Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-2059/2019-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: NV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marin Buvinić, odvjetnik iz Umaga, protiv tuženika: Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 04. listopada 2024., u prisutnosti odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tužitelja LV i zamjenske punomoćnice tuženika ČV, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 13. siječnja 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb da tužitelju NV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 8.004,80 (osamtisućačetiri eura i osamdeset centi) eura sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:

84,83 EUR od 24.09.2007. do isplate,

84,60 EUR od 31.10.2007. do isplate,

84,37 EUR od 26.11.2007. do isplate,

84,14 EUR od 31.12.2007. do isplate,

83,90 EUR od 28.01.2008. do isplate,

83,67 EUR od 25.02.2008. do isplate,

145,50 EUR od 31.03.2008. do isplate,

145,11 EUR od 28.04.2008. do isplate,

144,72 EUR od 02.06.2008. do isplate,

144,32 EUR od 23.06.2008. do isplate,

143,92 EUR od 30.06.2008. do isplate,

143,52 EUR od 28.08.2008. do isplate,

143,11 EUR od 19.09.2008. do isplate,

142,70 EUR od 30.09.2008. do isplate,

142,28 EUR od 31.10.2008. do isplate,

141,85 EUR od 30.11.2008. do isplate,

141,43 EUR od 31.12.2008. do isplate,

148,90 EUR od 02.02.2009. do isplate,

148,44 EUR od 02.04.2009. do isplate,

147,98 EUR od 04.05.2009. do isplate,

147,52 EUR od 01.06.2009. do isplate,

147,05 EUR od 01.06.2009. do isplate,

146,58 EUR od 06.07.2009. do isplate,

146,09 EUR od 03.08.2009. do isplate,

145,61 EUR od 31.08.2009. do isplate,

145,11 EUR od 30.09.2009. do isplate,

144,62 EUR od 02.11.2009. do isplate,

144,12 EUR od 30.11.2009. do isplate,

143,61 EUR od 04.01.2010. do isplate,

143,10 EUR od 02.02.2010. do isplate,

142,59 EUR od 01.03.2010. do isplate,

142,07 EUR od 06.04.2010. do isplate,

141,54 EUR od 07.06.2010. do isplate,

141,00 EUR od 05.07.2010. do isplate,

140,47 EUR od 02.08.2010. do isplate,

139,92 EUR od 06.09.2010. do isplate,

139,38 EUR od 06.09.2010. do isplate,

138,82 EUR od 04.10.2010. do isplate,

138,27 EUR od 03.12.2010. do isplate,

112,87 EUR od 03.12.2010. do isplate,

112,38 EUR od 07.01.2011. do isplate,

111,89 EUR od 14.03.2011. do isplate,

111,41 EUR od 14.03.2011. do isplate,

110,91 EUR od 07.04.2011. do isplate,

110,41 EUR od 06.06.2011. do isplate,

92,77 EUR od 04.07.2011. do isplate,

92,33 EUR od 04.07.2011. do isplate,

85,11 EUR od 29.08.2011. do isplate,

67,87 EUR od 26.09.2011. do isplate,

67,53 EUR od 04.11.2011. do isplate,

67,18 EUR od 05.12.2011. do isplate,

66,83 EUR od 02.01.2012. do isplate,

66,48 EUR od 07.02.2012. do isplate,

66,12 EUR od 07.02.2012. do isplate,

65,76 EUR od 08.03.2012. do isplate,

65,41 EUR od 10.04.2012. do isplate,

65,04 EUR od 14.05.2012. do isplate,

64,67 EUR od 11.06.2012. do isplate,

64,30 EUR od 09.07.2012. do isplate,

63,94 EUR od 06.08.2012. do isplate,

63,56 EUR od 17.09.2012. do isplate,

63,18 EUR od 30.09.2012. do isplate,

62,80 EUR od 03.12.2012. do isplate,

62,41 EUR od 31.12.2012. do isplate,

62,02 EUR od 08.02.2013. do isplate,

61,63 EUR od 08.02.2013. do isplate,

61,24 EUR od 08.03.2013. do isplate,

60,84 EUR od 08.04.2013. do isplate,

60,44 EUR od 20.05.2013. do isplate,

60,04 EUR od 24.06.2013. do isplate,

59,63 EUR od 02.08.2013. do isplate,

59,22 EUR od 02.09.2013. do isplate,

58,80 EUR od 10.10.2013. do isplate,

58,39 EUR od 11.11.2013. do isplate,

57,97 EUR od 09.12.2013. do isplate,

57,54 EUR od 14.01.2014. do isplate,

57,12 EUR od 13.03.2014. do isplate, u roku 15 (petnaest) dana.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb da tužitelju NV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 16.136,31 (šestnaesttisućastotridesetšest eura i tridesetjedan cent) eura sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:

0,94 EUR od 02.10.2006. do isplate,

49,79 EUR od 31.10.2008. do isplate,

53,40 EUR od 31.12.2008. do isplate,

62,50 EUR od 02.02.2009. do isplate,

57,56 EUR od 02.04.2009. do isplate,

51,83 EUR od 04.05.2009. do isplate,

40,35 EUR od 01.06.2009. do isplate,

40,35 EUR od 01.06.2009. do isplate,

30,90 EUR od 06.07.2009. do isplate,

30,26 EUR od 03.08.2009. do isplate,

37,65 EUR od 31.08.2009. do isplate,

36,78 EUR od 30.09.2009. do isplate,

29,36 EUR od 02.11.2009. do isplate,

43,24 EUR od 30.11.2009. do isplate,

52,00 EUR od 04.01.2010. do isplate,

63,24 EUR od 02.02.2010. do isplate,

65,41 EUR od 01.03.2010. do isplate,

82,82 EUR od 06.04.2010. do isplate,

101,55 EUR od 07.06.2010. do isplate,

145,92 EUR od 05.07.2010. do isplate,

141,50 EUR od 02.08.2010. do isplate,

181,88 EUR od 06.09.2010. do isplate,

181,88 EUR od 06.09.2010. do isplate,

152,93 EUR od 04.10.2010. do isplate,

190,48 EUR od 03.12.2010. do isplate,

187,26 EUR od 03.12.2010. do isplate,

233,60 EUR od 07.01.2011. do isplate,

209,67 EUR od 14.03.2011. do isplate,

209,67 EUR od 14.03.2011. do isplate,

188,69 EUR od 07.04.2011. do isplate,

277,33 EUR od 06.06.2011. do isplate,

260,14 EUR od 04.07.2011. do isplate,

260,14 EUR od 04.07.2011. do isplate,

350,65 EUR od 29.08.2011. do isplate,

274,79 EUR od 26.09.2011. do isplate,

281,06 EUR od 04.11.2011. do isplate,

263,60 EUR od 05.12.2011. do isplate,

285,98 EUR od 02.01.2012. do isplate,

301,76 EUR od 07.02.2012. do isplate,

301,76 EUR od 07.02.2012. do isplate,

299,32 EUR od 08.03.2012. do isplate,

291,96 EUR od 10.04.2012. do isplate,

295,74 EUR od 14.05.2012. do isplate,

303,40 EUR od 11.06.2012. do isplate,

294,70 EUR od 09.07.2012. do isplate,

298,31 EUR od 06.08.2012. do isplate,

267,90 EUR od 17.09.2012. do isplate,

281,51 EUR od 30.09.2012. do isplate,

298,14 EUR od 03.12.2012. do isplate,

298,26 EUR od 31.12.2012. do isplate,

277,82 EUR od 08.02.2013. do isplate,

277,82 EUR od 08.02.2013. do isplate,

278,90 EUR od 08.03.2013. do isplate,

297,18 EUR od 08.04.2013. do isplate,

267,30 EUR od 20.05.2013. do isplate,

268,99 EUR od 24.06.2013. do isplate,

267,80 EUR od 02.08.2013. do isplate,

275,75 EUR od 02.09.2013. do isplate,

285,28 EUR od 10.10.2013. do isplate,

286,20 EUR od 11.11.2013. do isplate,

295,10 EUR od 09.12.2013. do isplate,

283,63 EUR od 14.01.2014. do isplate,

304,80 EUR od 13.03.2014. do isplate,

284,64 EUR od 13.03.2014. do isplate,

276,64 EUR od 22.04.2014. do isplate,

271,30 EUR od 09.06.2014. do isplate,

148,23 EUR od 09.06.2014. do isplate,

152,92 EUR od 14.07.2014. do isplate,

153,23 EUR od 01.08.2014. do isplate,

158,52 EUR od 01.09.2014. do isplate,

158,52 EUR od 01.09.2014. do isplate,

157,63 EUR od 30.09.2014. do isplate,

161,54 EUR od 04.11.2014. do isplate,

163,15 EUR od 05.01.2015. do isplate,

163,15 EUR od 05.01.2015. do isplate,

164,49 EUR od 09.02.2015. do isplate,

164,49 EUR od 06.03.2015. do isplate,

164,49 EUR od 07.04.2015. do isplate,

164,49 EUR od 12.05.2015. do isplate,

164,49 EUR od 08.06.2015. do isplate,

164,49 EUR od 13.07.2015. do isplate,

164,49 EUR od 04.08.2015. do isplate,

164,49 EUR od 03.09.2015. do isplate,

164,49 EUR od 30.09.2015. do isplate, u roku 15 (petnaest) dana.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, naknaditi tužitelju NV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnični trošak 3.762,48 (tritisućesedamstošezdesetdva eura i četrdesetosam centi) eura, u roku 15 (petnaest) dana od dana donošenja prvostupanjske presude 13. siječnja 2025. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja na taj iznos teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, pod prijetnjom ovrhe, dok se tužitelj odbija s razlikom zatraženog troška od 265,47 (dvjestošezdesetpet eura i četrdesetsedam centi) eura, kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj podnesenom tužbom traži isplatu novčanog iznosa od 8.004,80 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, te za isplatom novčanog iznosa od 16.136,31 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos.

Tužitelj u tužbi navodi da je dana 09.08.2006. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9011773323, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 173.000,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (švicarski franak).

Tužitelj dalje navodi kako je tuženik u predmetni ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelju odredba bila razumljiva u smislu da su mu objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizama promjene kamatne stope, kako bi mogao na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P- 1401/2012 od 04.07.2013., koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine, kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke.

Nadalje, tužitelj navodi kako je iznos kredita u predmetnom ugovoru ugovoren u valuti CHF, a takva odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima iz razloga jer potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Tužitelj navodi kako je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. ZZP sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

Tužitelj u tužbi navodi i da je s tuženikom dana 18.12.2015. godine sklopio Dodatak Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, međutim konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer sklopljenim Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće redefiniran ugovorni odnos, a tužitelju nije izvršen povrat novčanih sredstava koje je tuženik naplatio bez osnove odnosno temeljem osnove koja je kasnije otpala u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju, odnosno izvršena je djelomična restitucija tužitelja, ali ne i potpuna restitucija. Tužitelj stoga na temelju čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a potražuje od tuženika isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike između jednostrane utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u predmetnom ugovoru, te isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja (CHF/kuna) koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj CHF/kuna) koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, budući je tuženik nepošteni stjecatelj.

Tužitelj predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 17.08.2021. godine, kojeg je pravovremeno podnio, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, te navodi kako je predmetni ugovor o kreditu prestao postojati obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011773323, od 18.12.2015., kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutom klauzulom u eurima i isti dodatak u cijelosti zamjenjuje osnovni ugovor koji prestaje postojati, slijedom čega tužitelj više ne može imati bilo kakvih potraživanja.

Tuženik dalje tvrdi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate, te je slijedom odredbi Zakona, tuženik reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama.

Tuženik dalje tvrdi da je tužitelj potpisom Dodatka prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate.

Tužbeni zahtjev kojim se traži isplata „preplaćenih kamata po kreditu u CHF“, neosnovan je u cijelosti jer niti navedenim zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF.

Tuženik dalje navodi kako prema čl.131. Zakona o zaštiti potrošača interes za podizanje tužbe postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a u konkretnom slučaju kredit je konvertiran tako da u trenutku podizanja tužbe povrede više nema pa odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema.

Tuženik dalje ističe kako iz odredbi čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača te čl.502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, radi čega je pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS- a broj PŽ-7129/13 pravno irelevantno u smislu odredbi čl.138.a. i čl.502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

Tuženik dalje navodi kako je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima i to u čl.22. i čl.26., te kako je sadržaj ugovora i postupanje tuženika u cijelosti usuglašeno sa posebnim zakonima koji reguliraju poslovno-pravni odnos banke i korisnika, te se u ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama, već u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu, te valutna klauzula u RH uživa pravnu zaštitu po čl.22. ZOO- a neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita, tako da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju jer ista klauzula djeluje isto prema svim sudionicima kao zaštitna klauzula za novčanu tražbinu. Tuženik navodi kako je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta, pa je zahtjev za utvrđenje bilo koje odredbe ugovora neosnovan, a osim toga tužitelj je poslovno sposobna osoba koji pri razmatranju ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno, ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza bilo do strane službenika banke, bilo od strane javnog bilježnika, pa se iz takvog ponašanja tužitelja može zaključiti da su mu ugovorne odredbe, kao i prava i obveze, bile jasne.

Tuženik navodi kako ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu jedino može ponuditi uslugu za koju će potrošač sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj i učinio. Osim toga iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer bi postupak odobravanje kredita trajao mjesecima, a usluga bi znatno poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna, pa se upravo stoga i nudi veći broj istorodnih usluga i proizvoda pod različitim uvjetima kako bi potrošač mogao izabrati onaj koji mu najviše odgovara.

Tuženik dalje navodi kako odlukom Visokog trgovačkog suda RH (broj Pž-7129/13- op.suda) nije ustanovljena fiksna kamatna stopa, niti je utvrđeno da je nezakonita odredba o kamatnoj stopi, već odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime su povrijeđeni kolektivni interesi, međutim ne i konkretan individualni interes budući da to ovisi o svakom pojedinom slučaju.

Tuženik smatra kako je nesporno da isti sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi na način da u postojećim ugovorima definira parametre promjenjivosti, te je tuženik u okviru zakonskih propisa o bankarskom poslovanju mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovoriti s klijentom, te u skladu sa zakonskim propisima izvršavati obvezu glede obavještavanja klijenta o promjeni visine kamate, a što je tuženik i činio, a kriteriji promjene sadržani su u Općim uvjetima od 01.11.2004. koji su bili na snazi do 14.07.2009, s kojima je klijent bio prethodno upoznat.

Tuženik navodi kako je kriterije promjenjivosti kamatne stope naveo u čl.3.6 Općih uvjeta poslovanja koji su bili na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009., te je iste kriterije učinio dostupnim potrošačima u formi "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke", te je potrošačima dostavljao i obavijesti u kojima ih je 15 dana prije informirao o izmjeni kamatne stope i dostavljao novi otplatni plan, a budući da se kamatna stopa mijenjala sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, isti smatra kako je stoga izuzeta od ocjene poštenosti kako je to propisano Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, Prilogu 2.toč. c.

Tuženik smatra kako bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu ugovor o kreditu pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatom, a što nije bila volja ugovornih strana.

Tuženik se poziva na odluku VSRH poslovni broj: Gos 1/2019 kojom je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju ako su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te tuženik dalje navodi da isti sporazum predstavlja novu osnovu kojom je potrošač doveden u položaj kao da je od samog sklapanja ugovora imao sklopljen isključivo ugovor s valutnom klauzulom u euru pa temeljem ranije osnove koja je u potpunosti i to s retroaktivnim učinkom zamijenjena novom osnovom, ne može potraživati nikakvu isplatu.

Tuženik ističe i prigovor zastare, te predlaže da se tužba odbije uz nadoknadu troška postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave priložene u spisu: Rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 2245/17-2, od 20.03.2018., odluku Vrhovnog suda RH posl.br. Revt-249/2014, od 09.04.2015., Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Gos-1/2019., od 04.03.2020., Ugovor o kreditu broj: 9011773323 (stranica 60-64), nalaz i mišljenje vještaka (stranica 65-73), pregled uplata po kreditu (stranica 75-78), otplatna tablica (stranica 79-82), plan otplate (stranica 83- 91), izračun konverzije (stranica 92-99), prvi dodatak ugovora o kreditu od 25.3.2014. (stranica 100-101), Dodatak Ugovoru o kreditu (stranica 102-107), knjigovodstvena kartica (stranica 108-137), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo NVF, dipl. oecc., od 19. prosinca 2023. (stranica 163-186).

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12, Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, te u Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 663/17, od 10.06.2003., a koje su javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis, te je saslušao tužitelja, kao parničnu stranku.

5. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl.8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kondemnatorni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu novčanog iznosa od 8.004,80 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, te za isplatom novčanog iznosa od 16.136,31 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos.

7. Iz tužbe i odgovora na tužbu sud zaključuje da je između parničnih stranaka u postupku nesporna činjenica:

- da je između njih dana 09.08.2006. godine zaključen Ugovor o kreditu broj: 9011773323, na iznos kredita od 173.000,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (švicarski franak), te promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,20% godišnje;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu broj: 9011773323, od 18.12.2015. godine.

8. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011773323, od 09.08.2006. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);

- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da je u ovoj pravnoj stvari kao pravna osnova istaknuto stjecanje bez osnove, dok presude iz kolektivnog spora definiraju naknadu štete kao pravnu osnovu u pojedinačnim parnicama s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, te da tužitelju postupanjem tuženika nije prouzročena šteta;;

- da li je tužitelj pri sklapanju ugovora bili informiran i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;

- da li tužitelj, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje;

- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva, te s time u vezi da li tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa primjenom kamatne stope od 4,20% godišnje;

- sporno je da li je za potraživanje tužitelja nastupila zastara.

9. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo tužitelja na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.

10. Sud utvrđuje kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

11. Tužitelj se u ovom postupku pozvao na utvrđenja iz Presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017- 10, od 14. lipnja 2018.

12. Te su presude donesene na temelju odredbe čl.131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Isto tako tužitelj se poziva i na čl.502.c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP- a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Obzirom da se tužitelj u ovoj pravnoj stvari pozvao na pravomoćna utvrđenja iz prethodno navedenih pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužitelj može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 9011773323, od 09.08.2006. godine ((stranica 65-73)), potrošačkim ugovorom.

16. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 9011773323, od 09.08.2006. godine ((stranica 65- 73), sud utvrđuje kako je u čl.1. ugovora ugovoren iznos kredita od 173.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, u čl.2. ugovora ugovorena je namjena kredita tj. radi se o kreditu za izgradnju stana ili obiteljske kuće, u čl.4. ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,20% godišnje, te koja se tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s odlukama banke odnosno tuženika o kreditiranju građana, te je u čl.7. ugovora ugovoren način otplate kredita tj. anuitetna otplata u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja.

17. Tužitelj NV u svojem iskazu navodi kako je namjena predmetnog kredita prvenstveno bila izgradnja obiteljske kuće, koja je i izgrađena u [adresa], te da predmetna kuća služi za stanovanje tužitelja i njegove obitelji, te kako je i njegova supruga imala dio novca kojeg je uložila, te je istovremeno izvršena i izgradnja soba 6 dvokrevetnih soba za iznajmljivanje koje njegova supruga u predmetnoj kući iznajmljuje na svoje ime.

18. Iskaz tužitelja sud prihvaća i isti pozitivno ocjenjuje, budući da je njegov iskaz u dijelu namjene kredita podudaran s izvedenim materijalnim dokazima tj. s Ugovorom o kreditu broj: 9011773323, od 09.08.2006. godine (stranica 65-73).

19. S druge strane, sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije dokazao da su sredstva predmetnog kredita pretežitim dijelom korištena za poslovnu aktivnost tužitelja, a manjim za zadovoljenje njegovih osobnih potreba.

20. Prema čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

21. Ocjenjujući provedene dokaze sud temeljem pravila o teretu dokazivanja utvrđuje da se u konkretnom slučaju tužitelj može smatrati potrošačem u smislu čl.3. alineje 9. ZZP/07, te se kredit koji mu je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom, a to iz razloga jer je predmetni kredit ipak u prevladavajućoj namjeni iskorišten radi zadovoljenja tužiteljevih osobnih potreba kao potrošača tj. radi gradnje kuće za stanovanje, dok su sredstva koja je uložila njegova supruga korištena u svrhu njezine poslovne aktivnosti.

22. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 9011773323, od 09.08.2006. godine (stranica 65-73), utvrđeno je da je vjerovnik bila Privredna banka Zagreb d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkom sudu u Zagrebu broj P-1401/12 bila drugotuženik i za koju je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

23. Isto tako, iz pročitanog Ugovora o kreditu broj: 9011773323, od 09.08.2006. godine (stranica 65-73), utvrđeno je da je isti zaključen dana 09.08.2006. godine, odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.

24. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 9011773323, od 09.08.2006. godine (stranica 65- 73), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

25. Sud stoga smatra kako se tužitelj u tužbi osnovano može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013 – dalje: ZZP/07).

26. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

U prilog takvog zaključka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Navedenom zaključku prvostupanjskog suda u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev-3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

Sud stoga ne prihvaća kao osnovanom tuženikovu tvrdnju da se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka.

27. Vezano uz spornu okolnost tj. tuženikovu tvrdnju da Zakon o zaštiti potrošača u čl. čl.138.a i ZPP u čl.502.c definiraju pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke, a to je naknada štete, te da tužiteljicama postupanjem tuženika nije prouzročena šteta, tako da se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, sud istu tvrdnju ocjenjuje neosnovanom.

28. To iz razloga jer se ovaj sud u cijelosti priklanja izraženom pravnom stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz navedene odluke broj Pž-7129/13- 4 od 13.06.2013. godine koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

Tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u presudi broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. izražava stajalište da se u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, pojedini potrošači mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava u postupku individualne pravne zaštite kojeg vode radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, čime su proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, slijedom čega odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese potrošača ne obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, već i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove.

Stoga sud smatra kako se tužitelji i u parnici koju vode po pravnoj osnovi radi stjecanja bez osnove, mogu pozvati na pravomoćna utvrđenja iz sudskih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

29. Vezano uz spornu okolnost da li se o ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud smatra kako se o odredbama predmetnog Ugovora o kreditu broj: 9011773323, od 09.08.2006. godine (stranica 65-73), nije pojedinačno pregovaralo. 30. Na takav zaključak nedvojbeno upućuje sam tuženik koju u odgovoru na tužbu (stranica 20 spisa) navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer bi postupak odobravanje kredita trajao mjesecima, a usluga bi znatno poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna, pa se upravo stoga i nudi veći broj istorodnih usluga i proizvoda pod različitim uvjetima kako bi potrošač mogao izabrati onaj koji mu najviše odgovara, što sud upućuje na zaključak kako tuženik nije s korisnikom kredita pregovarao o odredbama predmetnog ugovora o kreditu.

31. Nadalje, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je htio uzeti kredit kod kojih je glavnica vezana uz valutu EUR te je takao i zatražio kod tuženika u poslovnici u Umagu, te je od službenika banka dobio informaciju kako za taj kredit nije kreditno sposoban, te da može dobiti kredit koji je vezan uz CHF, i da je taj kredit povoljniji i aktualniji, te da su uvjeti kod tih kredita koji su vezani uz valutu CHF-a povoljniji.

32. Iz iskaza tužitelja je dodatno je utvrđeno kako isti nije sudjelovao u sastavljanju predmetnog ugovora o kreditu, već ga je ugovor dočekao napisan u poslovnici banke, kojeg je trebao doći potpisati.

33. Nadalje, da se radi o ugovoru kojeg je unaprijed sastavio tuženik, upućuje i vizualni pregled ugovora gdje je na prvoj stranici u desnom gornjem kutu naveden broj ugovora, što opet upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.

34. Kao što je već navedeno sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te da sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, a u konkretnom slučaju je to tuženik, koji nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, već upravo suprotno iz samih njegovih navoda proizlazi zaključak da se o ugovoru nije pregovaralo.

35. Sud stoga temeljem pravila o teretu dokazivanja utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o kreditu broj: 9011773323, od 09.08.2006. godine (stranica 65-73), nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, te kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor, te da korisnik kredita nije sudjelovao u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.).

36. Isto tako, prema stajalištu ovog suda tuženikova ponuda u odnosu na valutne klauzule, kao i na fiksne i promjenjive kamatne stope, ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već se radi o izboru između ponuda koje je također unaprijed sastavio tuženik, a na koje ponude je korisnik kredita mogao samo pristati li ne, bez pregovaranja, po načelu "uzmi ili ostavi".

37. Potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima pri čemu se rukovodio Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993., te čl.308. Zakona o kreditnim institucijama (NN 117/08), a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu, a nije predmet da li je promjena kamatne stope vršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima.

38. Tuženik ističe da su kriteriji promjene sadržani u Općim uvjetima poslovanja od 01.11.2004. koji su bili na snazi do 14.07.2009, što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi, u čl.3.6 Općih uvjeta poslovanja, s kojima je klijent bio prethodno upoznat.

Međutim tuženik Opće uvjete poslovanja od 01.11.2004. uopće nije ikada dostavio u spis, a sukladno čl.219.st.1. ZPP-a bio je dužan priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, tako da je sud primjenom čl.221.a ZPP-a o teretu dokazivanja zaključio da tuženik nije dokazao da je imao unaprijed određene kriterije pod kojima se mijenja ugovorena redovna kamatna stopa, niti da je s istima upoznao korisnika kredita.

39. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako je tužitelj dokazao, kao prethodno pitanje, činjeničnu i pravnu osnovu svoje tražbine pozivom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP- a i čl.138.a ZZP/07, odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011773323, od 09.08.2006. godine (stranica 65-73), o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci tuženika i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF).

40. Vezano uz spornu okolnost da li tužitelj, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud je iz tužbe i odgovora na tužbu zaključio da je između parničnih stranaka u postupku nesporna činjenica da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu broj: 9011773323, od 18.12.2015. godine (stranica 102-107).

41. Uvidom i čitanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011773323, od 18.12.2015. godine (stranica 102-107), sud je utvrdio da je predmetni Dodatak zaključen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), te se sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl.1.st.3. Dodatka), te da se istim Dodatkom utvrđuje nova visina obveze nakon postupka konverzije na dan 30.09.2015. denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF u tražbinu denominiranu u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl.3. Dodatka), utvrđuje se ukupni iznos preplate u visini od 9.443,87 eura i način njegovog korištenja tj. za namirenje budućih anuiteta (čl.5. Dodatka), utvrđuje se novi iznos mjesečnog anuiteta koji iznosi 573,39 eura (čl.6.st.3. Dodatka), te da sve odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje nisu mijenjane dodatkom ostaju i dalje na snazi i primjenjuju se s odredbama navedenog dodatka (čl.11.st.1. Dodatka).

42. Stoga sud nedvojbeno zaključuje da sklapanjem predmetnog Dodatka ugovorne stranke nisu obnovile raniju obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 9011773323, od 09.08.2006. godine (stranica 65-73), a to iz razloga jer se sukladno čl.146. ZOO- a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, a u konkretnom slučaju iz odredaba Dodatka proizlazi kako obveza po Ugovoru o kreditu broj: 9011773323 nije prestala, već je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima, te je potpuno neosnovana tuženikova tvrdnja da je osnovni ugovor uslijed sklapanja Dodatka prestao postojati, upravo suprotno, iz čl.11. Dodatka nedvojbeno je da osnovni ugovor i dalje postoji i da se primjenjuje, slijedom čega sud odbija kao neosnovanu tvrdnju tuženika kako zaključeni Dodatak treba promatrati kao novu pravnu osnovu koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca slijedom čega tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove.

43. Vezano uz sklapanje sporazuma osnovnom ugovoru i izvršenu konverziju Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio Rješenje broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

44. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

To iz razloga jer iz odredbi pročitanog Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011773323, od 18.12.2015. godine (stranica 102-107), sud zaključuje kako su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te kako se sklapanjem navedenog Dodatka nije riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti navedenih ugovornih odredaba iz glavnog ugovora.

45. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

46. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

47. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

48. Prema stajalištu naslovnog suda tužitelj, kao korisnik kredita, se sklapanjem predmetnog Dodatka nije odrekao prava na zaštitu koju mu pruža Direktiva 93/13, niti je dao slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti se odrekao svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C- 452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.46. ovog obrazloženja.

49. I tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, a što prihvaća i ovaj sud budući da je konverzija provedena sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011773323, od 18.12.2015. godine (stranica 102-107), a tužitelj potražuje isplatu preplaćenih kamata za razdoblje od 24.09.2007. do 13.04.2014., a isplatu preplate s osnova valutne klauzule za razdoblje od 02.10.2006. do 30.09.2015., što znači za razdoblje koje prethodi konverziji, slijedom čega sud zaključuje da sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011773323, od 18.12.2015. godine (stranica 102-107), nije od utjecaja na pravo tužitelja na isplatu, te tužitelj ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (Ugovor o kreditu broj: 9011773323, od 09.08.2006. godine – op. suda), ako takva razlika postoji.

50. Tužitelj ima pravo samo na povrat iznosa preplaćenih kamata, te na iznos pretplate s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju zaključenja predmetnog ugovora o kreditu do zaključenja Dodatka, dok glavnica navedena u dodatku ne može biti predmetom ispitivanja jer ona nije obuhvaćena razlogom ništetnosti, a niti to tužitelj tvrdi tijekom postupka, o visini glavnice utvrđene sklapanjem navedenog Dodatka ugovorne strane su se međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u kolektivnom sporu potrošača.

51. Stoga sud odbija kao neosnovanu tvrdnju tuženika kako prihvaćanjem konverzije kredita i potpisivanjem predmetnog dodatka kojim je izvršena konverzija klijent, ovdje tužitelj, više ne može postavljati bili kakav zahtjev u odnosu na predmetni ugovorni odnos koji je prethodio konverziji.

52. Uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo NVF, dipl. oecc., od 19. prosinca 2023. (stranica 163-186) utvrđeno je da je tuženik tužitelju u konverziji kredita utvrdio preplatu na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 9.530,95 EUR, da su prilikom izračuna konverzije uzete u obzir sve tužiteljeve kunske uplate vršene po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja do 30.09.2015. godine, te da u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti, te je vještak utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju otplate kredita pa do provedbe konverzije imao preplatu kao pozitivnu tečajnu razliku nastalu između plaćene kamate i kamate koju bi tužiteljica bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu, a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita u iznosu od 8.004,80 eura, te preplatu kao pozitivnu tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 16.136,31 eura.

53. Tužitelj u podnesku od 26.9.2024. godine (stranica 203-209) navodi kako nema primjedbi na vještački nalaz i mišljenje, te je specificirao tužbeni zahtjev u skladu s izrađenim nalazom i mišljenjem, a tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva na ročištu glavne rasprave održanom dana 04.10.2024. godine.

54. Tuženik je u svojem podnesku od 14.02.2024. (stranica 196-200) u cijelosti osporio vještački nalaz i mišljenje.

55. Primjedbe tuženika na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti parnične stranke nisu predlagale dodatno saslušanje vještaka.

56. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, sud istu primjedbu također ocjenjuje neosnovanom.

Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 9011773323, od 09.08.2006. godine (stranica 65-73), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), osim odredbi o visini ugovorne kamate iz čl.26. koje su stupile na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora (01.01.2008.), tako da se na ugovornu kamatu primjenjuju odredbe prethodnog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2). Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 5,90% godišnje.

Tome u prilog ide i okolnost što tužitelj nije tražio utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu, tj. upravo tu stopu od 4,20% godišnje, a koja je određena u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana, pa sud stoga zaključuje da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i da je jedina određena i poznata ugovornim stranama.

57. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je potpisom Dodatka nesporno izvršena konverzija ugovora, te da je time i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate, sud nalazi kako je točno da je vještak utvrdio da su prilikom izračuna konverzije uzete u obzir sve tužiteljeve kunske uplate vršene po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja do 30.09.2015. godine.

Međutim to znači da je tužitelj podmirio sve svoje obveze (unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja), ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata od 8.004,80 eura s osnove promjene kamatne stope, te u iznosu od 16.136,31 eura s osnova promjene tečaja CHF/HRK, što znači da je tužitelj dodatno uplatio i te iznose, slijedom čega ima pravo na povrat navedene preplate, a upravo su navedene preplate predmetom tužbenog zahtjeva, slijedom čega sud tuženikovu primjedbu ocjenjuje neosnovanom.

58. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo i temeljem istog utvrđuje visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu od 8.004,80 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, te u iznosu od 16.136,31 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos.

59. Vezano uz povišenje tužbenog zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule u CHF s početnog iznosa od 120.363,30kuna / 15.974,96 eura eura na iznos od 15.974,96 eura, sud nalazi da se radi se o preinaci tužbe po čl.191.st.1. ZPP-a, te sud smatra kako je do preinake došlo zbog provedenog financijskog vještačenja što predstavlja okolnost koja je nastala nakon podnošenja tužbe, pri čemu tužitelj nije tražio isplatu povišenog iznosa po nekoj drugoj osnovi, osim one koja je navedena u tužbi, pa se stoga sukladno čl.191.st.2. ZPP-a tuženik takvoj preinaci ne može protiviti.

60. Prvostupanjski sud se dodatno poziva i na Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV – 162/2021, od 26. studenog 2021. godine koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.", pa je stoga sud dopustio preinaku tužbe, uslijed čega je odlučeno kao pod toč.I. rješenja.

61. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare tužiteljevog potraživanja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Kao što je već prethodno navedeno obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 316-61/2007, od 28.05.2007. (list 5-12), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona.

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

62. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu posl.broj: P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je tužitelj tužbu podnio dana 12.06.2019. godine, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

63. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 09.08.2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 9011773323, kojim je tužitelju odobren iznos kredita od 173.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja;

- da je vjerovnik bila Privredna banka Zagreb d.d. koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pri Trgovačkom sudu u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 bila drugotuženik za kojeg je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je predmetni ugovor o kreditu zaključen dana 09.08.2006. godine tj. unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na tuženika;

- da se radi o potrošačkom kreditu stambene namjene, uslijed čega se korisnik kredita imaju smatrati potrošačem, a ugovor potrošačkim;

- da se tužitelj radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvao na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 9011773323, od 09.08.2006. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, pa tako niti o odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 9011773323, od 09.08.2006. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje švicarskog franka kao valute uz koju je vezana glavnica, te ugovaranje kamatne stope koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 9011773323, od 18.12.2015. godine;

- da korisnik kredita koji je konvertirao kredit ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF;

- da je financijskim vještačenjem izračunato da visina tužbenog zahtjeva tužitelja prema tuženiku po osnovi promjene kamatne stope iznosi 8.004,80 eura, te po osnovi promjene tečaja švicarskog franka prema kuni iznosi 16.136,31 euro;

- da za novčana potraživanja tužitelja nije nastupila zastara.

64. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen;

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.);

- članak 1115. ZOO/05 propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

65. Obzirom da je tužitelj, s jedne strane, kao prethodno pitanje, uspio dokazati činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s korisnikom kredita o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava, sud stoga temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, te čl.324.st.1. ZOO/05, utvrđuje kako je Ugovor o kreditu broj: 316- 61/2007., od 28.05.2007. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje švicarskog franka kao valute uz koju je vezana glavnica, u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje kamatne stope koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

66. Nadalje, obzirom da je tužitelj, s jedne strane, uspio dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

67. Budući da je provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženik temeljem djelomično ništetne ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu broj: 9011773323, od 09.08.2006. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja prema jednostranoj odluci tuženika od tužitelja naplatio bez valjane pravne osnove iznos od 8.004,80 eura sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 u vezi s čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022), prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz toč.I. tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljici vrati novčani iznos od 8.004,80 eura, uslijed čega je odlučeno kao pod toč. I izreke ove presude.

68. Isto tako, obzirom da provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženik temeljem djelomično ništetne ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu broj: 9011773323, od 09.08.2006. godine, koje se odnose na valutnu klauzulu odnosno promjenu tečaja od tužitelja naplatio bez valjane pravne osnove iznos od 16.136,31 euro sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 u vezi s čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz toč.II. tužbe, te naložio tuženiku da tužitelju vrati novčani iznos od 16.136,31 euro, uslijed čega je odlučeno kao pod toč. II izreke ove presude.

69. Tužitelj tužbom potražuje i zakonske zatezne kamate tekuće od dana 27.02.2017. godine kada je konačnom otplatom cjelokupnog kredita nastala preplata, pa do isplate.

Člankom 1115. ZOO/05 propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sud ocjenjuje kako je tuženik prilikom stjecanja novčanog iznosa od 8.004,80 eura iz toč. I izreke ove presude, te novčanog iznosa od 16.136,31 eura iz toč. II izreke ove presude, bio nesavjestan, budući da se tijekom ovog postupka tužitelj pozvao na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo drugotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sud je temeljem 1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu se plati i zakonske zatezne kamate tekuće od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod pod toč .I i pod toč. II izreke ove presude.

70. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

71. Početna vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosila je 181.616,61 kuna / 24.104,67 eura, a nakon provedenog financijskog vještačenja vrijednost predmeta spora iznosi 24.141,11 eura.

72. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr. 54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, te je u Tbr.7.st.1. propisano da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 250 bodova.

73. Obzirom da je tuženik izgubio parnicu, isti je dužan tužitelju nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav podneska od 18.01.2022. u iznosu od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po Tbr.8.toč.4. Tarife;

- za zastupanje na pripremnom ročištu dana 23.02.2023. u iznosu od 125 bodova što iznosi 250,00 eura po Tbr.9. toč.2. Tarife;

- za zastupanje na ročištu glavne rasprave dana 12.09.2023. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za sastav obrazloženog podneska od 26.09.2024. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu glavne rasprave dana 04.10.2024. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 575,00 eura po Tbr.46. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da je navedenim dokaznim sredstvom tužitelj uspio dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 287,48 eura Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).

74. Tužitelju nije priznat kao opravdan i nužan trošak izvansudskog vještačenja u visini od 265,45 eura budući da je tužitelj i bez navedenog troška mogao istaknuti određeni tužbeni zahtjev kojeg je mogao korigirati nakon provedenog financijskog vještačenja, ili umjesto toga podnijeti stupnjevitu tužbu.

75. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelji u ovoj pravnoj stvari ne plaćaju sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

76. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 3.762,48 eura, dok je tužitelj odbijen s razlikom zatraženog troška od 265,47 eura kao neosnovanim, slijedom čega je sud temeljem čl.154 st.1. i čl.155.st.1. ZPP-a odlučio kao pod toč. III izreke ove presude i naložio tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak.

77. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

78. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

79. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama-Buie 13. siječnja 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, putem punomoćnika,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.