Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1196/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-715/2023-18 od 3. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-715/2023-18 od 3. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 528-50-3272704 od 15. veljače 2006. zaključenog između tužitelja DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koja nosi naziv NAKNADA i koja glasi: „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 562,69 eura (slovima: petsto šezdeset dva eura i šezdeset devet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24.02.2006. do isplate. III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 687,50 eura (slovima: šesto osamdeset sedam eura i pedeset centi), sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 03. listopada 2024. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.''

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući ju u cijelosti zbog svih zakonom predviđenih razloga. Pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, jer se sud uopće nije očitovao o prigovorima tuženika. Sud smatra da tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, pa je prihvaćanjem takvog stajališta tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Odredba čl. 338. st. 4. ZPP propisuje što sve obrazloženje mora sadržavati. Navedenu odredbu prvostupanjski sud nije primijenio, jer nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile. Sud je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Sud odredbu o jednokratnoj naknadi za obradu smatra nepoštenom odnosno ništetnom jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da se nije niti moglo pojedinačno pregovarati s obzirom da se radi o tipskom ugovoru. Činjenica da se o kakvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo nije dovoljna za ocjenu njezine nepoštenosti. Sukladno relevantnim zakonskim odredbama, ako sud utvrdi da se o kakvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, za ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe potrebno je utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Osim što ne daje nikakve razloge navodno utvrđene neravnoteže, sud zanemaruje i da je zakonodavac propisao kako se mora raditi o znatnoj neravnoteži. Sud ne daje konkretne razloge o postupanju tuženika koje bi bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, te se podrazumijeva da je svaki prosječan potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Stav suda o nepoštenosti odredbe o ulaznoj naknadi je neobrazložen i stoga se ne može ispitati. Sud tužitelju dosuđuje zateznu kamatu koja teče od 24.2.2006., a da isto ni na koji način ne obrazlaže, a morao je dati odgovarajuće razloge zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO, jer se nesavjesnost nikada ne predmnijeva. Potrebno je bilo ispitati uzrokuju li sporne odredbe značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, no sud ne provodi test poštenosti jer ne ispituje niti jednu od pretpostavki nepoštenosti. Neosnovano je odbijen prigovor zastare. Osporava se da bi tuženik bio dužan platiti zateznu kamatu od dana naplate spornih naknada, neovisno o datumu podnošenja tužbe. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen prije podnošenja tužbe. Kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o trošku, a posebno se osporava dosuđeni trošak pristupa na ročište za objavu presude koji nije bio nužan za vođenje postupka. Predlaže se da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbene zahtjeve u cijelosti te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak ove žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik jer ista sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za presuđenje, zbog čega se može ispitati.

5. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP na koju također u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

6. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

7. U obrazloženju pobijane presude, između ostalog je navedeno:

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je ugovor o kreditu zaključio s tuženom bankom 15.02.2006. u svrhu kupnje automobila

- da je kredit otplaćen u cijelosti

- da mu je odbijena naknada za odobrenje kredita koju su mu odbili odmah prije samog odobrenja kredita

- da u banku nije niti ulazio, da je bio kod javnog bilježnika, a sve papire su mu riješili u auto kući

- da kada je pitao za tu naknadu rekli su mu da se bez te naknade ne može odobriti kredit i da tu naknadu mora platiti

- da nije mogao pregovarati oko te naknade, niti o ičem drugom

- da ga je ugovor dočekao napisan i u potpunosti pripremljen u auto kući

- da je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 15. veljače 2006. na iznos od 27.395,16 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca

- da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu prijevremenom otplatom

- da je na ročištu 04. lipnja 2024. tuženik učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva, te naveo da nije nepotrebno provoditi financijsko – knjigovodstvenog vještačenje

- da je odredba o naknadi za obradu kredita, uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna

- da je odredba nepošteno ugovorena slijedom čega je i ništavna

- da navedena odredba ne prolazi test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika

- da na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja

- da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo

- da je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe - da je sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga odredba ništetna

- da je iz potvrde tužene banke utvrđeno da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita platio iznos od 562,69 eura (4.239,62kn),a koji iznos tuženik niti ne spori

- da je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, a tuženik je obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama

- da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika

- da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

- da je odluka o naknadi troškova parničnog postupka donesena primjenom čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a.

8. Sporno je i u žalbenom postupku, da li tuženik ima pravo da od tužitelja kao klijenta naplati naknadu troškova za odobrenje kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tuženik), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova odobrenja kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno odredbama čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO) kako tvrdi tužitelj i kakvu tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

9. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je navedenu odredbu Ugovora utvrdio ništetnom jer tuženik u postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo, već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu, te je ugovorena naknada za odobrenje kredita. Suprotno utvrđeno je da tužitelj u banku nije ulazio, a sve papire su mu riješili u auto kući u kojoj ga je dočekao napisani ugovor, pa je nesporno da nije mogao pregovarati oko naknade.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (''Narodne novine'', broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima odobravanja kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

11. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

12. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da označene odredbe Ugovora predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 97. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje: ZZP) koja je prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetna.

13. Plaćanje naknade za odobrenje kreditnog zahtjeva očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imalo utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o toj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo, što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP-a, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja tužiteljice jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove drugostupanjske presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok. 14. Imajući u vidu navedeno pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 562,69 EUR, sa zateznim kamatama tekućom na taj iznos od 24. veljače 2006. do isplate (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a).

15. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tuženik u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova. Iz odredbe čl. 335. ZPP-a proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao što je u konkretnom slučaju pristupio tužitelj, sud prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a stranci mora uručiti presudu te joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr- 580/05 od 14. prosinca 2005.). Stoga je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je tužitelju koji je zastupan po punomoćniku- odvjetniku i pristupio je na ročište za objavu presude, te uspio u ovome sporu dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude.

16. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvoga stupnja.

17. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina