Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-594/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tonija Šantića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ognjen Krznarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Krznarić & Alitović j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnik Jakov Delipetar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 10077/2021-17 od 25. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-10077/2021-17 od 25. svibnja 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka tamo navedene odredbe Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka i solemniziranog 16. prosinca 2006., te je pod točkom II. izreke naloženo tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 3.492,56 EUR/26.314,26 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose do isplate. Pod točkom III. izreke odlučeno je o troškovima postupka na način da je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 1.630,22 EUR/12.282,89 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate.

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 9012143971 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, zaključili 5. prosinca 2006., a koji je solemniziran 16. prosinca 2006., kao i zahtjev za isplatu iznosa od 3.492,56 EUR/26.314,26 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose do isplate, sve temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženice zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

8. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Naime, sud prvog stupnja zaključak o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak temelji na pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje odluke su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te odredbi članka 502.c ZPP kao i na odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP) propisanoj obvezatnosti takve presude i u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika. Pored toga, prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim Ugovorom o namjenskom kreditu, između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, ugovorena valutna klauzula, te da je u pravomoćno okončanom postupku zaštite kolektivnih interesa utvrđeno da je i tuženica povrijedila interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo.

10. Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Točno je, kako to tvrdi tuženica, da ZOO izričito dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, međutim, navedeno nije od utjecaja na pravilnost prvostupanjske presude jer istom predmetna ugovorna odredba nije utvrđena ništetnom radi toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF već iz razloga što tuženica nije tužitelja na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka, a time i do ništetnosti navedene odredbe kako to proizlazi i iz sadržaja ranije citiranih odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke (među kojima i tuženica) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

12. Nije osnovan ni prigovor tuženice koji se odnosi na isključenje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od primjene Direktive 93/13/EEZ, tvrdeći da se radi o dispozitivnoj odredbi, pa da je stoga isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule. Naime, odredba o valutnoj klauzuli – koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu članka 1. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ. Valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I- 392/2011 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

13. Prema odredbi članka 118. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu te zakonske odredbe, ali i odredbe članka 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da u postupku povodom restitucijskog zahtjeva tuženicu obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojima je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP, a što se odnosi i na situaciju kada je kredit otplaćen kao što je u konkretnom slučaju riječ, pa su stoga žalbeni navodi tuženice kojima ističe protivno navedenom, pravno neutemeljeni.

14. Naime, u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog Ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog Ugovora, pa je tuženica trebala, jer je teret dokaza bio na njoj, na sporne okolnosti odredaba navedenog Ugovora predložiti saslušanje osobnog bankara tužitelja, odnosno svjedoka koji je zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti potrošaču – tužitelju, a što ista nije učinila, jer je od tog dokaznog prijedloga odustala (list 66 spisa), pa je zaključiti da tuženica u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije oborila predmnijeve djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga su bez utjecaja navodi tuženice kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

15. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (ovdje tužitelja) koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je Ugovorom o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu.

16. Kod toga okolnost na koju se tuženica poziva u žalbi - da tužitelj nije prigovarao na sadržaj ugovora, nije zapreka da sud u parničnom postupku, a povodom tužbe tužitelja utvrdi ništetnost ove ugovorne odredbe. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe) te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i u trenutku sklapanja kredita.

17. Prema tome, tužitelj je dokazao deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi.

18. Kraj takvog stanja stvari, prvostupanjski je sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, sve u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO.

19. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. ZOO tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, pa je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi, a kojim je utvrđeno da je tužitelj zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita platio veći iznos od ukupno 3.492,56 EUR/26.314,26 kn, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznim kamatama po stopi propisanoj člankom 29. ZOO koje na pojedinačne iznose teku od dana stjecanja do isplate primjenom članka 1115. ZOO.

20. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare kod čega valja dodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 31. siječnja 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtijeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, sukladno kojem je za tužiteljevu tražbinu zastara počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 14. prosinca 2021., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina, dok zahtjevi za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, ne zastarijevaju.

21. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se stoga odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koji se u predmetnoj parnici na to pozvao, a tuženica je to bila i u kolektivnom sporu, pa se ne može pozivati na zastaru jer je znala da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. i da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojeg korisnika kredita te da kao potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

22. Time, suprotno pravnom shvaćanju tuženice, nije dovedena u pitanje pravna sigurnost ni svrha zastare u okviru sređenog pravnog poretka Republike Hrvatske, niti se radi o povredi zabrane promjene roka zastare iz članka 218. ZOO kojom je propisano da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom, a ni odrediti da zastara neće teći za neko vrijeme.

23. Što se pak tiče preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) ukazati je na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024., po kojem se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

24. Tuženica pobija i odluku o parničnom trošku ne obrazlažući pritom u čemu nalazi eventualne nepravilnosti i nezakonitosti, jer ne pobija ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, pa imajući u vidu da sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, to je žalba tuženice protiv odluke o trošku neosnovana.

25. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odbiti žalbu tuženice i potvrditi presudu suda prvog stupnja kako je to odlučeno pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

26. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, pri čemu je zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe valjalo odbiti kao neosnovan, jer sa podnesenom žalbom nije uspjela (članak 154. stavak 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Šibeniku, 14. siječnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić