Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-1945/2019-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: SC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šuster, Kobaš, Buntić d.o.o. S, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, S, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. S, radi utvrđenja i isplate,nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 05. studenog 2024. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja KC I punomoćnika tuženika ŽC, temeljem čl.335., čl.338. i čl.191. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 13. siječnja 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2.1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3204906066 broj kreditne partije 7102738653 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 31.05.2005 godine, a koja glasi:

« … redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. . … »

te u odredbi čl.2.3. koja glasi:

« … sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koje su promjenjive … »,

te u odredbi čl. 7.2.

« … sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta …u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora »,

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.263,43 (tisućudvjestošezdesettri eura i četrdesettri centa) zajedno sa zateznim kamatama, po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007. godine, te po stopi 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi 8,14% počev od 1. kolovoza 2015. godine, te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a koje kamate teku

- na iznos 6,30 Eur počev od 01.12.2008. godine do isplate

- na iznos 46,23 Eur počev od 01.01.2009. godine do isplate

- na iznos 47,26 Eur počev od 01.02.2009. godine do isplate

- na iznos 46,29 Eur počev od 01.03.2009. godine do isplate

- na iznos 46,32 Eur počev od 01.04.2009. godine do isplate

- na iznos 45,96 Eur počev od 01.05.2009. godine do isplate

- na iznos 45,26 Eur počev od 01.06.2009. godine do isplate

- na iznos 44,59 Eur počev od 01.07.2009. godine do isplate

- na iznos 67,04 Eur počev od 01.08.2009. godine do isplate

- na iznos 66,67 Eur počev od 01.09.2009. godine do isplate

- na iznos 66,28 Eur počev od 01.10.2009. godine do isplate

- na iznos 66,76 Eur počev od 01.11.2009. godine do isplate

- na iznos 66,55 Eur počev od 01.12.2009. godine do isplate

- na iznos 67,93 Eur počev od 01.01.2010. godine do isplate

- na iznos 68,77 Eur počev od 01.02.2010. godine do isplate

- na iznos 68,29 Eur počev od 01.03.2010. godine do isplate

- na iznos 69,26 Eur počev od 01.04.2010. godine do isplate

- na iznos 70,06 Eur počev od 01.05.2010. godine do isplate

- na iznos 71,11 Eur počev od 01.06.2010. godine do isplate

- na iznos 73,00 Eur počev od 01.07.2010. godine do isplate

- na iznos 72,80 Eur počev od 01.08.2010. godine do isplate

- na iznos 40,73 Eur počev od 01.09.2010. godine do isplate

- na iznos 48,74 Eur počev od 01.05.2011. godine do isplate

- na iznos 48,62 Eur počev od 01.06.2011. godine do isplate

- na iznos 48,50 Eur počev od 01.07.2011. godine do isplate

- na iznos 32,49 Eur počev od 01.08.2011. godine do isplate

- na iznos 32,40 Eur počev od 01.09.2011. godine do isplate

- na iznos 32,32 Eur počev od 01.10.2011. godine do isplate

- na iznos 32,23 Eur počev od 01.11.2011. godine do isplate

- na iznos 32,14 Eur počev od 01.12.2011. godine do isplate

- na iznos 32,05 Eur počev od 01.01.2012. godine do isplate

- na iznos 31,95 Eur počev od 01.02.2012. godine do isplate

- na iznos 31,86 Eur počev od 01.03.2012. godine do isplate

- na iznos 31,76 Eur počev od 01.04.2012. godine do isplate

- na iznos 31,67 Eur počev od 01.05.2012. godine do isplate

- na iznos 31,57 Eur počev od 01.06.2012. godine do isplate

- na iznos 31,48 Eur počev od 01.07.2012. godine do isplate

- na iznos 31,39 Eur počev od 01.08.2012. godine do isplate

- na iznos 31,19 Eur počev od 01.10.2012. godine do isplate

- na iznos 31,08 Eur počev od 01.11..2012. godine do isplate

- na iznos 30,98 Eur počev od 01.12..2012. godine do isplate

- na iznos 30,89 Eur počev od 01.01.2013. godine do isplate

- na iznos 30,78 Eur počev od 01.02.2013. godine do isplate

- na iznos 30,67 Eur počev od 01.03.2013. godine do isplate

- na iznos 30,57 Eur počev od 01.04.2013. godine do isplate

- na iznos 30,46 Eur počev od 01.05.2013. godine do isplate

- na iznos 30,36 Eur počev od 01.06.2013. godine do isplate

- na iznos 30,25 Eur počev od 01.07.2013 godine do isplate

- na iznos 30,14 Eur počev od 01.08.2013. godine do isplate

- na iznos 30,03 Eur počev od 01.09.2013. godine do isplate

- na iznos 29,92 Eur počev od 01.10.2013. godine do isplate

- na iznos 29,70 Eur počev od 01.12.2013. godine do isplate

- na iznos 29,58 Eur počev od 01.01.2014. godine do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

III Odbija se kao neosnovan tuženi zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204906066 broj kreditne partije 7102738653 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 31.05.2005.godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:

« … obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke ».".

IV Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204906066 broj kreditne partije 7102738653 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 31.05.2005.godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka u odredbi čl.2.1. koja glasi:

« sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja , obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. …. »

te u odredbi čl.7.1. koja glasi:

« … obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja …. »

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

V Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.800,45 (šesttisućaosamsto eura i četrdesetpet centi) eura zajedno sa zateznim kamatama, po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007. godine, te po stopi 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi 8,14% počev od 1. kolovoza 2015. godine, te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a koje kamate teku

- na iznos 4,21 Eur počev od 15.09.2005. godine do isplate

- na iznos 0,97 Eur počev od 15.10.2005. godine do isplate

- na iznos 3,15 Eur počev od 15.11.2005. godine do isplate

- na iznos 4,44 Eur počev od 15.12.2005. godine do isplate

- na iznos 2,46 Eur počev od 15.01.2005. godine do isplate

- na iznos 16,72 Eur počev od 15.01.2011. godine do isplate

- na iznos 101,43 Eur počev od 15.02.2011. godine do isplate

- na iznos 105,07 Eur počev od 15.03.2011. godine do isplate

- na iznos 105,26 Eur počev od 15.04.2011. godine do isplate

- na iznos 139,97 Eur počev od 15.06.2011. godine do isplate

- na iznos 166,82 Eur počev od 15.07.2011. godine do isplate

- na iznos 177,84 Eur počev od 29.08.2011. godine do isplate

- na iznos 50,12 Eur počev od 05.12.2011. godine do isplate

- na iznos 0,88 Eur počev od 15.12.2011. godine do isplate

- na iznos 165,90 Eur počev od 20.12.2011. godine do isplate

- na iznos 128,55 Eur počev od 21.02.2012. godine do isplate

- na iznos 155,75 Eur počev od 05.03.2012. godine do isplate

- na iznos 2,42 Eur počev od 15.03.2012. godine do isplate

- na iznos 142,47 Eur počev od 06.04.2012. godine do isplate

- na iznos 231,92 Eur počev od 15.04.2012. godine do isplate

- na iznos 71,70 Eur počev od 13.06.2012. godine do isplate

- na iznos 9,38 Eur počev od 15.06.2012. godine do isplate

- na iznos 155,75 Eur počev od 05.07.2012. godine do isplate

- na iznos 7,64 Eur počev od 16.07.2012. godine do isplate

- na iznos 358,35 Eur počev od 23.07.2012. godine do isplate

- na iznos 56,26 Eur počev od 02.10.2012. godine do isplate

- na iznos 2,96 Eur počev od 11.10.2012. godine do isplate

- na iznos 145,13 Eur počev od 07.11.2012. godine do isplate

- na iznos 13,49 Eur počev od 13.11.2012. godine do isplate

- na iznos 171,16 Eur počev od 11.12.2012. godine do isplate

- na iznos 145,13 Eur počev od 04.01.2013. godine do isplate

- na iznos 55,21 Eur počev od 09.01.2013. godine do isplate

- na iznos 53,43 Eur počev od 19.02.2013. godine do isplate

- na iznos 132,33 Eur počev od 26.03.2013. godine do isplate

- na iznos 5,18 Eur počev od 26.03.2013. godine do isplate

- na iznos 153,33 Eur počev od 12.04.2013. godine do isplate

- na iznos 142,47 Eur počev od 15.05.2013. godine do isplate

- na iznos 4,09 Eur počev od 15.05.2013. godine do isplate

- na iznos 272,07 Eur počev od 05.07.2013. godine do isplate

- na iznos 3,94 Eur počev od 15.07.2013. godine do isplate

- na iznos 132,67 Eur počev od 06.08.2013. godine do isplate

- na iznos 9,65 Eur počev od 13.08.2013. godine do isplate

- na iznos 248,56 Eur počev od 05.09.2013. godine do isplate

- na iznos 1,34 Eur počev od 17.09.2013. godine do isplate

- na iznos 1,16 Eur počev od 19.09.2013. godine do isplate

- na iznos 7,26 Eur počev od 23.10.2013. godine do isplate

- na iznos 284,24 Eur počev od 11.11.2013. godine do isplate

- na iznos 132,72 Eur počev od 15.11.2013. godine do isplate

- na iznos 397,30 Eur počev od 10.12.2013. godine do isplate

- na iznos 208,34 Eur počev od 14.02.2014. godine do isplate

- na iznos 1,33 Eur počev od 15.02.2014. godine do isplate

- na iznos 117,11 Eur počev od 07.03.2014. godine do isplate

- na iznos 89,82 Eur počev od 07.04.2014. godine do isplate

- na iznos 176,89 Eur počev od 10.06.2014. godine do isplate

- na iznos 192,59 Eur počev od 26.08.2014. godine do isplate

- na iznos 157,46 Eur počev od 15.11.2014. godine do isplate

- na iznos 244,67 Eur počev od 05.12.2014. godine do isplate

- na iznos 100,91 Eur počev od 15.01.2015. godine do isplate

- na iznos 137,13 Eur počev od 23.02.2015. godine do isplate

- na iznos 67,13 Eur počev od 25.03.2015. godine do isplate

- na iznos 101,78 Eur počev od 15.04.2015. godine do isplate

- na iznos 208,66 Eur počev od 27.08.2015. godine do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

VI Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 1.263,43 (tisućudvjestošezdesettri eura i četrdesettri centi) eura zajedno sa zateznim kamatama, po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007. godine, te po stopi 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi 8,14% počev od 1. kolovoza 2015. godine, te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a koje kamate teku od 30.09.2015.godine, dok se tužitelj odbija s razlikom zatraženog iznosa od 676,75 (šestosedamdesetšest eura i sedamdesetpet centi) eura kao neosnovanom.

VII Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, S,, naknaditi tužitelju SC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.831,43 (tisućuosamstotridesetjedan eura i četrdesettri centa) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na troškove postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude, dana 13. siječnja 2025. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe, dok se tužitelj odbija s razlikom zatraženog troška od 578,35 (petstosedamdesetosam eura i tridesetpet centi) eura kao neosnovanom.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj podnesenom tužbom traži da se u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3204906066, od 31.05.2005 godine, utvrdi ništetnost ugovornih odredbi iz čl.2.1. čl.2.3, te čl.7.2. kojima je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope, te da se utvrdi ništetnost ugovornih odredbi iz čl.1, čl.2.1. i čl.7.2. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, te traži isplatu novčanog iznosa od 71.057,70 kuna / 9.430,98 eura po osnovi preplate na neosnovano naplaćene kamate i neosnovano stečene tečajne razlike, do dana 30.09.2015. godine, zajedno sa zateznim kamatama.

Tužitelj od bitnog navodi da je s tuženikom dana 31.05.2005 godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204906066, za iznos kredita od 95.134,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz kamatnu stopu od 4,90 godišnje, na rok otplate od 240 mjeseci..

Tužitelj dalje navodi da je u predmetnom ugovoru ugovorena redovna kamatna stopa u visini od 4,90% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a da prilikom zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate, te se ista tijekom otplate kredita u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta.

Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P- 1401/2012 od 04.07.2013., te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013., te presudu Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14, od 09.04.2015. godine, kojima je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke.

Tužitelj dalje navodi da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te kako se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Tužitelj se u tužbi poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17, od 14.06.2018.god., kojima je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio u iznosu od 71.057,70 kuna, te zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekuća od svakog pojedinog stjecanja do konačne isplate, sve sukladno čl.323, te čl.1111. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima.

Tužitelj dodatno od bitnoga navodi da su dana 29.12.2015. godine tužitelj i tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15). Tužitelj zaključno predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti, te od bitnog ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj eventualno mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio. Tuženik nadalje osporava tužitelju status potrošača navodeći kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu u zastari jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, te kako je predmetna tužba podnesena dana 11. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Dalje navodi da kada bi se primijenili dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) i tada bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 11.06.2014. godine nastupila zastara.

Tuženik nadalje ističe kako je provedena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/2015) na način da su tužitelj i tuženik dana 29.12.2015. godine sklopili Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, te su navedenim Dodatkom parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik smatra kako iz odluka Vrhovnog suda RH posl.br. Gos 1/2019 i broj Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., proizlazi da korisnici kredita, koji su konvertirali svoj kredit Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama, te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je i nesporno među strankama, jer tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik se poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. Tužitelj je dodatno, nakon provedenog financijskog vještačenja, svojim podneskom od 26.06.2024. godine (stranica 324-329) specificirao tužbeni zahtjev za isplatom na način da od tuženika zahtjeva isplatu novčanog iznosa u visini od 1.263,43 eura po osnovi više uplaćenih kamata, isplatu novčanog iznosa u visini od 6.800,45 eura po osnovi više naplaćenog tečaja, te isplatu novčanog iznosa u visini od 1.940,94 eura po osnovi razlike između glavnice konvertirane glavnice s valutnom klauzulom u EUR i glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave u spisu kako slijedi: Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/2018., od 12.02.2019., Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Gos-1/2019., od 04.03.2020., Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Rev-1014/2018., Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Rev-2021/2020., od 01.06.2022., Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. (stranica 11-18), Dodatak Ugovoru o kreditu, od 29.12.2015. (stranica 19-22), obavijest o izračunu efekata konverzije od 30.12.2015. (stranica 23), pregled promjena kamatnih stopa od 14.05.2019. (stranica 24-25), otplatna tablica od 14.05.2019. (stranica 26-33), promet po kreditu (stranica 34-47), konverzija i izračun konverzije (stranica 76-93), sudske odluke (stranica 121-143), Izvod iz zapisnika sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: 05. ožujka 2004. (stranica 144), Presuda Vrhovnog suda RH broj: Rev 2781/11-2, od 16.06.2015. (stranica 145-147), sudske odluke (stranica 148-171), promet po kreditu-specifikacija uplate (stranica 172-192), sudske odluke (193-240), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka financijsko-računovodstvene struke Mirjane Šindić-Janko, od 08. travnja 2024. (stranica 295-316).

6. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja, kao parničnu stranku.

7. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka čl.2.1. čl.2.3, te čl.7.2. o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom tuženika, te dijela odredbe čl.1, čl.2.1. i čl.7.2. o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka, te kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži isplatu novčanog iznosa u visini od 1.263,43 eura po osnovi više uplaćenih kamata, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, isplatu novčanog iznosa u visini od 6.800,45 eura po osnovi više naplaćenog tečaja, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te isplatu novčanog iznosa u visini od 1.940,94 eura po osnovi razlike između glavnice konvertirane glavnice s valutnom klauzulom u EUR i glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

9. Iz tužbe i odgovora na tužbu sud zaključuje da je u postupku nesporna činjenica da je između parničnih stranaka zaključen Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. (stranica 11-18), te da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.12.2015. (stranica 19-22).

10. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005., o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF),

- status tužitelja kao potrošača, te s time u vezi da li se tužitelj može u ovoj pravnoj stvari pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018.,

- da li se predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo,

- osnovanost tuženikovog prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja,

- da li tužiteljica koja je konvertirala kredit ima pravo na obeštećenje,

- sporna je visina tužbenog zahtjeva,

- sporno je da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata,

- da li je za potraživanje tužitelja nastupila zastara potraživanja,

11. Sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužitelj može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. (stranica 11-18), potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužitelj u tužbi poziva na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018, kojima je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

12. Čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. (stranica 11-18), sud utvrđuje kako je u čl.1. ugovora ugovoren iznos kredita od 95.134,35 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, te povrat kredita uz primjenu valutne klauzule, u čl.2. ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,90% godišnje te da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. banke, u članku 6. ugovora ugovorena je namjena kredita tj. da se kredit odobrava radi kupnje stana, te je u članku 7. ugovora ugovorena otplata kredita tj. anuitetna otplata u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

13. Iz iskaza tužitelja SC utvrđeno je kako je namjena predmetnog kredita bila kupovina stana u [adresa], te da predmetni stan služi za stanovanje tužitelja i njegove obitelji, da se predmetni stan ne iznajmljuje, niti se u istom stanu obavlja ikakva gospodarska djelatnost.

14. Iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila kupnja stana za stanovanje, a ne za obavljanje neke poslovne aktivnosti, poduzetničke djelatnosti, niti za neko zanimanje tužitelja, sve u smislu čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

15. Stoga sud smatra kako je tužitelj dokazao da je s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji mu je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom, te tuženikov prigovor da tužitelj nije dokazao da je potrošač sud odbija kao neosnovan.

16. Nadalje, čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. (stranica 11-18) utvrđeno je da je vjerovnik bila Zagrebačka banka S d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkom sudu u Zagrebu broj P-1401/12 bila prvotuženik i za kojeg je pravomoćno utvrđeno:

- da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje u tekstu: ZZP 03) i to člancima 81., 82., 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da je u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje u tekstu: ZZP 03), i to u razdoblju od 01.04.2005. do 06. kolovoza 2007. protivno člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Iz Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. (stranica 11- 18) utvrđeno je da je isti ugovor zaključen upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio prvotuženik

18. Podvodeći Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. (stranica 11-18), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

19. Sud stoga smatra kako se tužitelj u tužbi može osnovano pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

20. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

24. U prilog takvog zaključak naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

25. Navedenom zaključku prvostupanjskog suda u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

26. Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je tužitelj dokazao činjeničnu osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

27. Vezano uz okolnost da li se o Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. (stranica 11-18), pojedinačno pregovaralo, tužitelj u svojem iskazu od bitnoga navodi kako je predmetni kredit glavnicom vezan uz valutnu klauzulu CHF-a, a do toga je došlo na način jer je tužitelj prvobitno u dogovoru su osobnim bankarom kod tuženika, čiji je bio klijent, dogovarao prvenstveno kredit koji je vezan uz valutnu klauzulu EUR-a, a kako je tim kreditom trebala biti kupljena nekretnina, nakon izvršene procjene vrijednosti nekretnine, osobna bankarica ga je obavijestila da mu se zbog utvrđene procjene ne može odobriti kredit koji je vezan uz valutnu klauzulu EUR, međutim istovremeno mu je ponudila takav kredit uz valutnu klauzulu CHF-a, a kako je tužitelju bilo bitno ishoditi kredit i osigurati si kupovinu nekretnine, isti je na to pristao, kao i njegova supruga koja je bila sudužnik u kreditnom odnosu, dalje od bitnoga navodi kako ga je osobni bankar informirao da je CHF jedna stabilna valuta i da se radi o novom kreditnom proizvodu, dok mu je vezano uz kamatnu stopu rečeno da se radi o atraktivnoj stopi u smislu da je ista najpovoljnija, tužitelj je bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva, međutim nije mu ništa bilo rečeno uslijed čega se ta kamatna stopa može mijenjati, dalje od bitnoga tužitelj navodi kako nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu, te da je isti već bio napisan kada mu je uručen.

28. Sud je vizualnim pregledom Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. (stranica 11-18) utvrdio da se doista radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, na što upućuje tekst naveden na lijevom vrhu prve stranice ugovora o kreditu u kojemu se navodi naziv tvrtke tuženika i njegov organizacijski dio, te broj predmetnog ugovora, što upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.

29. Iskaz tužitelja sud prihvaća i isti pozitivno ocjenjuje, budući da je njegov iskaz u dijelu namjene kredita podudaran s izvedenim materijalnim dokazima tj. s Ugovorom o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. (stranica 11- 18).

30. Nadalje, sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju je to tuženik, koji nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

31. Sud stoga temeljem pravila o teretu dokazivanja utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. (stranica 11-18), nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, te kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor, te da tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03), kolji je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio na snazi, a kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

32. Točno je da se tuženik u predmetom ugovoru o kreditu poziva na svoje opće akte (čl.23.J ugovora – op. suda), međutim ta okolnost ne utječe na zaključak suda da se o ugovoru odnosno o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je notorno da se o općim uvjetima niti ne može pojedinačno pregovarati, nego iste jednostrano donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.

33. Osim toga u predmetnom ugovoru o kreditu (čl.2.) nije navedeno je da se promjenjiva kamatna stopa veže uz opće akte kreditora tj. tuženika, već samo uz Odluku o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

34. Vezano uz spornu okolnost odnosno istaknuti prigovor tuženika da ne postoji aktivna legitimacija na strani tužitelja, sud smatra kako isti prigovor nije osnovan. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je otplata kredita vršena iz zajedničkih prihoda njega i njegove supruge

Čitanjem i uvidom u promet po kreditu-specifikacija uplate (stranica 172-192) utvrđeno je da je uplate vrio tužitelj.

Iskaz tužitelja sud prihvaća i isti pozitivno ocjenjuje, budući da je njegov iskaz u dijelu otplate kredita podudaran s izvedenim materijalnim dokazima tj. s promet po kreditu-specifikacija uplate (stranica 172-192).

Sud stoga ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacija na strani tužitelja.

35. Vezano uz spornu okolnost da li tužitelj, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud je iz tužbe i odgovora na tužbu zaključio da je između parničnih stranaka u postupku nesporna činjenica da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.12.2015. (stranica 19-22).

36. Vezano uz sklapanje sporazuma osnovnom ugovoru i izvršenu konverziju Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio Rješenje broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

37. Iz pročitanog sadržaja Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.12.2015. (stranica 19-22) kojim je provedena konverzija ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog sporazuma ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. (stranica 11-18), a na takav zaključak upućuje odredba čl.1.st.2. Dodatka gdje je izričito navedeno da se tim dodatkom mijenjaju odredbe iz Osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, te se postiže sporazum o raspolaganju preplatom, kao i odredba čl.24. Dodatka gdje je izričito navedeno da ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualno do danas sklopljenih dodataka ostaju neizmijenjene i nadalje na snazi.

38. Sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.12.2015. (stranica 19- 22), ugovorne stranke nisu obnovile (novacija) raniju obvezu iz glavnog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. (stranica 11-18), a to iz razloga jer se sukladno čl.146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

39. Uvidom i čitanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.12.2015. (stranica 19-22), u čl.2.st.2. izričito je navedeno da se istim rješavaju samo pitanja valute kredita, kamatnih stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom, iz čega sud zaključuje kako se sklapanjem navedenog Dodatka nije riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba.

40. Ista tako Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), temeljem kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

41. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

42. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

43. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

44. Prema stajalištu naslovnog suda tužitelj, kao korisnik kredita, se sklapanjem predmetnog Dodatka nije odrekao prava na zaštitu koju mu pruža Direktiva 93/13, niti je dao slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti se odrekao svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C- 452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.42. ovog obrazloženja.

45. I tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, a što prihvaća i ovaj sud budući da je konverzija provedena sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.12.2015. (stranica 19-22), a tužitelj potražuje isplatu preplaćenih kamata za razdoblje od 01.12.2008.. do 01.01.2014., a isplatu preplate s osnova valutne klauzule za razdoblje od 15.09.2005. do 27.08.2015., što znači za razdoblje koje prethodi konverziji, slijedom čega sud zaključuje da sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.12.2015. (stranica 19- 22), nije od utjecaja na pravo tužitelja na isplatu, te tužitelj ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. – op. suda), ako takva razlika postoji.

46. Stoga sud odbija kao neosnovanu tvrdnju tuženika kako prihvaćanjem konverzije kredita i potpisivanjem predmetnog dodatka kojim je izvršena konverzija klijent, ovdje tužitelj, više ne može postavljati bili kakav zahtjev u odnosu na predmetni ugovorni odnos koji je prethodio konverziji.

47. Vezano uz spornu visinu tužbenog zahtjeva uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-računovodstvene struke Mirjane Šindić- Janko, 08.04.2024. godine (stranica 295-316), vještak je utvrdio da je tužitelj po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke više uplatio kamata u visini od 1.263,43 eura, a po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima više uplatio po naplaćenom tečaju u visini od 6.800,45 eura, tako da ukupna preplata tužitelja iznosi 8.063,88 eura.

48. Sud smatra kako tužitelj ima pravo samo na povrat iznosa preplaćenih kamata, te na iznos pretplate s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju zaključenja predmetnog ugovora o kreditu do zaključenja Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.12.2015. (stranica 19-22).

49. Temeljem pročitanog nalaza i mišljenja sud utvrđuje da je tužitelj podmirio svoje obveze po Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. (stranica 11-18), unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja, ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata od 1.263,43 eura s osnove promjene kamatne stope, te u iznosu od 6.800,45 eura s osnova promjene tečaja CHF/HRK, što znači da je tužitelj dodatno uplatio i te iznose, slijedom čega sud zaključuje da konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti već je za istu potrebno vratiti iznose navedenih preplata.

50. Nadalje, uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko- računovodstvene struke Mirjane Šindić-Janko, 08.04.2024. godine (stranica 295- 316), vještak je utvrdio da razlika između kunske protuvrijednosti neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF obračunate po početnom tečaju i između kunske protuvrijednosti neotplaćene konvertirane glavnice s valutnom klauzulom u euro iznosi 14.624,02 kuna / 1.940,94 eura u korist kunske protuvrijednosti konvertirane glavnice kredita s valutnom klauzulom u euro. 51. Tužitelj u podnesku od 26.6.2024. godine (stranica 324-329) navodi kako nema primjedbi na vještački nalaz i mišljenje, te je specificirao tužbeni zahtjev u skladu s izrađenim nalazom i mišljenjem.

52. Tuženik je u svojem podnesku od 06.06.2024. (stranica 321-323) nije prigovarao samom matematičkom izračun vještaka, te smatra kako je vještak pri izračunu u trebao obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit i manje plaćenih kamata za razdoblje kada se tužitelju primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene.

Tuženik ističe sud treba uzeti u obzir i iznos preplate koju je tuženik priznao tužitelju u konverziji na dan 30. rujna 2015. godine u visini od 5.098,99 kuna.

53. Primjedbe tuženika na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti parnične stranke nisu predlagale dodatno saslušanje vještaka, te sud primjedbe prihvaća djelomično osnovanima.

54. Vezano uz primjedbu da je vještak pri izračunu trebao uzeti u obzir negativne tečajne razlike sud je stava da se iste ne mogu automatizmom uzeti u obzir, već tuženik, da bi ostvario takvu svoju tražbinu, treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja, jer bi u suprotnom tužitelj bio lišen mogućnosti isticanja prigovora u odnosu na tuženikovu tražbinu.

Osim toga pravna osnova tužiteljeve tražbine je stjecanje bez osnove od strane tuženika, a tuženikova tražbina eventualnih „negativnih razlika“ proizlazi iz ugovora, te predstavlja ugovornu obvezu i tuženik je taj koji bira da li će istu tražbinu ostvarivati ili neće, a ne vještak, slijedom čega sud istu primjedbu ocjenjuje kao neosnovanu.

55. Međutim sud smatra osnovanom tuženikovu primjedbu da su prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu treba uzeti u obzir i iznos preplate koju je tuženik priznao tužitelju u konverziji na dan 30. rujna 2015. godine u visini od 5.098,99 kuna, a o čemu su se ugovorne stranke usuglasile sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.12.2015. (stranica 19-22).

56. Uvidom i čitanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.12.2015. (stranica 19-22), u čl.4.st.1. prilikom provedbe konverzije utvrđena je neotplaćena glavnica u visini od 58.242,30 CHF / 406.576,22 kune, te je u čl.5.st.1. utvrđena preplata na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 5.098,99 kuna.

57. Prema stajalištu ovog suda tužitelj bi imao pravo na povrat razlike između neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF obračunate po početnom tečaju i između kunske protuvrijednosti neotplaćene konvertirane glavnice s valutnom klauzulom u euro koju je vještak izračunao u iznosu od 14.624,02 kuna / 1.940,94 eura, ali umanjenu za priznatu preplatu u konverziji na dan 30.09.2015. u iznosu od 5.098,99 kuna / 676,75 eura iz čl.5.st.1. Dodatka (po fiksnom tečaju konverzije HRK/EUR) odnosno u visini od 1.264,19 eura (1.940,94 - 676,75 = 1.264,19), slijedom čega sud ovu primjedbu tuženika smatra osnovanom.

58. Sud ocjenjuje da je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo, te dijelom prihvaća kao osnovane i navode tuženika iz podneska od 06.06.2024. godine (stranica 321-323) da treba uzeti u obzir i iznos preplate koju je tuženik priznao tužitelju u konverziji na dan 30. rujna 2015. godine u visini od 5.098,99 kuna, slijedom čega sud utvrđuje visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu od 1.263,43 eura s osnove promjene kamatne stope, u iznosu od 6.800,45 eura s osnova promjene tečaja CHF/HRK, te u iznosu od 1.264,19 eura (1.940,94 - 676,75 = 1.264,19) po osnovu priznate preplate i razlike glavnice u postupku konverzije.

59. Vezano uz spornu okolnost da li tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem, pri čemu se tuženik poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".

Prema stajalištu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženika.

Budući da se tijekom ovog postupka tužitelj pozvao na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br.: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo prvotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.1115. ZOO/05 duguje tužiteljima i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

60. Vezano uz tuženikovu tvrdnju da je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotno postavljeni, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva, a čemu se tuženik protivi i traži da sud odluči o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu (stranica 334-335), te protivljenju tuženika preinaci tužbenog zahtjeva na način što je tužitelj uz već postojeći kondemnatorni tužbeni zahtjev po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi postavio i zahtjev za isplatom iznosa od 1.940,94 eura s osnove razlike između glavnice prilikom provedbe konverzije, sud utvrđuje da je početni iznos tužbenog zahtjeva bio 71.057,70 kuna / 9.430,98 eura, te da je nakon provedenog vještačenja tužitelj povisio tužbeni zahtjev na iznos od 11.371,92 eura (1.263,43 eura s osnove promjene kamatne stope, 6.800,45 eura s osnova promjene tečaja CHF/HRK, te 1.940,94 po osnovu razlike glavnice – op. suda) odnosno nije smanjio tužbeni zahtjev, sud nalazi da se radi se o preinaci tužbe po čl.191.st.1. ZPP-a, te sud smatra kako je do preinake došlo zbog provedenog financijskog vještačenja što predstavlja okolnost koja je nastala nakon podnošenja tužbe, pri čemu tužitelj nije tražio isplatu povišenog iznosa po nekoj drugoj osnovi, osim one koja je navedena u tužbi, pa se stoga sukladno čl.191.st.2. ZPP-a tuženik takvoj preinaci ne može protiviti.

Prvostupanjski sud se dodatno poziva i na Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV – 162/2021, od 26. studenog 2021. godine koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.", pa je stoga sud dopustio preinaku tužbe, uslijed čega je odlučeno kao pod toč.I. rješenja.

61. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Obzirom na datum sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. (stranica 11-18), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem čl.1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05).

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.371. ZOO/91, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

62. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.388. ZOO/91 (odnosno čl.241. ZOO/05), te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je tužitelji tužbu podnio dana 11.06.2019. godine, neposrednom predajom, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

63. Vezano uz tuženikov prigovor zastare u odnosu na promijenjenu visinu tužbenog zahtjeva, koje je učinjeno u podnesku tužitelja 26.06.2024. godine (stranica 324- 329), sud nalazi kako je isti prigovor neosnovan.

To iz razloga jer je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka istaknuo određeni kondemnatorni tužbeni zahtjev odnosno nije istaknut nikakav novi odnosno drugi tužbeni zahtjev u odnosu na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, već je samo došlo do njegovog specificiranja tj. određenja.

Prvostupanjski sud se dodatno poziva i na Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV – 162/2021, od 26. studenog 2021. godine koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.", pa je stoga sud dopustio preinaku tužbe, uslijed čega je odlučeno kao pod toč.I. rješenja.

64. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 31.05.2005. godine zaključile Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3204906066;

- da je istim ugovorom tužitelju odobren iznos kredita od 95.134,35 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, te ugovorena redovna kamatna stopa od 4,90% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena kupnja stana, uslijed čega se tužitelj ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;

- da se tužitelji radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvao na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. godine djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.12.2015.;

- da korisnik kredita koji je konvertirao kredit ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF;

- da je financijskim vještačenjem izračunato da visina tužbenog zahtjeva tužitelja prema tuženiku po osnovi promjene kamatne stope iznosi 1.263,43 eura, po osnovi promjene tečaja švicarskog franka prema kuni iznosi 6.800,45 euro, te po osnovi priznate preplate u postupku konverzije i razlike u glavnici u iznosu od 1.264,19 eura;

- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem;

- da za novčana potraživanja tužitelja nije nastupila zastara.

65. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.),

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.),

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 105. stavkom 1. ZOO/91 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen,

- članak 210.st.1. i st.3. ZOO/91 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (članka 3.).

- članak 214. ZOO/91 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

66. Tužitelj je, s jedne strane, uspio dokazati činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P- 1401/2012 od 04.07.2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, dok tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora pregovarao s tužiteljem o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, kao i o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, niti da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koje presude se tužitelj u ovoj pravnoj stvari poziva u svrhu dokaza svojih tvrdnji.

67. Sud stoga nalazi kako je tužbeni zahtjev iz točke I tužbe osnovan, te isti u cijelosti prihvaća i temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.105.st.1. ZOO/91, utvrđuje kako su u Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005., djelomično ništetne ugovorne odredbe sadržane u čl.2.1. čl.2.3, te čl.7.2. o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom tuženika, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude, te kako je tužbeni zahtjev iz točke III tužbe djelomično osnovan i to u dijelu da su djelomično ništetne ugovorne odredbe sadržane u čl.2.1. i čl.7.2. o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom IV izreke ove presude.

68. Međutim, sud smatra da nije ništetna, niti djelomično, odredba članka 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005. u dijelu koji glasi « … obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.».

Člankom 1. Ugovora stranke su ugovorile iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 95.134,35 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.

Sporna članak 1. Ugovora definira obvezu tuženika, a ne obvezu tužitelja kao potrošača pa zbog toga tužitelj takvom odredbom nije stavljen u neravnopravan položaj, a presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., se odnosi na utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa CHF prema tečaju na dan korištenja kredita, a da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta i upravo je takvim ugovaranjem potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a sporni članak 1. predmetnog ugovora se ne odnosi na takvu situaciju, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.105.st.1. ZOO/91, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.

69. Nadalje, obzirom da je tužitelj, s jedne strane, uspio dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

70. Budući da je provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženik temeljem djelomično ništetne ugovorne odredbe u Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005., o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja prema jednostranoj odluci tuženika od tužitelja naplatio bez valjane pravne osnove iznos od 1.263,43 eura sud je temeljem čl.210.st.1. i st.3. ZOO/91 u vezi s čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022), prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz točke II tužbe, te naložio tuženiku da tužitelju vrati novčani iznos od 1.263,43 eura, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

71. Isto tako, obzirom da provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženik temeljem djelomično ništetne ugovorne odredbe u Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005., koje se odnose na valutnu klauzulu odnosno promjenu tečaja od tužitelja naplatio bez valjane pravne osnove iznos od 6.800,45 eura sud je temeljem čl.210.st.1. i st.3. ZOO/91 u vezi s čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022), prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz točke IV tužbe, te naložio tuženiku da tužitelju vrati novčani iznos od 6.800,45 eura, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom V izreke ove presude.

72. Nadalje, provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno je kako postoji i razlika između kunske protuvrijednosti neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF obračunate po početnom tečaju i između kunske protuvrijednosti neotplaćene konvertirane glavnice s valutnom klauzulom u euro iznosi 14.624,02 kuna / 1.940,94 eura u korist kunske protuvrijednosti konvertirane glavnice kredita s valutnom klauzulom u euro, te je sud uzimajući u obzir priznatu preplatu u konverziji na dan 30.09.2015. u iznosu od 5.098,99 kuna / 676,75 eura iz čl.5.st.1. Dodatka (po fiksnom tečaju konverzije HRK/EUR) temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022), ), prihvatio kao djelomično osnovan tužbeni zahtjev iz točke V tužbe, te naložio tuženiku da tužitelju vrati novčani iznos od 1.263,43 eura, dok je tužitelj odbijen s razlikom iznosa od 676,75 eura, kao neosnovanom, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom VI izreke ove presude.

73. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanih iznosa od 1.263,43 eura, od 6.800,45 eura, te od 1.264,19 eura bio nesavjestan sud je temeljem članka 214. ZOO/91 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

74. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154.st.2. ZPP-a o djelomičnom uspjehu u sporu u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

75. Tužitelj je tužbom istaknuo 5 tužbenih zahtjeva, od kojih se 2 ne odnose na novčanu svotu iz točke I i točke III tužbe koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti članka čl.2.1. čl.2.3, te čl.7.2. o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom tuženika, te dijela odredbe čl.1, čl.2.1. i čl.7.2. o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka iz Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204906066, od 31.05.2005.

76. Međutim tužitelj nije naznačio vrijednost predmeta spora nenovčanih tužbenih zahtjeva, niti je sud rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora po čl.40.st.4. ZPP- a, pa se smatra se da je vrijednost predmeta spora svakog nenovčanog tužbenog zahtjeva 50.000,00 kuna / 6.636,14 eura, što za 2 nenovčana tužbena zahtjeva iznosi 13.272,28 eura.

77. Tužbeni zahtjev iz točke II tužbe odnosi na novčanu svoju za isplatom iznosa od 1.263,43 eura, što je uzeto kao vrijednost predmeta spora, nadalje, tužbeni zahtjev iz točke IV tužbe odnosi na novčanu svoju za isplatom iznosa od 6.800,45 eura, što je uzeto kao vrijednost predmeta spora, te tužbeni zahtjev iz točke V tužbe odnosi na novčanu svoju za isplatom iznosa od 1.940,94 eura, što je uzeto kao vrijednost predmeta spora.

78. Sud utvrđuje ukupnu vrijednost predmeta spora u visini od 23.277,10 eura.

79. Tužitelj je u ovoj parnici uspio u cijelosti tužbenim zahtjevom iz točke I tužbe u cijelosti od 6.636,14 eura, zatim s tužbenim zahtjevom iz točke II tužbe u cijelosti od 1.263,43 eura, zatim s tužbenim zahtjevom iz točke III tužbe djelomično tj. u 2/3 u visini od 4.424,1 eura, zatim s tužbenim zahtjevom iz točke IV tužbe u cijelosti od 6.800,45 eura, te s tužbenim zahtjevom iz točke V tužbe djelomično u visini od 1.264,19 eura.

80. Tužitelj je obzirom na istaknuti tužbeni zahtjev od 23.277,10 eura, te dosuđeni tužbeni zahtjev od 20.388,31 eura, uspio u ovoj parnici u omjeru od 88%, dok je tuženik uspio u omjeru od 12%. Razlika uspjeha tužitelja u sporu utvrđuje se u omjeru od 76%.

81. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr. 54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

82. Tužitelju se utvrđuju pojedinačni troškovi kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 250,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav podneska od 07.12.2022. u iznosu od 250 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 15.12.2022. u iznosu od 250 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 16.11.2023. u iznosu od 250 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za sastav podneska od 30.11.2023. u iznosu od 250 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za sastav podneska od 26.06.2024. u iznosu od 250 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 05.11.2023. u iznosu od 250 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 518,96 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da su navedenim dokaznim sredstvom tužitelji uspjeli dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 140,82 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).

83. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

84. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 2.409,78 eura, te mu pripada naknada dijela ukupnog troška koji odgovara postotku razlike uspjeha u sporu od 76%, što iznosi 1.831,43 eura, slijedom čega je sud temeljem čl.154.st.2. u vezi čl.155. ZPP-a odlučio kao pod točkom VII izreke ove presude i naložio tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.831,43 eura, dok je tužitelj odbijen s razlikom zatraženog troška od 578,35 eura, kao neosnovanom.

85. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

86. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

87. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama-Buie 13. siječnja 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, putem punomoćnika,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.