REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 73 P-6555/2022-15.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Lovrinov, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Kusalić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marija Bartoluci, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 25. studenog 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice Hrvoja Škalića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika ŽN, odvjetničke vježbenice, dana 13. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavim članak 11.1 Ugovora o kreditu broj 9010192552 od 2.4.2004 sklopljenog između tužiteljice HN kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. koji glasi "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % (slovima: nula cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da isplati tužiteljici HN, iznos od 139,35 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. travnja 2004. do isplate, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 269,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. siječnja 2025. do isplate, po stopi od dospijeća do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne kamatne stope odnosno stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 218,75 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 2.4.2004 sklopila Ugovor o kreditu broj 9010192552, kojim je ugovoreno da će tuženik staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 140.000,00 kn. Nadalje, tim ugovorom je ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 7,48 % godišnje, a koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika. U konkretnom slučaju se radi o tipskom ugovoru o kreditu te je u tom ugovoru ugovorena je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita. Smatra da je navedena ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i ništetna. Ističe da je presudama Suda Europske unije u predmetu C-84/19 i u predmetu C-224/19 odlučeno kako i pod kojim okolnostima je nacionalan sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U citiranim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (sud koristi termin "naknade za otvaranje") utvrđeno je da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4. stavka 2. te direktive u pravni poredak te države članice. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod "ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene" te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovom konkretnom slučaju tuženik nije tužiteljici iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužiteljica morala nadoknaditi. Nije joj niti objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u Ugovoru nije precizirano da li se naknada plaća prilikom sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan odnosno da li se naknada plaća individualno ili putem oduzimanja od ukupnog ugovorenog iznosa kredita. Stoga, budući se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi kojom je specificirana naknada za obradu kredita, nije pojedinačno pregovaralo, da bi ista se smatrala nepoštenom treba suprotno načeli savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Smatra da je navedenom odredbom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza (osim želje za dodatnim profitom) pa predlaže da sud navedenu odredbu utvrdi ništetnom i naloži tuženiku isplatu iznosa od 139,35 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova parničnog postupka tužiteljici.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi navodima tužbe. Ističe kako tužiteljica svoj zahtjev temelji isključivo na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž- 7129/13 i odluci Vrhovnog suda Revt-249/14. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ima nesporno uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu, tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takve ugovorne odredbe, bilo zbog sadržaja iste, bilo zbog načina ugovaranja iste. U konkretnome slučaju riječ je o ugovoru – obveznopravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana, ovdje stranaka. Obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga. Tuženik ukazuje kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Smatra da tužiteljica je svjesno potpisala predmetni ugovor o kreditu i ista je potpuno poslovno sposobna osoba. U odnosu na tvrdnju o tipskom ugovoru, tuženik ističe kako bi bilo izrazito neekonomično i gotovo nezamislivo pojedinačno pregovarati o svakoj odredbi ugovora o kreditu sa svakim potencijalnim korisnikom toga kredita. Takav način sklapanja ugovora o kreditu, koji bi tužitelja navodno zadovoljio, bio bi prvenstveno na štetu korisnika, i to zbog toga što bi u tome slučaju obrada kreditnih zahtjeva trajalo jako dugo i bila bi puno skuplja nego što je sada, što bi sve dovelo do toga da bi krediti bili nedostupni velikom broju građana, kojima su u postojećim uvjetima krediti puno dostupniji. Osim toga, tužitelju nitko nije branio pregovarati. Nadalje, ističe da je taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka tužiteljici ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Dakle, ugovorna strana, ovdje tužiteljica, koja je upotrijebila dužnu pažnju, a kako joj nalaže Zakon o obveznim odnosima, prilikom prikupljanja i razmatranja ponuda, donošenja odluke, potpisivanja ugovora te podnošenja toga ugovora na potvrdu javnom bilježniku, neosnovano se poziva na zlouporabu prava i pravnih načela od strane tuženika, budući da su joj sve informacije o pravima i obvezama iz ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja ugovora, a na raspolaganju joj je bilo više različitih ponuda, ne samo tuženika, nego i drugih banaka. Ističe i prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjeva kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo sve po strankama predložene dokaze. Izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 9010192552 (list 8-15 spisa), plan otplate (list 16-19 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 20-51 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list 52-55 spisa), opće uvjete poslovanja s građanima (list 66-74 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 135-136 spisa).

4. Tuženik je tijekom postupka odustao od svog dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka PN.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Među parničnim strankama nesporno je da su sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužiteljica platila naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.050,00 kn dana 7. travnja 2004., a što je evidentirano i u knjigovodstvenoj kartici ugovora o kreditu, dok je sporno da li je predmetna odredba ugovora o kreditu, a temeljem koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita ništetna, da li je tuženik dužan isplatiti tužiteljici utuženi iznos, tijek zateznih kamata na utuženi iznos te da li je tražbina tužiteljice zastarjela.

7. Uvidom u ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 2. travnja 2004. i solemniziran kod javnog bilježnika Vlaste Podgajski iz [adresa] pod brojem Ou- 304/03, utvrđeno da je čl. 11.1 navedenog ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu u visini od 0,75 % od iznosa kredita.

8. Temeljem navedene odredbe tužiteljica je dana 7. travnja 2004. platila tuženiku iznos od 1.050,00 kn, a što predstavlja 0,75 % iznosa od 140.000,00 kn koliki je bio iznos ugovorenog kredita i to iz iznosa isplaćenog kredita.

9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je došla kod tuženika jer je htjela dignuti kredit za adaptaciju kuće i pitala je koji iznos može dobiti te joj je rečeno da može dobiti iznos kredita od 14.000,00 kn, ali da mora imati barem jednog sudužnika, a kasnije se ispostavilo da mora imati i dva sudužnika. Trebala je dostaviti troškovnik radova i došao je procjenitelj iz banke procijeniti njezinu kuću. Nitko joj u banci tada nije objašnjavao odredbe ugovora, samo su joj rekli koja je kamatna stopa ali pritom nisu specificirali da li se radi o promjenjivoj ili fiksnoj stopi. Nije pročitala ugovor prije potpisivanja, kada su je nazvali da je kredit odobren to je potpisivanje išlo "kao po traci", a ugovor je pročitala tek kasnije kada je sve bilo gotovo i kad je kredit bio isplaćen. U vrijeme sklapanja ugovora nije imala svoj obrt, nije bila zaposlena već je tada već bila u mirovini. Nije izvršila uplatu te naknade već joj je ona oduzeta od iznosa odobrenog kredita.

10. Sud vjeruje iskazu tužiteljice jer je isti životan, uvjerljiv i logičan te u skladu s ostalim provedenim dokazima u spisu. Na temelju iskaza tužiteljice, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi jednokratnih troškova za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg je tuženik sklapao s potrošačima, a što u svom odgovoru na tužbu tuženik niti ne spori.

11. Budući je ugovor između stranaka sklopljen 2. travnja 2004. na pravne odnose stranaka u ovom postupku primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, u daljnjem tekstu: ZOO) temeljem čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO-05).

12. Temeljem odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, odredba st. 2. i 3. istog čl. propisuje da ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Hrvatske i prisilnim propisima, sud može odbiti, u cjelini ili djelomično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda općini na čijem području ona ima sjedište odnosno prebivalište. Pri odlučivanju sud će voditi računa o savjesnosti jedne odnosno obiju strana, o značenju društvenih interesa koji se ugrožavaju te o moralnim shvaćanjima društva.

13. Također se na ovaj pravni odnos između stranaka primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) koji je važio na dan sklapanja predmetnog ugovora (2. travnja 2004.). Temeljem odredbe čl. 3. toč. 1. i 2. ZZP-a potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

14. Temeljem odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba st. 2. istog čl. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, temeljem odredbe st. 3. istog čl. činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Temeljem odredbe st. 4. istog čl. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Iako u vrijeme sklapanja ugovora Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ovaj sud je dužan zaštitu potrošača tumačiti sukladno načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (u daljnjem tekstu: SSP). Posebno se ističe da se odredbom čl. 74. st. 2. al. 1. SSP Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji. Takvo pravno shvaćanje zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-2245/2017 i Rev-1096/2022.

16. Odredbe čl. 81. ZZP-a u skladu su sa odredbama čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

17. Što se tiče prigovora tuženika da je tužiteljica bila dužna upotrijebiti dužnu pažnju prilikom sklapanja ugovora čije su odredbe bile jasne, lako razumljive i lako uočljive ističe se da je Sud Europske unije u presudi u predmetu C-26/13 H i ĆN jasno naveo sljedeće: "kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze".

18. Budući da navedene odredbe kojima se određuje jednostrana naknada za obradu kredita, a da se pritom nije jasno navelo o kojim se troškovima radi i kako se utvrđuje njihova visina, prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, pa ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio takve odredbe stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Pritom se sukladno tumačenju Suda Europske unije u predmetu C-226/12 CN: "Pitanje postoji li takva znatnija neravnoteža ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača s druge strane. Nasuprot tome, znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima."

20. U spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, CY protiv Caixabank SA (C- 224/19), LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (C-259/19), Sud Europske unije je naveo da "Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

21. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 0,75% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice pa je navedena ugovorna odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

22. Budući temeljem odredbe čl. 105. st. 1. ZOO-a ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, to je sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništavim. I Sud Europske unije u predmetu C-421/14 Banco Primus navodi sljedeće: "Nacionalni sud pred kojim se vodi postupak u vezi s nepoštenom ugovornom odredbom obvezan je samo izuzeti od primjene takvu odredbu kako ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, a pritom nije ovlašten izmijeniti njezin sadržaj. Naime, taj ugovor mora nastaviti postojati, u načelu bez ikakve izmjene osim one koja proizlazi iz poništenja navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava."

23. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika isti je neosnovan jer je čl. 109. st. 1. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništavosti dijela odredbi Ugovora o kreditu. Što se tiče zahtjeva za isplatu, radi se o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora pa u slučaju takvog zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO-a, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020. Navedeno pravno shvaćanje u skladu je i sa praksom Suda Europske unije koji u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 - CY protiv Caixabank SA (C-224/19), LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (C-259/19) navodi da: "Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da podnošenje tužbe radi ostvarivanja restitucijskih učinaka utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe podliježe roku zastare, pod uvjetom da početak tog roka i njegovo trajanje ne čine praktički nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje potrošačeva prava na zahtijevanje takvog povrata."

24. Slijedom svega naprijed iznesenog, tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavosti sporne ugovorne odredbe i isplatom iznosa od 139,35 EUR je usvojen u cijelosti.

25. Tužiteljica ima pravo na zakonske zatezne kamate i to temeljem čl. 214. ZOO- a od dana kada su naknada izvršena, a budući je tuženik bio nepošteni stjecatelj. Već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu nepoštena pa je stoga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

26. Stopa zakonske zatezne kamate određena je temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 76/96, 72/02, 153/04), a sukladno čl. 2. st. 1. Zakona o zateznim kamatama ("Narodne novine" br. 28/96.) i čl. 2. Zakona o kamatama ("Narodne novine" br. 94/04) od dospijeća do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st.

2. ZOO-05.

27. Ostali priloženi dokazi nisu posebno cijenjeni jer isti nisu odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1.. i čl. 155. ZPP-a.

29. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora (139,35 EUR), a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, u daljnjem tekstu: OT), i to temeljem tbr. 52/3 OT koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Tužiteljici je priznat trošak za sastav tužbe 25 bodova (tbr. 7/1), za sastav obrazloženog podneska od 30.1.2023. po 25 bodova (tbr. 8/1) te za pristup na ročišta 30.11.2023. i 25.11.2024. po 25 bodova (tbr. 9/1) odnosno sveukupno 100 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR sukladno važećoj OT iznosi 200,00 EUR te što uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 250,00 EUR. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i na presudu u iznosu od 13,27 EUR, tako da joj je priznat parnični trošak u iznosu od 269,91 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-05, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.

30. Zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen jer isti nije uspio u sporu.

31. Utuženi iznosi preračunati su u službenu valutu euro temeljem čl. 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22 i 88/22).

32. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 13. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ana Lovrinov

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u četiri (4) istovjetna primjerka u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. tužiteljici po pun. uz rješenje o pristojbi na presudu – 13,27 EUR

2. tuženiku po pun.