Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17, Vinkovci

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-213/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Hrvoju Plavšić, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima odvj. iz OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 29. studenog 2024 g. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja Hrvoja Plavšić, odvjetnika iz Vinkovaca, te zamjenika punomoćnika tuženika Sunčice Novak Vidovič, odvjetnice iz Osijeka, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 13. siječnja 2025.godine, radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, dana 13. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 7. t. 1 Ugovora o kreditu broj: 198-50- 4062235, od 25. travnja 2007.g., sklopljenog između tužiteljice BČ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, koji je kod javnog bilježnika Mirodara Kovača iz Vinkovaca 29.04.2007.g. zaveden pod brojem OV-9095/2007.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb OIB: 5305696653, Magazinska cesta 69, Zagreb da tužiteljici BČ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s naslova povrata preplaćenog iznosa kredita temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplati novčani iznos od 1.400,35 eura (slovima: tisućučetrsto eura i tridesetipet centi) sa zakonskim zateznim kamatama na svako mjesečni preplaćeni iznos i to:

1,72 EUR počevši od 31.10.2008. do isplate

3,85 EUR počevši od 30.11.2008. do isplate

13,78 EUR počevši od 31.12.2008. do isplate

15,31 EUR počevši od 31.01.2009. do isplate

16,00 EUR počevši od 28.02.2009. do isplate

14,32 EUR počevši od 31.03.2009. do isplate

14,69 EUR počevši od 30.04.2009. do isplate

11,74 EUR počevši od 31.05.2009. do isplate

9,56 EUR počevši od 30.06.2009. do isplate

10,14 EUR počevši od 31.07.2009. do isplate

11,29 EUR počevši od 31.08.2009. do isplate 11,19 EUR počevši od 30.09.2009. do isplate

10,03 EUR počevši od 31.10.2009. do isplate

12,20 EUR počevši od 30.11.2009. do isplate

13,95 EUR počevši od 31.12.2009. do isplate

16,43 EUR počevši od 31.01.2010. do isplate

15,86 EUR počevši od 28.02.2010. do isplate

19,23 EUR počevši od 31.03.2010. do isplate

18,59 EUR počevši od 30.04.2010. do isplate

19,83 EUR počevši od 31.05.2010. do isplate

30,61 EUR počevši od 30.06.2010. do isplate

28,39 EUR počevši od 31.07.2010. do isplate

35,17 EUR počevši od 31.08.2010. do isplate

32,83 EUR počevši od 30.09.2010. do isplate

29,06 EUR počevši od 31.10.2010. do isplate

37,01 EUR počevši od 30.11.2010. do isplate

47,12 EUR počevši od 31.12.2010. do isplate

39,96 EUR počevši od 31.01.2011. do isplate

42,47 EUR počevši od 28.02.2011. do isplate

39,28 EUR počevši od 31.03.2011. do isplate

39,85 EUR počevši od 30.04.2011. do isplate

53,40 EUR počevši od 31.05.2011. do isplate

54,72 EUR počevši od 30.06.2011. do isplate

65,96 EUR počevši od 31.07.2011. do isplate.

60,15 EUR počevši od 31.08.2011. do isplate

53,79 EUR počevši od 30.09.2011. do isplate

52,96 EUR počevši od 31.10.2011. do isplate

52,47 EUR počevši od 30.11.2011. do isplate

55,50 EUR počevši od 31.12.2011. do isplate

58,14 EUR počevši od 31.01.2012. do isplate

58,49 EUR počevši od 29.02.2012. do isplate

56,67 EUR počevši od 31.03.2012. do isplate

57,90 EUR počevši od 30.04.2012. do isplate

58,74 EUR počevši od 31.05.2012. do isplate

sve sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31. srpnja 2015.godine po godišnjoj stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-e koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. tekućom od dospjelosti svakog pojedinog pretplaćenog iznosa pa do isplate, a u slučaju promjene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužiteljici BČ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.583,18 eura (slovima: tisućupetstoosamdesetitri eura i osamnaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2025. godine do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 1.583,18 eura, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena podneskom tužitelja od 22.listopada 2024. godine i na ročištu održanom dana 29. studenog 2024 .g., budući je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koja tužba je zaprimljena kod ovog suda 09. svibnja 2023. Tužiteljica je kao korisnik kredita, dana 25. travnja 2007.g., s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj: 198-50-4062235 ( gotovinski kredit za kupnju motornog vozila s valutnom klauzulom u CHF - švicarskim francima ) kojim joj je stavljen na raspolaganje iznos od 12.295,40 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita s rokom otplate od 60 mjeseci.

1.1 Člankom 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je bio predan korisniku kredita po isplati kredita. Iz priložene dokumentacije, napose početnog otplatnog plana, vidljivo je da je tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu rastao tečaj CHF, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Primjerice, tečaj CHF na dan 30.06.2007.. iznosio je 1 CHF = 4,459573 kn, dok je na dan 30.06.2010. iznosio 1 CHF= 5, 353805, tako da je tužiteljica tijekom otplate plaćala znatno veće anuitete od početno ugovorenih. Dakle, tužiteljica je u razdoblju od početka otplate kredita 30.06.2007. pa do konačne otplate 31. 05. 2012.g. plaćala znatno veće anuitete od onih koje je plaćala na početku korištenja kredita, odnosno prije drastičnog rasta tečaja švicarskog franka. Zbog toga smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, da je bila neodrediva u trenutku sklapanja Ugovora i da je izazvala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na njezinu štetu kao potrošača. Zbog toga se ima smatrati ništetnom i bez pravnog učinka na obvezno-pravni odnos parničnih stranaka. Osim toga, tuženik je propustio upozoriti tužiteljicu na moguće rizike vezane uz kredite u valuti CHF i ponuditi joj rezervne opcije u slučaju većih oscilacija ili drastičnog rasta tečaja švicarskog franka, a to je bio dužan učiniti. Također ju je propustio upozoriti da HNB brani tečaj kune isključivo u odnosu na valutu EGUR, ali ne i u odnosu na švicarski franak. Ovakvo pravno stajalište tužiteljica pored ostalog temelji i na sljedećim sudskim odlukama: presudi suda EU C- 186/16 prema kojoj je pravomoćno presuđeno da ugovorena odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača, i presudi RH VTS br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. kojom je pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke u razdoblju 01.10.2004. -31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima NIŠTETNE I NEPOŠTENE odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta na koju je vezana glavnica ( CHF-švicarski franak ), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom dogovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su tužene banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/139 i to člancima 81., 82., 90., a od 07. kolovoza 2007. do prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je bankama naloženo da prekinu s takvim postupanjem, dakle nepoštenom i nezakonitom praksom. Temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava povreda kojih je utvrđena u kolektivnom sporu. S obzirom na navedeno tužiteljica predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, te da tuženiku naloži da tužiteljici temeljem tih ništetnih odredbi isplati iznos od 1.600,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Čini nespornim navode tužbe da su tužiteljica i tuženik dana 25.04.2007. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-4062235 kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 12.295,40 CHF, a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Nadalje, navodi kako tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ga upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora. Tužiteljica je između više ponuđenih valuta vlastoručno odabrala valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Osim naprijed navedenih prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja. Završno, ističe da se tužiteljica ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

3. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, stalnog sudskog vještaka Mate Ivanović iz Županje, tužiteljica je uredila svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 22. listopada 2024. potražujući preplaćeni iznos od 1.400,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose.

3.1. Tuženik se na ročištu održanom kod ovog suda dana 29. studenoga 2024.g., protivio preinaci tužbenog zahtjeva, kako je to učinjeno podneskom tužitelja i na ročištu.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (list 5- 9 spisa), otplatni plan (list 10-16 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 17-20 spisa), obavijesti (list 21-22 spisa), pročitan je nalaz i mišljenje vještaka od 14. listopada 2024. (list 40-46 spisa), pročitan je iskaz tužitelja sa zapisnika od 29. studenog 2024. (list 55- 56 spisa).

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

6. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključila Ugovor o kreditu dana 25.04.2007. g. broj ugovora: 198-50-4062235, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 12.295,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, uz redovnu kamatu koja je čl. 2 navedenog Ugovora, određena kao promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20 % godišnje. Ugovoren je rok otplate kredita od 60 mjeseci. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećim na dan dospijeća. Nesporno je da se radi o kreditu za kupnju novih vozila Opel.

6.1. Uvidom u otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.

7. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

7.1. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

9.Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je sporni ugovor sklopila sredinom 2008. godine. Kredit je bio za kupnju vozila Citroen C3, za osobne potrebe. Iz Auto kuće su ju uputili na tuženu banku, koja u to doba nije bila njena banka. U banci je sklopila ugovor o kreditu, bankar s kojim je sklopila ugovor nije joj objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora razumjela je značaj valutne klauzule u nekom općenitom smislu međutim nije znala da bi tečaj toliko mogao rasti, odnosno da će joj rate kredita toliko narasti. Nadalje navodi, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena u Uredu državne uprave. Navodi da nema obrt niti je član trg. društva. Ne sjeća se dali je Ugovor o kreditu pročitala, ali napominje da se radilo o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora, te nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Nadalje navodi da početna rata kredita bila oko 1.040,00 kuna, a kasnije je narasla preko 2000 kuna, anuitete je plaćala redovno, osobno, a kredit je otplaćen.

.

9.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu, a i iz iskaza tužiteljice, nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da joj je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno služi za kupnju novih vozila Citroen.

9.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njezino svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

10. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

11. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

12. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

13. Analizirajući spornu odredbu čl.7. st.1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 12.295,40 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to odredba čl. 7. nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

13.1. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 7. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 7. ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

13.2. S obzirom na navedeno nesporno je da je ništetna odredba u čl. 7. u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF kreditora važećem na dan dospijeća.

14. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da je tuženik kredit odobrio u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 12.295,40 CHF, te su ugovorili rok otplate 60 mjeseci sa kamatnom stopom 5,20 %, a početni iznos anuiteta 233,16 CHF primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 02.05.2007. godine u visini 4,480237 kuna za 1 CHF iznosi 1.044,61 kuna.

15. Vještak nadalje navodi da je ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 1.400,35 eura.

16. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 22. listopada 2024. uskladio sa nalazom vještaka, dok tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule iznosi 1.400,35 eura, a koji iznos tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 22. listopada 2024.g.

18. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 1.400,35 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

18.1. Tuženik se na ročištu održanom kod ovog suda 29. studenog 2024.g., protivio djelomičnom povlačenju i preinaci tužbenog zahtjeva, kako je to učinjeno podneskom tužitelja i na ročištu.

18.2. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 29. studenog 2024.g. sud je rješenjem dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu podneskom tužitelja od 22. listopada 2024.g. i na ročištu, budući je to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama.

18.3. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iz zapisnika sa sjednice sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. proizlazi, da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

19. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

20.Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

21. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 09. svibnja 2023. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

22. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.583,18 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 2 ročišta kod suda (26.09.2024., i 29.11.2024.) svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav 2 obrazložena podneska svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), koje radnje ukupno nose 500 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 1.000,00 eura što uz PDV u iznosu od 250,00 eura, i odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR-a i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.583,18 eura.

23.1. Tužitelj je odbijen sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, i to zahtjeva za naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude, budući istom nije pristupio.

23.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 13. siječnja 2025. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Hrvoju Plavšić, odvjetniku iz Vinkovaca

2. tuženik po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb.