Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-354/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep sutkinje izvjestiteljice i člana vijeća i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg po punomoći zastupa Borna Okroša odvjetnik u Zagrebu, Milana Armuša 15, protiv tuženika ĆČ, OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg po punomoći zastupa Azmir Cerić odvjetnik u Zagrebu, Kamaufova 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, poslovni broj P-573/2019-30 od 16. veljače 2024., u sjednici održanoj dana 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, poslovni broj P-573/2019-30 od 16. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 38.684,32 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospjelosti svakog pojedinog novčanog iznosa na način pobliže naveden u izreci (točka I. izreke) kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (točka II. izreke), te naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak od 1.750,00 eura (točka III. izreke).

2. Navedenu presudu pobija žalbom tužitelj zbog svih zakonom propisanih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu prihvaćanjem zahtjeva u cijelosti, podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno tužitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja, presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je žalba tužitelja podnesena iz tog žalbenog razloga neosnovana.

7. Nije u pravu žalitelj ni kada pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 37.684,32 kn temeljem pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1434/15 od 30. rujna 2015. koju je Vodoopskrba d. o. o. ishodila protiv tužitelja kao tuženika u tom postupku, po osnovi duga za isporučenu vodu u poslovnom prostoru u njegovom vlasništvu, na adresi [adresa] u [adresa] u razdoblju od 9. prosinca 2018. do 9. kolovoza 2001., utemeljen na tvrdnji da je predmetni dug nastao za vrijeme korištenja poslovnog prostora od strane tuženika i da navedeni iznos tuženik nije vratio tužitelju.

9. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o predmetu spora, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupnika bio sklopljen ugovor o zakupu predmetnog prostora 3. kolovoza 1999. i najma stroja za kemijsko čišćenje i pegle na paru koji je istekao 1. kolovoza 2001., temeljem kojeg je tuženik bio obveznik plaćanja, pored zakupnine, i svih režijskih troškova koji opterećuju prostor (struje, grijanja i odvoza smeća),

- da je u ugovoru bilo propušteno naznačiti da je pored predmetnih troškova tuženik kao zakupnik obveznik plaćanja i potrošnje vode, zbog čega se pisanom izjavom od 27. srpnja 2001. obvezao podmiriti i potrošenu vodu za razdoblje korištenja prostora, a zaostala dugovanja predmetnom izjavom obvezao se podmiriti najkasnije do 31. prosinca 2001., s tim što niti u tom roku nije podmirio dospjele račune, odbijajući plaćanje računa po toj osnovi kao previsoko ispostavljenih,

- da je u navedeni prostor Vodoopskrba d. o. o. Zagreb isporučila vodu u predmetnom razdoblju trajanja zakupa koji nisu plaćeni po dospijeću, zbog čega je pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pokrenula postupak Ovrv-27749/01 protiv tužitelja kao vlasnika prostora i kod sebe evidentiranog korisnika prostora pod šifrom 0781144, radi prisilne naplate utroška vode za predmetni prostor od 37.580,94 kn, na temelju ispostavljenih računa utroška vode kao vjerodostojne isprave, koji je okončan pravomoćnom presudom P-1434/15 od 13. rujna 2015. potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 22. ožujka 2016. kojom je prihvaćen zahtjev i naloženu tužitelju kao tuženiku u tom postupku isplatiti predmetni iznos kao i troškove postupka,

- da tužitelj nije dobrovoljno podmirio obvezu po navedenoj presudi, zbog čega je vjerovnik pokrenuo postupak izravne naplate po računu tužitelja,

- da je tužitelj na okolnosti visine zahtjeva, odnosno naplaćenog po presudi, predložio do zaključenja prethodnog postupka izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, ali da po pozivu suda u ostavljenom niti naknadnom roku nije uplatio iznos predujma troškova koji bi nastali u vezi toga, zbog čega je sud odustao od izvođenja tog dokaza (čl. 153. st. 3. ZPP),

- da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka 15. travnja 2019., na okolnosti je li i koji iznos podmiren po navedenoj presudi u spis priložio specifikaciju Financijske agencije iz 2017. i 2018., slijedom čega da se radi o podacima financijske agencije koji su nastali prije zaključenja prethodnog postupka koji su bili dostupni tužitelju u tom razdoblju.

10. Prvostupanjski sud na temelju tako utvrđenog, zaključuje da je tužitelj u ovom postupku imao pravo potraživati isplatu samo onog iznosa kojeg je platio po predmetnoj presudi, kao i da je tužitelj mogao dostaviti navedenu specifikaciju prije zaključenja prethodnog postupka, pa kako je to propustio učiniti ocjenjuje da je prekludiran u predlaganju tok dokaza i isti ne uzima u obzir (čl. 299. st. 3. ZPP), te kraj činjenice da tužitelj nije podmirio predujam troškova koji bi nastali u vezi izvođenja dokaza financijskim vještačenjem, a koji dokaz je nužan radi utvrđivanja da li je i koji iznos podmiren po presudi, odustaje od izvođenja predmetnog dokaza sukladno odredbi čl. 153. st. 3. ZPP. Na temelju toga, sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221. a ZPP), smatrajući da tužitelj protivno svojoj obvezi nije dokazao osnovu i visinu zahtjeva kako u dijelu za isplatu naknade za potrošenu vodu, tako i za isplatu troškova postupka na čije plaćanje je obvezan u postupku broj P-1434/15, očito time što tužitelj nije dokazao postojanje valjane pravne osnove po kojoj bi utuženi iznos tuženik bio obvezan isplatiti tužitelju.

11. Naime, suprotno žalbenim prigovorima žalitelja, tužitelj je, a ne tuženik, bio u obvezi platiti naknadu za potrošenu vodu i kao vlasnik poslovnog prostora i kao registrirani korisnik prostora kod pružatelja komunalne usluge opskrbe vodom sukladno čl. 2. Odluke o načinu plaćanja komunalnih usluga (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 52/92 i 3/93) koja je bila na snazi u vrijeme kada je nastala obveza plaćanja pružene usluge u vezi čl. 20. st. 5. Zakona o komunalnog gospodarstvu (Narodne novine broj 36/95, 70797, 128/99, 57/00, 129700, 59/01). Stoga u situaciji kada tužitelj nije ispunio svoju obvezu plaćanja naknade pružatelju navedene komunalne usluge, isti je protiv tužitelja ishodio naprijed navedenu pravomoćnu presudu kojom mu je naloženo isplatiti naknadu u ukupnom iznosu od 37.580,94 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa naknade u razdoblju od 9. prosinca 1998. do 9. kolovoza 2001., kao i troškove postupka.

12. Imajući u vidu činjeničnu osnovu tužbe, tužitelj je u ovom postupku bio obvezan dokazati da je iznos od 37.580,94 kn, ili dio, podmirio pružatelju navedene komunalne usluge jer i u žalbi ističe da se radi o zahtjevu za isplatu troškova koje je podmirio, u kojem slučaju bi bila riječ o imovinskoj šteti na strani tužitelja u smislu odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO) koja bi nastala zbog neispunjenja ugovorne obveze, kao pravnoj osnovi na temelju koje bi mogao potraživati isplatu tog iznosa od tuženika u smislu odredbe čl. 342. st. 2. u vezi čl. 1085. st. 1. ZOO.

13. Na tu okolnost, koju je tuženik osporavao, tužitelj je predložio izvođenje dokaza pregledom podataka Financijske agencije kojoj je podnesen zahtjev za izravnu naplatu po navedenoj presudi po računima tužitelja i vještačenjem po vještaku financijske struke. Međutim, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je tužitelj prekludiran u predlaganju izvođenja dokaza pregledom izvješća Financijske agencije (čl. 299. st. 3. ZPP), kraj činjenice da je svojom krivnjom propustio taj dokaz dostaviti prije zaključenja prethodnog postupka imajući uvidu pravilan zaključak prvostupanjskog suda o toj činjenici, budući da obvezu predlaganja dokaza do tog stadija postupka izričito propisuje jasna i kogentna odredba čl. 299. st. 1. ZPP. Pored toga, kako tužitelj nije podmirio niti trošak financijskog vještačenja na okolnost je li i koji iznos naplaćen po presudi (a radi se o utvrđivanju činjenice za koju je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže), pravilno je prvostupanjski sud odustao od izvođenja tog dokaza (čl. 153. st. 3. ZPP) i odbio tužbeni zahtjev, budući da iz drugih izvedenih dokaza nije moguće utvrditi tu odlučnu činjenicu, pa niti iz stranačkog iskaza tužitelja, imajući u vidu da je njegov iskaz suprotstavljen tvrdnjama tuženika kojima je u cijelosti osporavao zahtjev, pa adekvatan dokaz na takve okolnosti po prirodi stvari ne može biti iskaz samog tužitelja.

14. Neutemeljeno tužitelj ističe u žalbi kako je prvostupanjski sud neopravdano propustio kao dokaz na okolnost osnovanosti zahtjeva uzeti u obzir predmetnu specifikaciju Financijske agencije, jer općenito ističe kako taj dokaz bez svoje krivnje nije mogao iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka, pri tome ne navodeći niti jedan a kamoli opravdan razlog za predlaganje novog dokaza u tom stadiju postupka.

15. Pravilna je odluka o parničnom trošku sadržana u točki II. izreke presude, kako u odnosu na osnovu (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i glede visine odmjerenih parničnih troškova tuženiku (čl. 155. ZPP).

16. Zbog svega navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužitelja valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu te temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Šibeniku 14. siječnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Goran Stošić