Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-1243/2022-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], Antuna Kačića Miošića 23, koju zastupa punomoćnik Marko Rafaj, odvjetnik iz Siska, Stjepana i Antuna Radića 40, protiv I. tuženika TŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]. tuženika ĆŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupanih po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Danko Kovač i Ivan Borić iz Siska, Stjepana i Antuna Radića 39a, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P- 837/2019-28 od 14. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-837/2019-28 od 14. lipnja 2022. potvrđuje u točki II izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se citirana presuda u točki III izreke i sudi:

Nalaže se tuženicima na ime parničnih troškova isplatiti tužiteljici iznos od 331,81 eur (2.500,00 kn) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica ½ dijela nekretnine koja čini nadgrobni spomenik od granita zajedno sa svom opremom i uređajima koju čine temelji, staza od granita debljine 3 cm, bočno opločenje debljine 3 cm, površinsko opločenje od 5 cm, granitni nosač pokrovnih ploča debljine 3 cm, granitne pokrovne ploče debljine 5 cm, podnožje natpisnog bloka od 13 cm, natpisni blok – granit debljine 8 cm, dimenzije 120x100, rimska kapitalna slova na spomeniku, brončani križ, vaza i lampaš u kamenu, slika pokojnika, kipa majke K, svijećnjak za lampaše koji su napravljeni na grobnom mjestu broj 33 mjesnog groblja [adresa], općina [adresa], što su tuženici TŽ i ĆŽ dužni priznati.

2. Točkom II izreke odbijen je preostali dio zahtjeva tužiteljice kao neosnovan, dok je točkom III odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

3. Protiv navedene presude u odbijajućem dijelu te odluke o troškovima postupka (točka II i III izreke) tužiteljica podnosi žalbu iz žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se uvaženjem žalbe pobijana presuda u tom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen

5. Žalba nije osnovana osim u odnosu na odluku o troškovima postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje vlasništva na nekretnini koju čine nadgrobni spomenik i uređaji na groblju [adresa] te je u fazi žalbenog postupka prijeporno vlasništvo preostale ½ dijela iste.

7. Sud prvog stupnja utvrđuje te iz sadržaja spisa proizlazi slijedeće:

- tužiteljica i tuženici su korisnici grobnog mjesta broj 33 na mjesnom groblju [adresa] u općini [adresa]

- navedeno grobno mjesto dato je na korištenje prilikom ukopa supruga tužiteljice na groblju koje je tada bilo nelegalizirano tako da je ukop odobren od strane za to nadležne osobe u selu

- naknadno su na istom grobnom mjestu ukopani MŽ, ŽŽ, ŠŽ i OŽ, djed i baka te roditelji pokojnog supruga tužiteljice AŽ

- tijekom 2014. i 2015. godine provedena je legalizacija groblja i prava korištenja na groblju [adresa] i tada je pravo korištenja upisano na ime tužiteljice te majke tuženika sada pok. BŽ

- vezano uz pravo korištenja navedenog grobnog mjesta Općina Martinska Ves, Uprava groblja donijela je 30. ožujka 2016. rješenje kojim se BŽ daje na korištenje ½ tog grobnog mjesta protiv kojeg je tužiteljica podnijela žalbu koja je od strane Jedinstvenog upravnog odjela Općine Martinska Ves odbijena rješenjem od 30. prosinca 2016.

- protiv tog drugostupanjskog rješenja tužiteljica je pokrenula upravni spor te je presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-320/17-31 od 22. studenog 2018. odbijen njen zahtjev za poništenje navedenog rješenja od 30. prosinca 2016. a u povodu žalbe tužiteljice podnesene protiv tog rješenja Visoki upravni sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj Usž- 1624/19-2 od 30. svibnja 2019. kojim je potvrđena citirana presuda Upravnog suda u Zagrebu

- od strane Uprave groblja Općine Martinska Ves donesena su rješenja od 9. veljače 2017. o davanju na korištenje grobnog mjesta na neodređeno vrijeme i to ĆŽ i TŽ svakom u po ¼ dijela - između OŽ (oca pok. supruga tužiteljice a djeda tuženika) i TŽ sklopljen je ugovor o doživotnom uzdržavanju 21. studenog 2013. predmet kojeg je i pravo korištenja predmetnog grobnog mjesta

- nadgrobni spomenik sa navedenom opremom podignut je 1996. od strane EŽ vlasnika obrta klesarstva iz Zagreba koji je izdao račun broj 70/96 od 14. veljače 1996. na iznos od tadašnjih 10.340,00 DEM uplaćen navedenog dana, a kao kupac – naručitelj u predmetnom računu naveden je OŽ

- tužiteljica je iza smrti supruga naslijedila teretno vozilo, te je isto prodala u siječnju 1996. s time da je u ugovoru o kupoprodaji kao kupoprodajna cijena naveden iznos od 18.154,50 kn.

- pok. suprug tužiteljice AŽ je sa Zagrebačkom bankom d.d. 2. svibnja 1994. sklopio Ugovor o kreditu radi radu kupnje vozila na rok od 10 godina uz depozit od 3.334,00 DEM a kao sredstvo osiguranja upisano je založno pravo na nekretnini u vlasništvu njegova oca OŽ, tužiteljica je sa istom bankom sklopila Dodatak ugovora o kreditu i ugovora o oročenom depozitu 21. veljače 1996. radi prijevremene konačne otplate kredita prema kojem se sredstva depozita mogu koristiti u svrhu prijevremene konačne otplate kredita te je tužiteljici izdana potvrda o otplaćenom dugoročnom kreditu u koju je uključen i navedeni depozit, a 4. ožujka 1996. od strane Zagrebačke banke d.d. izdano je brisovno očitovanje radi brisanja založnog prava na nekretnini OŽ

- tužiteljica se obratila Ministarstvu branitelja RH sa zahtjevom za pomoć prilikom upisa prava korištenja grobnog mjesta koje je Općini Martinska Ves dostavilo obavijest o tom zahtjevu uz, između ostalog navode tko se smatra članovima obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata te da bi prema njihovom mišljenju, kako se radi o groblju koje nije legalizirano i ne postoji grobni očevidnik s evidencijom pokopanih niti evidencijom korisnika prava korištenja grobnih mjesta, kao korisnica grobnog mjesta trebala bi biti upisana tužiteljica kao njegova supruga.

8. Sud prvog stupnja radi utvrđenja da li je tužiteljica isključivo svojim sredstvima financirala izgradnju navedenog spomenika odnosno opremu grobnog mjesta pa u svezi s tim da li je vlasnica istog, cijeneći rezultate provednog dokaznog postupka zaključuje da je ista vlasnica u ½ dijela jer da su pored nje u troškovima podizanja spomenika i opreme sudjelovali i drugi članovi obitelji, odnosno otac pokojnog AŽ, sada pok. OŽ. Pri tome cijeni sadržaj priložene dokumentacije i iskaze svjedoka iz kojih utvrđuje da svjedoci nisu prisustvovali isplati cijene nadgrobnog spomenika i opreme pa da o tome nemaju nikakvih ili imaju posredna saznanja. Utvrđuje da svjedoci potvrđuju kako je spomenik naručen i plaćen nakon prodaje teretnog vozila koji je tužiteljica naslijedila iza smrti supruga, s time da svjedok FŽ (bratić pok. supruga tužiteljice, a nećak njegova oca OŽ) navodi da mu je majka CŽ pričala kako je sa svojim bratom i njegovom suprugom razgovarala o izgradnji spomenika i da su prema tim saznanjima tužiteljica i otac njenog supruga otišli u Zagreb dogovoriti postavljanje nadgrobnog spomenika i drugih uređaja ali nema saznanja za koji iznos je vozilo prodano i u što je uložen novac niti može sa sigurnošću potvrditi na koji način je iznos plaćen jer da je o tome očito bio dogovor unutar obitelji. Navedeno je potvrdila i CŽ dok je svjedok SŽ brat tužiteljice naveo da je tužiteljica nadgrobni spomenik i sve uređaje platila isključivo iz sredstava dobivenih od prodaje naslijeđenog kamiona. Zna da je isti prodala za tadašnjih 12.000,00 DEM dok su spomenik i oprema plaćeni 10.000,00 DEM. Plaćanju tih troškova da je uz sada pok. OŽ prisustvovao i njihov otac ĐŽ, ali da nisu obraćali pažnju na to čije će ime i prezime biti napisano na računu pa da je očito zabunom napisano ime oca pok. AŽ a ne tužiteljice, koja je isključivo tim sredstvima financirala troškove izgradnje nadgrobnog spomenika i opreme. Naknadno je od Ministarstva obrane dobila povrat novca ali ne zna u kojem iznosu. Iz iskaza svjedoka IŽ koji je bio u dobrim odnosima sa pok. OŽ utvrđuje da se sjeća da je tužiteljica prodala teretno vozilo kako bi se izgradio nadgrobni spomenik koji obilazi i održava, s time da u vrijeme pogibije supruga nije bila zaposlena a svekar i svekrva živjeli su na selu skromno, uglavnom od prodaje poljoprivrednih proizvoda. Nije mu poznato za koji novčani iznos je kamion prodan ali misli da se radi o iznosu kojim su se mogli platiti ti troškovi, potvrdio je da je prvo tuženik protiv njega podnio kaznenu prijavu radi prijetnje ali da u konačnici nije pokrenuo kazneni postupak.

12. Iz iskaza tužiteljice utvrđuje da je prema njenim navodima prilikom dogovora za izgradnju spomenika i uređaja klesaru uplatila 1.000,00 DEM a naknadno još ostatak od 10.000,00 DEM kojem dogovoru i plaćanju su prisustvovali otac njenog supruga OŽ ali i njen otac i brat OŽ i SŽ, na račun je stavljeno pogrešno ime što ona tada nije primijetila, naknadno je od Ministarstva branitelja zatražila povrat dijela tih sredstava tako da joj je vraćen iznos od 3.500,00 DEM ali rješenje više ne može pronaći. Suglasila se sa ukopom roditelja te bake i djeda pok. supruga u navedeno grobno mjesto kao i upis njihovih imena na nadgrobnom spomeniku s time da je troškove upisa imena snosio sada pok. OŽ.

13. Za tuženike utvrđuje kako su potvrdili da su u vrijeme izgradnje spomenika bili u dobi od 4 i 7 godina tako da nemaju nikakvih neposrednih saznanja osim što su iz razgovora sa djedom i bakom imali saznanja da je obitelj financirala izgradnju nadgrobnog spomenika i uređaja a da pri tome tužiteljica nije spominjana, da tužiteljicu ne ograničavaju niti sputavaju u održavanju i popravljanju spomenika i uređaja već su spremni u tome s njom sudjelovati, dok je tužiteljica potvrdila da nema namjeru ništa mijenjati na nadgrobnom spomeniku niti da ju tuženici u tome ograničavaju, ali da je predmetni postupak pokrenula iz razloga jer ne želi pitati nikoga ukoliko na istom želi nešto popraviti s time da je dozvolila ukop i ispis imena 4 osobe koje su pokopane u tom grobnom mjestu.

14. Sud prvog stupanja analizirajući iskaze navedenih svjedoka i stranaka kao i sadržaj priložene dokumentacije ne poklanja vjeru iskazu svjedoka SŽ da je isključivo tužiteljica vlastitim novčanim sredstvima platila podizanje nadgrobnog spomenika i uređaja jer da je isti zbog srodstva sa tužiteljicom neposredno zainteresiran za ishod predmetnog postupka, dok ostali svjedoci to nisu potvrdili. Međutim, iz sadržaja Ugovora o kupoprodaji motornog vozila utvrđuje da je navedena kupoprodajna cijena od 18.154,50 kn, pa da je i zbog navedenog neprihvatljiva tvrdnja da se iz dobivene kupoprodajne cijene mogla platiti kompletna pogrebna oprema i nadgrobni spomenik, kao i kredit koji je pok. AŽ podigao 1994. Stoga zaključuje cijeneći rezultate cjelokupnog dokaznog postupka da tužiteljica nije dokazala da bi bila isključivi kupac stvari, odnosno naručitelj radova te da bi iste platila isključivo vlastitim novčanim sredstvima već da je to izvršeno dijelom iz sredstava koje su njeno vlasništvo a dijelom iz sredstava pokojnog oca supruga tužiteljice OŽ. Iz navedenih razloga djelomično prihvaća tužbeni zahtjev i to za ½ dijela primjenom odredbe čl. 115. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV), dok za preostalu 1/2 dijela odbija zahtjev, cijenjeći pri tome i činjenicu da su sve stranke sunositelji prava korištenja navedenog gorbnog mjesta broj 33 u mejsnom groblju [adresa].

15. Odluku o parničnom tropšku temelji na odredbi čl. 154. st.4. ZPP-a te odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove.

16. Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijanu presudu sukaldno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a nije utvrđeno da bi sud prvbog stupnaj donošenjem iste počinio koju od apsolutno bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

17. Protivno tvrdnjama tužiteljice sud prvog stupnja je u okviru dokaznog prijedloga stranaka utvrdio sve odlučne činjenice, analizirao rezultate svakog dokaza zasebno i sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka izveo pravne zaključke te na temelju istih pravilno primjenio materijalno pravo.

18. Žalbeni navodi tužiteljice u odnosu na odbijajući dio presude svode se u bitnom na tvrdnje da je sud prvog stupnja na temelju naprijed iznesenih utvrđenja izveo pogrešne zaključke da bi otac pokojnog supruga tužiteljice i njegova obitelj imala sredstava za sudjelovanje u podmirenju troškova nadgrobnog spoemnika i uređaja jer da nisu imali prihoda iz kojih bi takav izdatak mogli podmiriti.

19. U odnosu na navedeno valja istaći da je tužiteljica potvrdila da je od kupoprodajne cijene dobivene prodajom teretnog vozila koje je naslijedila iza smrti supruga platila izgradnju nadgrobnog spomenika i uređaja te otplatila kredit koji je prethodno podignut kod Zagrebačke banke s time da je njen brat RŽ tvrdio da je kamion prodan za iznos od 12.000,00 DEM, dok je u kupoprodajnom ugovoru navedena kupoprodajna cijena od 18.154,50 kn, a tužiteljica sada u žalbi tvrdi da je kupoprodajna cijena iznosila 15.000,00 DEM. Pored daljnjih utvrđenja da je pok. suprug tužiteljice u Zagrebačkoj banci podigao dugoročni kredit na 10 godina za iznos od 10.000,00 DEM u svrhu kupnje vozila pa je do njegove smrti otplaćeno otprilike 15 rata, a da je tužiteljica prijevremenom otplatom zatvorila navedeni kredit, s time da je u otplatu uračunat i iznos na ime depozita od 3.334,00 DEM, protivno tvrdnjama tužiteljice proizlazi pravilnim zaključak suda prvog stupnja. Ovom sudu logičan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljica koja tada nije bila zaposlena uz dvoje maloljetne djece nije dokazala da bi isključivo svojim sredstvima financirala izgradnju nadgrobnog spomenika i uređaja. Navedeno iz razloga što se radilo o znantnim novčanim sredstvima, koja su plaćena za izgradnju spoemnika i uređaja 14. veljače 1996. u iznosu od gotovo 11.000,00 DEM, s time da je i za prijevremnu otplatu kredita trebao zantan novčani iznos jer je do tada otplaćeno samo 15 rata, a kredit podignut na 10 godina, bez obzira što je prilikom otplate uzet u obzir i depozit. Dakle, ovaj sud cijeni pravilnim zaklkjučak suda prvog stupnja da tužiteljica nije bila isključivi kupac stvari koje su predmet ovog spora niti naručitelj usluga i radova u smislu odredbe čl. 376. st. 1. i čl. 590. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) pa da bi bili ispunjeni uvjeti iz čl. 115. st. 1. ZV-a, odnosno da bi pravnim poslom stekla vlasništvo istih u cijelosti, već u ½ dijela.

20. Odredbom čl. 15. st. 5. Zakona o grobljima ( NN19/98, 50/12 i 89/17) oprema i uređaji groba izgrađeni na grobnom mjestu smatraju se nekretninom te su istom propisani načini prijenosa vlasništva istih uz ustupanje odnosno prodaju ili otuđenje grobnog mjesta pa sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe čl. 36. ZV-a utvrđuje tužiteljicu suvlasnicom u ½ dijela dok u preostalom dijelu zahtjev odbija. Protivno stavu tužiteljice rezultati dokaznog postupka ne potvrđuju, a na njoj je teret dokaza, da bi ona bila isključivi kupac materijala i opreme potrebnog za uređenje i izradu ovog spomenika niti da bi ona isplatila ugovorenu kupoprodajnu cijenu u cijelosti te da bi bila naručitelj posla postavljanja istog i da bi te radove i usluge ona isplatila isključivo iz svojih sredstava pa da bi sukladno citiranim zakonskim odredbama stekla vlasništvo istog u cijelosti, već da je u tome sudjelovao i OŽ, te je pravilno odbijen zahtjev u odnosu na preostalu ½ dijela.

21. Međutim, osnovano tužiteljica žalbom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a kod donošenja odluke o troškovima postupka. Naime, iako tuženici nisu poricali da bi tužiteljica svojim sredstvima sudjelovala u financiranju izgradnje i postavljanja navedenog spomenika i opreme nisu se jasno očitovali u odgovoru na tužbu i tijekom postupka da li priznaju tužiteljici tužbeni zahtjev djelomično, pa u takvoj situaciji tužiteljici pripadaju troškovi zastupanja po odvjetniku sukladno citiranoj odredbi te primjenom Tarife o nagradim i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - dalje Tarifa). U okviru postavljenog zahtjeva tužiteljice (list 101 spisa) istoj primjenom Tbr 7. točka 1. na ime sastava tužbe te na ime pristupa na ročišta od 10. ožujka 2020., 18. lipnja 2020., te 10. svibnja 2022. pripada zatraženi iznos od 132,72 eur/1.000,00 kn, te daljnjom primjenom Tbr.9. točka 1. Tarife. Dakle, uz pripadajući PDV sukladno Tbr. 42. Tarife pripadao bi joj ukupan iznos od 663,61 eur/5.000,00 kn, a sukladno postignutom uspjehu u sporu iznos od 331,81 eur/2.500,00 kn. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova za objavu presude nije osnovan jer ne proizlazi da bi punomoćnik tužiteljice na isto pristupio, dok za zatraženi iznos na ime pristojbe na tužbu i presudu nije priložila dokaz o plaćanju iste niti iz sadržaja spisa proizlazi da bi bila pozvana na plaćanje, pa je u odnosu na navedeno zahtjev neosnovan.

22. Nije osnovan niti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka jer je sa istim uspjela u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, odnosno samo djelomično i to u odnosu na troškove postupka, pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a zahtjev odbijen.

23. Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 373. ZPP- odlučeno je kao u izreci.

24. Presuda suda prvog stupnja u točki I izreke kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci 14. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak