REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
62. P-804/2024
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KAVRAN-MAKS društvo s ograničenom odgovornošću za ugostiteljstvo i turizam, Zagreb, Trg žrtava fašizma 6, OIB: 02613171440, koga zastupa punomoćnik Tomislav Bartolić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Nikola Bartolić, Tomislav Bartolić, Juraj Bartolić i Eliza Bartolić u Zagrebu, Palmotićeva 27, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, koga zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Savska cesta 41, radi naknade štete u iznosu od 87.331,61 eur, nakon zaključene glavne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka, 31. studenoga 2024., na ročištu za objavu i uručenje presude 13. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se Republici Hrvatskoj OIB 52634238587, Zagreb, platiti tužitelju KAVRAN- MAKS d.o.o., Trg žrtava fašizma 6, 10000 Zagreb, OIB: 02613171440, iznos od 86.327,23 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od od 1. siječnja 2024. do isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tr postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
II Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj OIB 52634238587, Zagreb platiti tužitelju KAVRAN-MAKS d.o.o., Trg žrtava fašizma 6, 10000 Zagreb, OIB: 02613171440 parnične troškove u iznosu od 15.101,06 eur. sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 13. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 1.044,44 eur
Obrazloženje
1. Navodi stranaka
1.1. Tužbeni navodi
1.1.1. Tužitelj je protiv uvodno označenog tuženika podnio tužbu naslovnom sudu radi isplate novčanog iznosa koji potražuje uslijed nezakonitog i nepravilnog rada Agencije za plaćanje u poljoprivredi ribarstvu i ruralnom razvoju (dalje u tekstu; „Agencija“) i Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske kao i radi naknade štete uslijed legitimnih očekivanja. U historijatu tužbe navodi da je 27. lipnja 2012. Ministarstvo poljoprivrede donijelo Pravilnik o provedbi Mjere 302 „Diversifikacija i razvoj ruralnih gospodarskih aktivnosti unutar IPARD programa („Narodne novine“, broj 72/12. i 93/12.; u daljnjem tekstu: „Pravilnik“) te je objavljen 4. Javni natječaj za podnošenje prijava za dodjelu sredstava unutar IPARD programa za mjeru 302. pod posl. br. Klasa 011-02/12/0055 kao i da je u natječaju je navedeno da pravo sudjelovanja imaju fizičke i pravne osobe.
1.1.2. Tužitelj pojašnjava da se osnivač tužitelja EH samostalno prijavio na navedeni natječaj uz pomoć društva za savjetovanje Georg d.o.o. za izgradnju druge kuće. Ministarstvo poljoprivrede RH, Uprava ruralnog razvoja, EU i međunarodne suradnje kao nadležno tijelo za objavljivanje natječaja za dodjelu sredstava, na postavljeno pitanje predstavlja li problem ako budu otvorena četiri zasebna društva koja bi imala zasebne građevinske dozvole, zemljišta, ali bi osnivač bilo isto društvo, odgovara da ne postoji budući da se u prijavi svako od novoosnovanih poduzeća, tretira kao zasebni pravni subjekt. U prilogu prijave tužitelj dostavlja izvadak iz sudskog registra iz kojeg proizlazi da je PH, osnivač tužitelja (što je navedeno i u samoj prijavi) te zemljišno knjižene izvatke. Tužitelj dalje navodi da je 11. travnja 2014. Agencija donijela Odluku o dodjeli sredstava tužitelju u iznosu potpore od 565.432,50 kn (posl. br. Klasa 440-08-02/13-01/0100), a u obrazloženju je navedeno da je nakon završene obrade prijave utvrđeno da tužitelj udovoljava uvjetima propisanim Pravilnikom i Javnim natječajem te da je prijava odobrena.
1.1.3. Stoga su 6. svibnja 2014. Agencija i Korisnik sklopili Ugovor o dodjeli sredstava iz IPARD programa za mjeru 302 br. 3021813100 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Dana 21. svibnja 2015. tužitelj je s RBA d.d. sklopio Ugovor o kreditu br. 15238010010 za program kreditiranje projekata kandidata za IPARD mjeru 302 u iznosu od 1,4 mil HRK, a prije započinjanja radova Agencija je izašla na teren, izvršila kontrolu te utvrdila da ne postoje nikakve nepravilnosti. U skladu s Odlukom o dodjeli sredstava i Ugovoru, tužitelj je izvršio ulaganje u iznosu od 1.825.407,82 kn, ishodio je uporabnu dozvolu, rješenje o kategorizaciji objekta kao kuća za odmor s četiri zvjezdice te predmetnu nekretninu iznajmljuje gostima sve u skladu s ciljevima programa. Tužitelj pojašnjava da se u konkretnom slučaju radi o dvije odvojene nekretnine, dvije različite zemljišno knjižne čestice čiji su različiti vlasnici, ovdje tužitelj te HH, da tužitelj nije ništa promijenio u svom projektu od trenutka podnošenja prijave pa do završetka projekta te je od početka sve radio transparentno. Nakon što je izvršio ulaganje Agencija je ponovno izvršila kontrolu na licu mjesta te nije utvrdila postojanje nepravilnosti pa je tužitelj podnio zahtjev za isplatom sredstava na temelju Ugovora.
1.1.4. Dana 20. siječnja 2017. tužitelj je zaprimio Odluku o odbijanju zahtjeva za isplatu koju je donijela Agencija 30. prosinca 2016., pod posl. br. Klasa: 440-08-02/13- 01/0100, Urbr: 343-0100/14-16-054. (u daljnjem tekstu; Odluka o odbijanju). Agencija navodi da je prilikom provjere Zahtjeva za isplatu s pripadajućom dokumentacijom utvrdila da tužitelj kao korisnik nije udovoljio uvjetima propisanim Pravilnikom, Javnim natječajem, te da se stoga neće izvršiti isplata. Također u obrazloženju Odluke o odbijanju se ističe da je ustanovljeno da je korisnik umjetno stvorio uvjete potrebne za dobivanje isplata s ciljem dobivanja prednosti protivno ciljevima potpore. Pojašnjeno je da su se dva korisnika – EH i i KAVRAN-MAKS d.o.o. prijavila na isti natječaj u istom sektoru, a da je utvrđeno da su ta dva korisnika povezana, jer je korisnik EH osnivač/član društva KAVRAN-MAKS d.o.o. Dana 27. siječnja 2017. tužitelj je uložio prigovor na Odluku o odbijanju, a 8. ožujka 2017. Ministarstvo je donijelo Odluku pod posl. br. Klasa: 050-01717-01/37, Ur. Br. 525-08/0610-17-2 kojom se odbija prigovor tužitelja na Odluku o odbijanju te je 23. ožujka 2017. Agencija izjavila raskid Ugovora.
1.1.5. Tužitelj razlaže pravno i činjenično stanje predmetnog prijepora te spisu privija isprave i sudsku praksu koja se odnosi na analognu pravnu situaciju.
1.2. Odgovor na tužbu
1.2.1. Tuženik ne spori činjenične navode iz historijata tužbe, no vezano uz navodno retroaktivno djelovanje tuženika, upire na odredbu članka 35. stavka 1. Pravilnika kojom je određeno da se nakon podnošenja i provjere Zahtjeva za isplatu donosi Odluka o isplati ili Odluka o odbijanju zahtjeva za isplatu, što se i dogodilo u predmetnom slučaju te stoga Odluka o odbijanju ne predstavlja retroaktivnost. Tuženik navodi da je prilikom javljanja na natječaj tužitelj predao potpunu dokumentaciju te je zapaženo da je društvo tužitelja osnovano i u sudski registar upisano tijekom trajanja natječaja. Osnivač tužitelja i jedini član društva je fizička osoba, EH koji ima prebivalište na adresi u [adresa], a koja adresa je ujedno i sjedište novoosnovanog društva tužitelja. Jedan i drugi prijavljuju istu lokaciju ulaganja te ulažu u izgradnju i opremanje objekta za pružanje turističkih usluga i/ili ugostiteljskih usluga, odnosno izgradnju poslovne građevine sa bazenom. Na temelju priložene dokumentacije obama se određuje isti iznos potpore u visini od 565.432,50 kn.
1.2.2. Ističe se da je predmetni upit upućen Ministarstvu poljoprivrede iz studenog 2012., a odgovor Ministarstva poljoprivrede je iz siječnja 2013., što znači da je od upita do datuma kada je na njega odgovoreno, natječaj već bio proveden, zatvoren, a prijave poslane. Tuženik dalje navodi da je prilikom zahtjeva za isplatu, utvrđeno da su građevinske dozvole za oba projekta inicijalno izdane na EH, projekti su na susjednim katastarskim česticama, EH je vlasnik oba zemljišta, osnivač i jedini član društva tužitelja od osnutka, odabrani ponuditelji su isti (uključujući izvođača radova na oba projekta), po kreditu za financiranje projekta Kavran-Maks d.o.o. instrumente osiguranja su dali EH osobno i njegovo povezano društvo, EH je davatelj osiguranja/solidarni jamac. Pri tom je direktor i jedini član društva Agrochem-Maks d.o.o. Na temelju predmetnog ugovora sudužnik Agrochem-Maks d.o.o. se obvezao dati bjanko mjenice (čl. 10.2. ugovora) i zadužnice o zapljeni računa (čl. 10.4. ugovora), sklopiti policu osiguranja gradilišta vinkuliranu u korist banke (čl. 10.9. ugovora), sklopiti policu osiguranja nekretnine vinkuliranu u korist banke (čl. 11.1. ugovora) te izdati bjanko zadužnice (čl. 11.3. ugovora).
1.2.3. Davatelj osiguranja/solidarni jamac EH obvezao se dati zadužnicu o zapljeni računa (čl. 10.5. ugovora), izjavu o solidarnom jamstvu kojom jamči za sve obveze korisnika kredita (članak 10.6. ugovora), osnovati založno pravo u korist banke na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (čl. 10.8. ugovora), sklopiti policu osiguranja gradilišta vinkuliranu u korist banke (čl. 10.9. ugovora) te sklopiti policu osiguranja nekretnine vinkuliranu u korist banke (čl. 11.1. ugovora). Ističe da je Agencija provjerom dokumentacije utvrdila financijsku povezanost društva Kavran- Maks d.o.o. sa EH, sve putem pozajmica koje je tijekom 2013. i 2014. EH davao društvu tužitelja. Nadalje, uočeno je zajedničko oglašavanje objekata na web-u kao resort u kojem su svi objekti i sadržaji u vlasništvu EH (osim projekta Kavran-Maks d.o.o.). Kako je predmetni natječaj ujedno bio i posljednji za Mjeru 302 u provedbi IPARD programa, to su evidentno u konkretnom slučaju umjetno stvoreni uvjeti u kojima se umjesto planiranog jednog ulaganja jednog korisnika, omogućuju prijave dva korisnika sa dva projekta radi ostvarenja većeg, odnosno dvostrukog iznosa potpore u visini od po 75.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, sve prema odredbi članka 22. stavka 1., 2. i 5. Pravilnika. Nadalje, odredbom članka 18. stavka 3. Sektorskog sporazuma propisano je da se neće izvršiti isplata u korist potražitelja za kojeg je ustanovljeno da je umjetno stvorio uvjete potrebne za dobivanje takvih isplata s ciljem dobivanja prednosti.
1.2.4. Na temelju analize dokumentacije dostavljene od tužitelja uz zahtjev za isplatu potpore te provođenjem kontrole na terenu, uzimajući pri tom u obzir financijsku i poslovnu povezanost tužitelja i EH, njihovu daljnju lokacijsku i funkcionalnu povezanost, njihovo koordinirano djelovanje na tržištu, u skladu s odredbom članka 18. stavka 3. Sektorskog sporazuma i citiranih odredaba Pravilnika, Agencija je donijela Odluku o odbijanju Zahtjeva za isplatu, 30. prosinca 2016. te Izjavu o raskidu Ugovora od 23. ožujka 2017. Kontrola koja je obvezna povodom podnesenog Zahtjevu za isplatu potpore i to slijedom odredbe članka 37. Pravilnika, utvrdila je međusobnu koordiniranost u izboru izvođača radova (društvo Teming d.o.o.), sklapanje Ugovora o izvođenju radova istog dana, financijsku ovisnost i povezanost društva tužitelja sa EH koji sa svojim društvom Agrochem-Maks d.o.o. izdaje pozajmice, kod podizanja kredita su mu sudužnici i jamci, imaju istu recepciju, račune izdaje ista osoba i imaju isti logo te se oglašavaju zajednički kao Garden Resort Istria. Tuženik zaključuje da do raskida Ugovora nije došlo zbog neispunjenja ugovornih odredbi, već zbog toga što Agencija nije mogla unaprijed znati potpuno činjenično stanje, a koje je tek naknadno utvrdila i to kao umjetno stvaranje uvjeta.
1.3. Očitovanje tužitelja na navode tuženika
1.3.1. Tužitelj naglašava da se nikakvim naknadnim provjerama nije moglo ništa ustanoviti što nije bilo poznato od trenutka kad je tužitelj podnio prijavu za natječaj (31. prosinca 2012.) ili najkasnije do izdavanja Odluke o dodjeli IPARD sredstava koja je prethodila sklapanju IPARD ugovora od dana 20. svibnja 2014. U navedenom razdoblju Agencija je bila upoznata sa subjektom, lokacijom, vrstom i načinom ulaganja oba projekta te kako će oni izgledati, a povrh toga izvršena je i kontrola na terenu te je na osnovu toga donesena Odluka o dodjeli IPARD sredstava i sklopljen je ugovor.
1.3.2. Prije izdavanje Odluke o dodjeli IPARD sredstava Agencija je zaprimila izvadak iz sudskog registra, zemljišno knjižne izvatke kao dokaz vlasništva i rješenja o uvjetima građenja, ugovor s izvođačima i sl. u kojima je bilo sve navedeno te iz kojih proizlazi slijed radnji tužitelja. U razdoblju od podnošenja prijave pa do donošenja Odluke, koji je trajao više od 16 mjeseci, nadležno tijelo moglo je ustanoviti eventualno “umjetno stvorene uvjete”, a ne tek prilikom obrade Zahtjeva za isplatu sredstava. Činjenica je da je EH imatelj svih udjela kod tužitelja odnosno osnivač i jedini član nije bila sporna od početka natječaja te je iznesena od strane samog tužitelja prilikom podnošenja prijave.
1.3.3. Tužitelj pojašnjava da, je od podnošenja prijave na natječaj, bilo razvidno da je tužiteljev osnivač EH te da će, ako tužitelj ostvari dobit, ta dobit u konačnici pripasti njemu. Vezano uz to što je EH dao osobno jamstvo za financiranje projekta i zajam tužitelju, ističe se da je notorno da su članovi društva dužni pribaviti sredstva društvu i da u slučaju kada novoosnovano društvo temeljnog kapitala od 20.000,00 kn ima jednog člana, da banke u pravilu zahtijevaju pojačanje svojih obveza u vidu osobnog jamstva članova i drugih bonitetnih osoba, a pogotovo kada se uzima kredit od HRK 1.400.000,00. To da je građevinska dozvola za oba projekta inicijalno bila izdana na EH, da se radi o susjednim katastarskim česticama, da je EH vlasnik oba zemljišta, a da tužitelj ima pravo građenja, poznato je također od podnošenja prijave. Štoviše, izvršene su i dvije kontrole na terenu te je dobivena pozitivna ocjena, nakon čega je donesena odluka o odabiru tužitelja pa je sklopljen predmetni ugovor. Činjenica da su odabrani ponuditelji isti, uključujući izvođače radova, također je bila poznata od početka, jer je tužitelj dostavio projekt i ugovor o izvođenju radova po sistemu ključu u ruke. Tužitelj se prijavio na natječaj te je dostavio projekt koji je odobren i po tom projektu je izgradio kuću sa izvođačima.
1.3.4. U odnosu na navode o zajedničkom prilazu objektu, isto je bilo poznato od predaje prijave sa Projektnom dokumentacijom koja je dostavljena prije izdavanja Odluke o dodjeli IPARD sredstava. Ističe se da je zajednički prilaz objektu neophodan i definiran Rješenjem o uvjetima građenja. Netočno je da oba objekta imaju zajednički recepciju te da račune izdaje jedna osoba. Radi o dva različita porezna subjekta koji imaju odvojene poslovne knjige. Zbog činjenice da su objekti na istoj mikro lokaciji te pružaju slične usluge, poslovno je uobičajeno da se promoviraju zajednički, kako bi bili što konkurentniji na tržištu turističkih usluga, a u konačnici da bi se ostvarila dobit. Sve usluge od drugih društava KAVRAN-MAKS d.o.o. uredno podmiruje, pa tako i usluge oglašavanja i rezervacija, koje se odvija od strane više različitih društava.
1.3.5. Tužitelj je odabran na temelju najpovoljnije ponude sukladno Pravilniku i Natječaju, a radovi su se vodili zasebno za projekt KAVRAN-MAKS d.o.o., što dokazuju situacije, građevinske knjige i dnevnici. Notorno je da će u situaciji kada je ista osoba vlasnik kuće i imatelj 100 % udjela u društvu koje je vlasnik susjedne kuće, postojati funkcionalna povezanost. Jedino što nije bilo poznato tko izdaje račune i mjesto preuzimanja ključeva za goste. Osim toga, tužitelj je angažirao savjetnike za vođenje projekta te su oni bili u svakodnevnoj komunikaciji s Agencijom koja je na usmene upite davala potvrdne odgovore, a u konačnici je dobiveno i službeno mišljenje Uprave ruralnog razvoja, EU i međunarodne suradnje. Nakon toga mišljenja, te nakon primitka odluke kojom je prihvaćena prijava tužitelja i nakon što je provedena još jedna kontrola na terenu, sklopljen je predmetni ugovor te je tek tada tužitelj krenuo sa investicijom.
1.3.6. Tužitelj u potkrijepu navedenih tvrdnji ističe da je uvidom u službeni popis isplaćenih korisnika IPARD programa (Pregled korisnika IPARD sredstava 4.1.2017.) utvrđeno da već postoje korisnici kojima su isplaćena sredstva, a koji korisnici su međusobno povezani kroz vlasničku strukturu. Zbog toga je tužitelj nakon donošenja pozitivnih odluka od strane Agencije za plaćanje, imao legitimna očekivanja, u skladu s ugovorom preuzetim obvezama započeo s gradnjom, uložio sredstva za financiranje gradnje, vodio brigu i dužnu pažnju da sve svoje obveze ispunjava, prolazio je redovite kontrole, dobivao pozitivne izvještaje i s punim pravom je očekivao da će mu prema redovitom tijeku stvari biti isplaćena sredstva. Umjesto toga, tužitelj je odbijen sa zahtjevom za isplatu i to ne iz razloga što je prekršio neku svoju obvezu nego iz razloga koji niti jednim propisom nije predviđen kao razlog odbijanja zahtjeva za isplatu. Tužitelj je nakon izdavanja Odluke o dodjeli IPARD sredstava imao dodatne troškove u smislu savjetničkih usluga, te je proces izgradnje objekta bio dodatno usporen (izgubljena jedna sezona) radi neophodnih odobrenja promjena projekata koji su bili traženi od strane Agencije.
2. Prvostupanjski postupak
2.1. Dokazni postupak i odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva
2.1.1. U postupku izvođenja dokaza prvostupanjski sud je dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako ocijenio isprave koje su dio sudskog spisa i to :Odluku o dodjeli sredstava iz IPARD program, Ugovor o dodjeli radova, Ugovor o izvođenju radova, Račune, Uporabnu dozvolu, Rješenje o kategorizaciji, Odluku o odbijanju zahtjeva za isplatu, Odluku o odbijanju prigovora, Izjavu o raskidu Ugovora o dodjeli sredstava, Izvještaj o kontroli, Mišljenje razvojne Agencije, Pregled IPARD korisnika, Ugovor o kreditu, Ugovor o izvođenju radova, Zahtjev za mirnim rješenjem, račun za odvj. usluge (list 18-131 spisa), dokumentaciju (list 155-1011 spisa), novinski članak uz Zapisnik od 1.12.2021. (list 1166-1167, 1179-1188 spisa), sudsku praksu (list 1194-1199 spisa), Izvještaje o kontroli na terenu (list 11226-11237 spisa) te Naputak Agencije (list 1242-1260 spisa). Sud je proveo dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja EH te svjedoka MH, ĐH, AH, EHV, VH i NH.
2.1.2. Nakon provedenog postupka sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u iznosu od 650.432,50 kn, a neosnovan u iznosu od 7.065,50 kn.
2.2. Iskazi zakonskog zastupnika tužitelja i svjedoka
2.2.1. Najprije valja istaknuti da je sud u cijelosti prihvatio iskaze svjedoka AH, VH, KH te ĐH cijeneći ih logičnim, sukladnim ispravama u spisu te uvjerljivim. Iskaze svjedoka EHV i MH sud nije prihvatio budući da su utemeljeni na slobodnoj prosudbi koja ne izvire iz neposrednih saznanja te nisu sukladni iskazima drugih svjedoka.
2.2.2 Sažimajući iskaz zakonskog zastupnika tužitelja TH, sud je izdvojio dio iskaza u kojem je navedeno da se u predmetnom slučaju radi o kraju koji je turistički nerazvijen. Savjetovan je od konzultanata da na svojoj zemlji (djedovini) može napraviti više objekata uz uvjet "drugog OIB [osobni identifikacijski broj]a". Osnovao je trgovačko društvo Kavran Maks d.o.o., po mjestu Kavran u kojem se sve trebalo odviti i počinje suradnja s Agencijom na oba projekta. Jednu kuću gradi E, kao fizička osoba drugu Kavran Maks kao trgovačko društvo. Dolazi izvještaj o kontroli na terenu iz ožujka 2012. od strane Agencije. te je eksplicitno rečeno da ne smiju početi radovi prije nego dođe ta prva kontrola, dolazi kontrola i oni kažu kako je navedeno i dokumentu koji prileži spisu a iz kojeg jasno proizlazi da je Agencija u potpunosti upoznata sa činjenicom da na jednoj čestici gradi Kavran Maks u vlasništvu E a na susjednoj E kao fizička osoba. Iz toga proizlazi da je pojam "umjetni uvjeti", u potpunosti neprimjenjiv i netočan u predmetnoj situaciji. Dodatnom kontrolom iz srpnja 2013. gdje se ne konstatiraju nikakve devijacije.
2.2.3. Sagrađene su obje kuće, dobiveno je rješenje o isplati subvencije, komisija na terenu ne utvrđuje tehničke nedostatke i nakon toga tužitelj dobiva “odbijenicu” za P maks od Agencije radi umjetno stvorenih uvjeta, dolazi se na Povjerenstvo koje zaključuje da su stvoreni "umjetni uvjeti". Agencija navodi "projekti su na susjednim česticama", što je jasno od početka. Vezano uz toč. 3 odgovora na tužbu, ističe da je i dalje vlasnik čestice, a P dobiva pravo građenja. Recepcije nikad nije bilo, besmisleno je ono što se navodi "račune za smještaj izdaje ista osoba" iz razloga što bi bilo neekonomično plaćati 2 knjigovodstva, a knjigovodstvo plaćaju odvojeno fizička i pravna osoba. Kom. naknadu plaća E, E i P maks, a isto je i sa strujom i vodom odnosno jasno je razdvojeno plaćanje fizičke osobe i pravne, jedino što ista osoba "piše" račune. Dakle sve što se navodi u odgovoru na tužbu je poduzetnički uobičajeno, a nije protuzakonito kako se to neosnovano sugerira. Garden resort nije pravna osoba i u turističkom biznisu to je vrlo česta pojava, da se više kuća objedini pod jednim brandom, te se zajednički oglašava. Upitan obzirom da nije imao zajedničku recepciju, gdje su se zaprimali gosti, odgovara kako postoji ormarić sa ključem ispred vrata svake vile, gost ukuca šifru, upitan, gdje se gosti jave ako nema recepcije, pojašnjava da se gosti jave njemu ili njegovoj sestri.
2.2.4. Svjedok AH u bitnome iskazuje da su djelatnici službe pregledavali zahtjeve za potporu, u sklopu administrativne kontrole. Vidjelo se da postoje dva projekta jedan je podnesen od strane g. E kao fizičke osobe, a drugi od strane pravne osobe što izrijekom nije bilo zabranjeno natječajem. Oba projekta su odobrena te su s korisnicima sklopljeni ugovori. Ističe da je kontrola na terenu utvrdila uvjet prihvatljivosti iz natječaja i pravilnika i temeljem toga su projekti odobreni i ugovoreni.
2.2.5. Svjedok EHV iskazuje da je provodila kontrolu zahtjeva za isplatu te kada je došao zahtjev od strane P, primijećeni su indikatori sumnje na umjetno stvorene uvjete jer je paralelno u obradi bio zahtjev za g. H kao fizIčke osobe. Usporedbom ta dva predmeta utvrdilo se da je g. E osnovao firmu Kavran maks u vrijeme trajanja natječaja, gdje je on bio vlasnik i jedini zaposleni, kroz dokumentaciju predmeta ustanovilo se da je građevinska dozvola prvo glasila za oba projekta na g. E, te se naknadno u predmetu P maks promijenila građevinska dozvola na investitora/firmu. U ugovoru o kreditu za predmet Kavran maks, osiguravatelj kredita bio je g. EH, i još jedna firma je bila sudužnik u kojoj je bio g. EH. Iz tog je bila vidljiva ta povezanost. Prije odluke o isplati izvršava se kontrola na terenu, kao i u ovom slučaju, s ciljem ispitivanja indikatora umjetno stvorenih uvjeta. Indikatori su bili da i E i P koriste zajednički prilaz, parking, recepciju te je ista osoba izdavala račune. Zbog toga je prijavljena sumnja na nepravilnost, povjerenstvo je donijelo zaključak da su umjetno stvoreni uvjeti te je donesena odluka o odbijanju za isplatu.
2.2.6. Svjedok VH iskazuje da radi u službi kontrole na terenu, a kontrola se izvršavala u tri navrata, prije ugovaranja, prije isplate i pet godina od konačne isplate. Osobno je išla u kontrolu jer je bila zadužena za predmete P i EH. Bila je u kontroli sa kolegom. Utvrđeno je da je kuća na lokaciji, da je izrađena, opremljena, a uvidom u račune za obavljane usluge utvrđeno je da se iznajmljuje, bila su neka odstupanja u izgradnji, no ništa posebno, u odnosu na druge projekte. Njezina dužnost je bila provjeriti odnos između EH i P maksa u smislu pozajmica, te provjera računa za iznajmljivanje. Iz izvoda koji su dostavljeni uz račune utvrđeno je da postoji neka pozajmica, a na terenu je iz računa bilo vidljivo da je na zaglavlju dokumenta pisalo Garden resort Istria. Na poseban upit suda, svjedok jasno odgovara da nije konstatirana neka nepravilnost.
2.2.7. Svjedok MH iskazuje da je zaposlen u društvu koje je bilo angažirano od strane g. EH za pripremu projektne dokumentacije. Zna da je dokumentacija predana 31. prosinca 2012. sukladno natječaju. Prijava se obrađivala gotovo godinu i pol i dobiveno je odobrenje u 2014. Investicija je završila sredinom 2016. te je pravovremeno podnijet zahtjev za isplatu sredstava. Krenula je redovna obrada, dobiven je i uobičajeni zahtjev za manju dopunu dokumentacije, bila je kontrolu na terenu, sve je bilo odrađeno sukladno ugovorenim troškovnicima, odnosno ponudama. Krajem 2016. dobivena je odluka o odbijanju zahtjeva za isplatu sa pojašnjenjem da su Kavran maks d.o.o i E kao fizička osoba povezane osobe i da se isplaćuje samo fizičkoj osobi, a za društvo je isplata odbijena. Iskazuje da su bili iznenađeni zato što su prilikom pripreme prijave upravo i postavili službeni upit Agenciji za plaćanje te je dobiven odgovor koji je sugerirao da se može pripremati takva prijava, a postojala je i neslužbena komunikacija sa Agencijom. Upitan od strane punomoćnika tužitelja, da odgovori je li ga angažirao i EH i P, te jesu li su se vodila dva odvojena postupka, odgovara da su ga angažirali i EH i P, te su se vodila dva postupka. Utvrđuje da je povezanost EH i P bila od početka komunicirana prema Agenciji. Pojašnjava da je pisani odgovor Agencije došao nakon podnošenja dokumentacije, no neslužbeni, usmeni odgovori su bili i ranije te je sa zakonskim zastupnikom tužitelja bio kod g. PHV, direktorice ili voditeljice Ipard programa, te su tamo vođeni neformalni odnosno formalni razgovori budući da se sve odvijalo u Agenciji i ista osoba je potvrdila da je predmetna situacija prihvatljiva za prijavu na natječaj.
2.2.8. Svjedok KH iskazuje da je njezin zadatak bio koordiniranje postupka po prijavi sumnje za nepravilnosti. U 12. mjesecu 2016. zaprimila je prijavu sumnje na nepravilnost, održan je interni sastanak te je odlučeno da će odluku donijeti ĐH, koji je tada bio pomoćnik. Svjedok ĐH, navodi da je 2016. bila godina s kojom je završavao Ipard projekt, odnosno do kraja godine su svi projekti morali biti isplaćeni i u toj godini je dolazio veliki broj projekata na isplatu, pa tako i iz programa 302. Prva informacija je došla od voditeljice ZH, koja je rekla da između ta dva projekta postoje indikatori sumnje u nepravilnosti, tzv. red flagovi, konkretno da je ovdje na umjetan način došlo da se dobije do dva iznosa potpore za tu mjeru, jer je pravilnikom bilo potpisano da jedan OIB može na natječaju prijaviti samo jedan projekt. Ovdje nije bilo sporno da su oba projekta realizirana, no zajednički zaključak je bio da je osnivanjem potpuno nove firme u vlasništvu g. EH za vrijeme produženog perioda trajanja natječaja, u biti na umjetan način stvoren preduvjet da se stvori još jedan korisnik i tako se dođe do dvostrukog iznosa potpore.
2.3. Predmet spora i odlučne činjenice
2.3.1. Prvostupanjski sud je u obrazloženju naveo da predmetnom tužbom tužitelj potražuje od tuženika naknadu štete koja je, kako navodi, nastala nepravilnim postupanjem javnopravnog tijela, Agencije za plaćanje u poljoprivredi ribarstvu i ruralnom razvoju (u nastavku „Agencija“) odnosno Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske, pri čemu nije sporna aktivna legitimacija tužitelja u predmetnom sporu.
2.3.2. Pasivna legitimacija zasniva se na odredbi članka 2. Zakona o osnivanju Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju („Narodne novine“, broj 30/09. i 56/13.; u daljnjem tekstu: ZSDU) prema kojem je osnivač Agencije, Republika Hrvatska, koja prema odredbi članka 14. stavka 2. ZSDU-a solidarno i neograničeno odgovara za obveze Agencije. Pasivna legitimacija tuženika počiva i na odredbi članka 4. ZSDU-a kojom je propisano da se za obavljanje poslova državne uprave ustrojavaju tijela državne uprave te da su tijela državne uprave ministarstva i državne upravne organizacije, a odredbom članka 14. ZSDU-a propisano je da štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje Republika Hrvatska, zbog čega je ovdje tuženik i pasivno legitimiran.
2.3.3. Cijeneći navode stranaka iznesene tijekom postupka sud je utvrdio da su među strankama nesporne slijedeće činjenice;
- da se osnivač tužitelja EH samostalno prijavio na javni natječaj za podnošenje prijava za dodjelu sredstava unutar IPARD programa za mjeru 302. pod posl. br. Klasa 011-02/12/0055,
- da je Ministarstvo poljoprivrede RH, Uprava ruralnog razvoja, EU i međunarodne suradnje, na postavljeno pitanje je li protivno pravilima natječaja osnivanje četri zasebna društva sa zasebnim građevinskim dozvolama s time da bi osnivač bilo isto društvo, odgovorilo da nije, budući da se u prijavi svako od novoosnovanih poduzeća, tretira kao zasebni pravni subjekt,
- da se tužitelj se prijavio na navedeni natječaj te je u prilogu prijave dostavio izvadak iz sudskog registra iz kojeg vidljivo da je PH, osnivač tužitelja te da je to navedeno i u samoj prijavi te zemljišno knjiženom izvatku,
- da je 11. travnja 2014. Agencija donijela Odluku o dodjeli sredstava tužitelju u iznosu potpore od 565.432,50 kn,
- da su dana 6. svibnja 2014. Agencija i Korisnik sklopili Ugovor o dodjeli sredstava iz IPARD programa za mjeru 302 br. 3021813100,
- da je dana 21. svibnja 2015. tužitelj s RBA d.d. sklopio Ugovor o kreditu br. 15238010010 za program kreditiranje projekata kandidata za IPARD mjeru 302 u iznosu od 1,4 mil HRK,
- da je tužitelj izvršio ulaganje u iznosu ukupnom od 1.825.407,82 kn, da je ishodio uporabnu dozvolu i rješenje o kategorizaciji objekta,
- da predmetnu nekretninu iznajmljuje gostima,
- da se u predmetnom slučaju radi o dvije zemljišno knjižne čestice čiji su vlasnici, ovdje tužitelj, te HH,
- da je nakon izvršenog ulaganja, Agencija je ponovno izvršila kontrolu na licu mjestu te nije utvrdila postojanje nikakvih nepravilnosti kod tužitelja,
- da je tužitelj podnio zahtjev za isplatom sredstava temeljem Ugovora,
- da je dana 20. siječnja 2017. tužitelj zaprimio Odluku o odbijanju zahtjeva za isplatu koju je donijela Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju dana 30. prosinca 2016., pod posl. br. Klasa: 440-08-02/13-01/0100, Urbr: 343-0100/14-16- 054,
- da je dana 27. siječnja 2017. tužitelj uložio prigovor na Odluku o odbijanju zahtjeva,
- da je dana 8. ožujka 2017. Ministarstvo donijelo odluku pod posl. br. Klasa:050- 01717-01/37, Ur. Br. 525-08/0610-17-2 kojom se odbija Prigovor,
- da je dana 23. ožujka 2017. Agencija izjavila raskid Ugovora.
2.3.4. Tuženik tijekom postupka ističe da je Agencija provjerom dokumentacije utvrdila financijsku povezanost društva Kavran-Maks d.o.o. sa EH kao fizičkom osobom, čime su stvoreni "umjetni uvjeti". To znači da se umjesto planiranog ulaganja, od strane jednog korisnika, omogućuju prijave dva korisnika sa dva projekta radi ostvarenja dvostrukog iznosa potpore u visini od po 75.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, sve u skladu s odredbom članka 22. stavka 1., 2. i 5. Pravilnika.
2.3.5. U prvostupanjskoj presudi sud je pojasnio da tuženik istaknutu povezanost obrazlaže na način:
- da su građevinske dozvole za oba projekta inicijalno izdane na EH,
- projekti su na susjednim katastarskim česticama,
- EH je vlasnik oba zemljišta, osnivač i jedini član društva tužitelja je od osnutka, EH, odabrani ponuditelji su isti (uključujući izvođača radova na oba projekta),
- po kreditu za financiranje projekta Kavran-Maks d.o.o. instrumente osiguranja su dali EH osobno i njegovo povezano društvo,
- EH je tijekom 2013. i 2014. davao tužitelju pozajmice,
- uočeno je zajedničko oglašavanje objekata na web-u kao resort.
2.4. Pravna osnova i materijalno pravo
2.4.1. Prvostupanjski sud, sažimajući u bitnome navode tužitelja, ističe da tužitelj u razlaganju pravne osnove upire na odredbu članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.; dalje: ZOO) kojom je propisano da tko drugome prouzroči štetu, dužan je tu štetu i naknaditi osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama (Odluka br. U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007. te U-III-822/2005.) zauzeo je stav da se u slučajevima kada je štetnik Republika Hrvatska ima primijeniti načelo objektivne odgovornosti.
2.4.2. U obrazloženju prvostupanjske odluke sud navodi da iako tužitelj upire na domaće materijalno pravo koje dakle, krivnju ne uzima kao pretpostavku odgovornosti za štetu Republike Hrvatske, odnosno ovdje tuženika (što je stav i ovog suda), u konkretnom slučaju, valja primijeniti institut (doktrinu) legitimnog očekivanja na koji se tužitelj također poziva, no ne usporedno sa navedenim odredbama ZOO-a, već zasebno preispitujući pri tom sve pretpostavke koje je u svojim presudama ustanovio ESLJP, a čije ispunjenje je nužno da bi se moglo smatrati da je tužitelj imao legitimno očekivanje iz kojeg mu je proizašla šteta koju potražuje predmetnom tužbom.
2.4.3. Ističe se da postoji razlika između pukog prava na restituciju i legitimnog očekivanja, koje mora biti mnogo konkretnije naravi od puke nade i (mora) biti utemeljeno na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu. Zaštita legitimnih očekivanja nije izričito uređena hrvatskim propisima, no njegovu recepciju u hrvatskom pravu potvrđuje sudska praksa, prvenstveno Ustavnog suda koji smatra kako su načelo pravne sigurnosti i s njim povezano načelo zaštite legitimnih očekivanja stranaka u postupcima u kojima se odlučuje o pravima i obvezama, bitne sastavnice vladavine prava i poštivanja prava čovjeka kao temeljnih ustavnih vrednota (Vidi odluke Ustavnog sud Republike Hrvatske, broj: U-IIIB/4366/2005 od 5. travnja 2006. te U-I- 659/1994 i dr. od 15. ožujka 2000. U-IIIB-1373/2009 od 7. srpnja 2009.).
2.4.4. Legitimno očekivanje valja sagledavati u kontekstu članka 1. Protokola broj 1 Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02.; u daljnjem tekstu: Konvencija). Konvencija i njeni protokoli imaju izravnu primjenjivost i prioritet u odnosu na zakone Republike Hrvatske. Legitimno očekivanje je pravni standard, koji Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) priziva u kontekstu pojedinih garancija iz Konvencije (ovdje prava na imovinu, odnosno vlasništvo). Kada sud razmatra je li došlo do kršenja članka 1. Protokola broj 1. Konvencije, mora prvo ispitati postoji li “imovina” čiju zaštitu traži tužitelj, je li došlo do miješanja u tu “imovinu” od strane države i konačno, je li miješanje opravdano zakonom, je li u javnom interesu, te je li je zadovoljen test proporcionalnosti.
2.4.5. Prvostupanjski sud upire u presudu Pine Valley Developments Ltd and Others protiv Irske u kojem je ESLJP legitimnom očekivanju dao status “sastavnog dijela imovine”. Sud je smatrao da su podnositelji zahtjeva, do donošenja odluke kojom je “urbanistička suglasnost” oglašena ništavom, imali u najmanju ruku legitimno očekivanje da će moći provesti planiranu izgradnju s kojim ciljem su i kupili zemljište oslanjajući se upravo na naknadno poništenu “urbanističku suglasnost”. ESLJP je rezonirao da je to legitimno očekivanje sastavni dio imovine”, te da čl. 1. Protokola br. 1. može zaštititi legitimno očekivanje da će se određeni uvjeti primjenjivati.
2.4.6. U presudi Kopecký protiv Slovačke Veliko vijeće Europskog suda saželo je stajališta obrazložena u presudi ŠH te M protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. lipnja 2003. (zahtjev br. 44277/98). Obrazloženo je da su u oba slučaja tužitelji bili ovlašteni pouzdati se u činjenicu da pravni akt na temelju kojeg su na sebe preuzeli teret financijskih obveza neće biti retroaktivno utvrđen nevaljanim (invalidated) na njihovu štetu. Dakle, da bi upravni akt predstavljao osnov za legitimno očekivanje, mora biti donesen od strane nadležnog tijela, mora biti konačan, mora utvrđivati aplikantov imovinski interes, mora biti jasan i konkretan, te aplikant mora ostvariti sve uvjete koje propisuje taj upravni akt. Upravni akt, ako je dovoljno opravdan i izvršiv, stvara zahtjev (tražbinu) protiv države, dok sudska odluka stvara legitimno očekivanje da će zahtjev (tražbina) biti ostvaren. Upravni akt može poslužit kao osnov za legitimno očekivanje čak i ako je naknadno poništen, ako je aplikant postupao u dobroj vjeri i s pouzdanjem da će ostvariti imovinsko pravo na koje ga je ovlašćivao poništeni upravni akt.
2.4.7. U obrazloženju se pojašnjava pojam Imovine u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju/miješanje u imovinu pri čemu se ističe da je sud najprije u konkretnom slučaju dužan ispitati je li riječ o imovini podnositelja u koju se, prema tužiteljevim tvrdnjama, država neosnovano umiješala donošenjem Odluke o odbijanju zahtjeva za isplatu te u konačnici izjavom o raskidu ugovora od 23. ožujka 2017. Ustavni sud je u svojoj praksi ustalio stajalište da se vlasništvo u smislu članka 48. stavka 1. Ustava »mora vrlo široko tumačiti«, jer obuhvaća »načelno sva imovinska prava« (odluke Ustavnog suda broj: U-III-661/1999 od 13. ožujka 2000.; U-III-72/1995 od 11. travnja 2000.; U-III-551/1999 od 25. svibnja 2000.; U-III-476/2000 od 14. lipnja 2000., itd.), što uključuje i gospodarske interese koji su po naravi stvari vezani uz imovinu, ali i legitimna očekivanja stranaka da će njihova imovinska prava, zasnovana na pravnim aktima, biti poštivana, a njihovo ostvarenje zaštićeno (Vidi odluke Ustavnog suda, broj U-I-2921/2003, U-I-3114/2003, U-I-3615/2003, U-I-14 62. P-661/2020-43, 483/2004, U-I-2833/2004, U-I-3172/2005, U-I-2565/2007, U-I-2150/2008, U-I-3787/2008 od 19. studenoga 2008.).
2.4.8. U konkretnom slučaju, sud je utvrdio da nije od ključnog značaja je li tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu zato što je, kako to tuženik tvrdi, navodno utvrđena funkcionalna međuovisnost projekata u smislu financijske povezanosti društva Kavran- Maks d.o.o. sa EH, čime su stvoreni „umjetni uvjeti“, a u što sud uvjeravaju i svjedoci EHV te UH čije iskaze sud ne prihvaća cijeneći ih paušalnim, te utemeljenim na nerazumijevanju razlike između pravne i fizičke osobnosti, odnosno pogrešnom poimanju gospodarske i dopuštene inicijative od prijevarne i protupravne namjere odnosno radnje.
2.4.9. Odlučna činjenica u predmetnoj pravnoj stvari jest da je 11. travnja 2014. Agencija donijela Odluku o dodjeli sredstava tužitelju u iznosu potpore od 565.432,50 kn, da su 6. svibnja 2014. Agencija i Korisnik sklopili Ugovor o dodjeli sredstava iz IPARD, da je dana 21. svibnja 2015. tužitelj s RBA d.d. sklopio Ugovor o kreditu br. 15238010010 za program kreditiranje projekata kandidata za IPARD mjeru 302 u iznosu od 1,4 mil HRK te da je tužitelj izvršio ulaganje u iznosu od 1.825.407,82 kn i da je ishodio uporabnu dozvolu kao i rješenje o kategorizaciji objekta. Dakle tužiteljeva prijava ocjenjena je osnovanom, pa su tužitelju temeljem nje i dodijeljena sredstva i sklopljen je predmetni Ugovor. Za potrebe realizacije Ugovora tužitelj je uložio vlastita financijska sredstva, kreditno se zadužio kod banke te je ishodio potrebne dozvole, započeo je s gradnjom, uložio je sredstva za financiranje gradnje, ulagao je dužnu pažnju da sve svoje obveze ispunjava pravovremeno, prolazio je redovite kontrole, dobivao pozitivna izvješća te je stoga s punim pravom mogao očekivati da će mu prema redovitom tijeku stvari biti isplaćena sredstva potpore.
2.4.10. Polazeći od navedenih pravnih stajališta ESLJP i Ustavnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju tužitelj imao legitimno očekivanje da će biti donesena Odluka o isplati sredstava potpore (umjesto Odluke o odbijanju zahtjeva za isplatu), s obzirom na to da se očekivanje temeljilo na razumno opravdanom povjerenju u upravni akt koji je imao valjanu pravnu osnovu te sklopljenom Ugovoru. Stoga je tužiteljev zahtjev bio dostatno ustanovljen, a time i 'ovršan', što ga kvalificira kao »imovinu« u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Ovaj sud je stoga zaključio da je navedeno legitimno očekivanje samo po sebi konstitutivno za vlasnički interes tužitelja, pa je u konkretnom slučaju Odluka o dodjeli sredstava sastavni dio imovine podnositelja koja potpada pod jamstvo članka 48. stavka 1. Ustava i članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Sklopljeni Ugovor koji je tužitelj u potpunosti izvršio, također je sastavni dio imovine podnositelja koja potpada pod jamstvo članka 48. stavka 1. Ustava i članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
2.4.11. Obrazloženju zauzetog stave pridonosi i to da su upravni ugovori prema ustaljenoj europskoj praksi također izvor legitimnih očekivanja, a posebice u slučajevima jednostranog raskida od strane upravnog tijela koje je stranka takvog ugovora, a što je ovdje slučaj. Upravno tijelo ovlašteno je jednostrano raskinuti upravni ugovor, tek ako se stranke nisu uspjele usuglasiti o izmjeni nekih odredbi upravnog ugovora koje bi bile nužne zbog izmijenjenih okolnosti koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora i kada stranka ne ispunjava njime preuzete obveze. Navedeno znači da je jednostrani raskid tek krajnja mjera, jer je upravno tijelo ovlašteno nadzirati izvršava li privatna osoba ugovorom preuzete obveze, što se i činilo u ovom slučaju te su izvješća sa provedenih kontrola na terenu bila pozitivna za tužitelja. U konačnici, sve ugovorne obveze tužitelj je uredno i pravovremeno izvršio. 2.4.12. Prvostupanjski sud je cijenio i razmjernost miješanja u imovinu tužitelja uvodno navodeći da svako ograničenje vlasništva odnosno vlasničkih prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem (članak 16. stavak 2. Ustava). Stoga u svakom pojedinom slučaju mora postojati razuman odnos razmjernosti između sredstava koja se koriste pri oduzimanju ili ograničavanju vlasništva i ciljeva koji se time nastoje postići. Eventualni interes ograničavanja vlasništva tužitelja koji bi bio razmjeran i nužan, tuženik nije valjano obrazložio, a nesporna je činjenica da je tužitelj izgubio stečena prava i koristi koje su po prirodnom tijeku stvari trebale proizaći iz pozitivnih odluka koje je tužitelj prethodno ishodio.
2.4.13. Budući da je Agencija donijela Odluku o dodjeli sredstava tužitelju u iznosu potpore od 565.432,50 kn te su 6. svibnja 2014. Agencija i Korisnik sklopili Ugovor o dodjeli sredstava iz IPARD programa za mjeru 302 br. 3021813100 (nesporno), Odluka o odbijanju zahtjeva za isplatu koju je donijela Agencija 30. prosinca 2016. predstavlja neopravdano miješanje u tužiteljevo pravo vlasništva odnosno predstavlja faktično oduzimanje vlasništva tužitelja.
2.4.14. Zaključno je istaknuto da pojam "umjetno stvorenih uvjeta" nije definiran te su ga stoga nadležna tijela dužna ujednačeno i smisleno tumačiti. Kod tog tumačenja važno je voditi računa o razmjernosti, svrhovitosti, eventualnoj prijevarnoj namjeri podnositelja, ali i o vremenskom faktoru koji je pokazatelj produžene namjere za dodjeljivanjem potpore. Kako je u ovom predmetu utvrđeno da je Agencija od samog početka raspolagala sa svim informacijama potrebnim za donošenje odluke o isplati ranije dodijeljene potpore, da za vrijeme trajanja postupka nije utvrđena niti jedna nepravilnost, odnosno kontrolama prije i poslije izvršenja investicije dana su „zelena svijetla“ tužitelju (dokaz iskazi svjedoka koje sud prihvaća i dokumentacija), sud zaključuje da se radilo o nedopustivoj arbitrarnosti nadležnih tijela prilikom donošenja Odluke o odbijanju zahtjeva, Odluke o odbijanju prigovora i posljedično prilikom izjavljivanja raskida ugovora.
2.4.15. Valja nadodati da su predmetne negativne odluke donesene u neshvatljivom vremenskom odmaku (od pozitivnih) i to na način kao da nisu izvršavane kontrole na terenu i kao da nije bilo prethodnih odluka koje su konzumirale i formalne pretpostavke nužne za dopustivost prijave i u konačnici odluke o isplati dodijeljenih sredstava. Tužitelj je stoga osnovano isticao da su naknadni negativni akti doneseni bez razumnih razloga te se time odstupilo od ustaljenje prakse na neprihvatljiv način. Naime, tužitelj iznosi tvrdnju koju tuženik ne osporava, da su ranije odobravane potpore u slučajevima povezane vlasničke strukture, te je stoga za sud neprihvatljivo jednostrano, iznenadno i arbitrarno odstupanje od takve prakse. Agencija neopravdano i neutemeljeno tužitelju stavlja na teret da je umjetno stvorio uvjete potrebne za dobivanje isplate, a sve iz razloga jer tužitelj nije ništa prikrivao niti je imao namjeru prijevarno postupati. Tuženik i sam tijekom postupka navodi da do raskida Ugovora nije došlo zbog neispunjenja ugovornih odredbi, već zbog toga što Agencija nije mogla unaprijed znati potpuno činjenično stanje, a koje je navodno tek naknadno utvrdila i to kao umjetno stvaranje uvjeta, a što ne odgovara utvrđenim činjenicama u predmetnom slučaju.
2.4.16. Tome je pridodano i mišljenje Uprave ruralnog razvoja, EU i međunarodne suradnje, kojem su prethodile usmene izjave g. PHV sukladno čemu je tužitelj podnio prijavu na predmetni javni natječaj. Svjedok MH iskazuje da je sa zakonskim zastupnikom tužitelja bio kod g. PHV, koja je bila direktorica ili voditeljica Ipard programa, te su tamo vođeni neformalni odnosno formalni razgovori budući da se sve odvijalo u Agenciji i ista osoba je potvrdila da je predmetna situacija prihvatljiva za prijavu na natječaju.
2.4.17. Vezano uz visinu utuženog potraživanja sud se pozvao na presudu ESLJP Gashi protiv Hrvatske (Zahtjev br. 32457/05 u kojoj je navedeno sljedeće:
»(...) I na kraju, Sud ponavlja da je presuđivao da osoba koja je lišena svoga vlasništva u načelu mora dobiti naknadu u 'razumnoj vezi s njegovom vrijednošću', čak i ako 'legitimni ciljevi javnoga interesa možda nalažu nadoknadu vrijednosti manju od njegove pune tržišne vrijednosti'. Iz toga slijedi da je naprijed spomenuta ravnoteža općenito postignuta kad je naknada isplaćena osobi čija je imovina oduzeta u razumnom odnosu s njezinom 'tržišnom' vrijednošću, (...).«
Iz navedene odluke proizlazi da naknada mora biti pravična i da mora obuhvatiti „stvarni gubitak” koji premašuje vrijednost faktične intervencije u vlasništvo odnosno imovinu. Tužitelj potražuje iznos od 650.432,50 kuna koji iznos predstavlja zbroj neisplaćenog iznosa potpore (565.432,50 kuna) te troškove savjetnika, konzultanta za IPARD projekt koji su bili nužni za podnošenje prijave te postupak vezan uz dodjelu i isplatu potpore (85.000,00 kuna).
2.4.18. Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 650.432,50 kn sa zateznim kamatama od 20. siječnja 2017. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu iznosa od 7.065,50 kn sa zateznim kamatama od 16. siječnja 2020. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose koji se odnosi na ime zastupanja u mirnom postupku pred Državnim odvjetništvom. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 74.637,50 kn. Točkom IV. izreke odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.412,50 kn.
.
3. Žalba tuženika i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske
3.1. Protiv presude u točkama I. i III. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da ovaj sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka, podredno ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u vidu troška sastava žalbe u iznosu od 8.225,00 kn.
3.2. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu. Zahtijeva naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 8.225,00 kn.
3.3. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (dalje: VTS) u obrazloženju navodi da je ispitao presudu u pobijanom dijelu na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
3.4. Ne ulazeći detaljnije u obrazloženje drugostupanjskog suda na ovom mjestu, valja se osvrnuti tek na uputu drugostupanjskog suda, dok će se na dijelove obrazloženja navedene odluke, ovaj sud osvrnuti u daljnjem tekstu obrazloženja.
3.5. VTS tako u obrazloženju odluke navodi da će u ponovnom postupku prvostupanjski sud ocijeniti je li Agencija postupajući po Zahtjevu za dodjelu potpore odstupila od proceduralnih pravila ili uobičajenog postupanja. Nakon toga će ocijeniti u materijalno pravnom smislu je li bilo namjerne koordinacije i povezanosti tužitelja i EH u predmetnom projektu usmjerenog na umjetno stvaranje uvjeta radi stjecanja većeg iznosa potpore, a prije toga ocijeniti jesu li tužitelju kao korisniku bili poznati uvjeti natječaja kroz kampanju za program ruralnog razvoja, imajući u vidu i rezultate dokaznog postupka, a nakon čega će donijeti na zakonu osnovanu i pravilnu odluku.
4. Ponovljeni postupak
4.1. Tijek postupka
4.1.1. U ponovljenom postupku tužitelj sudu upućuje podnesak u kojem se osvrće na odluke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda te na utvrđeno činjenično stanje, razlažući pri tom pravnu osnovu spora. Tužitelj pri tom navodi da je ukidnim rješenjem dana uputa prvostupanjskom sudu, što bi valjalo ocijeniti u ponovljenom postupku pa se na navedeno i očituje. Vezano uz pitanje je li Agencija postupajući po Zahtjevu za dodjelu potpore odstupila od proceduralnih pravila ili uobičajenog postupanja, odgovor je „..da na početku nije, ali na kraju je i to na način da je odstupila od dotadašnje prakse, citiranog mišljenja i svih svojih odluka donesenih u ovom predmetu.“.
4.1.2. Vezano uz nužnost ocijene „u materijalno pravnom smislu“ je li bilo namjerne koordinacije i povezanosti tužitelja i EH u predmetnom projektu usmjerenog na umjetno stvaranje uvjeta radi stjecanja većeg iznosa potpore, tužitelj ističe da je koordinacija bila upućena od strane tuženika, kroz davanje usmenih i pisanih mišljenja te odluka i ugovora, ali zbog toga nisu umjetno stvoreni uvjeti, već je postupano u skladu se mišljenjem Ministarstva i izdanim odlukama te dotadašnjoj praksi.
4.1.3. Kako je drugostupanjski sud u svojoj odluci naveo da prvostupanjski sud treba „…prije toga ocijeniti jesu li tužitelju kao korisniku bili poznati uvjeti natječaja kroz kampanju za program ruralnog razvoja, imajući u vidu i rezultate dokaznog postupka“, tužitelj je ponudio svoje promišljanje odnosno odgovor te je naveo da su tužitelju bili poznati uvjeti natječaja, a dodatno je tražio pojašnjenje od nadležne osobe može li biti korisnik imajući u vidu da je osnivač već ostvario poticaje po tom programu na kuću na susjednom zemljištu.
4.1.4. Tuženik je u ponovljenom postupku također dostavio podnesak u kojem se očitovao na tvrdnje tužitelja. Osim ranije iznesenih teza tuženik spisu privija i presudu Suda Europske unije u predmetu C-434/12 „Slancheva sila“ u kojem je na preliminarno pitanje bugarskog suda, dano tumačenje umjetno stvorenih uvjeta. Osim toga, u spis su dostavljeni i ovjereni prijevodi nekoliko presuda poljskog i litvanskih sudova kao primjer poredbene prakse drugih država članica EU, odnosno primjer specifičnosti dodjele potpore u okviru EU pravila i tumačenja umjetno stvorenih uvjeta po sličnom utvrđenom činjeničnom stanju, pri čemu se vezano za navod tužitelja da pojam umjetno stvoreni uvjeti nigdje nije definiran, može ponovno istaknuti stav Vrhovnog upravnog suda Republike Litve u predmetima eI-6829-821/2016, eI-6837-764/2016 i eI-6833-790/2016:
4.1.5. U odnosu na navode tužitelja o nezakonitom i nepravilnom radu Agencije i Ministarstva poljoprivrede, tuženik ističe kako tužitelj ničime nije dokazao nezakonit ili nepravilan rad Agencije, jer je ista donijela i Odluku o odbijanju zahtjeva za isplatu i raskinula Ugovor o dodjeli sredstava u skladu s ovlastima i odredbama propisanim u Provedbenoj uredbi o programu IPA, Sektorskom sporazumu, Uredbi i Pravilniku. Dakle, i Odluka o odbijanju zahtjeva za isplatu, kao i Izjava o raskidu ugovora su imale pravni temelj za donošenje te ne predstavljaju postupanje koje je suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene materijalnog prava. Drugim riječima, Agencija nije donijela nikakav akt koji nije bio propisan Pravilnikom i za koji tužitelj nije znao, jer su svi propisi bili javno objavljeni.
4.1.6. Osporava da bi tužitelj imao legitimna očekivanja u konkretnom slučaju kako to tvrdi i elaborira tijekom postupka. Tuženik ističe da tužitelj ne uzima mogućim da je s razlogom Pravilnikom propisana mogućnost Agencije da izda Odluku o odbijanju zahtjeva za isplatu ako utvrdi na temelju cjelokupne situacije da korisnik ne ispunjava uvjete propisane Pravilnikom i Sektorskim sporazumom, ali i mogućnost izdavanja odluke o povratu ukoliko u ex post kontroli nakon konačne isplate utvrdi da je tužitelj počinio nepravilnosti.
4.1.7. Ovaj sud je 13. studenoga 2024. odredio pripremno ročište i budući da su punomoćnici stranaka izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, sud je zaključio prethodni postupak, održao glavnu raspravu i potom je zaključio te zakazao ročište za objavu i uručenje presude (čl. 292.a. st. 1. i 2 . ZPP-a). Ovdje se ističe da je svaka strana u postupku ovlaštena predlagati sudu dokaze radi utvrđenja odlučnih činjenica, a u ovom slučaju, to niti jedna strana nije učinila, iz čega se izvodi zaključak da su obje strane smatrale da je predmet dovoljno raspravljen u svim činjeničnim aspektima predmetnog prijepora.
5. Predmet spora i pravna osnova
5.1. VTS u svojoj odluci navodi da je predmet spora isplata iznosa od 650.432,50 kn s osnove naknade štete koju tužitelj potražuje na ime izmakle koristi – neisplaćene poljoprivredne potpore, navodeći da se radi o šteti koju je tužitelj pretrpio nezakonitim i nepravilnim radom Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju tijekom odlučivanja o njegovom zahtjevu za dodjelu potpore koji je podnio prijavljujući se na Javni natječaj raspisan za provedbu mjere 302 „Diversifikacija i razvoj ruralnih gospodarskih aktivnosti unutar IPARD programa“ (dalje: Natječaj), odnosno Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske.
5.2. Iako je očito da tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje novčani iznos naveden u drugostupanjskoj odluci kako je to i navedeno pod opisom „predmeta spora“, ovaj sud primjećuje da drugostupanjski sud potpuno zanemaruje da je, povrh navedene pravne osnove (nezakoniti i nepravilan rad Agencije. pri čemu se ne potražuje samo izmakla korist već i obična šteta), tužitelj svoj zahtjev utemeljio i na drugoj pravnoj osnovi, točnije na naknadi štete zbog povrede legitimnih očekivanja. Osim toga i prvostupanjski sud je svoju odluku također zasnovao na toj pravnoj osnovi pa je VTS u svojoj odluci, prema mišljenju ovog suda, morao navesti zbog čega smatra da nisu (odnosno jesu) postojala legitimna očekivanja tužitelja.
5.3. Odredbom članka 5. ZPP-a propisano je da će sud svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke. U mjeri u kojoj je to potrebno, sud će omogućiti strankama da se izjasne o pravnim pitanjima spora. Samo kad je to tim zakonom određeno, sud je ovlašten odlučiti o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni. Sud ne može svoju odluku utemeljiti na pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti.
5.4. Odredbom članka 367.a. ZPP-a propisano je da ako drugostupanjski sud smatra da bi odluku trebalo donijeti na temelju pravne osnove koja se bitno razlikuje od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti, pozvat će stranke da se izjasne o takvoj pravnoj osnovi. Stranke se mogu o toj pravnoj osnovi izjasniti na sjednici vijeća, raspravi ili u podnesku u roku koji odredi sud, a koji ne može biti kraći od 15 dana. U mjeri u kojoj takva pravna osnova traži utvrđivanje novih činjenica i izvođenje novih dokaza, stranke se u svome očitovanju mogu na njih pozvati.
5.5. Ustavom Republike Hrvatske priznaje se da je ostvarivanje prava koja proizlaze iz pravne stečevine Europske unije jednako ostvarivanju prava koja proizlaze iz hrvatskog prava. Svi pravni akti i odluke koje je Republika Hrvatska prihvatila u institucijama Europske unije primjenjuju se u Republici Hrvatskoj u skladu s pravnom stečevinom Europske unije, a hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije. Domaći sudovi moraju odgovarajuće obrazložiti svoje presude i odluke kako bi ih stranke mogle razumjeti. Ta obveza predstavlja bitnu zaštitu od proizvoljnosti postupanja sudova, te je njezina temeljna svrha pokazati strankama da imaju mogućnost iznijeti svoja stajališta pred sudom tj. pravo da budu „saslušane“, kao i da stranke lakše prihvate donesenu presudu odnosno odluku (Taxquet protiv Belgije [VV], br. 926/05 od 16. studeni 2010.).
5.6. U skladu s odredbom članka 6. stavka 1. Konvencije, nacionalni sudovi imaju obvezu obrazložiti svoje odluke, što ne znači da moraju dati detaljan odgovor na svaki argument koji iznesu stranke u postupku, no u svakom slučaju dužnost je domaćeg suda da, kada se stranka poziva na pravo EU dade razlog zašto nije primijenio to pravo (Vidi: Baydar protiv Nizozemske, br. zahtjeva 55385/14, Harisch protiv Njemačke; zahtjev br. 50053/16, Sanofi Pasteurprotiv Francuske; zahtjev br. 25137/16 , Somorjai protiv Mađarske; zahtjev br. 60934/13, Spasov protiv Rumunjske; br. zahtjeva 27122/14 i Ullens de Schooten i Rezabek protiv Belgije; br. zahtjeva 3989/07).
5.7. Odnos hrvatskog zakona i Konvencije vidljiv je iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-119/2017 od 4. srpnja 2023. u kojoj se među ostalim navodi;
„…U nastavku postupka sud će, vodeći računa o valjanoj primjeni materijalnog prava, konkretno čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, koje je po svojoj pravnoj snazi iznad zakona, prvenstveno raspraviti odlučne činjenice i ocijeniti je li na tuženike prebačen prekomjeran individualni teret, a kao je pobliže obrazloženo u ovom rješenju te potom donijeti novu odluku…..“
5.8. Kako je već ranije istaknuto, a na ovom mjestu vrijedi ponoviti, Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno je pravo vlasništva (čl. 48. Ustava), a u tom kontekstu valja istaknuti da je Ustavni sud Republike Hrvatske koji jamči poštivanje i primjenu Ustava, u svojoj praksi prepoznao pojam legitimnih očekivanja, primjenjujući pri tom praksu ESLP, te je na temelju nje razvijao svoju praksu. Još 2000. Ustavni sud tako je tumačeći pojam legitimnih očekivanja u kontekstu primjene načela vladavine prava naveo:
"Načelo vladavine prava bit će poštivano samo u slučaju ako zakonske odredbe budu dovoljno određene i prema onima na koje se odnose, kako u pogledu njihovih prava i obveza, tako i u pogledu postupka u kojem se o tim pravima i obvezama odlučuje, a posljedice koje će izazvati u konkretnom slučaju primjerene legitimnim očekivanjima stranaka na koje se primjenjuju."(Vidi; odluku Ustavnog suda RH broj: U-I/659/1994 od 15. ožujka 2000.).
5.9. Potonje se navodi jer je prvostupanjski sud našao da u predmetnom slučaju tužitelj nema pravo na isplatu utuženog iznosa po osnovi nezakonitog i nepravilnog rada Agencije i Ministarstva poljoprivrede, već na temelju legitimnih očekivanja kako je i obrazloženo u ukinutoj prvostupanjskoj odluci. Pri tom sud prihvaća argumente tuženika da je Odluka o odbijanju zahtjeva za isplatu, kao i Izjava o raskidu ugovora zasnovana na tumačenju Pravilnika i drugih mjerodavnih propisa, pa ne postoji protupravnost.
6. Legitimno očekivanje
6.1. Načelo legitimnih očekivanja prema Sudu Europske unije svrstano je pod opće pravno načelo - ono čija se uloga ističe u rješavanju spornih pitanja za koje ne postoji pravna norma. Konvencija ne sadrži odredbu o zaštiti legitimnih očekivanja, međutim, ona je u praksi utvrđena na način da se pod određenim pretpostavkama ta očekivanja imaju smatrati imovinom koja je pod zaštitom članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
6.2. Razvoj doktrine legitimnih očekivanja profilirao je stajalište da država mora izvršavati svoja obećanja, jer je u protivnom njezino ponašanje nemoralno. Kako se od svakoga, očekuje da „drži do svoje riječi“, isto vrijedi i za državu i njezina tijela, čak i ako obećanje ili ustaljena praksa odstupa od propisa. Kad je u pitanju Hrvatska, načelo/doktrina legitimnih očekivanja prisutno je u judikaturi Ustavnog suda Republike Hrvatske, neovisno o tome što ono ne postoji kao legislativni pojam. Isto vrijedi i za Vrhovni sud Republike Hrvatske i Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Kako načelo legitimnih očekivanja nije izričito propisano, ključno je pozivanje na judikaturu ESLJP- a koji u svojim odlukama određuju standarde i pravila za zaštitu navedenog načela.
6.3. Postoje li u konkretnoj situaciji legitimna očekivanja, ocjenjuje sud u svakoj pojedinoj situaciji cijeneći okolnosti pojedinog slučaja, što je ovaj sud i činio pa se na ovom mjestu ostaje kod ranijeg obrazloženja bez namjere da se „teoretizira“ odnosno ponavlja već istaknute navode. Dakle, članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju pojam vlasništva (njegovu imovinsku narav) definira na bitno drugačiji način od domaćeg zakonodavstva, odnosno puno šire pa se pod pojmom vlasništva točnije imovine, u konvencijskom smislu podrazumijevaju osim pokretne i nepokretne imovine i sve ono što predstavlja određeno imovinsko pravo.
6.4. Ovaj sud je stava (pozivom na ranije argumente i utvrđeno činjenično stanje), da je u ovom slučaju došlo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. te je miješanje u imovinu kojim je povrijeđeno legitimno očekivanje tužitelja. To legitimno očekivanje bilo je dovoljno ustanovljeno (provedivo).
6.5. Miješanje u imovinu tužitelja, prema ocijeni ovog suda nije bilo razmjerno, jer tužitelj svojim postupanjem ni na koji način nije pridonio konačnoj negativnoj odluci, bilo dostavljanjem netočnih podataka ili na drugi način mala fide. S druge strane, postupanje državnih vlasti bilo je suprotno načelu dobrog upravljanja. Provodeći test proporcionalnosti sud stoga zaključuje da opći interes u konkretnom slučaju ne preteže nad pojedinačnim.
6.6. Važno je istaknuti da je u predmetnom slučaju sud utvrdio više osnova na kojima je tužitelj opravdano zasnovao legitimno očekivanje i to;
- ustaljena praksa odnosno postupanje Agencije koje odstupa od ranijeg postupanja,
- obećanje javnopravnog tijela te
- sklopljeni ugovor (koji je tužitelj uredno izvršavao).
6.7. Svaka od navedenih osnova zasebno bi bila valjan temelj za stvaranje legitimnih očekivanja, a ovdje su one čak i kumulirane. Moglo bi se stoga zaključiti da se radi o očitom primjeru povrede „legitimnih očekivanja“. Naime, ako je Agencija smatrala da tužitelj nema pravo na isplatu sredstava, onda nije smjela donijeti Odluku o dodjeli sredstava, niti je smjela s tužiteljem sklopiti Ugovor (pozitivne odluke). Također, ponovo se ističe da je Agencija od samog početka imala sve informacije, jer tužitelj nije ništa promijenio u svojem projektu od trenutka podnošenja prijave pa do završetka projekta te je bila vrlo dobro upoznata sa svim činjenicama koje se tiču vlasništva susjednih nekretnina te „vlasničkom strukturom“ tužitelja.
6.8. Sud navedenu činjenicu utvrđuje iz toga što je tužitelj prije donošenja Odluke o dodjeli IPARD sredstava Agenciji dostavio:
a. izvadak iz sudskog registra, iz kojeg je vidljivo da je EH 100 % imatelj svih udjela tužitelja
b. zemljišno knjižne izvatke kao dokaz vlasništva iz kojih je vidljivo da se radi o susjednim nekretninama PH i tužitelja
c. rješenja o uvjetima građenja, iz kojeg je vidljiv položaj i kuća koja se izgradila d. ugovor s izvođačima iz kojeg je vidljivo da isti izvođač gradi iste.
e. sve ostale isprave iz kojih je jasan slijed postupaka tužitelja.
Te navode tužitelja, tuženik nije osporio, pa sud tvrdnje tužitelja o tome koju je dokumentaciju dostavio, smatra nespornim.
6.9. U namjeri da dozna može li se upustiti u predmetni poslovni pothvat i hoće li dobiti sufinanciranje, EH je angažirao ovlaštene savjetnike za EU fondove, društvo Georg koje je više puta usmeno provjerilo može li se tužitelj javiti na natječaj i dobilo pozitivne odgovore. Nakon što je tužitelj zatražio i ishodio službeno očitovanje Ministarstva da korisnik po natječaju može biti društvo čiji je jedini član već korisnik potpora (obećanje javnopravnog tijela) te nakon što je u cijelosti ispunio složenu višefaznu proceduru IPARD natječaja u kojem su nakon izvršenih kontrola na licu mjesta (nesporno) i raznih provjera u njegovu korist donesene pozitivne odluke, rješenja, sklopljen ugovor, nadležna tijela su tek kod isplate promijenila svoju dotadašnju ustaljenu praksu i stav o tome tko može biti korisnikom natječaja (ustaljena praksa, odnosno postupanje).
6.10. Tužitelj je podnio zahtjev za isplatom sredstava na temelju Ugovora koji je nesporno uredno izvršavao te je u pravu kada tvrdi da je u razdoblju od podnošenja prijave pa do donošenja Odluke, koje je trajalo više od 16 mjeseci, nadležno tijelo moglo i trebalo ustanoviti eventualno “umjetno stvorene uvjete”, a ne tek prilikom obrade Zahtjeva za isplatu sredstava.
6.11. Sud prihvaća navode tužitelja da ne bi ni započeo s predmetnim ulaganjem da nije bilo donošenja pozitivnih odluka od strane Agencije, koje su potkrijepljene pozitivnim izvješčima o obavljenim kontrolama (list 1226-1237) te je na osnovu toga donesena Odluka o dodjeli IPARD sredstava. Ti navodi su prihvaćeni jer proizlaze iz elementarne logike i pravila iskustva koje ovaj sud, po prirodi stvari ima, jer je specijaliziran za trgovačke sporove u kojima su stranke uglavnom poduzetnici.
6.12. Sažimajući činjenično stanje koje tuženik nije doveo u sumnju argumentima odnosno dokazima, sud utvrđuje da se od podnošenja prijave znalo da je:
- EH 100 % imatelj udjela u tužitelju čiji je kapital 20.000,00 kn te da tužitelj planira graditi vilu za najam čija vrijednost izgradnje premašuje 200.000,00 EUR,
- EH bio vlasnik obje zemljišno knjižne čestice, ali da je prenio tužitelju stvarno pravo građenja na jednoj od čestica te se radi se o susjednim parcelama koje imaju zajednički put, te je isti projektant i izvođač.
6.13. Posebno se ističe da je tužitelj dokazao u postupku da je ustaljena praksa bila da su se isplaćivale potpore korisnicima koji su međusobno povezani kroz vlasničku strukturu (Pregled korisnika IPARD sredstava 04.01.2017.).
7. O protupravnosti
7.1. Drugostupanjski sud je u svom obrazloženju naveo da prvostupanjski sud nije uopće ocjenjivao da li u konkretnom slučaju postoji protupravnost u postupanju javnopravnih tijela pa je iz tog razloga, među ostalim, ukinuo prvostupanjsku odluku.
7.2. Kako je ovaj sud usvajanje tužbenog zahtjeva utemeljio na pravnoj osnovi, povredi legitimnih očekivanja, protupravnost odnosno njen izostanak, nisu bili od utjecaja na ishod spora, pa se prvostupanjski sud time nije posebno niti pozabavio. Valja navesti da je VTS u svojim odlukama zahtjeve za naknadu štete protiv države u slučaju nastanka legitimnih očekivanja odbijao upravo zbog „izostanka protupravnosti“, što prema mišljenju ovog suda nije usklađeno s judikaturom ESLJP, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske.
7.3. Budući da se ovaj sud već ranije referirao na praksu ESLJP, na ovom mjestu valja izdvojiti odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz koje jasno proizlazi da protupravnost nije nužna pretpostavka dosude štete po osnovi legitimnih očekivanja. U odluci Rev-2321/2018 od 19. svibnja 2020. navodi se:
„Stoga, radi uspostavljanja pravedne ravnoteže između općih i javnih interesa zajednice i narušenih prava pojedinaca, i u slučaju izostanka protupravnosti u postupanju tuženice kao zakonodavca, postoji njena odgovornost za štetu koja je u konkretnom slučaju nastala tužitelju povredom njegovih legitimnih očekivanja.“
7.4. Da protupravnost nije nužna za ocjenu suda da se radi o povredi legitimnih očekivanja, proizlazi i iz Rješenja Ustavnog suda broj: U-I-5612/2011 i dr. od 23. siječnja 2013. Predmet ustavnosudske ocjene bio je Zakon o javnim ovršiteljima i Zakon o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima. U konkretnom slučaju postojala je zakonodavčeva obveza da uspostavi ravnotežu između općih ili javnih interesa zajednice i zaštite prava pojedinaca – imenovanih javnih ovršitelja, kojima je taj isti zakonodavac prethodno priznao profesionalni položaj i zaposlenje, namećući im istodobno i obveze vezane uz službu javnog ovršiteljstva koje su zahtijevale znatna financijska ulaganja. U bitnome je obrazloženo da je riječ o povredi legitimnih očekivanja zasnovanim na valjanim pravnim aktima države te o povjerenju pojedinaca u državne institucije i pravo koje one stvaraju.
8. Ocjena o osnovanosti tužbenih zahtjeva
8.1. Nakon provedenog dokaznog postupka, cijeneći dokaze zasebno i u njihovoj ukupnosti (čl. 8 ZPP-a) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan za iznos od 86.327,23 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2017. pa do isplate.
8.2. Kako je tužitelj utužio iznos od 87.331,67 eur, a u podnesku od 27. rujna 2024. potražuje iznos od 86.327,23 eur, sud utvrđuje da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 1.004,44 eur, što je sud utvrdio rješenjem u skladu s odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a.
8.3. Tuženik se neosnovano umiješao u imovinu tužitelja donošenjem Odluke o odbijanju zahtjeva od 30. prosinca 2016. koju je tužitelj zaprimio 20. siječnja 2017. te u konačnici izjavom o raskidu ugovora od 23. ožujka 2017. Tužitelj je stvorio legitimna očekivanja na temelju kojih osnovano potražuje pravičnu naknadu i „stvarni“ gubitak koji premašuje vrijednost faktične intervencije u vlasništvo odnosno imovinu (Gashi protiv Hrvatske).
8.4. Tužitelj osnovano potražuje iznos od 86.327,23 eur koji predstavlja zbroj neisplaćenog iznosa potpore (565.432,50 kuna) te troškove savjetnika, konzultanta za IPARD projekt koji su bili nužni za podnošenje prijave te postupak vezan uz dodjelu i isplatu potpore (85.000,00 kuna), ukupno dosuđenih. Kako tužitelju nisu isplaćena Ugovorom predviđena sredstva u visini od 565.432,50 kn, tužitelj je morao iznos kredita od 565.432,50 kuna banci vratiti iz vlastitih sredstava, te mu je na taj način nanesena izravna imovinska šteta u vidu umanjenja vlastite imovine. Savjetnički troškovi su također bili nužni radi složene procedure koju je tužitelj morao zadovoljiti kako bi ishodio isplatu predmetne potpore
8.5. Povrh glavnice, valjalo je dosuditi i zatezne kamate na dosuđeni iznos od 86.327,23 eur u skladu s odredbom članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a, a koja kamata teče od 21. siječnja 2017. To iz razloga što je tužitelj 20. siječnja 2017. zaprimio Odluku o odbijanju zahtjeva za isplatu (miješanje u imovinu), te stoga zatezna kamata prema stavu ovog suda počinje teći idućeg dana od navedenog miješanja.
9. Troškovi postupka
9.1. Odluku o parničnom trošku sud je donio temeljem odredbe čl. 154. st.1. i 155. st 1. ZPP-a. Budući da je tužitelj gotovo u cijelosti uspio u sporu, tuženik mu je dužan naknaditi parnični trošak, a koji se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14. i 107/15) odnosno Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 91/04., 37/05., 59/07., 148/09., 142/12., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23.).
9.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1. Tarife), zastupanja na četiri ročišta (Tbr. 9/1. Tarife), sastav dva obrazložena podneska od 15.9.2020. i 21.2. 2022. (Tbr. 8/1. Tarife), svaka radnja u iznosu od 873,32 eur sve uvećano za PDV 25%, ukupno 7.641,55, eur. Tome valja pribrojati trošak sastava odgovora na žalbu, podneska od 27.9.2024. te zastupanja na ročištu od 14.10.2024. i 13.11.2024., svaka radnja u iznosu od 1.326,00 eur uvećano za PDV 25 %, ukupno 6.630,00 eur .
9.3. Kad se tome pridoda trošak sudske pristojbe prema Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18.) na presudu u iznosu od 663,61 eur te pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 165,90 eur, zajedno iznosi priznatih 15.101,06 eur. 10. Slijedom navedenih utvrđenja, valjalo je odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 13. siječnja 2025.
SUDAC:
Iva Buljan
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove odluke. Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
