REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-2430/2020-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 8/II, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d. u Zagrebu, Radnička cesta 54, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 27.studenoga 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužitelja Srđana Kalebote, odvjetnika u Splitu, i zamjenice punomoćnika tuženika Silvije Tasić, odvjetnice u Splitu, na ročištu za objavu i uručenje presude 13.siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 216-307/2005 od 11.8.2005. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 117.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata zaračunava na kredit u kunskoj protuvrijednosti 117.000,00 CHF, kako je protuvrijednost mjesečnog anuiteta u valuti 656,98 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom odlukom o kamatnim stopama banke, u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d., na dan dospijeća, u dijelu u kojem se kamate plaćaju u skladu sa stavkom II. Ugovora o kreditu.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 216-307/2005 od 11.8.2005. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu u slučaju promjene situacije na tržištu sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., i da korisnik kredita izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, u roku 15 dana, isplati iznos od 19.182,06 EUR (slovima: devetnaest tisuća stotinu osamdeset dva eura šest centi) sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.prosinca 2007., od 1.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to kako slijedi:

na iznos

od

30.9.2005.

2,70 EUR

31.10.2005.

2,75 EUR

2.12.2005.

1,98 EUR

2.1.2006.

0,85 EUR

6.4.2007.

0,01 EUR

7.5.2007.

0,01 EUR

6.6.2007.

0,01 EUR

6.7.2007.

0,01 EUR

6.8.2007.

0,01 EUR

6.9.2007.

0,01 EUR

1.10.2007.

14,75 EUR

2.11.2007.

14,70 EUR

3.12.2007.

14,80 EUR

2.1.2008.

14,86 EUR

1.2.2008.

15,14 EUR

29.2.2008.

15,24 EUR

31.3.2008.

54,46 EUR

30.4.2008.

53,12 EUR

2.6.2008.

52,59 EUR

30.6.2008.

53,24 EUR

31.7.2008.

52,28 EUR

1.9.2008.

52,33 EUR

1.10.2008.

53,05 EUR

31.10.2008.

66,87 EUR

2.12.2008.

55,03 EUR

31.12.2008.

82,25 EUR

2.2.2009.

87,07 EUR

2.3.2009.

89,25 EUR

31.3.2009.

83,24 EUR

30.4.2009.

84,40 EUR

1.6.2009.

75,22 EUR

30.6.2009.

68,46 EUR

31.7.2009.

70,26 EUR

31.8.2009.

73,81 EUR

30.9.2009.

73,51 EUR

2.11.2009.

69,91 EUR

30.11.2009.

76,67 EUR

31.12.2009.

82,09 EUR

1.2.2010.

89,79 EUR

1.3.2010.

88,02 EUR

7.4.2010.

97,92 EUR

3.5.2010.

96,62 EUR

31.5.2010.

100,36 EUR

30.6.2010.

133,83 EUR

2.8.2010.

126,94 EUR

1.9.2010.

153,86 EUR

1.10.2010.

139,75 EUR

2.11.2010.

129,02 EUR

30.11.2010.

153,71 EUR

5.1.2011.

166,40 EUR

2.2.2011.

154,55 EUR

2.3.2011.

156,43 EUR

31.3.2011.

150,18 EUR

3.5.2011.

151,79 EUR

31.5.2011.

193,15 EUR

30.6.2011.

197,16 EUR

1.8.2011.

231,58 EUR

2.9.2011.

233,21 EUR

3.10.2011.

194,43 EUR

2.11.2011.

170,62 EUR

1.12.2011.

207,76 EUR

2.1.2012.

216,78 EUR

1.2.2012.

225,13 EUR

1.3.2012.

225,41 EUR

2.4.2012.

220,44 EUR

2.5.2012.

222,02 EUR

1.6.2012.

225,42 EUR

2.7.2012.

222,50 EUR

1.8.2012.

222,06 EUR

3.9.2012.

218,66 EUR

1.10.2012.

213,24 EUR

2.11.2012.

219,74 EUR

3.12.2012.

222,83 EUR

2.1.2013.

221,71 EUR

1.2.2013.

210,23 EUR

1.3.2013.

217,98 EUR

2.4.2013.

220,81 EUR

2.5.2013.

216,57 EUR

1.6.2013.

206,26 EUR

1.7.2013.

200,62 EUR

1.8.2013.

205,54 EUR

2.9.2013.

210,20 EUR

1.10.2013.

219,43 EUR

4.11.2013.

177,23 EUR

2.12.2013.

180,26 EUR

2.1.2014.

181,45 EUR

3.2.2014.

135,01 EUR

3.3.2014.

137,99 EUR

1.4.2014.

136,58 EUR

2.5.2014.

133,13 EUR

2.6.2014.

132,52 EUR

30.6.2014.

133,10 EUR

1.8.2014.

136,60 EUR

2.9.2014.

139,55 EUR

1.10.2014.

140,36 EUR

31.10.2014.

143,80 EUR

1.12.2014.

146,01 EUR

2.1.2015.

144,20 EUR

2.2.2015.

145,07 EUR

2.3.2015.

145,07 EUR

1.4.2015.

145,07 EUR

4.5.2015.

145,07 EUR

1.6.2015.

145,07 EUR

1.7.2015.

145,07 EUR

3.8.2015.

145,07 EUR

1.9.2015.

145,07 EUR

30.9.2015.

5.916,11 EUR

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.076,26 EUR (slovima:tri tisuće sedamdeset šest eura dvadeset šest centi) sa zateznom kamatom od 13.siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 20.svibnja 2019. navodi se da je tužiteljica 11.kolovoza 2005. s tuženikom kao kreditorom, zaključila Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) broj: 216-307/2005 temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 117.000,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika, dok su dana 7.siječnja 2016. sklopili Aneks tom ugovoru. Tuženik je u navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 2. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu je kredita, u čl. 3. Ugovora, vezao uz ovu valutu te je u čl. 3. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,60 % godišnje ugovorivši u čl. 6. Ugovora da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika („odlukom kreditora") bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje:ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice. Zbog ovakvog protupravnog postupanja Banke-tuženika, protiv tuženika je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem P-1401/2012. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je 13.lipnja 2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod posl. brojem Pž-7129/2013-4, u točki II. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-14012012, kojom se utvrđuje da je Addiko bank d.d. (kao petotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012, kojom se utvrđuje da je tuženik Addiko bank d.d (kap petotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.listopada 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica se prije podnošenja tužbe obratila tuženiku radi dostave dokumentacije bez koje ne može postaviti konkretni tužbeni zahtjev za isplatom, ali je tuženik to odbio.

1.1. Slijedom navedenog, kod činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužiteljica ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, i pravni interes da sud prije svega donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da u roku 15 dana dostaviti u spis dokumentaciju potrebnu za provođenje financijskog vještačenja i postavljanja konkretnog zahtjeva za isplatom novčanog iznosa.

1.2. Nakon pribave dokumentacije i financijskog vještačenja, tužiteljica će urediti tužbeni zahtjev, kojim predlaže da sud donese presudu kojom će:

-pod točkom I. utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 216-307/2005 od 11.8.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 117.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata zaračunava na kredit u kunskoj protuvrijednosti 117.000,00 CHF, kako je protuvrijednost mjesečnog anuiteta u valuti 656,98 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom odlukom o kamatnim stopama banke, u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d., na dan dospijeća, u dijelu u kojem se kamate plaćaju u skladu sa stavkom II. Ugovora o kreditu,

-pod točkom II. utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 216-307/2005 od 11.8.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu u slučaju promjene situacije na tržištu sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., i da korisnik kredita izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune,

-pod točkom III. naložiti tuženiku da tužiteljici u roku 15 dana isplati iznos koji će tužiteljica specificirati nakon financijskog vještačenja sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče od dospijeća do isplate,

-pod točkom IV. naložiti tuženiku da u roku 15 dana naknadi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

1.3.Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 19.studenoga 2024. uredila tužbeni zahtjev pod točkom III. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 19.182,06 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen. Tuženik je prigovorio da bi su u ovom slučaju radilo o preinaci tužbe kojoj se tuženik protivi.

2. Rješenjem od 22.siječnja 2020. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do okončanja oglednog postupka broj Gos 1/19 koji se vodi pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, koji je nastavljen rješenjem od 6.srpnja 2020.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, osporavajući osnovu i visinu, kao i navode tužbe, ističe prigovor zastare, te predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan uz osudu tužiteljice na naknadu troškova postupka. Tuženik osporava pravni interes tužiteljice za podnošenje kondemnatorne tužbe jer je tužiteljica pristala na konverziju kredita na način da je s tuženikom 7.siječnja 2016.sklopila Aneks Ugovora o kreditu, a kojim je došlo i do izmjene kamatne stope. Time je i otpala eventualna ništenost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pod uvjetom da je i postojala, smatrajući da se presuda donesena u sporu radi kolektivnih prava i interesa ne može primijeniti u ovom postupku. Nadalje, tuženik se poziva na utvrđenja iz postupka Gos-1/2019, kao i na brojne odluke županijskih sudova u RH i Europskog suda.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom dopisa radi dostave dokumentacije od 9.siječnja 2019. i odgovora tuženika na taj dopis, Ugovora o kreditu broj 216-307/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini zaključenog 11.kolovoza 2005., solemniziranog od strane javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita pod brojem OU- 544/2005 dana 16.kolovoza 2005., specifikacije isplate kredita, Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 216-307/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini zaključenog 7.siječnja 2016., solemniziranog od strane javnog bilježnika Zrinke Milić-Štrkalj iz Splita pod brojem OV-382/2016 dana 12.siječnja 2016., otplatnog plana od 23.listopada 2014., pregleda promjena kamatnih stopa od 23.listopada 2014., prometa po kreditu, obavijesti o provedenoj konverziji, specifikacija uplata, zahtjeva za kreditom od 8.kolovoza 2005., zapisnika od 10.kolovoza 2005., izjave VJV od 24.kolovoza 2020. ovjerene u potpisu od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OV-5477/2020 dana 24.kolovoza 2020.,pregleda prometa za tužiteljicu po predmetnom kreditu, prvog otplatnog plana, financijskim vještačenjem po stalnom sudskoj vještakinji Ines Lozić pri Centru za vještačenja d.o.o. i dopunskim vještačenjem po sudskoj vještakinji Ines Lozić, i saslušanjem tužiteljice.

5.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

6.Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, kao i isplata iznosa koji je tužiteljica pretplatila na ime ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, uključujući i razliku u obračunu glavnice prilikom konverzije.

6.1. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući da su parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je predmetni kredit konvertiran u eurski, pa tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe.

7. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 11.kolovoza 2005. Ugovor o kreditu broj: 216-307/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini zaključenog 11.kolovoza 2005., solemniziranog od strane javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita pod brojem OU-544/2005 dana 16.kolovoza 2005., kojim je tuženik- banka odobrila tužiteljici kao korisniku iznos kredita od 117.000,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za devize na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana (čl.2.Ugovora), da se sva plaćanja obveza zasnovanih na ugovoru, uključujući kamate i mjesečne anuitete, izvršavaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća odnosno dana plaćanja (čl.3. Ugovora) uz obvezu tužiteljice na otplatu u mjesečnim anuitetima od 656,98 CHF (čl.3. Ugovora). Isto tako nije sporno da je u čl.6. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva na način da utvrđuje se odlukom tuženika kao kreditora. Dakle, nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, kao i da je dolazilo do promjene kamatne stope. Nadalje, između strankama nije sporno da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. zaključili Dodatak/Aneks ugovora o kreditu dana 7. siječnja 2016., tako da je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kojim Dodatkom su utvrdili da preostala neotplaćena glavnica kredita nakon konverzije valute na dan 3.veljače 2016. iznosi 58.092,06 EUR, da je utvrđen iznos preplate od 7.496,37 kn, a za koji iznos preplate je ugovoreno da će se iskoristiti za namirenje budućih anuiteta koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka.

8. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.

9.Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 11.kolovoza 2005.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

10. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

12.Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

13.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

15.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

16.Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo Splitska banka d.d. kao petotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora petootuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotuženika.

17.U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužiteljicu, odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužiteljica i poziva u tužbi.

18. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19.Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe čl. 2., 3. i 6. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

20. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

21. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu ne može nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a.

22. Neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s tužiteljicom sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK) tužiteljica više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

22.1. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl.19.c t.6. ZIDZOPK, na način kako to nalaže zakon. Stoga tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema odlukama banke. Svrha navedenog ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim (ŽS u Rijeci, posl.br.Gž-42/2024 od 16.travnja 2024.).

23. Na temelju svih naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl. 2., 3. i 6. predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa odlučeno kao u izreci ove presude pod točkama I. i II. 24. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

24.1. Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

24.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

24.3.Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 20.svibnja 2019. znači da računajući od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

25. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Tuženik je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka BJ, ali je naknado odustao od izvođenja tog dokaza.

25.1. Sud je odbio prijedlog radi izvođenja dokaza saslušanjem javne bilježnice Zoje Puljiz, koja je solemenizirala predmetni ugovor o kreditu, budući da je izvođenje tog dokaza postalo nemoguće zbog smrti imenovane javne bilježnice.

26.Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, koja u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu sklopila jer su joj trebala novčana sredstva za rješavanje stambenog pitanja odnosno kupnje stana. Prije sklapanja predmetnog ugovora raspitivala se o uvjetima kredita i u drugim bankama, a tuženiku se obratila upravo jer se najviše reklamirao i imao je povoljne kamatne stope. U banku je došla s namjerom da digne kredit u eurima, ali nakon dostavljene dokumentacije o ostvarenim prihodima, rečeno joj je da ne ispunjava uvjet za kredit u eurima, ali da ispunjava uvjete za kredit u valuti CHF. U banci su je uvjeravali da je takva vrsta kredita u cijelosti legitimna, da nije rizična, da ga svi uzimaju, da je povoljan, te se s povjerenjem u banku odlučila na sklapanje ugovora o kreditu. Tekst ugovora u obliku šprance pripremila je banka, isti je tužiteljica prije potpisivanja pročitala, te otišla u javnog bilježnika na ovjeru ugovora. Neposredno prije sklapanja ugovora o kreditu nitko je od zaposlenika tuženika nije upozoravao na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno kako bi se ona trebala mijenjati, niti na rizik ugovaranja kredita čija se otplata veže za valutu CHF. Upravo suprotno, u banci joj je rečeno da nema nikakvog rizika za ovaj kredit, da se radi o stabilnoj valuti, te da je tako desetljećima, iako je tužiteljica logički znala da će povećanje tečaja utjecati na povećanje mjesečne rate. Nakon početka otplate kredita rata je jedno vrijeme bila ista, nakon čega je počela rasti sa 3.000,00 kn/389,17 EUR do 4.800,00 kn/637,07 EUR, tako da bi cijela plaća otišla na ratu kredita. Od banke je dobila dopis da se kamatna stopa mijenja zbog promjena na tržištu kapitala, te nikakvih konkretnih i detaljnijih objašnjena od banke nije bilo. Kada se odlazila osobno raspitivati u banku, rečeno joj je da rastom tečaja raste i rata, te da je to i potpisala. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila je zaposlenica u pravnoj osobi, nije bila obrtnik niti je u svom vlasništvu imala udjele ili trgovačka društva, a predmetni stan koristi isključivo za stanovanje i nije ga iznajmljivala. Prihvatila je ponuđenu konverziju nadajući se da će rata biti povoljnija, banka joj je dostavila otplatni plan, i nakon toga je bilo lakše. Naime, smanjena je mjesečna rata, dok je prethodno prije konverzije bila zabrinuta za egzistenciju jer su rate svaki dan bile sve veće. Banka je sastavila tekst aneksa ugovora o kreditu, te tužiteljici pri tom nisu data nikakva posebna objašnjenja. Navedeni kredit još uvijek otplaćuje, s tim da je isti više puta refinancirala; trenutno je isti pretvorila u kunski kredit kod OTP banke d.d., te je preostalo još nekih 6 godina za otplatu. Upitana da li je prije sklapala ugovore o kreditu i u kojoj valuti, tužiteljica navodi da nije, da je po struci ekonomist turističkog smjera, a u jednoj banci je radila tek tri godine od 2010.-2013.

27.U odnosu na status tužiteljice kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je stana za tužiteljicu i njenu obitelji, kako to tužiteljica navodi u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošila novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga, tužiteljicu se ima smatrati potrošačem.

28.Tuženik osporava pravo tužiteljici na obeštećenje zbog činjenice da je pristala na sklapanje Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, pozivom na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., što je u cijelosti neutemeljeno. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

29.Što se tiče visine zahtjeva, ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskoj vještakinji financijske struke Ines Lozić pri Centru za vještačenja d.o.o, kao i dopunom tog vještačenja, na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi, a sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

29.1. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja Ines Lozić navodi da je temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije, a pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužiteljice utvrdila pretplate kako slijedi. Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije 30.rujna 2015. iznosi ukupno 5.469,90 EUR (41.212,96 kn). Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije 30.rujna 2015. iznosi ukupno 7.796,05 EUR (58.739,34 kn). Temeljem prethodno navedenog ukupno potraživanje tužiteljice po predmetnom kreditu iznosi 13.265,95 EUR odnosno zbroj ukupno više plaćenog iznosi 99.952,30 kn. Izračunom konverzije utvrđena je glavnica u iznosu 58.092,06 EUR, što je preračunato iznosilo 443.755,49 kn. Pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu na štetu tužitelja preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 30.rujna 2015. bi bila manja za 5.916,11 EUR (44.574,94 kn), te bi iznosila 399.180,55 kn. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužiteljice, te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. Aneksom uz Ugovor kojim je provedena konverzija utvrđena je preplata tužiteljice na dan 30.rujna 2015. u iznosu 981,35 EUR (7.496,37 kn). Prilikom izračuna konverzije su uzete sve uplate tužiteljice te primijenjene na simulirani otplatni plan kao da je kredit početno odobren u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom i tečajem dok je tužbeni zahtjev u odnosu na više plaćene iznose zbog promjene tečaja CHF i rasta kamatne stope. Stoga, i konverzija i preplate tužiteljice po tužbenom zahtjevu polaze od istih stvarnih uplata tužiteljice, ali je različita pretpostavka izračuna konverzije od strane tuženika u odnosu na potraživanja tužiteljice postavljenih tužbenim zahtjevom.

29.2. U pisanoj dopuni nalaz i mišljenja, sudska vještakinja Ines Lozić očitovala se na primjedbe tužiteljice i tuženika, kako slijedi:

-u odnosu na navod tuženika kako je vještakinja koristila pogrešan tečaj, vještakinja se očituje da je koristila podatke tuženika iskazane u dokumentu Pregled prometa za klijenta (stranica u spisu 910-923), odnosno vještakinja je koristila datume podmirenja pojedine obveze upravo na način kako je to sam tuženik iskazao,

-vještakinja napominje da spisu prileži dokument tuženika Specifikacija uplata, ali iz tog dokumenta nije razvidno na što bi se uplate odnosile, a iste mogu biti u odnosu na anuitete po kreditu, zatezne kamate, troškove, naknade i slično, pa je vještakinja koristila datume navedene u dokumentu tuženika,

-u odnosu na primjenu kamatne stope od 3,23% za razdoblje nakon 01.01.2014.g. na početni otplatni plan vještak citira zapisnik suda da se utvrdi po danima preplata, (više plaćeno) po kamati i po valuti, po mjesecima, tako i u ukupnom zbroju, sve uspoređujući kredit sa početnom kamatnom stopom i početnim tečajem, u kunama, sa stvarno plaćanim iznosima u kunama u konkretnom kreditu,

- kod izračuna do 31.prosinca 2013. primjenjuje kao referentnu početnu kamatnu stopu, a od 1.1.2014. godine primjenjuje kao referentnu kamatu od 3,23% kao zakonom propisanu, dakle zakonitu kamatnu stopu…“

-iz prethodno navedenog razvidno je da predmet vještačenja nisu bila razdoblja kada je tužiteljica manje plaćala bilo zbog niže kamatne stope ili nižeg tečaja, kao i da nije razvidno da bi tuženik na ročištu od 12.12.2022.g predlagao takav zadatak vještaku,

- opreza radi, vještakinja u nastavku u Tabeli 1.a daje izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene kamatne stope i tečaja (na više i niže) u odnosu na kamatnu stopu i tečaj koji su početno vrijedili te u odnosu na primjenu zakonske kamatne stope od 3,23% nakon 01.01.2014.,

- da bi ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije iznose 13.265,95 EUR, od kojeg iznosa je tužiteljica preplatila na ime promjene kamatne stope iznos od 5.469,91 EUR, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 7.796,04 EUR,

- da ukupan iznos koji je tužiteljica manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 606,51 EUR. 30. S obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke, to tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećena izvršenom konverzijom. Naime, tužiteljica ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a koji iznosi predstavljaju razliku između ukupnog iznosa koji bi joj pripao po osnovi ništetnosti odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je tužiteljici kao potrošaču tuženik kao banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl.19.c.ZID ZPK. Upravo postojanje takve razlike proizlazi iz provedenog financijskog vještačenja, te sud nedvojbeno zaključuje da tužiteljica nije u potpunosti obeštećena zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu, odnosno izvršenom konverzijom. Iz nalaza i mišljenja vještaka za financije proizlazi da je tužiteljica na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi do 30. rujna 2015. pretplatila iznos od 13.265,95 EUR, od čega na ime promjene kamatne stope iznos od 5.469,90 EUR, i zbog rasta tečaja iznos od 7.796,05 EUR. Izračunom konverzije od strane tuženika utvrđena je nedospjela glavnica u iznosu 58.092,06 EUR. Pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu na štetu tužiteljice, preostala nedospjela glavnica tužiteljice na dan 30.rujna 2015. bi bila manja za 5.916,11 EUR (44.574,94 kn), te bi iznosila 399.180,55 kn, za razliku od glavnice utvrđene u konverziji. Dakle, iz financijskog vještačenja nedvojbeno proizlazi da tužiteljica provedenom konverzijom ugovora o kreditu nije obeštećena odnosno da konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka. Naime, tužiteljica je pretplatila iznos od 13.265,95 EUR na ime ništetnih odredbi ugovora i pravilnim izračunom konverzije glavnica je tužiteljici treba biti manja za iznos od 5.916,11 EUR, ili sveukupno zbrojeno tuženik je u obvezi tužiteljici isplatiti ukupan iznos od 19.182,06 EUR. 31.Tužiteljica je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 19.studenoga 2024. uredila tužbeni zahtjev pod točkom III. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 19.182,06 EUR na ime pretplate izvršene na temelju ništenih odredbi ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Tužiteljica prije nego što je tuženik dostavio zatraženu dokumentaciju i prije provedenog vještačenja na okolnost koliko je tužiteljica više platila na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije mogla znati točan iznos pretplate, tako da su neosnovani prigovori tuženika da nije bilo osnove za podnošenjem stupnjevite tužbe u ovom predmetu. Isto tako uređenje tužbe podneskom od 19.studenoga 2024. u dijelu kojim tužiteljica stavlja zahtjev za isplatom iznosa 19.182,06 EUR sa zateznom kamatom od dospijeća do isplate ne može se smatrati preinakom tužbe kako to tuženik pogrešno navodi. Naime, tužiteljica je samo postavila konkretni tužbeni zahtjev nakon što je vještačenjem utvrđena visina istoga, te se ne radi o preinaci tužbe.

31.1. Ovdje treba navesti da je uz tužbu priložena email prepiska između tužiteljice i tuženika, iz kojih je razvidno da tuženik odbija tužiteljici predati traženu dokumentaciju na temelju koje bi mogla napraviti izračun o pretplati na temelju sklopljenog ugovora o krediti i aneksa tog ugovora. Tuženik je navedenu dokumentaciju dostavio u spis tek po nalogu suda i na temelju koje dokumentacije je sudska vještakinja za financije prilikom izračuna pretplate utvrdila i da je tužiteljici prilikom konverzije nepravilno obračunata veća neotplaćena glavnica, pa je tužiteljica i u tom dijelu oštećena postupanjem tuženika. Stoga se njeno uređenje zahtjeva na isplatu u cijelosti temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je tužiteljica točku III. tužbenog zahtjeva uredila u skladu s mišljenjem vještaka, na što se obvezala još u tužbi.

32.Nadalje, okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, ne utječe na rezultate provedenog vještačenja kojim su utvrđivani preplaćeni iznosi temeljem ništetnih odredbi, a koje je tuženik dužan vratiti tužiteljici u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužiteljici restitucijom zbog ništetnosti, ne mogu se umanjivati onim što tužiteljica od tuženika nije dobila odnosno primila. Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (u tom smislu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. i broj Rev- 2624/2015 od 23. siječnja 2019., ŽS u Karlovcu, Gž-650/2023 od 27.rujna 2023.).

33.Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br.Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023. izrazio je stajalište da sud ne može samovoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita u CHF. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten prema mišljenju revizijskog suda umanjivati tužiteljevu tražbinu s tzv.negativnim tečajnim razlikama. Dakle, niže tečajne razlike mogu biti prebijene s potraživanjem tužiteljice kao potrošača samo u slučaju ako je tuženik to zatražio u konkretnom iznosu po određenim anuitetima, i ako su to zatražili prije zaključenja prethodnog postupka. Međutim, tuženik u ovom postupku nije postupio na opisani način, pa nema mjesta uzimanju u obzir tzv.negativnih razlika prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva.

34.Tuženiku treba napomenuti da je pretplata priznata tužiteljici u konverziji u iznosu od 7.496,37 kn (po sadašnjem fiksnom tečaju 994,94 EUR) iskorištena za umanjenje njenih budućih obveza po kreditu nakon provedene konverzije, pa samim time nema u tom dijelu nikakve dvostruke naplate tražbine tužiteljice na teret tuženika.

35.Tužiteljica je u otplati kredita tuženiku vraćala kunske iznose radi čega joj pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

36. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

37. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 19.182,06 EUR koje je tužiteljica pretplatila na ime ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stope do dana konverzije, kao i razliku u obračunu preostale glavnice, i to zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

38. Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, sud smatra irelevantnim za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

39. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužiteljici koja je zastupana po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu od 19.182,06 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 5.listopada 2022.- 100 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 19.studenoga 2024. 250 bodova, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 24.listopada 2022., 12.prosinca 2022. i 3.rujna 2024. po 100 bodova za svako ročište (100x3), za zastupanje na ročištu na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanom 27.studenoga 2024. - 250 bodova i za pristup na ročište za objavu odluke -50 bodova, odnosno ukupno 1 050 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 2.100,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 2.625,00 EUR. Na taj iznos tužiteljici treba priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR, tako da je tužiteljici priznat trošak u ukupnom iznosu od 3.076,26 EUR. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav žalbe protiv rješenja o prekidu postupka od 50 bodova, jer tužiteljica nije postigla uspjeh s izjavljenom žalbom. Također, tužiteljica je imala pravo na trošak za svaku radnju od početka postupka pa nadalje prema vrijednosti konačno uređenog tužbenog zahtjeva, odnosno u ovom slučaju po 250 bodova za svaku radnju, ali kako svatko može tražiti i manje od onoga što mu pripada, sud je tužiteljici dosudio trošak u granicama njenog zahtjeva. Na dosuđeni trošak tužiteljici je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29. st. 2. ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom IV.

U Splitu, 13.siječnja 2025.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužiteljici putem punomoćnika,

- tuženiku putem punomoćnika,

- u spis.