REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 1226/22-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice AC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Josipu Krstuloviću, odvj. u Splitu protiv tuženika BANKE KOVANICA d.d. VARAŽDIN, OIB: 33039197637, Ulica Petra Preradovića 29, zastupanog po pun. iz odvj. društva Mihalić & Pikija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 28. studenog 2024. g. u prisutnosti tužiteljice i zamjenice pun. tuženika i odsutnosti uredno obaviještenog pun. tužiteljice, dana 13. siječnja 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 6. Ugovora o roto kreditu uz valutnu klauzulu broj 37029000141 od 31. kolovoza 2005. g. koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,50% na iznos odobrenog kredita.''

II.Dužan je tuženik Banka kovanica d.d. Varaždin, OIB: 33039197637, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici AC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 162,58 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 31. kolovoza 2005. g. do isplate i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 31. kolovoza 2005. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu od 214,04 EUR.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 23. ožujka 2022. g. ustala tužbom pred ovim sudom u kojoj je navela da je s tuženikom, odnosno kod njegove poslovne jedinice u [adresa], dana 31. kolovoza 2005. g. sklopila Ugovor o roto kreditu broj 37029000141 uz valutnu klauzulu u iznosu od 35.000,00 kn. Radi se o sporu koji je nastao u vezi djelatnosti poslovne jedinice tuženika u Splitu, radi čega da je nadležan ovaj sud. Navedeni kredit da je tužiteljica zatvorila dana 22. veljače 2006. g. Tuženik da je, temeljem odredbe čl. 6. Ugovora, prilikom isplate kredita tužiteljici naplatio ulaznu naknadu, kao jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,50% iznosa kredita i to u iznosu od 1.225,00 kn. Citirana je odredba čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, odredbe čl. 49. i 55. Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 3. st. 1. i 5. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. Tužiteljica je navela da u konkretnom slučaju nije bilo nikakvih pojedinačnih pregovora između tužiteljice i tuženika u pogledu ulazne jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,50%. Stoga da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje ugovaraju ulaznu naknadu za jednokratne troškove obrade kredita ništavne. To da znači da je tuženik neosnovano stekao iznos od 1.225,00 kn. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba sadržana u čl. 6. Ugovora o roto kreditu uz valutnu klauzulu broj 37029000141 od 31. kolovoza 2005. g. koja je citirana u cijelosti te tuženik obvezati na isplatu iznosa od 1.225,00 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i mjesne nenadležnosti suda u Splitu, a obzirom da je u odredbi čl. 16. Ugovora o roto kreditu uz valutnu klauzulu ugovorena mjesna nadležnost suda u Varaždinu. Nadalje, da tužiteljica nije dokazala da joj je predmetna naknada za troškove obrade kredita uopće bila naplaćena, a tuženik tu okolnost da ne priznaje. Tužiteljica da nije dokazala da je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog eventualne naplate predmetne naknade te da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ukazano je da se radi o sporu male vrijednosti. Citirana je odredba čl. 1022. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i odredbe čl. 59. i 61. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. Odredba čl. 6. Ugovora o roto kreditu uz valutnu klauzulu da je uočljiva odredba s upadljivim naslovom. Tom jasnom, lako uočljivom, razumljivom i potpuno određenom odredbom koja je, stoga, pravno valjana, ugovorne stranke da su suglasno i izrijekom ugovorile plaćanje naknade u visini 3,50% od iznosa odobrenog kredita. Plaćanje ove naknade da predstavlja tužiteljičinu protučinidbu za tuženikovu činidbu obrade kreditnog zahtjeva. Nadalje, da se radi o naknadi za pokriće troškova angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s obradom točno određenog kreditnog zahtjeva, a budući da je plasiranje kredita samo završni čin kojem prethode brojne i obimne evaluacije, analize i provjere stručnih djelatnika tuženika te je takva naknada troškova obrade kredita objektivno opravdana. Prije isplate kredita da je potrebno najprije utvrditi potrebu za kreditiranjem, a potom da se klijentu predočavaju svi bitni uvjeti ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Nakon navedene početne faze, gdje se klijentu predočavaju osnovni uvjeti kredita, a koji uključuju i naknadu za troškove obrade kredita, banka da prikuplja i kontrolira svu potrebnu dokumentaciju, a klijent popunjava zahtjev za kredit i dostavlja podatke o korisniku kredita i ostalim eventualnim sudionicima kreditnog posla. Banka, nadalje, provjerava i analizira sva zaduženja i obustave o kojima je klijent obavijestio banku, platne liste, odnosno odreske mirovine te provjerava i analizira poslodavca podnositelja kreditnog zahtjeva i ostale sudionike te provjerava za sve sudionike u kreditu da li su ili su bili ranije korisnici kredita u istoj banci te da li su kredit uredno otplaćivali. Tek kad je dokumentacija potpuna i provjerena, slijedi izračun kreditne sposobnosti. Nakon opisanog opsežnog procesa obrade kredita, koji može trajati i do mjesec dana te uključuje nekoliko djelatnika banke, dolazi faza odobravanja kredita, pripreme ugovora i instrumenata osiguranja, potpisi i ovjere istih, provjera dokumentacije i konačno isplata kredita.

Tuženik je u podnesku od 31. svibnja 2022. g. iznio i dopunu odgovora na tužbu ponavljajući da se radi o sporu male vrijednosti. Nadalje, da tužiteljica nije obrazložila pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje. Naknada za obradu kredita da predstavlja cijenu obrade koja uključuje angažman zaposlenika banke i materijalne troškove te je riječ o obaveznim odredbama Ugovora o kreditu koje su ugrađene u sve ugovore o kreditu, a radi se o jasnim i razumljivim odredbama. Tužiteljici da je prije odobravanja kredita predočeno koji su uvjeti kredita (cijena novca odnosno kamata, troškovi obrade odnosno naknade, rok i način korištenja odobrenog kredita i slično). Ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva da je dopušteno i uobičajeno u svim kreditnim institucijama. Ponovljeno je da tužiteljica nije dokazala da je predmetnu naknadu platila.

Tužiteljica je na pripremnom ročištu od 24. listopada 2023. g. uredila zahtjev za isplatu na način da je zatražila isplatu iznosa od 162,58 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o roto kreditu uz valutnu klauzulu broj 37029000141 od 31. kolovoza 2005. g., potvrde tuženika od 22. veljače 2006. g., proceduralnog uputstva od 15. rujna 2004. g., zapisnika od 11. ožujka 2022. g. iz predmeta ovog suda broj P 374/22, email korespondencije (list 30 i 31 spisa), saslušanjem svjedokinje JC te saslušanjem tužiteljice.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Prije ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva bilo je potrebno ocijeniti osnovanost prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda koji je u odgovoru na tužbu istakao tuženik. Prema navodima tuženika stranke su u sklopljenom Ugovoru o kreditu ugovorile (u čl. 16.) mjesnu nadležnost suda u Varaždinu.

Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP), ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Prema st. 3. ovog čl. taj sporazum važi samo ako sastavljen u pisanom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

Prema stajalištu sudske prakse u brojnim sličnim predmetima radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, o odredbi koja je tiskana u unaprijed pripremljenom formularu Ugovora te koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi, konkretno tužiteljica u ovom sporu, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Varaždinu bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena. Stoga je sud prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika ocijenio neosnovanim.

Na ovom mjestu treba navesti i da je tuženik pogrešno ukazivao da se postupak ima provesti prema pravilima o sporu male vrijednosti, a budući da je tužiteljica, osim iznosa koji odgovara granici za spor male vrijednosti, zatražila i utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o roto kreditu.

Predmet ovog postupka je, dakle, zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o roto kreditu uz valutnu klauzulu broj 37029000141 od 31. kolovoza 2005. g. kojom je ugovoreno plaćanje naknade radi troškova kredita u visini od 3,5% od iznosa kredita, koja, prema mišljenju tužiteljice, predstavlja nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu kao i zahtjev za isplatu iznosa od 162,58 EUR s pripadajućim kamatama koji se odnosi na vraćanje neosnovano stečene naknade troškova kredita.

Sporna odredba čl. 6. st. 1. Ugovora glasi: Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,5% na iznos odobrenog kredita.

Prije ocjene osnovanosti tvrdnje tužiteljice da je navedena odredba nepoštena ugovorna odredba i stoga ništetna, trebalo se osvrnuti na prigovor tuženika da tužiteljica nije uspjela dokazati da je tuženik spornu naknadu uopće naplatio. Iz e-mail korespondencije između tužiteljice i voditeljice poslovnice u [adresa] BC proizlazi da je zatražena dokumentacija za kredit broj 37029000141 od 31. kolovoza 2005. g. tuženiku nedostupna jer više ne postoji.

Nadalje, iz teksta sporne ugovorne odredbe proizlazi da obveza klijenta, u ovom slučaju tužiteljice, na isplatu naknade za obradu kredita dospijeva prije korištenja kredita.

Svjedokinja JC, koja je u vrijeme zaključenja Ugovora bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu voditeljice poslovnice u kojoj je tužiteljica zaključila Ugovor, je u svom iskazu kazala da su ona i kolegica, koje su jedine radile u toj poslovnici, u pravilu i generalno objašnjavale strankama da su dužni platiti naknadu za obradu kredita, da je, prema propisima banke, svim klijentima bila dužna obračunati spornu naknadu bez koje ne bi smjela odobriti kredit, odnosno koji nije mogao biti isplaćen.

I konačno, tužiteljica je ishodila izdavanje potvrde tuženika od 22. veljače 2006. g. iz koje proizlazi da je kredit broj 37029000141 od 31. kolovoza 2005. g. u cijelosti otplaćen 22. veljače 2006. g. te da tuženik nema više potraživanja prema tom kreditu.

Prema očitovanju tuženika sve navedeno ne znači da je tuženik stvarno i naplatio spornu naknadu od tužiteljice jer je, a kako je navedeno u podnesku od 9. prosinca 2022. g., tuženik u pojedinim kreditnim odnosima naplaćivao ovu naknadu, a u pojedinima nije te se nije radilo o automatizmu u postupanju.

Sud nije prihvatio ovakve navode tuženika jer su, prvenstveno treba kazati, bili proturječni: tuženik je u ranoj fazi postupka tvrdio da se radilo o jasnoj, lako uočljivoj, razumljivoj i potpuno određenoj odredbi koja je, stoga, pravno valjana i kojom su ugovorne stranke suglasno i izrijekom ugovorile plaćanje naknade u visini 3,50% od iznosa odobrenog kredita koja da je uobičajena u kreditnom poslovanju ne samo tuženika nego svih kreditnih institucija, da bi se naknadno očitovao na način da se moglo dogoditi da se tako ugovorena naknada uopće ne naplati. Sudu nije vjerojatno da bi naplata naknade za obradu kredita ovisila o okolnostima pojedinog kreditnog odnosa, jer je upravo tvrdnja tuženika bila da je ta odredba uobičajena i sastavni je dio svakog ugovora o kreditu. Osim toga, trebalo je voditi računa i o izjavi svjedokinje koja je radila kod tuženika čiji je iskaz sud već interpretirao: službenica je imala naputak da bez obračuna i naplate naknade za obradu kredita ne može uopće isplatiti kredit. Navela je i da su stranke, znajući za tu naknadu uzimale veći iznos u kredit kako bi im nakon naplate ostao iznos koji im je stvarno potreban. Konačno, sam tekst sporne odredbe svjedoči da se naknada naplaćivala odnosno da je klijent bio dužan platiti tu naknadu banci prije korištenja kredita. Sud nije mogao zanemariti ni sadržaj potvrde tuženika od 22. veljače 2006. g. u kojoj je jasno navedeno da tuženik prema tužiteljici iz ovog kredita nema nepodmirenih potraživanja, što se, po tumačenju ovog suda, odnosi i na obračunatu i naplaćenu naknadu.

I završno: nastojanje tuženika iskoristiti okolnost što je dokumentacija Ugovora o kreditu uništena te tužiteljica nije u mogućnosti pronaći potvrdu o uplati među tom dokumentacijom, po ocjeni ovog suda suprotno je ponašanju koje bi se očekivalo od dobrog gospodarstvenika te bi čak moglo biti okarakterizirano zloupotrebom.

Nadalje, u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP), koji je u odredbi čl. 81. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Sud je zaključio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 6. Ugovora o roto kreditu od 31. kolovoza 2005. g., a kojom ugovornom odredbom je propisano da se plaća i naknada u visini od 3,50% od iznosa odobrenog kredita.

Nadalje, po mišljenju ovog suda, sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništava, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

Naime, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost na što se ta naknada odnosi ili, drugim riječima da li je imao bilo kakve, primjerice, administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, niti je objašnjeno koja je korelacija između te naknade i visine odobrenih kreditnih sredstava odnosno zašto se za veći odobreni iznos plaća veća naknada koja nema nikakvu gornju granicu visine.

Ugovaranje naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

Konkretno, a s obzirom da se po ocjeni ovog suda o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, što jasno proizlazi iz iskaza tužiteljice (koja je navela da je joj je službenica na šalteru kazala da se ulazna naknada mora platiti jer je to uvjet bez kojeg se kredit ne može dobiti te da nije bilo velikog razgovora ili pojašnjavanja oko bilo koje odredbe Ugovora), te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o naknadi za koju nije u uopće objašnjeno o čemu se radi, a posebno zašto njena visina ovisi o odobrenom iznosu kredita, stoga nerazumljivoj, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a uvažavajući pri tome i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III- 2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. g. Drugim riječima, trebalo je ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao trgovac, i tužiteljica, kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik je u postupku ponavljao da se radi o tome da se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,50% iznosa kredita, da tuženik ima pravo na navedenu naknadu iz razloga što je kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Ujedno da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi uobičajenoj za Ugovor o kreditu koju su korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta Ugovora.

Prema ocjeni ovog suda tuženik nije ukazao koji su to objektivni troškovi vezani za obradu nastali niti je dostavio transparentan i razumljiv obračun naknade koji je bio dostupan tužiteljici kao ugovornoj strani prije i tijekom sklapanja Ugovora. U spornoj odredbi čl. 6. Ugovora samo je naveden iznos naknade, bez da se priložio bilo kakav obračun iz kojeg bi se moglo zaključiti na što se odnosi visina eventualnih troškova kojima je bio izložen tuženik.

Međutim, i neovisno o činjenici da li je davatelj kredita bio izložen troškovima koje nije obrazložio, sporna ugovorna odredba (čl. 6. Ugovora) je nepoštena jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo te tužiteljica, kao korisnica kredita, nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ništava u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

Stoga je Ugovor o kreditu u dijelu kojim se ugovara isplata naknade radi troškova kredita u odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,5% na iznos odobrenog kredita.'' trebalo utvrditi ništetnim te i u tom dijelu prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

Za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice, a po ocjeni suda, nije bilo potrebno provesti dokaz saslušanjem svjedokinje ACN, zaposlene kod tuženika na radnom mjestu zamjenice direktora Poslovanja građanstva, na čijem je saslušanju ustrajao tuženik, jer je čak i saslušana svjedokinja JC, koja je radila u poslovnici tuženika u kojoj je tužiteljica zaključila Ugovor, iznijela samo generalni postupak koji se u kreditnim odnosima provodio s klijentima, a ne konkretni postupak u odnosu na traženje tužiteljice, pa sudu drugi takav posredan uvid u poslovanje tuženika nije bio potreban.

Tužiteljica je zatražila i vraćanje iznosa naknade koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, a prema odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 6. utvrđena ništetnom, to tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužiteljici primljenu naknadu, jer je ta naknada naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom. Radi se o iznosu od 1.225,00 kn koji predstavlja 3,5% od odobrenog kredita (35.000,00 kn) odnosno 162,58 EUR koji je iznos, po već izraženom mišljenju suda, tužiteljica morala platiti prije isplate kredita. Prema odredbi čl. 3. Ugovora stranke su ugovorile da će kredit biti isplaćen tužiteljici u roku od 2 radna dana od dana potpisivanja Ugovora, što znači najkasnije 2. rujna 2005. g.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare, treba navesti da, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. donesenog povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

To znači da je tuženikov prigovor zastare potraživanja tužiteljice u odnosu na vraćanje naknade koju je tužiteljica isplatila temeljem odredbe Ugovora o kreditu koju je sud u ovoj presudi utvrdio ništetnom u cijelosti neosnovan jer zastarni rok nije ni počeo teći.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik je dužan kamatu platiti od dana kad je primio iznos naknade, s obzirom da je upravo ništetnost i nastala zbog ponašanja tuženika.

S obzirom da je u ništetnoj odredbi čl. 6. Ugovora bilo predviđeno da se sporna naknada ima platiti prije korištenja kredita sud je prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate koje teče od 31. kolovoza 2005. g. do isplate, jer je tog dana tužiteljica potpisala Ugovor te se obvezala isplatiti naknadu.

Kamatu je sud odredio pozivom na odredbu čl. 29. st. 2. ZOO-a i u izreci naveo sve stope kamata.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imala tužiteljica vodeći ovaj spor.

Tužiteljici je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 17. studenog 2022. g. i zastupanja na ročištu od 22. veljače 2024. g. po 25 bodova (ukupno 75 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 22. studenog 2022. g., 24. listopada 2023. g. i 9. listopada 2024. g. po 6,25 bodova (ukupno 18,75 bodova).

Ukupan broj bodova od 93,75 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (187,50 EUR) trebalo je uvećati za zatraženu pristojbu tužbe i presude (od po 13,27 EUR) te tako dobiti iznos od 214,04 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki III. izreke presude.

Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podnesaka od 19. lipnja i 4. listopada 2024. g. jer je sud smatrao da taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Svi iznosi iz izreke presude izraženi su isključivo u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,53450, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz Narodnih novina broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g.

U Splitu, 13. siječnja 2025. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).