REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-292/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja HĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Ilija Boić, odvjetnik iz Zaboka, Matije Gupca 28, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, Domagojeva 18, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 2. prosinca 2024. godine u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetnice Kristine Krajačić, na ročištu za objavu presude dana 13. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9012539434 od 29. svibnja 2007., te u I. dodatku ugovora o kreditu od 18. ožujka 2009. god., koji su sklopljeni između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti anuitete koji su posljedica promjene tečaja preko iznosa prvotno ugovorenih anuiteta prema tečaju koji je bio u primjeni na dan korištenja kredita te se utvrđuje da predmetne odredbe ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.556,86 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2011. god. pa do 31.07.2015. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.01.2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 444,14 EUR.

IV Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9012539434 od 29. svibnja 2007., te u I. dodatku ugovora o kreditu od 18. ožujka 2009. god., koji su sklopljeni između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za prijevremenu djelomičnu otplatu djelomično otplaćene glavnice, te se utvrđuje da predmetne odredbe ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

V Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju radi ništetnih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu djelomičnu otplatu glavnice iznos od 220,14 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 14. ožujka 2009. god. do 31.07.2015. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.01.2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu zbog ništetnih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu djelomično otplatu glavnice, u iznosu od 79,86 EUR.

VII Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.265,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da su dana 29. svibnja 2007. godine tužitelj i tuženi sklopili Ugovor o kreditu broj 9012539434, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 16.477,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Predmetnim ugovorom u članku 8. određena je promjenjiva kamatna stopa u visini od 5,10 % godišnje.

Predmetni kredit otplaćivan je u anuitetima, a dio kredita tužitelj je otplatio prijevremeno i to na način da je dana 13. ožujka 2009. godine izvršio djelomičnu uplatu u korist računa kredita u iznosu koji odgovara protuvrijednosti od 7.644,10 CHF (prema srednjem tečaju Kreditora na dan plaćanja), radi čega su stranke dana 18. ožujka 2009. god. sklopile I. dodatak ugovoru o kreditu br. 9012539434.

Smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu.

Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 (Visoki trgovački sud RH - Pž-7129/13) od 4. 7. 2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika.

Nadalje, tužitelj ukazuje na Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač, a čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF, te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti.

Što se pitanja zastare tiče, tužitelj napominje da je to pitanje meritorno riješeno Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je izričito navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. od 13. lipnja 2014.

Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81-87. Zakona o zaštiti potrošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Odredba članka 1. Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu.

Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Tuženik je na taj način stekao bez osnove iznos od oko 2.000,00 EUR.

Radi svega obrazloženog, u vidu neinformiranosti tužitelja i nepoštenih ugovornih odredbi, isti traži i povrat naknade za obradu kredita u iznosu 1,50% od iznosa kredita, te povrat naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u visini 1,5% djelomično otplaćene glavnice, u iznosu od ukupno 300,00 EUR.

Nakon provođenja financijskog vještačenja zahtjeve za isplatu snizio je na iznose navedene u točkama II i IV izreke.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, prvenstveno, ističe da u cijelosti spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da je tužitelj je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete! Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a ZZP i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.

Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, nastavlja tuženik. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti 3 su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Nadalje, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu, a ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta.

Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna.

Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena.

Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima. Isto tako tuženik tvrdnje tužitelja da je tuženik ugovaranjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita povrijedio načelo poštenja slijedom čega da je povrijedio zakon na štetu tužitelja, posljedica koje povrede je ništetnost, smatra u potpunosti promašenim i neosnovanim. Napominje da Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme vraćanja predmetnoga kredita ne zabranjuje ugovaranje ovakvih naknada. Zakon o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZPK), koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, a koji je stupio na snagu nakon otplate predmetnoga kredita, također nije zabranio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva niti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Naime, Zakon o kreditnim institucijama (dalje: ZOKI) propisuje da je tuženik dužan opće uvjete poslovanja, koji sadržavaju informacije o uvjetima pružanja usluga, učiniti dostupnima potrošačima, na hrvatskom jeziku i na pogodnom mjestu u poslovnim prostorijama u kojima se pružaju usluge potrošačima. Nadalje, isti zakon, među gore spomenute informacije, svrstava mogućnosti i uvjete prijevremenog povrata kredita.

Tuženik ukazuje kako su i naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita naknade za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.

Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tijekom postupka pročitani su Ugovor o kreditu broj 9012539434 sklopljen dana 28. svibnja 2007. godine, otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope, I. Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012539434 sklopljen dana 18. ožujka 2009., kupoprodajni ugovor br. 27346 od 11. svibnja 2007. skopljen između prodavatelja PSC Zagreb d.o.o. i kupca ČĐ (sada HĐ) ovdje tužiteljice. Provedeno je financijsko vještačenje po mr. sc. OĐ iz Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušan tužitelj.

4. Budući da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe do koje je došlo sniženjem tužbenog zahtjeva, a obzirom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike zauzetom na sjednici održanoj dana 26. travnja 2021. godine, kako je smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. Zakona o parničnom postupku, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženiku upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika, to je sud odlučivao o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.

5. Taj tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

6. Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 28. svibnja 2007. godine sklopili ugovor o kreditu broj 9012539434, kojim je odobren kredit u iznosu od 16.477,52 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, za kupnju vozila.

Rok otplate kredita bio je 84 mjeseca te se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijendosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koje je sastavni dio ugovor.

7. Isto tako nije sporno da su stranke sklopile I. Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012539434 dana 18. ožujka 2009., prema kojem je su utvrdile činjenicu da je da je korisinik kredita dana 13. ožujka 2009. izvršio prijevremenu djelomičnu uplatu u korist računa kredita iznosa koji odgovora protuvrijednosti 7.644,10 CHF u HRK po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan uplate, da da nakon toga nedospjela glavnica kredita iznosi 5.563,95 CHF, te da će korisnik kredita preostali iznos kredita i kamatu iz članka 2. ovog Dodatka, otplatiti u slijedeća 63 mjesečna anuiteta, time da novi anuitet iznosi 106,98 CHF plativo u vrijednosti HRK po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

8. Također je nesporna činjenica da je u Ugovoru navedeno kako je korisnik kredita dužan platiti "naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate" (članak 9.), te da se obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci "naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita …"sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (članak 11.3) .

9. Sporno je da li su odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF, ništetne, odnosno da li je u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Isto tako je sporno da li je ništena odredba ugovora o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita, te da li je tuženik posljedično tome dužna vratiti tužitelju plaćane naknade i u kojem iznosu.

10. Ovaj prvostupanjski sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. kojom je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključivo i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

Prema tome Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke ( i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

11. Ovakva odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba članka 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmeti ugovor. Tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi o spornim odredbama sa tužiteljem pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom obrascu tuženika, što nitko ne osporava.

Njegove tvrdnje o tome da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, s upravo suprotno utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

13. Suprotno proizlazi i iz logičnog i životno uvjerljivog iskaza samog tužitelja, koji navodi da je kredit trebala za kupnju novog auta. Sve vezano za sklapanje ugovora obavljala je u banci, a nitko od strane banke nije joj objašnjavao ekonomske posljedice sklapanja ovakvog ugovora te ona ustvari nije znala u što se upušta. Kupljeni osobni automobil koristila je za osobne potrebe.

Isto tako ne sjeća se da joj bilo tko od strane banke objašnjavao što naknada za obradu kreditnog zahtjeva podrazumijeva, na kakve se to troškove odnosi i koliko će ta naknada iznositi. O tome se nije raspitivala i očekivala je da će moći normalno otplatiti kredit. Za isti se odlučila jer su uvjeti u tom slučaju bili najpovoljniji i to joj je bilo najprihvatljivije.

Banka je pripremila ugovor te pretpostavlja da se radi o standardnom ugovoru o kreditu, a ponavlja da joj nije objašnjeno da bi rata kredita mogla toliko porasti i da je tada bila svjesna te mogućnosti, sigurno ugovor ne bi sklopila.

Isto tako je navela da u vrijeme sklapanja ugovora nije znala što znači valutna klauzula te se nije informirala o toj meni nejasnoj odredbi ugovora o kreditu.

14. Dakle, razvidno je da je ugovor bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika te da o spornim odredbama stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je to s obzirom na pravila i praksu tuženika kao banke bilo moguće.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007).

Prema članku 3. u smislu tog Zakona pojedini izrazi znače:

„1. Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

2. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.“

Odredbom članka 81. propisao je:

„(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

…

4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.“

16. Isto tako članak 87. citiranog Zakona određuje:

„(1) Nepoštena ugovorna odredba je ništava.

(2) Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.“

17. Prema odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022: dalje ZOO), važećem u to vrijeme, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

18. Činjenica je da tužitelj nije mogao nikako utjecati na sadržaj sporne odredbe ugovora o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a ugovor je sastavila banka te prema odredbi članka 1021. ZOO-a, cijenu kredita iz koje po logici stvari banka namiruje troškove poslovanja iz kreditnog odnosa sa korisnikom kredita, predstavlja ugovorena kamata.

19. U ugovoru nije ni na koji način navedeno o kakvim se troškovima (obrade kredita i administracije radi) radi, pa je za zaključiti da je svrha te odredbe ugovora bila da banci pribavi dodatnu zaradu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Sporna ugovorna odredba se ne poziva niti na opće uvjete poslovanja tuženika, a osim toga tuženik nije ničim dokazao da ta naknada odgovara stvarnim troškovima obrade kredita, niti na što se ti troškovi odnose.

21. Nadalje članak 1024. ZOO-a, propisuje:.

„(1) Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. (2) Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku.

(3) U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.

(4) U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.“

22. Tuženik niti tvrdi niti dokazuje da bi u konkretnom slučaju pretrpio bilo kakvu štetu zbog prijevremene otplate kredita od strane tužitelja, čak u odgovoru na tužbu tvrdi na ta naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja naknadu štete, a kamate, za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, ako bi se eventualno radilo o kamati, što također tuženik ne tvrdi, banka ne može naplatiti.

23. Iz navedenih razloga valjalo je sporne ugovorne odredbe utvrditi ništetnim kako je to odlučeno točkama I i IV izreke.

24. U ovakvom slučaju postoji obveza tuženika propisana člankom 323. stavak 1. Zakona o odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; kraće ZOO) vezano za članak 324. stavak 1., da vrati ono što je primio po osnovi takvog pravnog posla, a vezano za članak 1111. istog Zakona koji određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.) odnosno da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3).

25. Vezano za visinu postavljenog tužbenog zahtjeva glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, valja samo spomenuti stav Vrhovnog sud Republike Hrvatske u odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36 : "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne odredbe ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane niže stupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".

Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti kamatnu stopu koja je naznačena na dan sklapanja ugovora o kreditu, a po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.

26. Nalazom i mišljenje vještaka za financije utvrđeno je da je kredit je isplaćen 29. svibnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,425341 HRK za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 16.477,52 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 72.918,64 HRK, odnosno 9.677,97 EUR.

Vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te je iskazao razlike u visini obveza tužitelja, odnosno isključivo više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi kao i konačan prijeboj više plaćenih s manje plaćenim iznosima na način da se iskazuju razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'j'), i to na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita).

Pregledom knjigovodstvene kartice po kreditu, utvrđeno je da je tužiteljica na dan korištenja kredita (29. svibnja 2007.) platila iznos od 1.093,78 kn, odnosno 1,50 % od iznosa kredita (16.477,52 CHF x 1,50 % = 247,16 CHF što je prema srednjem tečaju Banke za valutu CHF na dan 29.5.2007. koji je iznosio 4,425341 odgovaralo kunskoj protuvrijednosti od 1.093,78 kn).

Također, pregledom knjigovodstvene kartice po kreditu, utvrđeno je da je tužiteljica na dan prijevremene djelomične otplate kredita (13. ožujka 2009.) platila iznos od 564,88 kn, odnosno 1,50 % djelomično otplaćene glavnice (7.500,00 CHF x 1,50 % = 112,50 CHF što je prema srednjem tečaju Banke za valutu CHF na dan 13.3.2009. koji je iznosio 5,021147 odgovaralo kunskoj protuvrijednosti od 564,88 kn). Zaključno, mišljenje je vještaka kako slijedi:

 ugovoreni iznos od 16.477,52 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosio je protuvrijednost od 72.918,64 kn, odnosno 9.677,97 EUR,  ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30.6.2007.) do konačne prijevremene otplate (26.3.2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 1.560,51 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika),

 ako se promatraju i pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30.6.2007.) do konačne prijevremene otplate (26.3.2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 1.556,86 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza.

 tužiteljica je tuženiku na ime naknade za obradu kredita dana 29. svibnja 2007. platila iznos od 145,17 EUR, a za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita dana 13. ožujka 2009. iznos od 74,97 EUR.

27. Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio budući da je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, po pravilima znanosti i vještine, te u njemu nema nelogičnosti niti nejasnoća, a stranke izračunu vještaka nisu prigovarale.

28. Činjenica da je tuženik osporio taj nalaz smatrajući da je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka fiksiran tečaj CHF, da je nalaz kao takav neosnovan, promašen i nepotreban, te da se ne može koristiti kao dokazno sredstvo, posljedica su, po stavu ovog suda, pogrešnih pravnih shvaćanja tuženika glede same osnove tužbenog zahtjeva pa je takvo osporavanje nalaza i mišljenja irelevantno. 29. Što se tiče prigovora zastare potraživanja tužitelja valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članaka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva (kakav je i ovaj) počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. godine, a koji pravni stav je izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., donesenoj povodom tzv. izvanredne revizije iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP-a, a takvim pravnih shvaćanjem vezan je i ovaj sud.

Isto tako prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

30. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, tako da sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 4. travnja 2007. nisu bila u zastari.

Za njih je zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

Dakle, od tog dana dakle 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku tj. do 13. lipnja 2023., a čime je u smislu članka 241. ZOO-a došlo do prekida roka zastare, taj rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, nije protekao. 31. Nije zastario niti dio zahtjeva za isplatu po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita, i to obzirom na pravno shvaćanje Građanskog odjela ovog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. broj 1/20 koje glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05., kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili nadrugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena tek ovom presudom, to nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja.

32. Zato je odlučeno kao u točkama II i V. izreke.

33. Preostali dio zahtjeva za isplatu je neosnovan, zbog čega je presuđeno kao u točkama III i VI izreke.

34. O zateznoj kamati odlučeno je po članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, a kamata teče o dana kad je tužitelj prijevremeno otplati kredit tj od prvog idućeg dana 27. ožujka 2011, odnosno odn. od prvog idućeg dana nakon plaćanja naknade za prijevremenu otplatu tj. od 14. ožujka 2009., budući da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem zbog naprijed opisanog protupravnog postupanja na štetu tužitelja.

35. Rješenje o troškovima postupka iz točke VII, temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a.

Tužitelj u ovoj parnici nije uspio samo sa razmjerno neznatnim dijelom svog zahtjeva , uzimajući u obzir kako osnovu tako i visinu istog, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa mu je tuženik dužan u cijelost naknaditi troškove postupka. Naime, ukupni uspjeh tužitelja, kada se uzme u obzir da je sa osnovom zahtjeva uspio u omjeru od 100 %, a sa zahtjevom za isplatu u omjeru od 75,61 %, iznosi 87,80 %, dok je tuženik uspio za 12,20 %.

Trošak koji je tuženik, dužan naknaditi tužitelju odnosi se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) na sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. ), sastav podneska od 1. listopada 2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8. t. 1.) te zastupanja na ročištima 9. listopada i 2. prosinca 2024., svako u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9. t. 1.), dakle ukupno 400 bodova.

Prema Tbr. 54. iste Tarife vrijednost boda je 2,00 € tako da je riječ o naknadi u iznosu od 800,00 € na što je sukladno Tbr. 46. obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost od 200,00 €.

Također je tužitelju priznat kao trošak iznos naknade za provedeno vještačenja od 265,45, €.

U Donjoj Stubici, dana 13. siječnja 2025.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika