Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-442/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Zinke Bulka predsjednice vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika HUP Zagreb d.d. za hotelijerstvo, ugostiteljstvo i turizam, Zagreb, Trg Krešimira Ćosića 9, OIB: 66859264899, (kao pravni slijednik Hoteli dubrovačka rivijera d.d.), kojeg zastupa punomoćnik Marijo Kaznačić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika-protutužitelja ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Doris Košta, odvjetnica u Splitu, radi iseljenja, naknade štete i predaje, odlučujući o žalbama stranka protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ps-15/18 od 10. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika-protutužitelja ŠZ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ps-15/18 od 10. prosinca 2019. pod stavkom II. izreke.

II. Odbijaju se žalbe tužitelja-protutuženika HUP Zagreb d.d. za hotelijerstvo, ugostiteljstvo i turizam te tuženika-protutužitelja ŠZ kao neosnovane i potvrđuje navedena presuda pod stavkom III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika HUP Zagreb d.d. za hotelijerstvo, ugostiteljstvo i turizam (dalje u tekstu: tužitelj) za iseljenjem tuženika-protutužitelja ŠZ (dalje u tekstu: tuženik) iz prostora tužitelja u površini od 34 m2, koji se sastoji od tri sobe-prostorije, zajedničke kupaonice s WC-om i zajedničkog hodnika, koji se nalazi na I katu čest. zgr. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te predajom tužitelju slobodnog od osoba i stvari računajući od pravomoćnosti presude (stavak I. izreke).

1.1. Također, odbijeni su kao neosnovani protutužbeni zahtjevi tuženika ŠZ za predaju na korištenje (sa statusom zaštićenog najmoprimca) stambenog prostora u [adresa], površine 34 m2, sličnog rasporeda prostorija kao onog iz kojeg je tuženik iseljen (u zgradi u [adresa]), zahtjev za isplatu iznosa od 4.777,20 kn na ime naknade naplaćenih troškova parničnog i ovršnog postupka sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 117,20 kn od dana naplate u ovršnom postupku Ovr- 747/08 Općinskog suda u Dubrovniku te na iznos od 4.660,00 kn od dana naplate, zahtjev za isplatu troškova najma stambenog prostora u razdoblju od 20. listopada 2010. do 10. siječnja 2018. u iznosu od 86.000,00 kn (po 1.000,00 kn mjesečno) sa zateznim kamatama počev od početka svakog pojedinog mjeseca do isplate, kao i zahtjev da mu tužitelj počevši od 10. siječnja 2018. pa do izvršenja obveze iz točke I. protutužbenog zahtjeva plaća mjesečno iznos od 1.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka (stavak II. izreke) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka (stavak III. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod stavkom III. izreke žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se ista u tome dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovan postupak.

3. Također, protiv dijela navedene presude pod stavkom II. i III. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u žalbom pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova sastava žalbe.

4. Žalbe stranaka nisu osnovane.

5. U ovom žalbenom stadiju postupka predmet je ocjena pravilnosti prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika i to: zahtjev za predaju stambenog prostora na korištenje (sa statusom zaštićenog najmoprimca) u [adresa], površine 34 m2, sličnog rasporeda prostorija kao onog iz kojeg je tuženik iseljen, zahtjev za isplatu na ime naknade naplaćenih troškova parničnog i ovršnog postupka, zahtjev za isplatu troškova najma stambenog prostora u razdoblju od 20. listopada 2010. do 10. siječnja 2018., kao i zahtjev za isplatu mjesečnog iznosa od 1.000,00 kn i to od 10. siječnja 2018. do izvršenja presude u dijelu obveze predaje stambenog prostora površine 38 m2.

6. U žalbi tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, pri čemu uopće ne konkretizira, pa čak niti opisno, u čemu bi se ta povreda odredaba parničnog postupka sastojala. Da bi se moglo govoriti o navedenoj bitnoj procesnoj povredi potrebno je da nezakonito postupanje suda rezultira nemogućnošću stranke da raspravlja pred sudom, što u konkretnom slučaju nije ostvareno pa time nije počinjena niti navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

7. Nadalje, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi također ukazuje tuženik jer izreka presude ne proturječi razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom, obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

9. U provedenom prvostupanjskom postupku utvrđeno je:

-da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P- 1476/05 od 2. studenog 2005., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-717/06 od 18. listopada 2007. prihvaćen zahtjev prednika tužitelja te je naloženo tuženiku iseliti se iz prostora tužitelja površine 34 m2 koji se sastoji od tri sobe-prostorije, zajedničke kupaonice s WC-om i zajedničkog hodnika koji se nalazi na prvom katu čest. zgr. [katastarska čestica], z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te ga predati tužitelju slobodnog od osoba i stvari;

-da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-4630/2007 od 22. listopada 2009. odbijena ustavna tužba podnositelja ŠZ podnesena protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-717/06 od 18. listopada 2007.;

-da je konačnom presudom Europskog suda za ljudska prava donesenom u predmetu broj 4009/10 10. srpnja 2014. u predmetu Š i dr. protiv Republike Hrvatske utvrđeno da je u ovome predmetu došlo do povrede čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN - Međunarodni ugovori, 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, dalje u tekstu: EKLJP) odnosno do povrede prava na dom i to stoga što je ocijenjeno da su nacionalni sudovi propustili ispitati razmjernost mjere koju je trebalo primijeniti i protiv tuženika kod iseljenja iz stana u kojem je tuženik stanovao sa svojom suprugom i djecom od 1978. pa postupajući tako domaći sudovi nisu osigurali tuženiku odgovarajuća postupovna jamstva te je tako postupak donošenja odluke doveo do mjere miješanja u pravo na dom i postupak nije bio pošten jer nisu na odgovarajući način uzeti u obzir interesi tuženika zajamčeni u čl. 8. Konvencije;

-da je nakon donošenja navedene odluke ESLJP sukladno odredbi čl. 428.a st. 1. ZPP u ovome predmetu rješenjem poslovni broj P-1476/05 od 6. listopada 2017. dopušteno ponavljanje pravomoćno okončanog postupka te su ukinute presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-1476/05 od 2. studenog 2005. i presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-717/06 od 18. listopada 2007.;

-da je obitelj tuženika 2010. iseljena iz predmetnog prostora;

-da je zgrada u kojoj je bio predmetni prostor iz kojeg je tuženik iseljen prestala postojati jer je srušena 2014.

10. Takva činjenična utvrđenja suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika u kojima u suštini iscrpno navodi vlastita stajališta o relevantnim činjeničnim i pravnim pitanjima.

11. Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje sud prvoga stupnja ocijenio je da je predmetni prostor u kojem je živio tuženik s obitelji predstavljao njihov dom s obzirom da su u njemu stanovali od 1978. do 2010.

12. Suprotno žalbenim navodima, raspravljajući o konvencijskom pravu na dom sud prvoga stupnja proveo je test razmjernosti te je utvrdio da je miješanje države putem sudbene vlasti u pravo tuženika na dom kroz odluku o iseljenju bilo utemeljeno na zakonu i to na odredbama čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje: ZVDSP) koja ovlašćuje vlasnika zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari s obzirom da je tuženik predmetne prostorije držao bez pravne osnove, jer nije bio nositelj stanarskog prava na tim prostorijama slijedom čega nije stekao ni pravni položaj zaštićenog najmoprimca jer je taj položaj sukladno odredbama čl. 8., čl. 30. i čl. 31. Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, i 105/20, dalje u tekstu: ZNS) izvirao iz stanarskog prava.

13. Također, sud prvoga stupnja ocijenio je da je navedeno miješanje bilo usmjereno na postizanje legitimnog cilja jer se takvim vidom miješnja sudbene vlasti štiti vlasništvo tužitelja koji ima pravo posjedovati svoju stvar u kojem je smislu takvo miješanje države u skladu s čl. 8. st. 2. EKLJP i njezinih Protokola broj 1., 4., 6., 7., 12., 13. i 16. To stoga što tuženik nema vlasničko pravo na predmetnim prostorijama već ih je sa svojom obitelji koristio po osnovi privremenog smještaja kao zaposlenik pravnog prednika tužitelja.

14. Nadalje, sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio da je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu kako bi se izbjegla veća šteta vlasniku, državi i društvenoj zajednici te pravna nesigurnost i anarhija s nesagledivim posljedicama.

15. To stoga što je utvrdio da je većinski vlasnik - tužitelj preuzeo ugovorne obveze temeljem Ugovora o prodaji i prijenosu dionica prednika tužitelja broj 3303152/9000 od 24. veljače 2004., kojim je preuzeo i izvršio obveze do 18. studenog 2014. i to: plaćanje kupovne cijene u visini od 70.010.000,00 kn, podmirenje duga prema DAB u iznosu od 14.570.069,00 kn, podmirenje obveza društva prema državnom proračunu za poreze i doprinose, podmirivanje obveza društva po kreditima koji su bili osigurani državnim jamstvima, podmirenje obveza društva prema vjerovnicima, kreditorima i dobavljačima, obveza neotuđenja i neopterećenja dionica i nekretnina društva u roku od jedne godine od sklapanja ugovora, dostava bankarske garancije na iznos od 2.800.000,00 kn i korporativnog jamstva-mjenice na iznos od 37.200.000,00 kn što je bilo sredstvo osiguranja za ispunjenje obveze osiguranja ulaganja u društvo u visini od 40.000.000,00 kn u prvoj godini.

16. Također, sud prvoga stupnja utvrdio je da temeljem toga Ugovora do 18. studenog 2014. nisu bile ispunjene obveze: obveza ulaganja u visini od 166.000.000,00 kn od kojih je dio trebao biti iz vlastitih sredstava, a preostali iznos od 136.000.000,00 kn trebalo je osigurati putem dugoročnog kredita u roku od tri godine od sklapanja Ugovora, obvezu zapošljavanja 80 radnika, ispunjenje koje je bilo uvjetovano ispunjenjem obveze ulaganja u to društvo, obveza predaje sredstava osiguranja ispunjenja obveza po stjecanju uvjeta za ispunjenje obveza ulaganja. Zbog navedenog su ugovorne strane 18. studenog 2014. sklopile Ugovor o ispunjenju preostalih neispunjenih obveza iz Ugovora o prodaji i prijenosu dionica Hotela Mlini d.d. broj 3303152/9000 i Ugovora o prodaji i prijenosu dionica Hoteli Srebrno d.d. broj 3303179/9000, broj 3303152/9001 koji je sklopljen između prodavatelja Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Centra za restrukturiranje i prodaju kao pravnog slijednika Agencije za upravljanje državnom imovinom, a koja je pravni slijednik Hrvatskog fonda za privatizaciju, koje je prodavatelje zastupao Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP) i kupac-tužitelj kojim su utvrdili nemogućnost ulaganja i izvršili investicijska ulaganja te su iznova ugovorili ispunjenje neispunjenih obveza i praćenje ispunjenja tih obveza. Kupac se iznova obvezao iznos od 146.121.925,07 kn uložiti u društvo do 31. prosinca 2016. na lokalitetima [adresa] i [adresa] sukladno novom Programu ulaganja i novom Poslovnom planu, a koji su sastavni dio toga Ugovora s tim da se kupac obvezao od navedenog iznosa izvršiti dokapitalizaciju društva u iznosu od 102.000.000,00 kn, a sva ulaganja odnose se samo na investicijska ulaganja u postojeće kapacitete te izgradnju novih kapaciteta na lokalitetima [adresa] i [adresa]. Kupac se obvezao zaposliti nanovo 104 radnika do 31. prosinca 2016., a u slučaju da to ne izvrši obvezao se platiti ugovornu kaznu u visini od 36.000,00 kn za svakog nezaposlenog radnika te je u svrhu osiguranja naplate te ugovorne kazne kupac prilikom sklapanja tog novog Ugovora predao predstavniku prodavatelja CERP solemniziranu zadužnicu na iznos od 5.760.000,00 kn koja se može aktivirati po zakašnjenju ili neispunjenju preuzete obveze zapošljavanja nakon prethodno ostavljenog naknadnog roka za ispunjenje. Također, kupac je predao CERP korporativno jamstvo-mjenicu u visini od 146.121.925,07 kn kao primarno sredstvo osiguranja u slučaju neispunjenja preuzete obveze ulaganja i uvrštavanja hotela u svjetski brend lanaca hotela i na podnošenje pravodobnog konačnog pisanog izvješća o ispunjenju svih ugovornih obveza do 31. siječnja 2017. verificiranog od revizora i vještaka odobrenih od CERP te je ugovoreno u slučaju raskida Ugovora zbog neispunjenja, neurednog izvršenja ili zakašnjenja s preuzetim obvezama ovlaštenje prodavatelja da raskine Ugovor uz odricanje kupca od prigovora ili zahtjeva za naknadu štete.

17. Slijedom navedenog, sud prvoga stupnja pravilno ocjenjuje da se očito radi o milijunskom poslu koji je zaključen prije podnošenja tužbe i koji bi zapao u teškoće koje su prijetile da cijeli posao propadne s nesagledivim posljedicama koje bi rezultirale njegovim raskidom što bi dovelo i do zadržavanja postojećeg stanja u kojem su hoteli u [adresa] i [adresa] bili ruševine s kojima se nije moglo poslovati ni toliko godina iza rata što je usporavalo i razvoj Općine Župa dubrovačka. Te se obveze nisu mogle u potpunosti realizirati ako stanari, među kojim je i obitelj tuženika zaposjedaju objekt koji se treba prethodno iseliti da bi se renovirao što bi usporilo i onemogućilo cijelu investiciju.

18. S druge strane, razmatrajući u testu razmjernosti poziciju tuženika, sud prvoga stupnja utvrdio je da je isti sa svojom obitelji faktički koristio hotelski smještaj za personal koji je pripadao predniku tužitelja u kojem je tuženik bio zaposlen, bez plaćanja stanarine, time da se plaćala naknada za korištenje stana koja nije bila tržišna najamnina dok su građani koji su imali stanarsko pravo na stanu plaćali stanarinu, a tuženik taj status nije imao.

19. Stoga je sud prvoga stupnja pravilno ocijenio da tuženik kao radnik nije imao stanarsko pravo ali mu je omogućeno stanovanje u predmetnom prostoru čime je na određeni način bio privilegiran u odnosu na druge radnike koji nisu imali osigurani smještaj, a jednako su iz svojih plaća izdvajali za stambene doprinose i uz to morali plaćati ekonomsku cijenu najma stanova na slobodnom tržištu što tuženik nije morao. 20. Pri tome je sud prvoga stupnja cijenio i to da je veliki broj građana promjenom društvenog sistema iz socijalizma u kapitalizam ostao bez riješenog stambenog pitanja usprkos izdvajanju u stambeni fond.

21. Stoga u takvim okolnostima pravilno sud prvoga stupnja ocjenjuje da je predmetno miješanje bilo nužno u demokratskom društvu zato što je za takvo miješanje postojala neodgodiva privatna, društvena i državna potreba zbog činjenice što je tužitelj odnosno njegov pravni prednik uložio iznimno velika novčana sredstva, riskirao složenim poduzetničkim pothvatom s brojnim rizicima koji su njegov poduzetnički pothvat mogli usporiti ili zaustaviti što je za posljedicu moglo imati ne samo štetu za njega već i za državu te lokalnu zajednicu.

22. S obzirom na činjenicu da su odgovori na testu razmjernosti na sva pitanja pozitivni, sud prvoga stupnja je ocijenio da pravo na dom tuženika nije povrijeđeno time što je sud raspravljao i donio odluku o njegovom iseljenju i time što se tuženik iselio iz spornog prostora, a s obzirom da se radi o ponavljanju postupka sud i nema druge mogućnosti nego o tome odlučiti imajući u vidu trenutnu faktičnu situaciju u vrijeme presuđenja, odnosno činjenicu da je odluka o iseljenju provedena, a da prostora iz kojeg je tuženik iseljen više nema.

23. Posljedično tome, a nakon utvrđenja da tuženiku zbog iseljenja nije povrijeđeno pravo na dom, to mu ne pripada niti pravo na naknadu imovinske štete u vidu osiguranja drugog odgovarajućeg stambenog prostora ili plaćanja troškova najma stambenog prostora u razdoblju nakon iseljenja kao ni ubuduće. Pri tome valja naglasiti da je već i ESLJP u odluci 44009/10 od 9. srpnja 2014. ocijenio da ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između povrede prava na dom i ove imovinske štete (točka 64.). Naime, zahtjev za naknadu imovinske štete po navedenoj osnovi jednako kao i zahtjev za stjecanje zamjenske nekretnine nisu obuhvaćeni konvencijskim pravom na dom, a osim toga pravo na dom ne obuhvaća i pravo da se nekome osigura dom, stoga je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je odbio ove zahtjeve tuženika.

24. Što se tiče zahtjeva za naknadu troškova parničnog i ovršnog postupka pravilno je sud prvoga stupnja ocijenio da je taj zahtjev tuženika neosnovan, jer je u ovom postupku utvrđeno da je tužitelj imao pravo tražiti iseljenje jer je njegov zahtjev bio utemeljen na zakonu te usmjeren na postizanje legitimnog cilja kao i zbog toga što je miješanje države putem suda u pravo na dom kroz odluku o iseljenju bilo nužno u demokratskom društvu.

25. Valja istaći da je u ovome postupku odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na iseljenje tuženika ali ne zbog toga što tužitelj ne bi imao pravo tražiti iseljenje već zato što je iseljenje provedeno na temelju pravomoćne presude i što više ne postoji objekt iz kojega se iseljenje traži. Stoga su troškovi nastali za tuženika u ranijem postupku, kako u parničnom tako i u ovršnom opravdani i tužitelj nema obvezu nadoknaditi ih tuženiku sve da ih je isti i podmirio, pa je slijedom navedenog sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je odbio i ovaj protutužbeni zahtjev tuženika.

26. I odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 4. ZPP), jer ishod postupka opravdava odluku prema kojoj svaka od stranaka snosi svoje troškove parničnog postupka obzirom na činjenicu da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom, a tuženik s protutužbenim zahtjevom.

27. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod stavkom II. i III. izreke.

28. U nepobijanom dijelu (stavak I. izreke), presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Zinka Bulka