Republika Hrvatska

Gž-2/2025-2

Županijski sud u Šibeniku

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca: Ljudevita Zoričića, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Ane Jeleč Pecirep, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koga zastupa punomoćnik Marko Cvrković, odvjetnik u Vukovaru, protiv tuženice: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, koju zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Vukovaru broj P-180/2024 od 20. studenog 2024. godine, u sjednici održanoj dana 14. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru broj P-180/2024 od 20. studenog 2024. godine.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o kreditu broj: 198-50-4127701 od 23.05.2007. godine zaključenog između tužiteljice i tuženika kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da isplati tužitelju LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 558,19 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% za period od dospijeća dana 26.05.2007.g. do 31.07.2008.g., zatim u periodu od 01.08.2008.g. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve do isplate i u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da isplati tužitelju LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 575,77 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu 553,09 eura."

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženica prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članaka 219. i 221. ZPP, jer suprotno žalbenim tvrdnjama žaliteljice, prvostupanjski sud nije povrijedio pravila o teretu dokazivanja.

5.1. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuženice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga nije mogla biti uvažena.

6. Nije u pravu žaliteljica ni kada pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženicom kao kreditorom dana 23. svibnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 198-50-4127701 (dalje: Ugovor), kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 28.779,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, u svrhu kupnje osobnog vozila za osobne potrebe,

- da je u članku 3. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita koja iznosi 3,30 % od iznosa odobrenog kredita, koja se naknada naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tužitelju dana 25. svibnja 2007. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.205,69 kuna, tj. 558,19 eura,

- da se radi o potrošačkom kreditu,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredila tuženica,

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu odredbu, kao i da tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe u dijelu kojim ga obvezuje na uplatu troškova obrade kredita, a posebno da nije bio upoznat u čemu se ti troškovi sastoje,

- da navedena odredba nije sadržavala podatke o tome temeljem kojih je parametara tuženica kao banka svojom odlukom odredila visinu naknade za obradu kredita, te koji su to troškovi koji su nastali tuženici radi obrade kredita,

- kao i da tuženica tijekom postupka nije niti predložila dokaze na okolnost da je imala stvarne troškove obrade tužiteljevog zahtjeva za kredit, pa slijedom toga nije dokazala ni visinu troškova koju je eventualno imala.

7. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno, odredbom članka 81. stavka 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok prema stavku 4. istog članka ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

7.1. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8. Nadalje, ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) - prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je sporna odredba članka 3. Ugovora, kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog kredita tužitelju umanjuje za jednokratnu naknadu troškova obrade kredita u visini od 3,30% iznosa kredita, ništetna u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. i članka 87. stavak 1. ZZP, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr.; dalje: ZOO).

9.1. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, a člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita i naložio tuženici vraćanje stečenog bez osnova tužitelju temeljem članaka 111. i 1115. ZOO, budući da je tuženica kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavila Ugovor s nepoštenom odredbom, pa je tužitelju pravilno dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja navedenog iznosa od strane tuženice, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

10. Neutemeljeno tuženica u žalbi ističe prigovore – da odredba članka 3. Ugovora nije nepoštena ni ništetna, jer da se "radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna", da u vrijeme sklapanja Ugovora "nije bio na snazi niti jedan propis koji bi obvezao kreditora da dodatno obrazlaže naknadu za korištenje kredita", kao i da prvostupanjski sud "nije objasnio na kojoj činjenici ili dokazu je utemeljio stav da je tužitelj u pogledu Ugovora u kreditu nastupao u svojstvu potrošača".

10.1. Nije u pravu tuženica ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene novčane tražbine na ime povrata plaćenog iznosa naknade za obradu kredita. Naime, o ovom je pitanju Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je, i po nalaženju ovog suda, prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare tuženice, ocijenivši ga neosnovanim.

10.2. Konačno, ne stoji ni žalbeni prigovor tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO, kada je tužitelju dosudio zatezne kamate od dana stjecanja, jer da je tuženica pošteni stjecatelj, pa da tužitelja pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe.

11. Budući da tuženica u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točkama III. i IV. prvostupanjske presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članka 365. stavak 2. ZPP), a niti su u tom dijelu počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tuženice kojom se pobija odluka o parničnom trošku - ukazuje neosnovana.

12. Zbog svega navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, žalbu tuženice kao neosnovanu je valjalo odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu te temeljem članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

13. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke zasniva se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, a zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe valjalo je odbiti, jer nije uspjela sa podnesenom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 14. siječnja 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ljudevit Zoričić