REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3350/2023-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OPĆINA KOPRIVNIČKI IVANEC, Matije Gupca 12, Koprivnički Ivanec, OIB 06545869317, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Švaco, odvjetnik u Koprivnici, protiv tuženika GRAD VARAŽDIN, Varaždin, Trg kralja Tomislava 1, OIB 13269011531, kojeg zastupa punomoćnica Željka Brlečić, odvjetnica u Varaždinu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-121/2022-16 od 31. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-121/2022-16 od 31. svibnja 2023. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-121/2022-16 od 31. svibnja 2023. ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Krune Radašića iz Ludbrega poslovni broj UPP/OS-Ovrv-75/2022 od 30. kolovoza 2022. kojim je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 56.463,39 eura/ 25.423,43 kuna sa zateznim kamatama od 11. veljače 2022. do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.485,54 eura/11.192,79 kuna sa zateznim kamatama od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate i naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 4.038,37 eura/30.427,12 kuna u roku petnaest dana.

2. Tužitelj je protiv te presude pravovremeno izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti sadržaj računa, čije je plaćanja predmet ovoga spora, te o toj odlučnoj činjenici izložiti jasne i neproturječne razloge, zbog čega se presuda ne može ispitati, zatim da nije pravilno primijenjena odredba članka 41. stavka 5. Zakona o održivom gospodarenju otpadom, kao i odredba članka 8. Pravilnika o mjerilima, postupku i načinu određivanja iznosa naknade vlasnicima nekretnina i jedinicama lokalne samouprave, a njihovom pravilnom primjenom trebalo je prihvatiti tužbeni zahtjev jer tužitelj kao jedinica lokalne samouprave na čijem se području nalazi odlagalište otpada ima pravo na novčanu naknadu od tuženika za korištenje odlagališta. Stoga smatra da je potpuno neosnovano i pogrešno mišljenje prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravo na naknadu za korištenje odlagališta otpada samo zato što nije sklopio ugovor s tuženikom, budući da je pravo na naknadu propisano zakonom. Žalitelj dalje navodi kako zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice o kojima ovisi visina tužbenog zahtjeva, jer nije izveo dokaz uvidom u isprave koje je tužitelj priložio i odbio je izvesti druge predložene dokaze. Odluku o troškovima postupka pobija zbog odluke o glavnoj stvari, kao i zbog toga što su tuženiku neosnovano priznati troškovi za sastavljanje podneska od 17. ožujka 2023. i za sudske pristojbe za prigovor protiv rješenja o ovrsi. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijanu presudu tako da tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti ili da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 356. ZPP-a).

6. Predmet spora je plaćanje iznosa od 56.463,39 eura/425.423,43 kuna po osnovi komercijalnog računa broj 76 od 1. veljače 2022. koji je tužitelj izdao tuženiku na ime naknade za korištenje odlagališta otpada na području Općine Koprivnički Ivanec u razdoblju od 15. veljače 2019. do 30. srpnja 2021.

7. Nakon ocjene izvedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio kako se u tome razdoblju može primijeniti isključivo Zakon o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj: 94/13, 73/17, 14/19 i 98/19) koji u članku 41. stavku 7. upućuje na Pravilnik o mjerilima, postupku i načinu određivanja iznosa naknade vlasnicima nekretnina i jedinicama lokalne uprave i samouprave („Narodne novine“ broj: 59/06, 111/06, 109/12, 94/13 i 93/16; dalje: Pravilnik), a tim aktima nije ostavljena mogućnost jedinicama lokalne samouprave da odlukom svog predstavničkog tijela urede način plaćanja naknade zbog korištenja odlagališta, ako nije sklopljen ugovor. Budući da parnične stranke u spornom razdoblju nisu imale sklopljen ugovor iz članka 8. stavka 6. Pravilnika kojim bi uredile međusobne odnose, prvostupanjski sud zaključuje kako ne postoji pravna osnova na temelju koje bi tužitelj imao pravo zahtijevati od tuženika plaćanje naknade za odlaganje otpada, kao i da pravnu osnovu ne može predstavljati odredba iz članka 41. Zakon o održivom gospodarenju otpadom jer je tom zakonskom odredbom samo regulirano pravo jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi odlagalište otpada na novčanu naknadu za korištenje odlagališta otpada, koje je po mišljenju prvostupanjskog suda dispozitivnog karaktera, dok s druge strane nije propisana obveza jedinice lokalne samouprave koja koristi odlagalište otpada druge jedinice lokalne samouprave za plaćanje naknade nego je Pravilnikom takvim jedinicama lokalne samouprave ostavljena mogućnost sklapanja ugovora. Na temelju takve činjenične i pravne osnove, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

8. Osnovano žalitelj tvrdi da prvostupanjski sud pogrešno tumači sadržaj navedenih akata i pogrešno zaključuje da ne postoji pravna osnova na temelju koje bi tužitelj kao jedinica lokalne samouprave na čijem teritoriju se nalazi odlagalište otpada imao pravo tražiti od tuženika plaćanje posebne naknade za korištenje tog odlagališta otpada.

9. Uvodno valja istaknuti kako se prvostupanjski sud nepotrebno bavio pitanjem koji se zakon primjenjuje na pitanje postojanja obveze plaćanja naknade za korištenje odlagališta otpada, jer je posve jasno da je riječ o naknadi koju tužitelj traži na temelju članka 41. Zakona o održivom gospodarenju otpadom za razdoblje u kojem je taj zakon bio na snazi, a ne na temelju Zakona o gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 84/21) koji je stupio na snagu 31. srpnja 2021.

10. Pogrešno prvostupanjski sud smatra da je odredba članka 41. Zakona o održivom gospodarenju otpadom, dispozitivne naravi. Glavno obilježje dispozitivnih zakonskih odredba jest da se njima reguliraju određeni pravni odnosi, ali se ostavlja mogućnost strankama da taj odnos urede drugačije od onoga kako je propisano. Iz stilizacije navedene zakonske odredbe proizlazi da ona nema dispozitivni karakter budući da je stavkom 5. propisano da Grad Zagreb i jedinica lokalne samouprave na čijem se području nalazi odlagalište otpada imaju pravo na novčanu naknadu za korištenje odlagališta otpada, a stavkom 6. da je obveznik plaćanja te naknade jedinica lokalne samouprave koja koristi odlagalište otpada druge jedinice lokalne samouprave. Okolnost da je u stavku 7. određeno kako će mjerila i način određivanja iznosa naknade, način uplate i isplate naknada propisati ministar pravilnikom, kao ni sadržaj članka 8. tog Pravilnika ne daju dispozitivni karakter tim vrlo jasnim zakonskim odredbama.

11. Uostalom, člankom 8. Pravilnika, također je jasno propisano da Grad Zagreb odnosno jedinica lokalne samouprave na čijem se području nalazi građevina namijenjena zbrinjavanju otpada imaju pravo na novčanu naknadu i tko su obveznici te naknade, kao i njena visina. Stavkom 3. tog članka je, naime, propisano da naknada iznosi 30% iznosa po toni zbrinutog otpada, a stavkom 5. propisano je kako Grad Zagreb odnosno jedinica lokalne samouprave može svojom odlukom u cijelosti ili djelomično osloboditi druge jedinice lokalne samouprave od plaćanja te naknade. Okolnost da je stavkom 6. članka 8. Pravilnika propisano da Grad Zagreb odnosno jedinica lokalne samouprave u provedbi odredbi iz ovog članka ugovorom s drugom jedinicom lokalne samouprave uređuju međusobne odnose, nikako ne može značiti da obveza plaćanja naknade za korištenje odlagališta otpada nastaje tek sklapanjem takvog ugovora. Takav zaključak prvostupanjskog suda doista nema uporišta u sadržaju navedenih odredbi, budući da je zakonom propisana obveza plaćanja, pravilnikom njena visina i mogućnost oslobođenja od te obveze, a samo o provedbi tih odredba jedinica lokalne samouprave na čijem se području nalazi odlagalište i jedinica lokalne samouprave koja koristi to odlagalište, sklapaju ugovor kojim uređuju međusobne odnose. Stoga, ako takav ugovor nije sklopljen, kao što je to slušaj u ovom predmetu, to ne znači da tuženik nije bio dužan platiti naknadu za korištenje odlagališta otpada na području tužitelja, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud.

12. Zaključno valja dodati kako odredba članka 41. Zakona o održivom gospodarenju otpadom ima naslov „Naknada zbog blizine neusklađenog odlagališta“ i nalazi se u odsjeku IV. tog Zakona kojim su propisane nadležnosti i obveze u gospodarenju otpadom, kao i da se prva četiri stavka tog članka odnose na prava vlasnika nekretnina na novčanu naknadu zbog blizine neusklađenog odlagališta, i ništa u toj odredbi ne upućuje na njenu dispozitivnu narav.

13. Zbog pogrešnog pravnog stajališta o nepostojanju pravne osnove za plaćanje naknade i dispozitivnoj naravi odredbe članka 41. Zakona o održivom gospodarenju otpadom i članka 8. Pravilnika, prvostupanjski sud nije izvodio dokaze radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, odnosno je li visina naknade pravilno utvrđena s obzirom na količinu odloženog otpada u razdoblju na koje se odnosi račun čije je plaćanje predmet ovoga spora.

14. Navedeno predstavlja takve nedostatka zbog kojih se presuda ne može ispitati, pa je njenim donošenjem učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju s pravom ukazuje žalitelj. Budući da je prvostupanjski sud odbio izvođenje dokaza koje je tužitelj predlagao do zaključenja prethodnog postupka, bitne činjenice ne mogu se utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

15. Zato je na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a valjalo ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

16. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će najprije, otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano ovim rješenjem, tako da će izvesti dokaze koje su stranke predložile do zaključenja prethodnog postupka, a za koje ocijeni da su bitni radi utvrđenja odlučnih činjenica i navesti razloge eventualnog odbijanja predloženih dokaza, te nakon pravilne ocjene izvedenih dokaza utvrditi je li tužitelj pravilno utvrdio visinu naknade za odlaganje otpada u spornom razdoblju. Nakon toga će pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđene činjenice, donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu. U toj odluci prvostupanjski sud će ponovo odlučiti i o troškovima žalbenog postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

Zagreb, 14. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec