REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-10317/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužiteljice SD (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Ivana Šuti, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. (OIB: 87939104217), Zagreb, Jurišićeva ulica 4, koju zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon 18. prosinca 2024. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnice tužiteljice Petra Šapine, odvjetnika, te zamjenice punomoćnika tuženika OD, odvjetničke vježbenice, 13. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 6. točki 6.1. Ugovora o kreditu broj: 206537 od 19. travnja 2007. godine, ovjerenog kod Javnog bilježnika Ranka Spevec iz Velike Gorice pod brojem ovjere: OV-6227/2007 dana 20. travnja 2007., a koja glasi: “Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4 isplatiti tužiteljici SD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 144,29 EUR sa zateznom kamatom od 24. travnja 2007. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 789,81 eur, sa zateznim kamatama od 13. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica navodi u tužbi da je u svojstvu korisnika kredita s prednikom tuženika, Volksbank d.d. kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu broj 206537 od 19. travnja 2007. (dalje: Ugovor) kojim joj je stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 21.910,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, te da je na temelju odredbe članka 6. točke 1. Ugovora tužiteljica bila obvezna platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, kojom je određeno: Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: „Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunai nulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

Nadalje navodi da iz prometne kartice po kreditu broj 206537 proizlazi da je 23. travnja 2007. tužiteljica uplatila iznos od 144,29 EUR s osnove naknade za obradu zahtjeva.

Navodi da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za obradu kredita u skladu s aktima banke, a da Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, pa da je takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu naknade o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da je zato predmetna ugovorna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da takva odredba nije dovoljno jasna niti je jasno određeno na što se navedeni troškovi odnose, kao i da nije logično da visina tih troškova ovisi o visini iznosa kredita. Ističe da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo već da je ista unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaj na njezin sadržaj i da je u smislu odredbi čl. 81. i 87. ZZP/03, te čl. 269. i 270.

ZOO nepoštena, te time i ništetna.

Smatra da je tuženik nepošten stjecatelj, te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u tužbi tužiteljica traži utvrditi ništetnost odredbe sadržane u članku 6. točki 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu naknade za obradu kredita te naložiti tuženiku da joj vrati naplaćenu jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva za kredit u iznosu od 144,29 EUR, sa zateznim kamatama od 24. travnja 2007. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u opsežnom odgovoru na tužbu u bitnom u osporava navode tužbe i tužbeni zahtjev, te prvenstveno ističe prigovor zastare i to protekom 3 odnosno 5 godina iz čl. 230. ZOO ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao naknade štete, ako je riječ o povratu mjesečnih anuiteta protekao je trogodišnji zastarni rok iz čl. 226. ZOO, te ako je riječ o stjecanju bez osnove da je protekao i petogodišnji zastarni rok iz čl. 371. ZOO. Smatra da utvrđenja iz parnice Potrošač, na kojoj tužitelj temelji svoje potraživanje, nisu primjenjiva na ovaj ugovorni odnos, da nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111. st. 3. ZOO.

Tuženik smatra da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu između njega i tužitelja, te ističe da nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu i naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, kao i da propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takvih naknada.

Ističe da odredba Ugovora o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 0,75 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa da je zato i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe.

Nadalje ističe da je za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj dužan dokazati osnovu i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, da je potrebno kumulativno ispunjenje sljedećih uvjeta:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a da je tužiteljica samo paušalno navela svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza, kao i da je sukladno odredbi čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ i čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Pritom ističe da što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita.

Predlaže odbiti tužbene zahtjeve uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 206537 (list 8- 13 spisa), solemnizaciju javnog bilježnika od 20.04.2007. (list 14 spisa), prometnu karticu po kreditu broj 206537 (list 15-25 spisa), otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope za kredit (list 26-28 spisa), te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja (list 47-48 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora su tužbeni zahtjevi korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u dijelu ugovorene naknade za obradu zahtjeva za kredit, te zahtjev za vraćanje te naknade tužiteljici.

6. Nije sporno da je između tuženika u svojstvu kreditora i tužiteljice u svojstvu korisnika kredita (tada GD) sklopljen Ugovor o kreditu broj 206537 od 19. travnja 2007., za iznos kunske protuvrijednosti kredita 21.910,00 CHF po srednjem tečaju tuženika, da je ugovor o kreditu sastavio tuženik.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, tj. je li tužiteljica platila tuženiku naknadu za obradu zahtjeva za kredit i u kojoj visini, je li odredba čl. 6.1. Ugovora ništetna, te pripada li tužiteljici pravo na povrat plaćene naknade u zatraženoj visini. Sporna je zastara predmetne tražbine kao i zatraženi tijek zatezne kamate.

8. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje: ZZP), važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Odredbom članka 81. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Navedena zakonska odredba čl. 81. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

12. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

13. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

14. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Konačno, čl. 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Tužiteljica, koja je po zanimanju socijalna radnica, iskazala je da je predmetni predmetni Ugovor o kreditu sklopila s Volksbank d.d., prednikom tuženika na koju ju je uputila auto kuća u kojoj je odabrala vozilo, te da je dokumentaciju potrebnu za obradu kreditnog zahtjeva predala u auto kuću, a da je banku tuženika otišla tek na potpis ugovora.

Prije potpisivanja Ugovora, isti je pročitala i vidjela je da u istom postoji odredba prema kojoj je dužna platiti ulaznu naknadu. Pitala je službenika banke na što se to odnosi te joj je rekao da je to uobičajeno i da će joj taj iznos biti ustegnut prilikom isplate kredita, a kredit je isplaćen auto kući u kojoj je kupila vozilo. Kada se obratila auto kući radi kupnje vozila odmah joj je kao mogućnost kreditiranja ponuđen kredit u švicarskim francima u Volksbank d.d. te joj za uvjete kreditiranja nije spomenuta obveza plaćanja ulazne naknade već kao što je iskazala istu je vidjela tek kada je već pročitala sastavljeni Ugovor o kreditu.

U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnica trgovačkog društva niti obrta, a vozilo je kupila za vlastite potrebe.

Ne sjeća se točnog iznosa ulazne naknade ali misli da joj je od kredita ustegnuto oko 1.000,00 kn, a što je zapravo vratila otplatom kredita.

17. Budući da iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika i da je sa sadržajem Ugovora tužiteljica bila upoznata neposredno prije potpisivanja istog, to obveza plaćanja tako ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,10 % iznosa kredita u članku 6.1. Ugovora o kreditu očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. S obzirom da tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi čl. 6.1. Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP, već je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, to odredba članka 6.1. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. ZZP koja odredba Ugovora je prema odredbi članku 87. stavak 1. ZZP ništetna.

19. Pritom valja istaknuti i da nije od utjecaja to što je prije potpisivanja Ugovora tužiteljici bilo poznato da je ugovorena predmetna naknada, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku i tužiteljici je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, ali nije bila upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknade, tako da predmetna naknada u ugovoru nije bila određena, niti odrediva.

20. Također valja naglasiti da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao i da se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava, a da za prihvaćanje sporne ugovorne obveze sklapanjem Ugovora u tim okolnostima, navedena načela nisu poštivana.

21. Iz prometne kartice po predmetnom kreditu broj 206537 tužiteljice (ranije GD) proizlazi da je od odobrenog kredita u protuvrijednosti 98.829,70 kuna, 23. travnja 2007., istog dana ustegnut iznos od 1.087,13 kn i 2.312,60 kn, a da je nakon toga 24. travnja 2007. auto kući CIB-COMMERCE isplaćen kredit u iznosu od 94.121,67 kn.

22. S obzirom da je u čl. 6. 1. Ugovora određeno da će se neposredno prije isplate kredita naplatiti jednokratna naknada za obradu zahtjeva i admininistraciju kredita u iznosu od 1,10% i da iznos od 1.087,13 kn, naplaćen prije isplate kredita, upravo odgovara tom postotku od odobrenog kredita (1,10% od 98.829,70 kuna=1.087,13 kn), to je ustegnutim iznos od 1.087,13 kn/144,29 eur tuženik nedvojbeno naplatio naknadu za obradu zahtjeva za kredit.

23. Slijedom izloženog, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,41/08,125/11, 78/15, 29/18 i 126/21-dalje: ZOO), osnovan je i zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati trošak obrade kredita u iznosu od 1.087,13 kn/144,29 eur, koji iznos je tuženik naplatio 23. travnja 2007. na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 6.1. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj, pa osnovano na taj iznos tužiteljica zahtijeva i zatezne kamate koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO od 24. travnja 2007. do isplate.

24. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

25. S obzirom da je ništetnost odredbe čl. 6.1. Ugovora na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, plaćene naknade za obradu kredita, utvrđena ovom odlukom, prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl.187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), to zastarni rok još nije počeo teći i tuženikov prigovor zastare utužene tražbine je neosnovan.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP., te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („(Narodne Novine" broj 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

27. U odnosu na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi 663,62 eur, kojoj tuženik nije prigovarao niti je sud nije smatrao potrebnim provjeravati točnost te naznačene vrijednosti predmeta spora, valja istaknuti da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi s više zahtjeva, nenovčanom i novčanom tužbenom zahtjevu koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pa se sukladno odredbi čl. 37. st. 1. i čl. 40. st. 2. ZPP vrijednost predmet spora određuje prema zbroju vrijednosti zahtjeva (663,62 + 144,29 eur = 897,91 eur).

28. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 75 bodova, za pristup na dva ročišta 01.10.2024. i 18.12.2024. prema Tbr. 9/1 75 bodova za svako, za sastav podneska od 23.04.2023. prema Tbr. 8/1 75 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 600,00 eur, uvećano za 25% PDV 150,00 eur, čemu valja pribrojiti trošak sudskih pristojbi na tužbu 13,27 eur i na presudu u iznosu od 26,54 eur, te je tako odmjeren trošak tužiteljici u ukupnom iznosu od 789,81 eur. 29. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 13. siječnja 2025.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika