REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8834/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Ivani Požar, a po prijedlogu više sudske savjetnice Atine Matanov, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju OP, protiv tuženika ALLIANZ HRVATSKA d.d., OIB: 23759810849, Zagreb, Ulica Vjekoslava Heinzela 70, zastupanog po punomoćniku Ruđeru Aniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Anić i Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnice tužitelja po zaposlenju OP i zamjenice punomoćnika tuženika Diane Novoselec Mistura, odvjetnice iz Odvjetničkog društva Anić i Partneri iz Zagreba, radi isplate,14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Allianz Hrvatska d.d., OIB: 23759810849, Zagreb, Heinzelova 70, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, isplati na ime naknade štete svotu od 4.220,33 eura / 31.798,04 kn sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe tj. od 11. kolovoza 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i naknaditi troška parničnost postupka, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranica Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, EP, kao putnica u osobnom vozilu, zadobila teške tjelesne ozljede u prometnoj nesreći koja se dogodila 2. prosinca 2010. Nesreću je skrivio RP upravljajući osobnim vozilom registarske oznake [registarska oznaka] koje je bilo osigurano kod tuženika, broj police [broj police]. Na osnovu navedene nesreće EP je rješenjem HZMO broj 844740 od 17. svibnja 2012. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad nastale uslijed ozljede na radu (50%) i bolesti (50%). Tuženik je za ranija razdoblja od 1.07.2017. do 30.06.2021. isplatio štetu tužitelju u mirnim postupcima dok je za razdoblja od 20.04.2012. do zaključno 30.06.2017. tužitelj ishodio pravomoćne presude po kojima je tuženika također isplatio štetu. Za razdoblje od 1.07.2021. do 30.06.2023. s osnova invalidske mirovine ukupno je isplaćeno 10.498,19 eura od čega je ozljeda na radu utjecala na ukupnu invalidnost u omjeru od 50% pa iznos od 5.249,10 eura predstavlja štetu za tužitelja u navedenom razdoblju (50% od 10.498,19 eura). Dana 18.07.2023. tužitelj se sa zahtjevom obratio tuženiku da isplati naknadu štete nastalu isplatom invalidske mirovne kako je to navedeno u tužbi, ali je tuženik izvršio djelomičnu uplatu 09.08.2023. u svoti od 1.028,77 eura budući je prema stavu tuženika osiguranica tužitelja stekla pravo na starosnu mirovinu. Slijedom navedenog, predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.220,33 eura sa zateznim kamatama koje teku od 11. kolovoza 2023. do isplate, uvećano za troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje nastanak štetnog događaja te legitimaciju stranaka u ovom postupku. Tuženik ne osporava činjenicu da je osiguranica tužitelja EP stradala u prometnoj nesreći koja se dogodila 2. prosinca 2010. te da je zadobila teške tjelesne ozljede zbog kojih je tužitelj istoj kao svojoj osiguranici priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uslijed ozljede na radu u omjeru od 50% (drugih 50% zbog bolesti) rješenjem Područne službe u Zagrebu, broj 844740 od 18.05.2012. Tuženik osporava osnov i visinu utuženog potraživanja tužitelja kao neosnovanu i protivnu pozitivnim zakonskim propisima koji se primjenjuju na njegovo potraživanje s osnove naknade štete s osnove isplaćene invalidske mirovine za utuženo razdoblje od 01.12.2021.g. do 30.06.2023.g. Tuženik ističe kako obveza tuženika proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti te da tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Ističe kako osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu (kada su za to ispunjene propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača kao štetnika), i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Pojašnjava da bi obveza tuženika postojala samo u situaciji da postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojoj osiguranici i iznosa invalidske mirovine koju bi tužitelj isplaćivao istoj kada bi njezin razlog umirovljenja bila ozljeda na radu. Također, tuženik navodi da bi tijekom ovog postupka trebalo dodatno utvrditi postoji li razlika u visini između invalidske mirovine koju je tužitelj u utuženom razdoblju isplatio svojoj osiguranici i redovne starosne mirovine koja bi joj bila isplaćivana u tom razdoblju na temelju njezinih ranijih uplata u mirovinski sustav. U tom smislu stvarnu štetu predstavlja razlika između invalidske i starosne mirovine, ako bi invalidska mirovina bila veća. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova tuženiku.

3. Sud je pročitao prijavu o ozljedi na radu (list 3-6 spisa), izvješće Ministarstva unutarnjih poslova RH, PU Zagrebačke, II Postaje prometne policije od 14.02.2011. (list 7-9 spisa), presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, posl. br. KS-139/11 od 20.05.2011. (list 10-12 spisa), nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti (list 13-15 spisa), mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 22.03.2012. (list 17-18 spisa), rješenje Klasa: 141-02/12-01 od 18.05.2012. (list 19- 20 spisa), obračun isplata (list 21 spisa), doznačena mirovinska primanja prema banci (list 22-38 spisa), e-mail poruke (list 39-42 spisa), nalaz i mišljenje Ručević vještačenja (list 50-54 spisa) i sudsku praksu (list 55-74 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim.

5. Predmet spora je regresni zahtjev radi naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidske mirovine osiguranici tužitelja, EP, u razdoblju od 1. srpnja 2021. do 30. lipnja 2023., u iznosu od 4.220,33 eura.

6. Između stranaka nije sporno da je osiguranica tužitelja, EP, stradala u prometnoj nesreći koja se dogodila 2. prosinca 2010. i u kojoj je zadobila teške tjelesne ozljede, niti da je vozilo koje je uzrokovalo predmetnu prometnu nezgodu, a kojim je upravljao osiguranik tuženika RP, u trenutku prometne nezgode bilo osigurano policom osiguranja od automobilske odgovornosti kod tuženika. Također, nije sporno da je tužitelj svojoj osiguranici priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uslijed ozljede na radu u omjeru od 50%.

7. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, tijek zateznih kamata, te primjena materijalnog prava.

8. Sud nije ocjenjivao dokaze koji se odnose na činjenice koje među strankama nisu sporne.

9. Čitanjem rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu, KLASA: 141-02/12-01 OB:03248708499 od 18. svibnja 2012. sud je utvrdio da je osiguranici EP određena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad, počevši od 9. svibnja 2012.

10. Za rješenje predmeta spora odlučno je pitanje primjenjuje li se u konkretnom slučaju odredba članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 102/19 i 84/21, dalje: ZOMO) ili čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne Novine br. Narodne novine br. 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, dalje ZOOP).

11. Treba reći da je u ovoj pravnoj stvari, odnosno u postupku koji je pokrenuo Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (kao tužitelj) protiv osiguratelja štetnika (tuženika) radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine u utuženom razdoblju, mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju (u trenutku kada su izvršene isplate mirovine).

12. Naime, ZOOP je specijalni zakon u odnosu na ZOMO, ovo stoga što se radi o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja te jer se tuženik kao osiguravatelj ne nalazi u poziciji u kojoj je štetnik – vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguravatelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a budući da tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema ugovoru o osiguranju u smislu čl. 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova osiguravateljnog pokrića kao i rizici koji su uključeni u isto, pa time i navedeno načelo razmjernosti iz čl. 27. ZOOP, jer obveza tuženika postoji samo onda kada bi taj razmjerni dio mirovine bio veći od razmjernog iznosa mirovine koji se isplaćuje zbog umirovljenja radi povrede na radu.

13. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Istim člankom propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1. tog članka smatraju (među ostalim) i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.), a da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Spomenute odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.).

14. Dakle, sukladno spomenutom čl. 27. st. 1. ZOOP-a tuženik je, kao društvo za osiguranje, obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu, dakle svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, sve dokle se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama obveza preuzetih u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime mirovine, obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika (čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP). Identično pravno mišljenje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojim odlukama (Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022. i Revd-1394/2024-2 od 23. travnja 2024.)

15. S obzirom da tužitelj, na kojem se na temelju odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a nalazi teret dokazivanja, nije dokazao da je stvarna šteta u smislu naprijed navedene odredbe čl. 27. ZOOP-a veća od isplaćenog iznosa, a nije predložio ni dokaz financijskim vještačenjem kojim je navedeno eventualno mogao dokazati, sud je primjenom čl. 221. a ZPP-a utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, a kako je odlučeno u točki I. izreke presude.

16. Budući da je tužiteljevim rješenjem utvrđena invalidska mirovina, u skladu s odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP-a, utvrđeno je da nema štete kao jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu sukladno odredbi čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima, odnosno da nema razlike koju bi tuženik bio dužan isplatiti. S obzirom na navedeno, sud nije ispitivao druge pretpostavke štete.

17. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora od 4.220,33 eura, pa kako je tuženik u cijelosti uspio u sporu valjalo mu je dosuditi trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 100 bodova prema Tbr. 7. toč. 1. i Tbr. 8. toč. 1. (Tbr.8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine broj 138/23 – dalje OT) i trošak zastupanja na ročištu održanom 11.prosinca 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. OT 100 bodova, što uvećano za važeću vrijednost jednog boda od 2,00 eura (Tbr. 54. OT) i iznos PDV-a od 25% (Tbr. 46. OT) sveukupno iznosi 250,00 eura.

18. Sud je našao neosnovanim zahtjev tuženika za naknadom troškova sudske pristojbe na odgovor na tužbu primjenom čl. 4. st. 1. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/18) koji propisuje da obveza plaćanja pristojbe nastaje za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. S obzirom da je tuženik u cijelosti uspio u parnici, isti nije u obvezi platiti sudsku pristojbu na odgovor na tužbu.

19. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Zagrebu 14. siječnja 2025.

Sutkinja

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna strana može podnijeti žalbu županijskom sudu u roku 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u četiri primjerka za sud i protivnu stranu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. Pun. tužitelju

2. Pun. tuženiku