Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-316/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja HČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave zaključene 25. studenoga 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, po objavi 13. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140030242- 61000055394/2005. sklopljenog 17. svibnja 2005. između tužitelja HČ i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika, koji je bio ovjeren kod javnog bilježnika Joze Aščića 23. svibnja 2005. pod brojem OV-4941/05, a koja u članku 8. glasi: "U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke."

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju HČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 1.849,07 eura (slovima: tisuću osamsto četrdeset devet eura sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki II. izreke.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi od 13. kolovoza 2018. naveo da je 17. svibnja 2005. sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, kao pravnim prednikom tužene, sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030242-61000055394/2005, koji je ovjeren kod javnog bilježnika Joze Aščića 23. svibnja 2005. pod brojem OV-4941/05, a prema kojem je tužena, kao kreditor odobrila i stavila na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 10 godina. Prvotni mjesečni anuitet je iznosio 1.146,78 kn, no tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn anuiteti povećavali i do 1.700,00 kn. Pored iznosa glavnice od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno članku 3. i članku 4. stavku 1. ugovora bio dužan tuženoj platiti i redovnu kamatu koja nije izrijekom ugovorena kao promjenjiva, no tijekom postojanja obveze po Ugovoru se mijenjala u skladu s Odlukama tužene, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 4,90% godišnje. Također, jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tužene za CHF na dan plaćanja. Predmetni kredit je 15. svibnja 2014. prijevremen o otplaćen. Tužitelj je, među ostalim, postavio tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140030242- 61000055394/2005. sklopljenog 17. svibnja 2005. između tužitelja HČ i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika, koji je bio ovjeren kod javnog bilježnika Joze Aščića 23. svibnja 2005. pod brojem OV-4941/05, a koja u članku 8. glasi: "U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke."

2. Tužena u odgovoru na tužbu, a u odnosu na odredbu članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu iznosi da sadržaj te odredbe nije protivan odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima, da niti u jednom dijelu tog članka nije ugovoreno da će se u slučaju prijevremene otplate kredita obračunati kamata ili dio kamate koje bi korisnik kredita bio dužan platiti od dana vračanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ugovoreno je da tužena ima pravo na naknadu i to određenu naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank, da je tužitelj s predmetnom Odlukom bio upoznat, da je pristao na ovu ugovornu odredbu, ista mu je bila protumačena te se javni bilježnik uvjerio da ista predstavlja pravu i ozbiljnu volju tužitelja. Ističe kako prijevremenom otplatom trpi štetu, kao i da su ugovaranjem prava tužene na naplatu naknade u slučaju prijevremene konačne otplate kredita stranke ugovorile unaprijed određen iznos naknade štete i troškova koje tužena trpi i snosi zbog prijevremene konačne otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom. Iznos štete i troškova koje tužena ima radi prijevremene otplate kredita je definiran unaprijed iz razloga što bi utvrđivanje stvarnog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Smatra da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije protivna Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva. Ističe prigovor zastare potraživanja koje tužitelj potražuje temeljem navodne ništetnosti odredbe članka 8. Ugovora o kreditu.

2.1. Tijekom postupka ističe, da bi se odredbe članka 8. Ugovora o kreditu utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sama činjenica da je tužena napisala Ugovor o kreditu i dala ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: • namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); • visinu iznosa kredita; • valutu uz koju je kredit vezan; • rok otplate kredita; • način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); • dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); • poček s otplatom kredita; • vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); • visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); • instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tužena je isti samo napisala nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Tužitelj je imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Naime, predmetnom odredbom Ugovora o kreditu, ugovorne strane su suglasno ugovorile mogućnost da tužitelj, i jedino tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim. Dakle, da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje uređuju navedeno. Kako uslijed prijevremene otplate, odnosno dospijeća kredita suprotno izvorno ugovorenom, tuženoj nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova, jer bi utvrđivanje stvarno nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. U odnosu na štetu, tužena ističe kako za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti, i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tužena na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tužena nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, uslijed čega joj nastaje šteta jer ista i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, tužena ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivala. S obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca tužena je bila u obvezi ista položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na njih plaćati negativnu kamatu. Naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tužene vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Sve da je tužena mogla u trenutku prijevremene otplate kredita izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, i u tom bi slučaju pretrpila štetu budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu na način da se kamatna stopa znatno snizila. U smislu ravnoteže u pravima i obvezama, ističe se i kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako postoji protuteža pravu tužene da naknadu naplati u slučaju da se tužitelj, isključivo svojom dispozicijom, odluči koristiti pravom da učini kredit dospjelim, izmjeni izvorno ugovoreni rok i način otplate, a da je nesporno kako tužena u tom slučaju trpi i štetu i troškove, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima niti Zakona o potrošačkom kreditiranju. Predmetna odredba u skladu je s odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima, i ta se odredba mora tumačiti u skladu s ciljem i svrhom Direktive 87/102/EEC od 22. prosinca 1986. Ističe i kako članak 16. važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, izrijekom omogućava pravo vjerovnika da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, što ne bi bio slučaj kada bi naplata takve naknade predstavljala suprotnost prisilnoj odredbi iz članka 1024. Zakona o obveznim odnosima.

3. Presudom Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-802/2018-29 od 16. prosinca 2021. usvojen je, među ostalim, i tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140030242-61 000055394/2005, sklopljenog 17. svibnja 2005. između tužitelja HČ i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika, koji je bio ovjeren kod javnog bilježnika Joze Aščića 23. svibnja 2005. pod brojem OV-4941/05, a koja u članku 8. glasi: "U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke."

3.1. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-1514/2022-6 od 3. kolovoza 2023., a rješavajući po žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-802/2018-29 od 16. prosinca 2021., ukinuta je točka I. izreke kojim je utvrđena ništetnost članka 8. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu, te u odluci o trošku postupka i u tom dijelu vraćena prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, time da je i odluka o trošku žalbenog postupka ostavljena za konačnu odluku.

3.2. Presudom Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1135/2023-8 od 3. studenoga 2023. utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5140030242- 61000055394/2005, sklopljenog 17. svibnja 2005. između tužitelja HČ i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika, koji je bio ovjeren kod javnog bilježnika Joze Aščića 23. svibnja 2005. pod brojem OV-4941/05, a koja u članku 8. glasi: "U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke."

3.3. Rešenjem Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-1521/2023-3 od 10. travnja 2024., a rješavajući po žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1135/2023-8 od 3. studenoga 2023. žalba je uvažena i ukinuta je presuda Općinskog suda u Osijeku posl.br. P-1135/2023-8 od 3. studenoga 2023. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje time da je i odluka o trošku žalbenog postupka ostavljena za konačnu odluku. Prvostupanjskom sudu je dana uputa da ispita je li se o naknadi za prijevremenu otplatu kredita pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li ona znatnu neravnotežu na štetu tužitelja u smislu članka 81. u vezi sa člankom 87. stavkom 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.), odnosno člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09. i 89/09).

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. Ugovora o namjenskom kreditu broj 5140030242-61000055394/2005 od 17. svibnja 2005. koja glasi: "U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke."

5. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu broj 5140030242-61000055394/2005 od 17. svibnja 2005. (stranica 7-13 spisa), Izvadak iz Odluke o naknadama za usluge Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. (stranica 169-175 spisa), i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 17. svibnja 2005. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene - Slavonska banka d.d. Osijek - kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2005 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed te da se u tom slučaju Korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke." (članak 8. stavak 2.),

- da je tužitelj kredit prijevremeno otplatio.

7. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje prijevremene naknade (članak 8. Ugovora o kreditu), ništetna, je li tuženoj prijevremenom otplatom kredita nanesena šteta, u čemu se ona sastoji, da li ta povreda povlači ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

8. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/03), na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade.

8.1. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8.2. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."

8.3. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Identične odredbe sadržane su i u članku 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.).

8.4. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

8.5. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

8.6. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, kao i da (stavak 2.) ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9. Obzirom na iznijeto, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, prije svega, ispitati je li se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

9.1. Iz odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu proizlazi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća, a sve s obzirom na tvrdnje tužene da ta naknada predstavlja iznos administrativnih troškova banke i rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope, te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete u smislu članka 345. stavka 3. ZOO-a/05. Iz ugovora ne proizlazi niti da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, time da tužena u spis nije dostavila Odluku koja je važila u vrijeme sklapanja Ugovora nego Izvadak iz Odluke o naknadama koja se primjenjuje od 9. travnja 2014., odnosno koja se primjenjivala na dan prijevremene otplate kredita.

9.2. S druge pak strane, tužena, na kojoj je teret dokaza, tijekom postupka ničim nije dokazala da se radi o odredbi ugovora o kojoj se pojedinačno pregovaralo, već samo navodi da je ista bila poznata tužitelju i da se tužitelj s njom suglasio potpisavši Ugovor o kreditu. Prema tome, a obzirom se radi i o odredbi ugovora iz koje nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tužene, ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužitelja i tužene i da tužitelj nije znao na što se ta odredba stvarno odnosni niti da je ikako mogao utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tužene na dan prijevremene otplate kredita.

10. Nadalje je valjalo utvrditi je li ta ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), a što ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete/ troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022- 2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

10.2. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedilo ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavka 2. ZOO-a i članka 79. stavka 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

11. Tužena tijekom postupka navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed određen iznos naknade štete i troškova koje tužena trpi i snosi zbog prijevremene konačne otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom.

11.1. Tužena je do zaključenja prethodnog postupka (21. studenoga 2019.), a na okolnost pretrpljene štete predložila saslušanje svjedoka SČ i ŽČ, ali je u podnesku od 21. studenoga 2024. izjavila da odustaje od saslušanja predloženih svjedoka, time da u spis priložila njihove izjave ovjerene po javnom bilježniku. Tako iz izjave ŽČ proizlazi da prilikom prijevremene otplate kredita banci nastaju troškovi koji su vezani uz dodatne aktivnosti banke koje se moraju obaviti uslijed prijevremene otplate kredita, a koje inače nije potrebno obaviti prilikom redovne otplate kredita, radi se o dodatnim troškovima osoblja banke povezanim sa administracijom kredita, jer se ne radi o automatiziranom postupku banke. Iz izjave SČ pak proizlazi u slučaju prijevremene otplate kredita, tužena nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, uslijed čega joj nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima, time da su te kamate počev od 2015. godine - 2022. godine bile negativne.

11.2. Cijeneći izvedene izjave ovaj sud ne nalazi utvrđenim koje je pravedne i objektivno nastale troškove tužena izravno pretrpila prijevremenom otplatom konkretnog kredita. Naime, izjava ŽČ je uopćena, odnosno nije vidljivo koje točno troškove osoblja je tužena imala prilikom obrade zahtjeva ovdje tužitelja za prijevremenom otplatom kredita (npr. nije vidljivo koje konkretno poslove službenici tužene redovno obavljaju, odnosno da li ti poslovi uključuju i obradu zahtjeva za prijevremenom otplatom kredita, ukoliko ne, da li je tužena za obradu zahtjeva tužitelja zaposlila novog radnika ili je postojeći taj zahtjev obradio izvan redovnog radnog vremena i koliko je s tim u svezi trošak tuženoj nastao). Jednako tako nije vidljivo je li posao prijevremene obrade kredita složeniji od uobičajenih poslova službenika banke i koliko vremena istima treba za obradu. Prema tome, ovaj sud navode svjedokinje ocjenjuje paušalnim i usmjerenim isključivo ka pogodovanju tuženoj. Nadalje, a što se tiče izjave SČ, ovaj sud navodi da je ista sastavljena u skladu sa potrebama tužene i radi pogodovanja tuženoj i da formulacija iste odgovara formulacijama tužene koje je ista koristila tijekom postupka u svrhu opravdavanja dopuštenosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita. Jednako tako, radi se o općenitoj izjavi, dakle nije konkretizirano je li baš za prijevremeno otplaćeni iznos kredita od strane tužitelja tuženoj nastala šteta u vidu negativne kamate za držanje tih sredstava na računima stranih banka, time više što je svjedok iskazao da su te kamate tek od 2015. do 2022. bile negativne, pa kako je tužitelj kredit prijevremeno otplatio 15. svibnja 2014., nije vidljivo je li ta tzv. negativna kamata plaćana prethodno 2015. odnosno kada je tužitelj prijevremeno otplatio kredit.

11.3. Obzirom na iznijeto ovaj sud zaključuje da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tužena trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze i z ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

11.4. Pošto tužena nije dokazala koji su joj potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, a uopćeni iskazi ŽČ i SČ nisu dostatni da bi sud na bazi tako uopćenih tvrdnji provodio dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine štete/troškova koji su vezani uz konkretan slučaj, to je iz navedenih razloga sud odbio prijedlog tužene za provođenje financijskog vještačenja na okolnost utvrđenja visine štete.

12. Kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba (članak 8. stavak 2.) nepoštena, a time, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, ništava.

13. Neosnovan je tuženičin prigovor zastare, budući pravo tužitelja na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, uz napomenu da tužitelj nije postavio restitucijski zahtjev za isplatu.

14. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu ZPP) i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 10. srpnja 2019. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 21. studenoga 2019. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 21. siječnja 2021. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 2. studenoga 2021. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 16. prosinca 2021. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

- zastupanje na ročištu 4. listopada 2023. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 3. studenoga 2023. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

- zastupanje na ročištu 25. studenoga 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 13. siječnja 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 1.700,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 2.125,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 83,62 eura, i trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eur. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 2.474,07 euro.

14.1. Tužitelju nije priznat trošak pribave dokumentaciju, budući nije vidljivo o kakvoj se to dokumentaciji radi, od koga ju je tužitelj pribavio, koliki je trošak pribave, niti je tužitelj uz tužbu priložio nikakvu dokumentaciju, a niti kasnije tijekom postupka, slijedom čega nije niti imao taj trošak. Nije mu priznat trošak sastava podneska od 28. veljače 2019., kojim požuruje postupanje u ovom postupku, jer se radi o podnesku koji nije bio potreban za vođenje ovoga postupka. Nije mu priznat trošak sastava podneska od 11. prosinca 2019., naime isti nije bio nužan za vođenje ovoga postupka, budući istim tužitelj obavještava sud da je platio predujam za vještačenje. Nije mu priznat niti trošak sastava podneska od 3. lipnja 2020., niti podneska od 30. srpnja 2020., niti podneska od 10. lipnja 2022., naime isti nisu bili nužni za vođenje ovoga postupka, budući istim tužitelj požuruje dostavu spisa sudskom vještaku odnosno požuruje dostavu spisa na Županijski sud. Nije mu priznat niti trošak sastava podneska od 21. lipnja 2021., 4. listopada 2021., 24. svibnja 2024., 2. rujna 2024. jer se radi o požurnicama koje nisu nužne za vođenje ovoga postupka. Nije mu priznat trošak sastava podneska od 18. lipnja 2021., 27. rujna 2022., 8. prosinca 2022., 26. siječnja 2023., 26. travnja 2023., 18. siječnja 2024., 30. kolovoza 2024., budući isti ne prileže spisu. Nije mu priznat niti trošak sastava podneska od 28. kolovoza 2023., jer isti također nije bio nužan za vođenje ovoga postupka. Nije mu priznat niti trošak sudske pristojbe za presudu, budući tužitelj nije imao te troškove jer spisu ne prileže dokazi da je platio te pristojbe.

14.2. Tužena je izjavila žalbu protiv presude ovoga suda poslovni broj P-802/2018- 29 od 16. prosinca 2021. s kojom je uspjela, jer je ta odluka ukinuta, te je riješeno da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci. Tuženoj je priznat trošak sastava žalbe protiv presude poslovni broj P-802/2018-29 od 16. prosinca 2021. u iznosu 250,00 eura (Tbr. 10. točka 1. u vezi s Tbr. 7. Tarife) uvećano za pripadajući iznos PDV-a, dakle u iznosu 312,50 eura. Tužena je izjavila žalbu protiv presude ovoga suda poslovni broj P-1135/2023-8 od 3. studenoga 2023. s kojom je uspjela, jer je ta odluka ukinuta, te je riješeno da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci. Tuženoj je priznat trošak sastava žalbe protiv presude poslovni broj P-1135/2023-8 od 3. studenoga 2023. u iznosu 250,00 eura (Tbr. 10. točka 1. u vezi s Tbr. 7. Tarife) uvećano za pripadajući iznos PDV-a, dakle u iznosu 312,50 eur. Dakle, tuženoj je priznat trošak u ukupnom iznosu od 625,00 eura.

14.3. Nakon prijeboja troškova stranaka, i to troška tužitelja u iznosu 2.474,07 euro i troška tužene u iznosu 625,00 eura proizlazi da je tužena u obvezi naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 1.849,07 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 13. siječnja 2025., kao dana presuđenja, pa do isplate.

15. Obzirom na iznijeto presuđeno je kao u izreci presude.

U Osijeku 13. siječnja 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

Ova presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Tomislav Bogdan, odvjetnik u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu