REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2378/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o. iz Zagreba, Širolina 4, OIB: 57500462912, kojeg zastupa punomoćnik Anđelko Jureško, odvjetnik u Zagrebu, Radnički dol 23, protiv tuženika HOK-OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Capraška 6, OIB: 00432869176, kojeg zastupa punomoćnica Iva Pezić, odvjetnica u odvjetničkom društvu Olujić, Pezić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Mažuranićev trg 2, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1253/2022 od 23. travnja 2024., 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1253/2022 od 23. travnja 2024. u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 396,84 EUR s pripadajućim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1253/2022 od 23. travnja 2024. u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 83,95 EUR s pripadajućim kamatama i u točki III. izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 83,95 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 12. prosinca 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 27,28 EUR, dok se zahtjev tužitelja za naknadu tog trošak u iznosu od 128,97 EUR odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 282,54 EUR s zateznom kamatom koja teče od 12. prosinca 2019. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude) te je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj tražio od suda da obveže tuženika isplatiti tužitelju iznos od 480,79 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 12. prosinca 2019. do isplate (točka II. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 292,50 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 23. travnja 2024. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka III. izreke presude), dok je odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 832,50 EUR s pripadajućom kamatom (točka IV. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj osnovano potražuje samo dio utužene osigurnine u smislu odredbe članka 921. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), no ne i osigurninu koja je odnosi na intervenciju ophodara (329,07 kn), postavljanje, uklanjanje i održavanje privremenih regulacije – osiguranjem mjesta rada (303,43 kn), zamjenu jednog komada K36/35 marker izvedbe kao KLEMMFIX, H-50 cm, zamjena oštećenih novim (350,00 kn), zamjenu K32, sekundarna bljeskalica za svjetlosni LED sistem za usmjeravanje prema fi 18 cm, (iznos od 1.960,00 kn) i zamjenu PVC ploče s nastavkom za postolje (680,00 kn). Naime, sud prvog stupnja smatra da su ophodari ponovno postavljali prometnu signalizaciju koja je uništena i srušena, pa ti troškovi ne predstavljaju opravdane troškove koji su za tužitelja stvarno nastali kao posljedica prometne nesreće od 24. rujna 2019. jer su to radili unutar redovne, a ne izvanredne ophodnje. Nadalje, sud je ocijenio da tužitelj osnovano potražuje samo trošak zamjene jednog (a ne dva) postolja prometnog znaka jer je prema vještaku za promet Nevenu Erešu (a to proizlazi i iz fotografija) oštećeno samo jedno postolje. Osim toga, u odnosu na trošak zamjene K32, sekundarne bljeskalice za svjetlosni Led sistem za usmjeravanje prometa fi 18 i zamjenu PVC ploče s nastavkom za postolje, sud je utvrdio da navedene radnje nisu navedene u zapisniku o prometnoj nesreći, a ni iz pisanih iskaza svjedoka ne proizlazi da su izvršili tu zamjenu te ni iz fotografija uz zapisnik nije razvidno da bi te bljeskalice i PVC ploče bile oštećene. Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom članka 154. stavka 2. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv točaka II. i III. izreke te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredbi parničkog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj ističe da između stranaka nije sporno postojanje pravnog odnosa na temelju ugovora o osiguranju, ali je (bio) sporan nastanak osiguranog slučaja, odgovornost tuženika, uzročno posljedična veza između predmetnog štetnog događaja i nastale štete te visina šteta. Sud je utvrdio da je 24. rujna 2019. oko 13,45 sati na 14,300 km autoceste A3, dionici d4 došlo do naleta nepoznatog vozila na postavljenu opremu i signalizaciju za privremenu regulaciju prometa u vlasništvu tužitelja uslijed čega je došlo do oštećenja istih te je nastupio osigurani slučaj iz Ugovora o osiguranju i Opisa predmeta nabave kojima su propisani osigurani rizici. Razmatrajući osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud prihvaća nalaz i mišljenje prometnog vještaka koji je usporedbom dokumentacije u spisu i iskaza svjedoka utvrdio da su svi radovi koji su zabilježeni u troškovniku tužitelja na listovima 13. – 14. obavljeni osim stavke broj 3 koja je u troškovniku obračunata za 2 komada, a prema zapisniku o prometnoj nesreći je evidentirana količina od 1 komada. Unatoč tome, prvostupanjski je sud utvrdio da tužitelj nema pravo na naknadu pojedinih troškova te u konačnici odbija tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 480,79 EUR. Time je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka te pogrešno primijenio materijalno pravo. Sud je pogrešno ocijenio izvedene dokaza, a i obrazloženje je proturječno jer u odlomku 25. presude sud navodi da tužitelj nema pravo na troškove postavljanja, uklanjanja i održavanja privremene regulacije prometa u iznosu od 303,43 kn, a u odlomku 30. iste presude navodi kako tužitelj na navedene troškove ima pravo, ali ih je u konačnici prilikom zbrajanja ukupnog iznosa štete ne uračunava. Žalitelj ističe da ophodnja autocesta spada u redovan djelokrug rada tužitelja, no u konkretnom slučaju se radilo o izvanrednoj situaciji u kojoj su ophodari tužitelja obavili sve poslove kako bi se osigurala sigurnost cestovnog prometa; pri tome, žalitelj se poziva na odredbu članka 81. Zakona o cestama i pripadajućeg Pravilnika o održavanju cesta čiji je sastavni dio Standard redovitog održavanja autocesta te ističe da on upravlja autocestama, a koje upravljanje uključuje i održavanje autoceste, objekata za naplatu cestarine i svih cestovnih naprava i uređaja. Budući da su utuženi troškovi bili nužni i propisani Pravilnikom o ophodnji javnih cesta te su u uzročnoj vezi s osiguranim slučajem i kao takvi su pokriveni osiguranjem. Žalitelj smatra da se sanacija štete ne može podvesti pod redovno održavanje odnosno radove koji su unaprijed predviđeni operativnim programom tužitelja jer je prometna nesreća ne predstavlja redovan tijek događaja. Sud je pogrešno utvrdio da tužitelj nema pravo na naknadu troškova u iznosu od 329,07 kn po osnovi intervencije ophodara - uklanjanje posljedica prometne nesreće i izvanrednih događaja do 3 sata jer iz iskaza svjedoka proizlazi kako je tijekom redovne ophodnje evidentirano prometno oštećenje prometne signalizacije. Žalitelj osporava utvrđenje suda da se ne radi o izvanrednoj ophodnji te da stoga tužitelj nema pravo na naknadu tih troškova jer opisani trošak se ni ne odnosi na trošak izvanredne ophodnje. Osim toga, nejasno je obrazloženje suda da troškovi postavljanja, uklanjanja i održavanja privremene regulacije u iznosu od 303,43 kn ne predstavljaju opravdane troškove jer da iz iskaza ne proizlazi da su postavili privremenu regulaciju prometa radi osiguranja mjesta rada, već samo da su postavili prometnu signalizaciju koja je uništena i srušena. Ophodari tužitelja ne bi bili u mogućnosti obaviti opisane radnje bez da postave privremenu regulaciju prometa jer se naprosto ne bi mogli kretati po kolniku tako da je trošak osiguranja mjesta rada više nego opravdan. Pogrešno sud prvog stupnja smatra da fotografijama nisu zabilježeni svi detalji zatečenih oštećenja koji su evidentirani u zapisniku, a k tome sud ne obrazlaže sadržaj zapisnika u kojem se detaljno opisuju podaci o oštećenjima i koji je u potpunosti suglasan s ostalom dokumentacijom. Činjenica da na fotografijama ne bi bila vidljiva oštećenja dva markera ili da su oštećene bljeskalice i PVC ploče ne znači da navedena šteta nije nastala jer je ista evidentirana prilikom ophodnje i opisana u zapisniku o prometnoj nesreći. Pri tome ne stoji utvrđenje suda da svjedoci o navedenom ne bi iskazivali jer su svjedoci u svojim iskazima potvrdili sadržaj materijalne dokumentacije koju su osobno sastavili i vlastoručno potpisali, a tijekom iskazivanja na sudu su naveli da se zbog proteka vremena ne mogu sjetiti svih detalja. Nadalje, neosnovano je sud trošak zamjene markera umanjio za jedan komad pogrešno se pozivajući da to da prema fotografijama je uništen samo jedan, a ne dva markera. Žalitelj pobija i odluku o trošku te predlaže da se preinači pobijana presuda i tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti uz naknadu troška postupka uključujući i trošak žalbe, podredno da se presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje; tužitelj potražuje trošak sastava žalbe s porezom na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 156,25 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

3.1. Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22), u granicama razloga određenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku u dijelu u kojem je odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 383,57 EUR s pripadajućim kamatama. Međutim, u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu osigurnine na ime troškova intervencije ophodara – uklanjanja posljedica prometne nesreće i izvanrednih događaja (329,07 kn) i na troškove postavljanja, uklanjanja i održavanja privremene regulacije prometa – osiguranje mjesta rada (303,43 kn), prvostupanjski je sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena presuda.

4. Premda je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka osporavao nastanak osiguranog slučaja, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu iz ugovora o osiguranju (str. 25. - 31. spisa) u smislu odredbe članka 921. Zakona o obveznim odnosima prema kojem se tuženik kao osiguratelj obvezao tužitelju kao osiguraniku isplatiti osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a u konkretnom predmetu osigurani slučaj je nastao – naime, 24. rujna 2019. dogodila se prometna nezgoda na autocesti A 3 u kojoj je uslijed naleta nepoznatog vozila na postavljenu opremu i signalizaciju za privremenu regulaciju prometa nastala šteta na tužiteljevoj opremi. Slijedom navedenog, budući da je u prvostupanjskom postupku sud utvrdio da je tužitelju nastala šteta na dijelu predmetne opreme, a tužitelj je osnovano potraživao i naknadu za učinjene izdatke (na primjer, troškove obavljenog očevida sa izradom fotodokumentacije i troškovnika), to je prvostupanjski sud djelomično usvojio njegov tužbeni zahtjev, a što nije predmet ispitivanja ovog suda budući da taj dio prvostupanjske presude tuženik nije pobijao žalbom. Slijedom navedenog, u ovom stadiju postupka je između stranaka sporno da li tužitelj osnovano potražuje preostali iznos osigurnine od 480,79 EUR s pripadajućim kamatama.

5. Prvostupanjski je sud pogrešno ocijenio da tužitelj neosnovano potražuje trošak intervencije ophodara – uklanjanje posljedica prometne nesreće i izvanrednih događaja do 3 sata u iznosu od 43,68 EUR (329,07 kn) samo iz razloga jer su tužiteljevi radnici obavljali redovnu ophodnju kada su naišli na oštećenu prometnu signalizaciju. Naime, neovisno o tome jesu li radnici tužitelja obavljali redovnu ili izvanrednu ophodnju, oni su upravo zbog nastanka prometne nesreće morali uklanjati posljedice prometne nezgode, a zbog čega nisu mogli obavljati druge poslove (poslove redovne ophodnje) na predmetnoj autocesti. Upravo zbog toga, tužitelj osnovano potražuje taj iznos osigurnine.

6. Jednako tako, tužitelj osnovano potražuje i trošak postavljanja, uklanjanja i održavanja privremene regulacije prometa slučaj A – osiguranje mjesta nesreće u iznosu od 40,27 EUR (303,43 kn). Naime, iako je prilikom odlučivanja o tom dijelu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na što u žalbi osnovano ukazuje tužitelj jer je na str. 9. presude, odnosno na str. 113. spisa (točka 31. obrazloženja) naveo kako je sud utvrdio da tužitelj ima pravo na naknadu štete koja se odnosi na troškove postavljanja, uklanjanja i održavanja privremene regulacije prometa slučaj A - osiguranje mjesta nesreće u iznosu od 303,43 kn, a pod točkom 25. obrazloženja (str. 8. presude odnosno str. 112. spisa) je ocijenio da tužitelj nema pravo na naknadu tih troškova i to stoga jer iz iskaza svjedoka ne proizlazi da su isti postavili privremenu regulaciju prometa radi osiguranja mjesta rada već su ponovno postavljali prometnu signalizaciju koja je uništena i srušena, ovaj sud smatra da tužitelj ima pravo na naknadu tih troškova. Naime, u konkretnom predmetu se radi o postavljanju privremene regulacije koju su radnici tužitelja morali (prethodno) postaviti kako bi sigurno pristupili uklanjanju prethodno uništene prometne signalizacije. Prema tome, iako saslušani svjedoci u svojim iskazima nisu izričito naveli da su postavljali privremenu regulaciju i radi osiguranja mjesta rada, notorna je činjenica da se na autoputu na kojem se vozila kreću velikom brzinom mora postaviti privremena regulacija prometa, a kako bi radnici koji obavljaju određene radnje radi popravka, odnosno održavanja autoputa, bili sigurni odnosno da je privremena regulacija prometa morala biti postavljena kako na njih ne bi naletjela motorna vozila koje se kreću autoputom.

6.1. Uostalom, i prometni vještak Neven Ereš je u svom iskazu s ročišta 26. ožujka 2024. na str. 99. spisa naveo da je privremena regulacija morala biti postavljena da bi se izvršila na tehnički siguran način zamjena oštećene prometne signalizacije. Prema tome, iako je navedeni vještak u tom svom iskazu naveo i ukoliko signalizacije nije zamijenjena nego samo vraćena u prvobitni položaj onda ni trošak postavljanja privremene signalizacije ne bi bio tehnički opravdan, upravo zbog činjenice da su radnici tužitelja mijenjali signalizaciju koja je oštećena u prometnoj nesreći te da su oni prema dnevniku rada sa str. 9. spisa posljedice prometne nesreće otklanjali jedan sat, to su oni očito znatno vremensko razdoblje otklanjali oštećenja prometne signalizacije koja je prethodno bila postavljena radi renoviranja mosta u Jankomiru (izjava svjedoka PĐ sa str. 66. spisa) te je stoga nelogično da bi oni samo vratili oštećenu signalizaciju u prvobitni položaj. Dakle, upravo zbog toga što su radnici tužitelja dulje vremensko razdoblje otklanjali posljedice prometne nesreće, a da bi oni to učinili na siguran način prethodno su morali postaviti privremenu regulaciju prometa.

6.2. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano potražuje i taj trošak, a što s prethodnim troškom intervencije ophodara – uklanjanje posljedica prometne nesreće i izvanrednih događaja do 3 sata, ukupno iznosi 83,95 EUR (43,68 EUR + 40,27 EUR).

6.3. Slijedom navedenog, tužiteljevu je žalbu u tom dijelu valjalo uvažiti i djelomično preinačiti točku II. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

7. Međutim, u preostalom dijelu točke II. izreke presude u kojem je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev tužitelja, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i zakonitu odluku. Naime, premda je tužitelj tvrdio da mu je nastao trošak zamjene dva komada K36/35 marker izvedbe kao KLEMMFIX, H-50 cm, sud je provedenim prometnim vještačenjem utvrdio da je oštećen samo jedan taj marker pa je priznao trošak zamjene samo tog (jednog) markera, a tužitelj predloženim i izvedenim dokazima nije dokazao činjenicu da je u predmetnom štetnom događaju (prometnoj nesreći) oštećen i drugi marker.

7.1. Jednako tako, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tužitelj nije dokazao ni trošak zamjene K32, sekundarne bljeskalice za svjetlosni LED sistem za usmjeravanje prema fi 18 cm kao ni trošak PVC ploče s nastavkom za postolje. Ovo stoga jer ni na fotografijama koje su kao ophodari sačinili tužiteljevi radnici prilikom obavljanja radnji popravka oštećene privremene signalizacije ne proizlazi da su oštećene bljeskalice i PVC ploče, a osim toga ni iz iskaza svjedoka PĐ i ZĐ (str. 78. - 80. spisa) te ni iz njihovih pisanih izjava (str. 66. i 68. spisa) ne proizlazi da je nastala navedena šteta. Upravo zbog navedenog, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku u tom dijelu potraživanje tužitelja ocijenio nedokazanim i zbog navedenog odbio taj dio tužbenog zahtjeva.

7.2. Stoga je u dijelu u kojem je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj potraživao iznos od 396,84 EUR s pripadajućim kamatama, točka II. izreke prvostupanjske presude pravilna i na zakonu osnovana. Zato je tužiteljevu žalbu protiv tog dijela prvostupanjske presude valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi taj dio točke II. izreke presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

8. Nadalje, budući da je uslijed djelomično preinačene prvostupanjske presude, tužitelj uspio u sporu s 47% dok je tuženikov uspjeh u sporu 53%, to sukladno odredbi članka 154. stavka 4. Zakona o parničnom postupku svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka jer su one u približno jednakim dijelovima uspjele u sporu. Upravo zbog navedenog, tužiteljevu žalbu i u dijelu kojim pobija točku III. izreke prvostupanjske presude je valjalo uvažiti te taj dio prvostupanjske presude preinačiti, a na temelju odredbe članka 380. stavka 3. Zakona o parničnom postupku.

9. Sukladno odredbi članka 166. u vezi s člankom 154. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku tužitelj osnovano potražuje trošak drugostupanjskog postupka i to prema vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela presude u iznosu od 480,79 EUR. S obzirom na to, tužitelj osnovano potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 125,00 EUR prema Tbr. 10. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) i trošak poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 31,25 EUR, a što ukupno iznosi 156,25 EUR. Međutim, s obzirom na to da je tužitelj uspio u drugostupanjskom postupku sa 17,46%, to mu je valjalo priznati trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 27,28 EUR, dok je preostali njegov zahtjev za naknadu troška drugostupanjskog postupka valjalo odbiti kao neosnovan. Zagreb, 14. siječnja 2025.

Sudac

Nevenka Baran