pristup na raspravu za objavu presude 100,00 EUR

- PDV 25% na sve gore navedene iznose (425 EUR)

- vještačenje 398,16 eura

- plaćenu sudsku pristojbu za tužbu 33,18 eura

- plaćenu sudsku pristojbu za presudu 33,18 eura,

što sveukupno iznosi 2.589,52 EUR

26. Zbog svega izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 14.siječnja 2025.

S u d a c :

Ante Šprlje

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 (petnaest) dana, od dana primitka iste, a putem ovog suda. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).

DNA:

1. Odvjetnica Sandra Wagner, Metković

2. Odvjetnik Boris Bilić, Split