REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-594/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, mr.sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, Maksimirska 25, radi ništetnosti i isplate, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj: P-906/2022-32 od 8. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Addiko Bank d.d. djelomično se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj: P- 906/2022-32 od 8. svibnja 2024., u pobijanom dosuđujućem dijelu (točka I. i II. izreke).

II. Žalba tužitelja OM se prihvaća, te se preinačuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj: P-906/2022-32 od 8. svibnja 2024., u pobijanom odbijajućem dijelu (točka IV. izreke), i sudi:

Nalaže se tuženiku da temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF isplati tužitelju iznos od 5,44 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do, a koja zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zakonskih zateznih kamata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1.siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a koje teku na sljedeće iznose:

- 0,74 eura od 17.09.2005. do isplate,

- 1,12 eura od 15.11.2005. do isplate,

- 1,14 eura od 15.11.2005. do isplate,

- 0,56 eura od 17.12.2005. do isplate,

- 1,56 eura od 17.01.2006. do isplate,

- 0,32 eura od 17.02.2006. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Žalba tuženika Addiko Bank d.d. djelomično se prihvaća, te se preinačuje rješenje o troškovima postupka (točka III. izreke), tako da se nalaže tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju OM naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.172,50 eura umjesto iznosa od 1.485,88 eura.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju OM naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 93,75 eura, u roku od 15 dana.

V. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka I. Ugovora o kreditu od 16. 6. 2005. Broj Ugovora 016-376/2007 , sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"Kunska protuvrijednost CHF 17.907,00 (slovima: sedamnaesttisućadevetstoisedam švicarskih franaka i 00/100) po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja.''

II. Nalaže se tuženiku da temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF isplati tužitelju iznos od 1.162,06 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže označenim u ovoj točki izreke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.485,88 EUR-a., zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 8. svibnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 5,44 eura i zakonskom zateznom kamatom na iznose od:

0,74 EUR 17.09.05

1,12 EUR 15.11.05

1,14 EUR 15.11.05

0,56 EUR 17.12.05

1,56 EUR 17.01.06

0,32 EUR 17.02.06, kao neosnovanim.

2. Protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude (točka I. i II. izreke), kao i odluke o troškovima postupka (točka III. izreke) žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i odluke o troškovima postupka, te je predložio drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači presudu u pobijanom dijelu uz naknadu troškova žalbenog postupka.

2.1. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) iz razloga što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući je tužitelj tužbom zahtijevao utvrđenje ništetnosti i isplatu za Ugovor o kreditu broj 016-376/2007, dok je kao prilog uz ugovor na tužbu dostavljen Ugovor o kreditu broj 016-1076/2005 pa da je na taj način utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu koji nije predmet ovog postupka, zatim da je tužitelj tražio utvrđenje ništetnosti članka I. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos koji je isplaćen po predmetnom Ugovoru o kreditu, a ne način otplate koji je reguliran člankom VII. Ugovora o kreditu pa da se tužitelj nije imao pravo pozivati na učinke kolektivnih presuda, kao i da nije dao jasne razloge zbog kojih je našao da su sporne ugovorne odredbe valutnoj klauzuli u CHF ništetne. Osim navedenog da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i da u presudi postoji proturječnost između isprava koji su priloženi u spisu i obrazloženja presude iz razloga što je u obrazloženju navedeno da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke valutne klauzule CHF, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužitelja o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu, a da nije saslušao javnog bilježnika koji je predmetni ugovor o kreditu solemnizirao, kao i da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a jer je neosnovano i neobrazloženo odbio sve prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka za financije, računovodstvo i poreze KM bez da je odredio provođenje dopunskog vještačenja, odnosno saslušanje vještaka na okolnosti koje je predložio tuženik, te da nije detaljno obrazložio odbijanje prigovora tuženika pa da mu je na taj način onemogućio raspravljanje pred sudom. Tuženik smatra bitnom povredom odredaba parničnog postupka i neobrazloženo odbijanje prvostupanjskog suda za izradom nalaza i mišljenja vještaka po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite u doba trajanja predmetnog ugovora o kreditu iz razloga što nije utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, s tim da se u svakom slučaju nije mogla koristiti početna kamatna stopa.

2.2. Tuženik, nadalje, smatra da je njegov prigovor zastare osnovan jer da su sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove nastala prije 1. srpnja 2017. zastarjela, odnosno u roku 5 godina prije podnošenja tužbe dana 1. srpnja 2022., te da ne postoji pravni osnov, a niti pravni interes tužitelja za podnošenjem tužbe jer da se u ovom postupku ne radi o zahtjevu za naknadu štete nego o potraživanju stečenog bez osnove. Žalbenim navodima se osporava i zaključak prvostupanjskog suda da bi sporne odredbe ugovora o kreditu bile ništetne jer da je tužitelj imao mogućnost prilikom sklapanja Ugovora o kreditu odabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom ili promjenjivom, tekredit s valutnom klauzulom u EUR, ili u CHF, ali da je samostalno odlučio da je za njega najprihvatljivija odluka sklopiti ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i s valutnom klauzulom CHF, zatim da su navedene odredbe bile jasne, lako uočljive i razumljive, te da su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora, bila poštovana u cijelosti, kao i da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik postupao u skladu s odredbama Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama, a da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena sukladno članku 22. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje u tekstu: ZOO) pa da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, i to osobito iz razloga što u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. U odnosu na dosuđene zatezne kamate tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo obzirom da bi sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a zatezne kamate trebale početi teći od dana podnošenja tužbe.

2.3. Tuženik zaključno osporava i odluku o troškovima postupka navodeći prije svega da je prvostupanjski sud propustio presudom odbiti njegov zahtjev za naknadom parničnog troška kao da isti zahtjev nije niti podnio iako je on predao troškovnik na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava, kao i da nije odlučio o zatraženom trošku tuženika u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva, a zatim i zbog toga što smatra da nije osnovan tužbeni zahtjev. Tuženik, nadalje, nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno tuženiku za sve radnje priznao troškove postupka u iznosu od 100 bodova umjesto u iznosu od 75 bodova obzirom da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu u iznosu od 1.167,50 eura, te da je pogrešno dosudio tužitelju troškove za sve poduzete radnje prema vrijednosti boda u iznosu od 2,00 eura iz razloga što Tarifa/22 nije zakon, te ne može imati povratno djelovanje, pa da je za parnične radnje do 1. studenog 2022. tužitelju trebalo priznati trošak prema Tarifi i prema vrijednosti boda od 10,00 kn.

3. Protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude (točka IV. izreke) žalbu je pravodobno podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači presudu u pobijanom dijelu uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3.1. Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 225. ZOO-a jer je u suprotnosti sa praksom Vrhovnog suda RH, kao i sa objedinjenim pravnim shvaćanjem tog suda sa sjednice Građanskog odjela, a prema kojim shvaćanjima u slučaju ako je ništetnost ustanovljena postupku kolektivne zaštite da je zastarni rok od pet godina, za svaki pojedinačno bez osnove stečeni novčani iznos od strane tuženika, počeo teći ispočetka od pravomoćnosti odluke donesene povodom tužbe u kolektivnom sporu, te je u prilog navedenog stava priložio i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revd-3513/2023 od 22. studenog 2023. Osim navedenog tužitelj ukazuje i na činjenicu da su presudom u kolektivnom sporu obuhvaćeni svi Ugovori o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF sklopljeni sa osam banaka (među kojima je i tuženik) u razdoblju od 2004. do 2008., te da bi prema stavu prvostupanjskog suda potrošači koji su ranije sklopili svoje potrošačke kredite bili stavljeni u nepovoljniji položaj od potrošača koji su kasnije sklopili svoje potrošačke kredite.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

6. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda sadrži valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se može ispitati. Naime, iz spisa, kao i iz obrazloženja pobijane presude, proizlazi da je predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 16. lipnja 2005. kojim je tužitelj realizirao kredit u iznosu od 17.907,00 eura, te je iz priloženog Ugovora o kreditu (list 12-15) vidljivo da se radi o broju 016-1076/2005, tako da se u konkretnom slučaju radi o očiglednoj omašci kada je naveden broj 016-376/2007. Osim navedenog iz odgovora na tužbu je vidljivo da tuženik nije osporavao da se radi o Ugovoru o kreditu broj 016-1076/2005 koji su stranke sklopile 16. lipnja 2005., te da između stranaka ta činjenica tijekom postupka nije niti bila sporna.

6.1. Nadalje, iako je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio samo utvrđenje ništetnosti članka I. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita koji je isplaćen po predmetnom Ugovoru o kreditu, a ne način otplate koji je reguliran člankom VII. Ugovora o kreditu, iz obrazloženja pobijane presude je vidljivo da je prvostupanjski sud o ništetnosti odredbe prema kojoj se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria-Bank za CHF vežećem na dan dospijeća, odlučio kao o prethodnom pitanju.

6.2. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženik, budući se vještak podneskom od 16. listopada 2023. očitovao na sve primjedbe tuženika, te je izradio dopunu nalaza i mišljenja na koju tuženik nije imao primjedbe, tako da tuženiku u konkretnom slučaju nije onemogućeno raspravljanje pred sudom. Osim navedenog nije jasno zbog čega tuženik smatra bitnom povredom odredaba parničnog postupka neobrazloženo odbijanje prvostupanjskog suda za izradom nalaza i mišljenja vještaka po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite u doba trajanja predmetnog ugovora o kreditu kada je tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio isplatu samo s osnova ništetnosti valutne klauzule.

6.3. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim dijela odredbe članka 1. predmetnog Ugovora o kreditu od 16. lipnja 2005. u dijelu u kojem je ugovorena kunska protuvrijednost CHF 17.907,00 po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja, te zahtjev za isplatom iznosa od 1.167,50 eura zbog stečenog bez osnove.

8. Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb kao kreditor dana 16. lipnja 2005. zaključile predmetni ugovor o namjenskom kreditu broj 016-1076/2005 (dalje u tekstu : Ugovor o kreditu);

- da je prednik tuženika tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.907,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,90% godišnje;

-da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u 84 mjesečne rate u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2 Ugovora određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,90 %;

- da je prednik tuženika tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

9. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene odredbe i da li tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa, zatim od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate, te da li je nastupila zastara potraživanja, kao i da li se na ovaj spor može direktno primijeniti intervencijski efekt presuda Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013, dok je prema žalbenim navodima tužitelja sporno da li je nastupila zastara potraživanja za iznos od 5,44 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

10. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbe članka 502. c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

10.1. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

11. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju imao u vidu zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesene u navedenom predmetu, te je izveo dokaze predložene po tužitelju i tuženiku za koje je u smislu članka 220. stavka 2. ZPP-a pravilno ocijenio da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa je tako saslušao i tužitelja, dok tuženik na pripremnom ročištu predložio da se saslušaju kao svjedoci NM i javni bilježnik, ali je podneskom od 19. ožujka 2024. odustao od prijedloga da se sasluša svjedokinja NM, s tim da saslušanje javnog bilježnika i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije važno za donošenje odluke, i to iz razloga što javni bilježnik, potvrđujući ugovor o kreditu, nije dužan upoznati potrošača s rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope ili valutne klauzule, niti on o tom treba imati stručno znanje, već je njegova dužnost upoznati i upozoriti stranke na posljedice same solemnizacije ugovora, s tim da je o saslušanju javnog bilježnika u ovakvim postupcima svoje pravno shvaćanje iznio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.

12. Prvostupanjski sud je cijeneći iskaz tužitelja, kojeg je u cijelosti prihvatio nalazeći da je isti logičnan i uvjerljiv, utvrdio da je predmetni kredit sklopio radi kupnje vozila u autokući Will, da su mu tamo rekli da imaju kredit u eurima i u CHF, ali da su mu napomenuli da je kredit u švicarcima povoljniji, da ga je u autosalonu čekao pripremljen i napisan ugovor i da nije bio u mogućnosti pregovarati o bilo kojem elementu ugovora, te da mu nitko nije objašnjavao značajke, odnosno rizičnost valutne klauzule.

13. Imajući u vidu da iz iskaza tužitelja proizlazi da prednik tuženika prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije upozorio tužitelja na odredbe o rizičnosti valute CHF, nego da mu je mu je upravo suprotno kredit u CHF nuđen kao najpovoljniji kredit, te da tužitelj nije imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu jer je ugovor o kreditu čekao već unaprijed pripremljen, a da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je njegov prednik u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, te da tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o valutnoj klauzuli, i po ocjeni ovog suda navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu su ništetne, tako da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO-a. Zbog navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. izreke potvrditi.

14. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire KM, dipl.oec., iz Darfin d.o.o. iz Zagreba, te dopune vještačenja kojom se očitovao na primjedbe tuženika, a koji nalaz i mišljenje je prvostupanjski sud prihvatio kao stručan, objektivan i sačinjen prema pravilima struke, utvrđeno je da ukupan iznos preplate koji je nastao zbog pozitivne tečajne razlike, i to između anuiteta prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, iznosi 1.167,50 eura (8.796,30 kn), a da negativna tečajna razlika iznosi 243,87 eura (1.837,54 kn). Pri donošenju odluke o prihvaćanju nalaza i mišljenja prvostupanjski sud je imao u vidu da niti jedna od stranaka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka, nego da je tuženik osporavao nalaz i mišljenje smatrajući da je zadatak vještaku pogrešno postavljen, te da je pogrešno primijenjena metodologija vještačenja.

14.1. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno donio odluku na temelju nalaza i mišljenja vještaka u kojem je u obzir uzeta preplata tužitelja zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj bez tzv. negativnih razlika, budući je tuženik samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, odnosno nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, tako da u ovom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a što je u skladu i s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u smislu članka 1115. ZOO-a tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja te naknade jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

16. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim za tražbine koje su dospjele nakon 4. travnja 2007. iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

16.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 1. srpnja 2022. zastara u odnosu na tražbine koje su dospjele nakon 4. travnja 2007. nije nastupila, tako da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio isplatu iznosa od ukupno 1.162,06 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja mjesečnih iznosa, zbog čega je valjalo žalbu tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki II. izreke potvrditi.

17. Međutim, prvostupanjski sud je po ocjeni ovog suda pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio djelomično osnovanim prigovor zastare, i to u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je zatražena razlika anuiteta iz 2005., i 2006. u iznosu od 5,44 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, pogrešno zaključujući da su u zastari sve tražbine tužitelja dospjele prije 4. travnja 2007., budući prema navedenim pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda RH za restitucijske zahtjeve koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF zastarijevanje počinje teći od pravomoćnosti presude povodom kolektivne tužbe i za one pojedinačne restitucijske zahtjeve od čijeg je dospijeća pa do pokretanja parničnog postupka protekao opći zastarni rok od pet godina, zbog čega je valjalo žalbu tužitelja prihvatiti, pobijanu presudu u točki IV. izreke preinačiti i odlučiti kao u točki II. izreke.

18. Odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud je pravilno priznao tužitelju troškove parničnog postupka u cijelosti iako je tužitelj tužbom zatražio isplatu iznosa od 1.203,69 eura (9.069,17 kn), te da je podneskom od 12. travnja 2023., i to nakon provedenog vještačenja, djelomično povukao tužbeni zahtjev tražeći isplatu iznosa od 1.167,50 eura (8.796,30 kn), a s kojim djelomičnim povlačenjem se tuženik suglasio, budući je tuženik nakon djelomičnog povlačenja uspio u neznatnom dijelu (3%), te da iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 proizlazi da se odredba članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju pripadaju troškovi parničnog postupka u cijelosti.

18.1. Prvostupanjski sud je, također, pravilno obračunao troškove parničnog postupka prema vrijednosti boda od 2,00 eura kn za sve poduzete radnje budući je odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi donio 8. svibnja 2024., a odredbom Tbr. 52. stavkom 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), koja je stupila na snagu 25. studenog 2023., propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u odredbi Tbr. 54. Tarife označena vrijednost boda u visini od 2,00 eura.

18.2. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno tuženiku za sve radnje priznao troškove postupka u iznosima od po 100 bodova, budući je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu u iznosu od 1.167,50 eura, te mu sukladno Tbr.7. toč.1. Tarife za sve radnje pripada naknada u iznosima od po 75 bodova. Obzirom da je prvostupanjski sud pravilno tužitelju priznao troškove sastava tužbe, te podnesaka od 22. prosinca 2022. i 12. travnja 2023., kao i zastupanja na ročištu 15. veljače 2022. i 26. ožujka 2024., tužitelju za te radnje pripada naknada u iznosu od 750,00 eura što s obračunatim PDV-om od 187.50 eura iznosi 937,50 eura, tako da sa pravilno priznatim troškom financijskog vještačenja i sudske pristojbe na tužbu troškovi parničnog postupka iznose ukupno 1.172,50 eura, pa je stoga odluku o troškovima postupka (točka III. izreke) valjalo preinačiti i obvezati tuženika da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.172,50 eura umjesto iznosa od 1.485,88 eura.

19. Imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio u žalbenom postupku, te da je sukladno Tbr. 10. toč.1. i 46. Tarife zatražio troškove sastava žalbe s PDV-om u iznosu od 93,75 eura, ovaj sud je tužitelju dosudio troškove žalbenog postupka u navedenom iznosu.

20. Ovaj sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka temeljem članka 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a jer je s istom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na dio troškova postupka.

21. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. i članka 373. točka 3. ZPP-a kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić