REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-168/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog KV zbog kaznenih djela iz članka 179.a i članka 139. stavka 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017. i 118/2018. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 6. svibnja 2022., broj K-297/2021-23 i presuda Županijskog suda u Splitu od 1. listopada 2024. broj I Kž-642/2022-8, u sjednici Vijeća održanoj 14. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog KV za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 6. svibnja 2022. broj K-297/2021-23 i presuda Županijskog suda u Splitu od 1. listopada 2024. broj I Kž-642/2022-8 proglašen je krivim KV zbog počinjenja jednog kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11. i jednog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11. Za kazneno djelo nasilja u obitelji utvrđena mu je kazna zatvora jedna godina, a za kazneno djelo prijetnje kazna zatvora šest mjeseci. Na temelju članka 51. KZ/11. osuđenik je osuđen na jedinstvenu kanu zatvora jedna godina i dva mjeseca. Potom mu je izrečena djelomična uvjetna osuda tako da će se izvršiti neuvjetovani dio kazne šest mjeseci, a dio kazne osam mjeseci se neće izvršiti ako osuđenik u vremenu provjeravanja tri godine ne počini novo kazneno djelo.
2. Osuđeni KV je po branitelju, odvjetniku Josipu Jankoviću, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude, navodeći da zahtjev podnosi „sukladno čl. 515.st.1. Zakona o kaznenom postupku“. Predložio je da se zahtjev „usvoji te donese presuda kojom se preinačuju presuda Općinskog suda u Karlovcu … i presuda Županijskog suda u Splitu … te se optužba odbija.
3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024.; dalje: ZKP) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojemu je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor, prema podacima u e-spisu, dostavljen osuđeniku u Kaznionici u Turopolju, a njegovom branitelju 20. prosinca 2024.
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Osuđeni KV u zahtjevu prigovara ocjeni vjerodostojnosti dokaza i činjeničnim zaključcima prvostupanjskoga suda. Iznosi razloge zbog kojih smatra da iskazi žrtve DV i svjedokinje LV nisu vjerodostojni. Ističe da „prvostupanjski sud uzima samo one dokaze koji samo sudu odgovaraju da okrivljenika proglasi krivim, a ne uzimajući u obzir dokaze koje je obrana predložila tijekom postupka“. Naglašava da je „obrana bila uvjerljiva i životna prilikom iskazivanja“ te da „saslušani svjedoci od strane obrane su uvjerljivo, kao susjedi … iskazivali kakva je to skladna obitelj bila između okrivljenika i žrtve kaznenog djela“. Smatra da „iz činjeničnog opisa kaznenog djela … niti jednim dokazom koji je proveden nije utvrđeno da postoji nasilje u obitelji“. Navodi i da se prvostupanjski i drugostupanjski sud „uopće ne osvrću na obranu okrivljenika kada je došlo do poremećenih odnosa u obitelji“ te da je prvostupanjski sud „odbio saslušati preostale predložene svjedoka od strane obrane“. Smatra također da je kaznena sankcija „neosnovana“, da je „okrivljeniku oduzeta sloboda nesrazmjerno utvrđenom činjeničnom stanju“, te da je „okrivljenik pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom i međunarodnim pravom“.
6. Prigovori ocjeni vjerodostojnosti izvedenih dokaza te s tim u vezi (ne)prihvaćanje određenih dokaza za utvrđivanje odlučnih činjenica u postupku su prigovori činjenične naravi. Takvi prigovori nisu zakonska osnova za podnošenje zahtjeva za izvanrednog preispitivanje pravomoćne presude.
6.1. Treba dodati da je prvostupanjski sud potpuno slobodan i u ocjenjivanju koje će dokaze (ne)prihvatiti te ne kojim će dokazima utemeljiti činjenična utvrđenja. Takva sloboda ograničena je samo zahtjevom da ocjena vjerodostojnosti ne smije biti samovoljna (arbitrarna). Drugim riječima, obrazloženje ocjene vjerodostojnosti izvedenih dokaza treba biti razumno, logički i životno prihvatljivo, a uloga je drugostupanjskoga suda da tu ocjenu ispita ako je u tom pravcu podnesena žalba.
6.2. U konkretnoj je situaciji prvostupanjski sud dao opširne razloga o (ne)prihvaćaju izvedenih dokaza (odlomci 17. do 24. prvostupanjske presude), a drugostupanjski je sud te razloge ispitao u povodu žalbe osuđenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (odlomci 10.1. do 10.5. drugostupanjske presude) i time odgovorio na sve bitne žalbene navode osuđenika.
6.3. Zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom odlučivanja o zahtjevu nije ocijeniti jesu li činjenična utvrđenja pravomoćne presude pravilna ili nisu, nego jesu li razlozi obrazloženja o (ne)vjerodostojnosti izvedenih dokaza razumni ili su pak samovoljni. Potonja situacija bi postojala ako razloga uopće nema ili su ti razlozi očito nerazumni. Međutim, o tome ovdje nije riječ, jer su razlozi pravomoćne presude o (ne)vjerodostojnosti izvedenih dokaza detaljni i razumni. Okolnost što ih osuđenik ne prihvaća predstavlja njegovo nezadovoljstvo osudom i izrečenom sankcijom, ali ne znači da je cijeli postupak proveden uz kršenje temeljnih ljudskih prava.
6.4. U odnosu na navod zahtjeva da je prvostupanjski sud „odbio saslušati preostale predložene svjedoke od strane obrane“, treba navesti da ni iz jedne zakonske, ustavne i konvencijske odredbe ne proizlazi da sudovi moraju izvesti sve dokaze koje predloži obrana. Prvostupanjski je sud i ovdje slobodan u odlučivanju koje će dokaze izvesti, a koje ne, a ta odluka također treba biti razumno obrazložena. Prvostupanjski je sud tako i postupio te dao razloge zašto smatra da pojedine dokazne prijedloge obrane nije potrebno izvoditi (odlomak 4. prvostupanjske presude), a drugostupanjski je sud i taj dio prvostupanjske presude ispitao u povodu žalbe osuđenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
6.5. Osuđenikovo nezadovoljstvo izrečenom kaznenopravnom sankcijom za koju smatra da je nerazmjerna „utvrđenom činjeničnom stanju“ također nije zakonska osnova za podnošenje zahtjeva. Treba dodati da je izrečena sankcija u skladu sa zakonom te je dostatno obrazložena pa pravomoćna presuda niti u tom dijelu nije samovoljna.
7. Slijedom iznesenoga, zahtjev osuđenog KV za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-a, presuđeno kao u izreci.
Zagreb, 14. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća
Damir Kos
