Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Pn-1/2020-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, zastupani po generalnoj punomoćnici HA, dipl.iur., protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ul. grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupani po punomoćniku Bojanu Nikoliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, Pisarnica Osijek, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 2. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, javno objavljene 14. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ul. grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, OIB: 84397956623, iznos od 232.506,34 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama,

- na iznos od 18.990,14 eura, počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi od 6,30% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- na iznos od 11.868,75 eura počevši od 19. svibnja 2022. pa do isplate po stopi od 5,49% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana.".

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, naknaditi tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ul. grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.500,00 EUR (dvijetisućepetstoeura), zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Djelomično se odbija zahtjev tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ul. grada Vukovara 282, OIB: 22694857747 za naknadu parničnog troška u iznosu 802,52 EUR (osamstodvaeuraipedesetdvacenta), kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je osiguranik tužitelja ŽA smrtno stradao u prometnoj nesreći 13.3.2007. Po tom osnovu tužitelj je priznao pravo na obiteljsku mirovinu SA, RA i AA rješenjem HZMO, Područna služba u Osijeku broj 198513 od 20.4.2007., a rješenjem broj 198513 od 7.5.2013. priznato je pravo na obiteljsku mirovinu PA, udovici umrlog osiguranika. Prometnu nesreću je prouzročila ĆA tako što je 13.7.2007. upravljala osobnim automobilom marke Citroen Xara, reg. oznake [registarska oznaka], obvezno osigurano kod tuženika – polica osiguranja broj [broj police osiguranja], državnom cestom broj 34, iz smjera zapada u smjeru istoka, te je u jednom momentu prešla u suprotni kolnički trak. Tom je prilikom udarila prednjim dijelom automobila u prednji dio automobila VW Golf, reg. oznake [registarska oznaka], kojim vozilom je upravljao ŽA, te je od jačine udarca automobil VW Golf odbačen u kanal, uslijed čega je ŽA zadobio teške tjelesne povrede, koje su prouzročile smrt istoga. Po ovom pravnom osnovu tužitelj je od tuženika već potraživao naknadu štete, a zadnji zahtjev tužba bio je 28.8.2017. te je temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Osijeku broj P-383/17 od 15.12.2017. tuženik podmirio tužitelju naknadu štete koju je isti trpio isplatom obiteljske mirovine u punom iznosu PA, SA, RA i AA i za razdoblje od 1.8.2014. do 31.7.2017. Ovom tužbom tužitelj potražuje naknadu štete koju je pretrpio isplatom obiteljske mirovine u punom iznosu korisnicima mirovine PA, SA, RA i AA za razdoblje od 1.8.2017. do 31.12.2019. u iznosu od 143.081,22 kune. Zahtjev za puni iznos mirovine počevši od 1.8.2017. do 31.12.2019. tužitelj postavlja sukladno sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1061/03 od 23.9.2004. kojom odlukom je isti sud zauzeo stajalište da tužitelju ne pripada jednaka visina odštete za cijelo razdoblje, već različito obzirom na važenje Zakona o mirovinskom osiguranju u periodu za koje je izvršena isplata. Sukladno članku 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13.) koji je vrijedio u momentu isplate invalidske mirovine za razdoblje od 1.8.2017. do 31.12.2019. tužitelj ima pravo na naknadu štete isplaćene obiteljske mirovine u punom iznosu. Tuženik je temeljem članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju odgovoran tužitelju za nastalu štetu u iznosu od 143.081,22 kune.

1.1. Tužitelj je podneskom od 19. svibnja 2022. povisio tužbeni zahtjev na iznos od 82.425,12 kuna, te je na raspravi održanoj kod ovog suda 2. prosinca 2024. uredio tužbeni zahtjev zbog usklađivanja istog sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj i to na način da u dijelu točke I. tužbenog zahtjeva od 19.5.2022., umjesto iznosa od 143.081,22 kune sada potražuje iznos od 18.990,14 eura, te u dijelu točke II. tužbenog zahtjeva od 19.5.2022., umjesto iznosa od 89.425,12 kuna sada potražuje iznos od 11.868,75 eura.

1.2. Ovaj sud je na ročištu održanom 2. prosinca 2024. donio rješenje kojim dopušta navedenu preinaku, budući jer smatra kako bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno članku 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19. – dalje u tekstu: ZPP).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako osporava činjenične navode tužbe, te osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. U tužbi se navodi kako se predmetno potraživanje tužitelja temelji na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, pa tuženik ističe kako je zaista regulirano kako tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete zbog isplaćenih novčanih davanja. Dakle, u konkretnom slučaju da bi HZMO mogao osnovano potraživati od tuženika bilo koji novčani iznos, potrebno je da tužitelj dokaže da je prije utuženja platio iznose koje u ovoj parnici potražuje od tuženika. Dokumentacija dostavljena uz tužbu nije adekvatan dokaz plaćanja. Tuženik osporava da je tužitelj platio iznose koji se u toj dokumentaciji navode. Radi se o internoj dokumentaciji tužitelja koja čak nije adekvatno ovjerena odgovarajućim pečatima, a tužitelj nije dostavio nikakvu potvrdu o izvršenom platom prometu, pa nije jasno s kojeg računa i na koje račune su navodna plaćanja izvršena. Tuženik osporava da je tužitelj isplatio obiteljsku mirovinu korisnicima mirovine PA, SA, RA i AA za razdoblje od 1.8.2017. do 31.12.2019. u iznosu od 143.081,22 kune. Tuženik ukazuje na odredbe članka 6. i 7. Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: Status), gdje u članku 6. Statuta navodi da na Javnim ispravama koje izdaje HZMO, u okviru javnih ovlasti utvrđenih zakonom, Zavod upotrebljava pečat s grbom Republike Hrvatske, dok u članku 7. Statuta se pak navodi da na drugim aktima a koje Zavod ne donosi na temelju javnih ovlasti, ne radi se o javnim ispravama, Zavod koristi pečat bez grba Republike Hrvatske. Ukoliko se pogleda pečat na predmetnom dokumentu kojeg tužitelj naziva u tužbi „obračun isplaćene obiteljske mirovine“, tada je vidljivo da predmetni pečat ne predstavlja pečat iz članka 6. Statuta, nego se radi o pečatu iz članka 7. Statuta prema kojem članku se navodi da se radi o pečatu koji se stavlja na dokument koji Zavod za izdaje na temelju javnih ovlasti. Tuženik ističe da ukoliko smo svi jednaki pred zakonom, a trebali bi biti, onda bi sud trebao u ovoj pravnoj stvari odbiti tužbu i tužbeni zahtjev jer tužitelj nije dokazao da trpi štetu sve budući nije dokazao da je platio mirovinu koju potražuju po osnovi naknade štete od ovdje tuženika. Da je tuženik dostavio dokument sa svojim pečatom na kojem „piše“ da je platio tužitelju naknadu štete koju potražuje u ovoj pravnoj stvari, tada sud ne bi takvu ispravu tuženiku prihvatio kao vjerodostojnu, nego bi tuženik morao dostaviti dokaz da je doista i platio predmetnu naknadu štete. Radi toga tuženik očekuje da će sud i tužitelja bez obzira što se radi o ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, tretirati na jedan način kao i svaku drugu stranku. Da ono što je tužitelj dostavio uz tužbu nije dokaz plaćanja potvrđuje i stav sudske prakse i to presuda Županijskog suda u Zagrebu od 3.3.2015., broj Gžn-1743/12 i presuda Županijskog suda u Splitu od 30.7.2015., broj Gž-399/15. Svi županijski sudovi Republike Hrvatske zauzimaju stav u svojoj praksi istovjetan stavu iz naprijed navedenih presuda. Tuženik ističe kako tužitelj nema javno ovlaštenje za izdavanje potvrda o izvršenom platnom prometu. Ističe i kako tužitelj neosnovano za razdoblje navodnog plaćanja mirovine od 1.8.2017. do 31.12.2019. potražuje naknadu umanjenja za razmjerni dio (uplaćeni staž osiguranja), pogrešno se pozivajući nemjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, a u konkretnom slučaju se trebaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tužitelj nema pravo na puni iznos, već na razmjerni iznos. Tuženik ističe kako on nije štetnik, nego odgovara za štetnika samo u okviru pokrića police osiguranja od automobilske odgovornosti, a primjenjuju se kao mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. HZMO imaju pravo od osiguravajućeg društva potraživati stvarnu štetu, a stvarnom štetom se smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno člana njezine obitelji. Čak i ako je i isplatio utuženo potraživanje, tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva jer je tužitelj neosnovano isplaćivao obiteljsku mirovinu u utuženom periodu od 1.8.2017. do 31.2.2019. obzirom na činjenicu da su prestali zakonski uvjeti za isplatu ove mirovine. Nema zakonskog temelja za isplatu obiteljske mirovine nakon 2013. godine u odnosu na SA, odnosno nakon 2014. godine u odnosu na RA, obzirom je RA rođena **.**.1996., što znači da je već 2014. godine napunila 18 godina, dok je SA rođena **.**.1995., što znači da je 2013. godine napunila 18 godina. Predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, te donijeti presudu.

3. U dokaznom postupku radi utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prilježe spisu i to rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) od 20. travnja 2007. (stranice 3-5 spis), rješenje HZMO od 7. svibnja 2013. (stranice 6-7 spisa), prijavu o ozljedi na radu (stranice 8-12 spisa), obavijest o prometnoj nesreći od 5. ožujka 2009. (stranice 13-15 spisa), presudu VSRH od 17. lipnja 2019. (stranice 16-18 spisa), presudu Trgovačkog suda u Osijeku od 15. prosinca 2017. (stranice 19-22 spisa), isprava (stranica 23 spisa i stranica 47 spisa), izračun (stranica 24 spisa i stranica 48 spisa), rješenje VSRH od 23. rujna 2004. (stranice 25-27 spisa), rješenje VSRH od 25. kolovoza 2020. (stranice 40-42 spisa), bankovni podaci doznačenih mirovinskih primanja (stranice 49-66 spisa), zahtjev za naknadu štete (stranica 100 spisa i stranica 104 spisa), podnesak Euroherc (stranice 101, 103 i 105 spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 17. lipnja 2019. (stranice 106-108 spisa), presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 29. studenog 2023. (stranice 110-115 spisa).

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji se odnosi na naknadu štete, sukladno 161. i 164. Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19. –dalje u tekstu: ZMO).

5. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja, odnosno da je osiguranik tužitelja ŽA smrtno stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila 13. ožujka 2007., u kojem je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka] koje je bilo osigurano kod tuženika.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan.

7. Spornom se ukazuje prije svega osnova potraživanja, odnosno primjenjuje li se na konkretan slučaj ZMO ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. – dalje u tekstu: ZOOP). Sporna je i visina štete.

7.1. Prema ocjeni ovog suda na konkretni slučaj primjenjuje se ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. U konkretnom slučaju radi se o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja, te se tuženik kao osiguratelj ne nalazi u položaju u kojoj je štetnik - vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguratelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a jer tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema Ugovoru o osiguranju u smislu članka 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova pokrića i rizici, pa time i navedeno načelo razmjernosti iz članka 27. ZOOP-a. S tim u svezi, iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) poslovni broj Rev 328/2023, Rev 12/2022, Rev 159/2022, Rev 184/2022, Rev 1437/2021, Rev 635/2023 proizlazi da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a koje pravno shvaćanje nije napušteno, pa su neosnovani navodi tužitelja da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbe ZMO, te s time u vezi i pozivanje na odluke koje odstupaju od tog shvaćanja.

7.2. U odnosu na navod tužitelja da je ZMO lex posterior u odnosu na ZOOP, valja reći da navedeni zakoni nemaju isto područje primjene, odnosno ZMO propisuje kada HZMO može potraživati naknadu štete, ali prema svim osobama prema kojim može potraživati naknadu stvarne štete. ZOOP pak propisuje pitanje odgovornosti društva za osiguranje kada HZMO od njih potražuje naknadu štete. Dakle, iako je ZMO kasniji zakon, ZOOP je posebni zakon, koji uređuje užu problematiku, pa se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti načelo lex posterior derogat lex priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmjeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja. Takav stav je iznesen i u odluci VSRH broj Rev 90/2023-2 od 4. travnja 2023.

8. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. propisano je da se razmjeni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavkom 4. propisano je da se odredbe stavka 1., 2., 3. odgovarajuće primjenjuje na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

8.1. Iz citirane zakonske odredbe proizlazilo bi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova obiteljske mirovine, kao što je to propisano u članku 27. stavku 2. i 3. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između mirovine koja se isplaćuje obitelji osiguranika tužitelja na temelju rješenja HZMO-a i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na obiteljsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 13. ožujka 2007. za koji je odgovoran osiguranik tuženika (kao o odluci VSRH Rev 469/2022 od 16. svibnja 2023.).

9. Tijekom postupka, tužitelj je da bi dokazao visinu tužbenog zahtjeva, sudu dostavio obračun isplaćenog dijela obiteljske mirovine za razdoblje od 1. kolovoza 2017. do 31. prosinca 2019. (list 23 spisa) iz kojeg proizlazi da iznos isplaćene obiteljske mirovine 143.081,22 kuna, odnosno 18.990,14 EUR, a također je i dostavio izračun isplaćenog dijela obiteljske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. travnja 2022. (list 47 spisa) iz kojeg proizlazi da iznos isplaćene obiteljske mirovine 89.425,12 kuna, odnosno 11.868,75 EUR.

10. Dakle, iz navedenog izračuna proizlazi da tužitelj nije izračunao razmjerni iznos isplaćene obiteljske mirovine iz odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP-a, već navedeni obračun čini ukupan iznos isplaćene mirovine. Također tužitelj je priložio ovome sudu izračun razmjernog dijela isplaćene mirovine (list 24 i 48 spisa), sukladno članku 160. stavku 5. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 102/98. -dalje u tekstu: ZMO/98), a koja se odnose na razmjerno isplaćenu svotu po osnovi priznatoga prava na mirovinu (članak 160. stavak 2. točka 1. ZMO/98), a ne na razliku između invalidske mirovine i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (članak 27. stavak 3. ZOOP).

11. Slijedom navedenoga, tužitelj, na kojemu je teret dokaza sudu je dostavio obračun isplaćene obiteljske mirovine za razdoblje od 1. prosinca 2017. do 31. prosinca 2019., te od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2021. Navedeni obračuni nisu izračunati na temelju odredbe članka 27. ZOOP-a. Isto tako, tužitelj nije predlagao niti dokaze kojima bi dokazao da je iznos obiteljske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom razdoblju, i to samo za razliku ta dva iznosa. Nadalje, potrebno je reći da tužitelj tijekom postupka nije predložio dokaz financijskim vještačenjem. Slijedom svega navedenoga, tužitelj, na kome je teret dokaza sukladno članku 219. stavka 1. ZPP nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. 12. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP, te su tuženiku priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za: sastav odgovora na tužbu u iznosu 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), sastav podnesaka od 1.6.2022. i 18.6.2022., svaki po iznos od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), te zastupanje na ročištu 2. prosinca 2024. u iznosu 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), ukupno 2.000,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 2.500,00 eura. Sukladno navedenom sud je odlučio kao u točci II. izreke ove presude.

13. Tuženiku je odbijen za trošak sastava podneska od 28. listopada 2020. budući da isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (članak 155. ZPP-a) u iznosu od 500,00 eura uvećano za PDV, a također je odbijen za trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu, budući da je sukladno članku 4. stavku 1. točci 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18. i 51/23.) propisano kako obveza plaćanja pristojbe na odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka, za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, pa slijedom navedenoga nije još niti nastupila obveza plaćanja, te je odbijen za trošak pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 177,52 eura. Sukladno navedenom, sud je odlučio kao u točci III. izreke ove presude.

14. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

Osijek, 14. siječnja 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju

2. Tuženiku