Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-847/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Vučinić, odvjetnik u Rijeci, protiv Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina, Rijeka, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 10. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika GČ, odvjetničke vježbenice u Rijeci, te objave od 13. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba točke 3 Ugovora o kreditu broj: 628-50-4032820 od 13.04.2007. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Velibora Panjković OV- 13326/2007 od 13.04.2007. godine, u dijelu koja glasi: „Naknada 3,30% (tri cijela i trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita....“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ĐČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za obradu kredita isplati iznos od 586,04 EUR- a, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14.04.2007. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da naknadi tužitelju ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 1.066,36 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno od 13. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadnom troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 13.04.2007. godine tužitelj kao korisnik kredita (dalje: Korisnik) i tuženik kao kreditor (dalje: Kreditor) zaključili Ugovor o kreditu broj: 628-50-4032820 na iznos kredita od 29.691,06 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) potvrđen od strane Javnog bilježnika Velibora Panjković, OV-13326/2007 od 13.04.2007. Navedenim ugovorom tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.691,06 CHF, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, u odredbi točke 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se naknada u visini od 3,30 % (tricijela trideset posto) iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Odredbom točke 3 predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita, i to jednokratno 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj ističe kako je navedena odredba iz točke 3. predmetnog Ugovora, nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik. Ista odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništetna. Tuženik prilikom obrade kredita nije imao stvarnih troškova, te stoga naplate nekakve naknade za obradu kredita je u potpunosti neosnovana, te kao takva predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja je samim time i ništetna. Sud Europske unije je u predmetima C-84/19 i C-224/19, između ostaloga, utvrdio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. Nadalje je utvrđeno da nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu, kao i da nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Iz iznesenog proizlazi kako je Sud EU zauzeo stajalište kako su naknade za obrade kredita, kao u konkretnom slučaju, nepošteno ugovarane, pa samim time i ništetne. Naknada u određenom postotku od iznosa kredita u konkretnom slučaju ne sadrži nikakvo obrazloženje na kojem bi se temeljila neosnovana naplata za nekakvu obradu kreditnog zahtjeva, koja zapravo niti ne predstavlja stvarni trošak tuženika. O takvoj odredbi tužitelj kao potrošač i tuženik kao kreditor nisu posebno pregovarali niti je tužitelj ikako mogao utjecati na izmjenu takve odredbe budući se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, koji je ponuđen tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“. Takva odredba je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je kao takva ništetna. Iako je tužitelj morao platiti tih 979,80 CHF odnosno 4.415,52 kn prema tečaju od 4.506555, odnosno 586,04 EUR po fiksnom tečaju,na ime podmirenja „naknade za obradu zahtjeva“ prije korištenja ugovorenog kredita, tuženik stvarnih troškova za navedeno uopće nije imao, dok je sve stvarne troškove– trošak solemnizacije javnog bilježnika i sudske pristojbe ionako snosio tužitelj. Ti navodni troškovi predstavljaju dodatnu prikrivenu naknadu koju je tužitelji morao platiti tuženiku za što nema osnove, niti potrebe, obzirom da po ugovoru tužitelj tuženiku ionako plaća naknadu za dobiveni kredit u vidu kamata. Slijedom navedenog, predlaže da sud donese presudu sadržaja kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako je nesporno da su stranke dana 13.04.2007. godine zaključile Ugovor o kreditu broj 628-50-4032820 s namjenom kupnje vozila, iznosa kredita od 29.691,06 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz rok otplate 60 mjeseci (dalje u tekstu: Ugovor). Tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna odredba čl. 3. Ugovora kojom je propisan iznos jednokratne naknade od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita. Članak 3. Ugovora o kreditu glasi: „3./treće/ NAKNADA 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela“. U članku 1. Ugovora o kreditu naveden je iznos kredita i predmetna odredba glasi: „1./prvo/IZNOS KREDITA Kunska protuvrijednosti CHF 29.691,06 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“ Prije zaključenja ugovora o kreditu tužitelju su bili dostupni i promotivni uvjeti gdje je izričito navedeno na što se odnosi predmetna naknada, a odnosi se na trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita. Dakle, ne može se prihvatiti navod tužitelja da je tuženik neosnovano naplatio tužitelju iznos za obradu kredita. Tuženik je predmetnu naknadu naplatio temeljem ugovora i to za troškove koje je realno imao. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Odredbom članka 83 ZZP/03 propisano je: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“Odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je: „Ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.“ U konkretnom slučaju, ugovor o kreditu zaključen je u pisanom obliku. Sporna odredba napisana je jasno i razumljivo te je lako uočljiva. Navedeno bi trebalo biti nesporno. Predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, predmetna odredba je zakonita odnosno sukladno tada važećem zakonodavstvu, tuženik je imao pravo naplate predmetne naknade koja se odnosi na naprijed navedene troškove. Dakle, tuženik je postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja kada je s tužiteljem ugovorio predmetnu odredbu. U smislu članka 83.ZZP/03 prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe potrebno je uzeti u obzir i sve opće uvjete banke čija primjena je ugovorena na konkretni ugovor o kreditu i koje su bile važeće u trenutku naplate jednokratne naknade, a sve jer one čine sastavni dio ugovora o kreditu, predstavljaju njegovu dopunu i sadrže konkretne uvjete glede naplate i obračuna naknade za prijevremenu otplatu kredita. Imajući na umu gore citirane odredbe ZZP/03 prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebno je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti te konkretne sporne odredbe već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi.Ističe se prigovor zastare potraživanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva kao i pravilnost izračuna visine tužbenog zahtjeva. U cijelosti se osporava pravo na potraživanje s osnove tijeka kamata. Sve kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, tužitelju ne pripadaju zakonske zatezne kamate kako je to zatražio u tužbi. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtje te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka čl. 3 Ugovora o kreditu broj: 628-50-4032820 od 13.04.2007. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Velibora Panjković OV-13326/2007 od 13.04.2007. godine, u dijelu koja glasi: „Naknada 3,30% (tri cijela i trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita....“, a posljedično tome i zahtjev za povrat naknade koju je tužitelj tuženiku platio za obradu kredita.

4. Među strankama nije sporno da je zaključen predmetni Ugovora o kreditu, broj broj: 628-50-4032820 od 13. travnja 2007. u kojem je sadržana prijeporna odreba. Međutim, sporno je da li je predmetna odredba ništetna i ima li tužitelj pravo na povrat plaćene naknade, a sporna je i visina tužbeno zahtjeva.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Kontolni ispis unosa korištenja (list 5 spisa), Ugovor o kreditu broj: 628-50-4032820 od 13. travnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu, list 6-10 spisa), Promotivne uvjete tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. travnja 2007. do 30. lipnja 2007. (list 24-25 spisa), ispis tečajne liste za CHF na dan 13. travnja 2007. (list 48 spisa) i saslušan je tužitelj (list 52-53 spisa). Sud nije proveo dokaz financijskim vještačenjem visine tužiteljevog potraživanja, jer je tu činjenicu bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu (Kontolni ispis unosa korištenja i ispis tečajne liste za CHF na dan 13. travnja 2007.) i primjenom jednostavnih matematičkih operacija, zbog čega nije bilo potrebno stručno znanje vještaka.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Na temelju ocjene provedenih dokaza te na temelju nespornih činjenica utvrđeno je u bitnom:

– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 13. travnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 29.691,26 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja,

– da je u članku 3. Ugovora ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za obradu kreditu u iznosu od 3,30% (tri cijela i trideset posto) od iznosa kredita,

– da je tužitelju prilikom isplate kredita 13. travnja 2007. naplaćena naknada u iznosu od 979,80 CHF, što prema srednjem tečaju tuženika na taj dan od 4,506555 kuna za 1 CHF iznosi 4.415,52 kuna,

– da je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu Promotivnim uvjetima tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. travnja 2007. do 30. lipnja 2007. bilo predviđena naknada za obradu kredita (zajedno s troškovima osiguranja kredita) ovisno o modelu osiguranja kredita u iznosu od 1,50% do 3,30%.

8. Tužitelj je u bitnom iskazao da su mu bila potrebna sredstva za kupnju osobnog vozila koje je koristio isključivo za privatne potrebe. U banci mu je ponuđen ovaj ugovor, sadržaj je u cijelosti pripremila banka, nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora te ga je tužitelj mogao kao takvog samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Nije bilo pregovora niti o odredbi o naknadi za obradu kredita. Banka mu nije pojasnila na što se ima utrošiti naknada za obradu kredita. Tužitelj je posebno platio troškove javnog bilježnika, to nije plaćeno iz te naknade. Pročitao je ugovor i razumio je odredbu o naknadi za obradu kredita.

9. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju njegovog iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporna odredba Ugovora o kreditu. O toj se odredbi nije pregovaralo, a tužitelju nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade za obradu kredita. Ovo potonje nije navedeno ni u Ugovoru. Također je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je tako navedeno u samom Ugovoru o kreditu, a što je potvrdio i tužitelj u svim iskazu navodeći da su mu sredstva kredita odobrena za kupnju osobnog vozila koje je koristio isključivo u privatne svrhe.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

11. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Ta je odredba unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obaveza. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetne ugovorne odredbe i o kojima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,30%) koji je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Nadalje, uzimajući u obzir da je Ugovorom o kreditu između stranaka u članki 9. ugovoreno i to da tužitelji snosi sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe to ostaje i tom smislu ostaje nejasnim su koji troškovi ili usluge tuženika obuhvaćeni ugovorenom naknadom u čl. 3. Ugovora o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s člankom 324. ZOO-a.

12. Prema članku članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik je primitkom naknade za obradu kredita, koju je naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, stekao nepripadnu korist u visini koju je sud utvrdio uvidom u ispravu Kontrolni ispis unosa korištenja i koja iznosi 979,80 CHF, što prema srednjem tečaju tuženika na taj dan od 4,506555 kuna za 1 CHF iznosi 4.415,52 kuna, a sada prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za 1 euro, ustanovljenom Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.), iznosi utuženih 586,04 eura. Taj je iznos primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Tuženik je, naime, nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.

13. Pri tome, prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju ništetnost dijela odredbe članka 3. Ugovora o kreditu ustanovljna je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.

14. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a. Tuženik koji je u cijelosti izgubio parnicu dužan je tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).

15. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za: – sastav tužbe 100 bodova Tbr. 7.1

– sastav podneska od 30.7.2024. (očitovanje na odgovor na tužbu) 100 bodova Tbr. 8.1

– zastupanje na ročištu 15.10.2024. 100 bodova Tbr. 9.1

– zastupanje na ročištu 10.12.2024. 100 bodova Tbr. 9.1.

Prema Tbr 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 800,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.000,00 eura. Uz navedeno tužitelju pripada i naknada troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura te na presudu 33,18 eura, sveukupno 1.066,36 eura. Tužitelju ne pripada naknada troška za sastav podneska od 18. listopada 2024., kojim je izvijestio sud da dostavlja izvadak iz arhive tečajne liste tuženika, jer je tu ispravu mogao dostaviti još uz tužbu i bez sastavljanja posebnog podneska, pa se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

36. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 13. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku