REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-162/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog JĆ zbog kaznenih djela iz članka 106. stavka 1. i članka 326. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011. i 144/2012. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 2. lipnja 2023. broj K-1132/2013. i presuda Županijskog suda u Splitu od 20. veljače 2024. broj I Kž-616/2023-6, u sjednici Vijeća održanoj 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog JĆ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 2. lipnja 2023. broj K-1132/2013. i presuda Županijskog suda u Splitu od 20. veljače 2024. broj I Kž-616/2023-6 proglašen je krivim JĆ zbog počinjenja kaznenog djela protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva, trgovanje ljudima iz članka 106. stavka 1. KZ/11. te kaznenog djela protiv javnog reda, protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj iz članka 326. stavka 1., u vezi s člankom 52. KZ/11. Za kazneno djelo iz članka 106. stavka 1. utvrđena mu je kazna zatvora jedna godina i četiri mjeseca, a za kazneno djelo iz članka 326. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora deset mjeseci. Na temelju članka 52. stavka 1. JĆ osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora jedna godina i šest mjeseci. U tu mu je kaznu uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. listopada 2013. do 31. siječnja 2014.

2. Osuđeni JĆ je po branitelju, odvjetniku Vinku Ljubičiću, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude, navodeći da zahtjev podnosi zbog „povrede Kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 469. točka 1 - 5 ZKP-a, zatim povreda odredaba kaznenog postupka predviđena u čl. 468. st. 2. ZKP-a, te povreda prava okrivljenika na obranu na raspravi, te povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a ta je povreda utjecala na presudu.“. Predlaže se „…utvrditi da je zahtjev osnovan, te preinačiti pravomoćnu odluku suda II stupnja na način da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Osobito se moli postupiti sukladno odredbi čl. 518. st. 5. ZKP-a i baš na način da se odgodi izvršenje kazne zatvora.“.

3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojemu je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju (list 746 spisa).

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđeni JĆ u zahtjevu navodi da su sudovi „povrijedili pravo obrane kada su, bez suglasnosti okrivljenog, pročitali iskaz iz istrage LĆ, koji je jedini oštećeni u odnosu na kazneno djelo“, a koji je bio ispitan na dokaznom ročištu. Smatra da je to „knjiški primjer nezakonitog postupanja [jer] o tom dokaznom ročištu nije obaviješten okrivljenim, okrivljeni nije bio prisutan na tom ročištu“. Ističe da je takvo postupanje imalo „za posljedicu povredu prava obrane. Okrivljenom se nije omogućilo postavljanje pitanja oštećenom, te je time povrijeđeno pravo na obranu“. Navodi da je time sud „potpuno pogrešno primijenio odredbu članka 431. ZKP-a. Nije utvrdio mogu li osobe koje su pozvani doći, nije utvrdio je li njihov sud pred sud nemoguć ili pak znatno otežan“. Prigovara i obrazloženju drugostupanjskog suda navodeći da obrazloženje „pod točkom 15.1. ne predstavlja niti minimum onoga što bi trebalo bito osnova za postupanje sukladno odredbi čl. 431. st. 1. točka 8. ZKP-a“. Smatra i da je time „došlo do bitne povrede iz čl. 468. st. 2. ZKP-a, odnosno povrijeđeno je pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencije.“

5.1. Nadalje, u zahtjevu osuđenik navodi da su „sudovi nižeg stupnja potpuno pogrešno ocjenjuju utvrđeno činjenično stanje“. Citira iskaze dvojice svjedoka te smatra da je riječ o „posve oprečnim“ izjavama, a da u „presudi nigdje nije jasno zašto sud vjeruje“ jednom, a ne vjeruje drugom svjedoku. Smatra da „sud na krajnje paušalan način, bez kvalitetne analize iskaza, donosi odluku i izriče kaznu zatvora“.

5.2. Također ističe da „se nigdje ne navodi u čemu bi se sastojalo koristoljublje“, a to je bio žalbeni navodi protiv prvostupanjske presude. Smatra da „ako nema koristoljublje“ tada nema niti kaznenog djela „iz čl. 326. st. 1. u svezi sa čl. 52. st. 1 KZ/11“.

6. Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je čitanje zapisnika o ispitivanju oštećenog LĆ s dokaznog ročišta iz istrage „knjiški primjer nezakonitog postupanja [jer] o tom dokaznom ročištu nije obaviješten okrivljenim, okrivljeni nije bio prisutan na tom ročištu“. Naime, to je ispitivanje bilo 6. studenog 2013., a u to je vrijeme bio na snazi Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012. i 56/2013.) koji je u članku 234. stavku 3. imao odredbu koja je glasila: „O mjestu i vremenu provođenja dokazne radnje iz stavka 1. ovog članka, obavještava se osumnjičenik i branitelj prije provođenja radnje. Ako je osumnjičenik u istražnom zatvoru, a sudac istrage odluči da prisutnost osumnjičenika nije nužna, radnji može prisustvovati samo branitelj.“ U vrijeme ispitivanja osuđenik je bio u istražnom zatvoru, ali je očito da je sudac istrage odlučio da prisutnost osuđenika nije nužna jer je radnji ispitivanja prisustvovao izabrani branitelj osuđenika. Prema tome, sudac istrage provodeći dokazno ročište ispitivanje svjedoka postupio je prema zakonskoj odredbi koja je u vrijeme ispitivanja bila na snazi pa nije riječ o nezakonitom postupanju kako to neosnovano navodi osuđenik u zahtjevu.

6.1. Pravilnost postupanja prema zakonu ocjenjuje se na temelju zakonske odredbe koja je bila na snazi u vrijeme provođenja radnje, a u to je vrijeme sudac istrage mogao odlučiti da prisutnost okrivljenika na dokaznom ročištu nije nužna. Stoga postupanje suca istrage u vrijeme provođenja dokazne radnje nije bilo nezakonito kako to neosnovano tvrdi osuđenik u zahtjevu.

6.2. Osuđenik smatra da mu je njegovim neprisustvovanjem na dokaznom ročištu povrijeđeno pravo obrane, jer nije imao mogućnosti ispitati svjedoka koji ga tereti. Drugim riječima, osuđenik smatra da mu je povrijeđeno konfrontacijsko pravo iz članka 29. stavka 2. alineje 6. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. - pročišćeni tekst, 113/2000. - pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. - pročišćeni tekst, 55/2001. - ispravak, 76/2010., 85/2010. - pročišćeni tekst i 5/2014.) i članka 6. stavka 3. točke d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017.). U odnosu na taj prigovor treba navesti sljedeće.

6.2.1. Konfrontacijsko pravo obrane („ispitati svjedoke optužbe“) ključni je element navedenih odredbi. No, te se odredbe ne mogu tumačiti na način da one okrivljeniku daju neograničeno pravo da se osigura pojavljivanje svjedoka na sudu, ili da okrivljenik i/ili njegov branitelj svjedoku postavljaju pitanja. Prema Ustavu i Konvenciji čak i neprovjereni iskaz može biti temelj osude, pod uvjetom da je kazneni postupak u cjelini bio pravičan (usp. s odlukom Ustavnog suda broj: U-III-7231/2022. od 14. rujna 2023., „Narodne novine“ broj 118/23.).

6.2.2. Osim toga, u iznimnim je okolnostima moguće kao osnovu osuđujuće presude koristiti zapisnik o ispitivanju svjedoka kojega okrivljenik nije imao mogućnost neposredno ispitati pod uvjetom da je tom ispitivanju prisustvovao branitelj okrivljenika (v. presudu Europskog suda za ljudska prava Šmajgl protiv Slovenije, od 6. ožujka 2017., broj zahtjeva 29187/10). Prema tome, konfrontacijsko je pravo ostvareno i ako okrivljeniku nije omogućeno da bude prisutan ispitivanju svjedoka pod uvjetom da je tom ispitivanju bio prisutan branitelj okrivljenika.

6.2.3. U ovome je predmetu svjedok FĆ bio ispitan na dokaznom ročištu na kojem nije bio prisutan osuđenik. Međutim, na tom je ročištu bio prisutan njegov izabrani branitelj koji nije prigovorio okolnosti što osuđenik nije prisutan niti je tražio da osuđenik bude prisutan. Osuđenik ni tijekom postupka, a niti u zahtjevu ne prigovara da njegov branitelj nije savjesno ispunjavao dužnosti koje proizlaze iz odvjetničkog poziva. Nadalje, branitelj je imao mogućnost neposredno čuti iskaz svjedoka i postavljati mu pitanja. Ništa u spisu predmeta ne upućuje na to da osuđenik, a niti on to tvrdi, nije mogao komunicirati sa svojim braniteljem i dogovarati strategiju obrane pa tako i u vezi ispitivanja navedenog svjedoka. Također, taj je iskaz pročitan na raspravi u prisutnosti obrane (i osuđenika i njegovog branitelja), a što je osuđeniku omogućilo taj iskaz osporiti ili predložiti dokaze koji mu proturječe. Međutim, ni osuđenik ni njegov branitelj na raspravi nisu imali primjedbe na taj iskaz. Pri tome treba reći da je prvostupanjski sud dao detaljne razloge za prihvaćanje iskaza odsutnog svjedoka kao vjerodostojnog, a drugostupanjski je sud te razloge, u povodu osuđenikove žalbe, ocjenjivao i prihvatio.

6.2.4. Treba dodati da je na raspravi obrana osuđenika predložila da se od Ministarstva pravde BiH „zatraži očitovanje da li su isti u mogućnosti osigurati ispitivanje svjedoka LĆ putem video linka“. Taj je prijedlog prvostupanjski sud odbio jer je odugovlačeći i za to je dao obrazloženje na zapisniku s rasprave (list 600). Pravilnost odbijanja dokaznog prijedloga ispitivao je drugostupanjski sud u povodu osuđenikove žalbe te dao razloge zbog kojih smatra da je odluka prvostupanjskog suda pravilna (odlomak 15.1. drugostupanjske odluke). U toj je odluci navedeno da je „prvostupanjski sud u više navrata … pokušao utvrditi adrese KĆ i LĆ“, ali su se pozivi vraćali neuručeni, a adrese nemogućnost utvrđivanja adresa proizlazi i iz izvještaja Službe za međunarodnu policijsku suradnju. Stoga je očito da se svjedoci ne mogu pronaći i da je riječ o iznimnim okolnostima (v. odluku u 6.2.2.) zbog kojih je prvostupanjski sud pravilno pročitao zapisnike o njihovom ispitivanju s dokaznog ročišta na kojem je bio prisutan izabrani branitelj osuđenika, čime je i ostvareno konfrontacijsko pravo obrane. Iz pravomoćne je odluke jasno da je čitanje zapisnika utemeljeno na članku 431. stavku 1. točki 2. ZKP-a (a ne točki 8. ZKP-a kako to pogrešno navodi osuđenik u zahtjevu).

6.3. Imajući na umu navedene okolnosti, time što osuđenik nije imao mogućnost osobno usmeno postavljati pitanja svjedoku nije povrijeđeno njegovo pravo da ispituje svjedoka optužbe, odnosno nije mu povrijeđeno konfrontacijsko pravo, a niti je postupak u cjelini bio nepravičan zbog ostvarenih činitelja protuteže (v. odlomak 6.2.3.). Za čitanje zapisnika o ispitivanju svjedoka na dokaznim ročištima na kojima je bio izabrani branitelj osuđenika dani su razlozi koji su razloženi i na zakonu utemeljeni pa ih prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske.

6.4. U odnosu na činjenične prigovore osuđenika (odlomak 5.1. i 5.2.) treba navesti da prigovori činjenične naravi nisu zakonska osnova za podnošenje zahtjeva. Treba ipak dodati da je prvostupanjski sud dao o razloge o (ne)vjerodostojnosti izvedenih dokaza i utvrđenom koristoljublju. Te je razloge u povodu žalbe ispitivao drugostupanjski sud te ih je prihvatio i za to da dostatne razloge. Stoga nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je ocjena vjerodostojnosti dana „na paušalan način, bez kvalitetne analize“, niti da nije navedeno u čemu se sastoji koristoljublje. S tim u vezi treba istaknuti da prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine cjelinu i tvore (jednu) pravomoćnu presudu (v. odluke ovoga suda III Kr 100/2014. od 30. 2024. i III Kr 130/2024. od 8 . siječnja 2025.) . S obzirom na to da je prvostupanjski sud dao razloge o utvrđenom koristoljublju (odlomci 20., 20.3., 29.2. i 30.1. prvostupanjske presude), a drugostupanjski je te razloge ocjenjivao i prihvatio (odlomci 15.5., te 16. do 16.2. drugostupanjske odluke), to je neosnovan navod osuđenika u zahtjevu da nije navedeno „u čemu bi se sastojalo koristoljublje“.

7. Slijedom iznesenoga, zahtjev osuđenog JĆ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-a, presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 14. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Damir Kos