REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6629/2021-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Maria Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Marini Skorić Rojc, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupan po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 11. studenoga 2024. u nazočnosti tužitelja, zamjenika tužiteljevog punomoćnika i zamjenika tuženikovog punomoćnika, dana 13. siječnja 2025. godine

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba u ovom predmetu djelomično povučena za iznos od 19,36 eura.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.962,94 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi:

- 6,52 eura (49,14 kn) od 28. studenog 2008.g. do isplate

- 8,80 eura (66,33 kn) od 13. prosinca 2008.g. do isplate

- 10,45 eura (78,72 kn) od 16. siječnja 2009.g. do isplate

- 11,19 eura (84,32 kn) od 13. veljače 2009.g. do isplate

- 9,34 eura (70,36 kn) od 14.ožujka 2009.g. do isplate

- 9,74 eura (73,37 kn) od 09. travnja 2009.g. do isplate

- 6,54 eura (49,27 kn) od 16. svibnja 2009.g. do isplate

- 4,18 eura (31,53 kn) od 16. lipnja 2009.g. do isplate

- 4,81 eura (36,25 kn) od 14. srpnja 2009.g. do isplate

- 6,05 eura (45,60 kn) od 15. kolovoza 2009.g. do isplate

- 5,94 eura (44,79 kn) od 09. rujna 2009.g. do isplate

- 4,69 eura (35,33 kn) od 15. listopada 2009.g. do isplate

- 7,04 eura (53,07 kn) od 14. studenog 2009.g. do isplate

- 8,93 eura (67,30 kn) od 15. prosinca 2009.g. do isplate

- 11,62 eura (87,53 kn) od 16. siječnja 2010.g. do isplate

- 11,00 eura (82,89 kn) od 30. siječnja 2010.g. do isplate

- 14,65 eura (110,35 kn) od 02. ožujka 2010.g. do isplate

- 13,96 eura (105,15 kn) od 01. travnja 2010.g. do isplate

- 15,30 eura (115,30 kn) od 01. svibnja 2010.g. do isplate

- 26,97 eura (203,18 kn) od 10. srpnja 2010.g. do isplate

- 24,57 eura (185,09 kn) od 03. rujna 2010.g. do isplate

- 31,90 eura (240,36 kn) od 17. rujna 2010.g. do isplate

- 29,37 eura (221,26 kn) od 11. studenog 2010.g. do isplate

- 25,29 eura (190,55 kn) od 02. prosinca 2010.g. do isplate

- 33,89 eura (255,36 kn) od 13. siječnja 2011.g. do isplate

- 44,83 eura (337,81 kn) od 16. veljače 2011.g. do isplate

- 37,08 eura (279,42 kn) od 25. veljače 2011.g. do isplate

- 39,80 eura (299,90 kn) od 31. ožujka 2011.g. do isplate

- 36,35 eura (273,86 kn) od 01. svibnja 2011.g. do isplate

- 36,97 eura (278,54 kn) od 02. lipnja 2011.g. do isplate

- 51,64 eura (389,06 kn) od 25. lipnja 2011.g. do isplate

- 53,07 eura (399,83 kn) od 05. kolovoza 2011.g. do isplate

- 65,32 eura (492,17 kn) od 03. rujna 2011.g. do isplate

- 59,03 eura (444,74 kn) od 23. rujna 2011.g. do isplate

- 52,13 eura (392,81 kn) od 09. studenog 2011.g. do isplate

- 51,40 eura (387,24 kn) od 29. prosinca 2011.g. do isplate

- 50,86 eura (383,24 kn) od 25. siječnja 2012.g. do isplate

- 54,15 eura (408,01 kn) od 16. veljače 2012.g. do isplate

- 57,02 eura (429,60 kn) od 14. ožujka 2012.g. do isplate

- 57,40 eura (432,49 kn) od 12. travnja 2012.g. do isplate

- 55,42 eura (417,56 kn) od 12. svibnja 2012.g. do isplate

- 56,76 eura (427,64 kn) od 21. lipnja 2012.g. do isplate

- 57,67 eura (434,54 kn) od 21. srpnja 2012.g. do isplate

- 56,13 eura (422,93 kn) od 21. kolovoza 2012.g. do isplate

- 56,54 eura (425,99 kn) od 02. listopada 2012.g. do isplate

- 55,38 eura (417,28 kn) od 10. listopada 2012.g. do isplate - 52,89 eura (398,48 kn) od 14. studenog 2012.g. do isplate

- 55,55 eura (418,52 kn) od 12. prosinca 2012.g. do isplate

- 56,83 eura (428,15 kn) od 17. siječnja 2013.g. do isplate

- 55,93 eura (421,40 kn) od 15. veljače 2013.g. do isplate

- 50,91 eura (383,58 kn) od 02. ožujka 2013.g. do isplate

- 55,17 eura (415,71 kn) od 11. svibnja 2013.g. do isplate

- 55,55 eura (418,52 kn) od 04. lipnja 2013.g. do isplate

- 53,88 eura (405,93 kn) od 04. lipnja 2013.g. do isplate

- 48,68 eura (366,76 kn) od 04. lipnja 2013.g. do isplate

- 49,86 eura (375,69 kn) od 07. lipnja 2013.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.482,26 eura sa zateznim kamatama tekućima od 13. siječnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 284,10 eura, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom 14. lipnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 138-50-3524090, kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.660,00 CHF po srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita (dalje u tekstu:Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 7. propisano je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Iz dopisa tuženika od 06. lipnja 2013. proizlazi kako je tužitelj navedenog dana otplatio u cijelosti predmetni kredit. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne su, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda posl.br.: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka, pa tako ni tuženik, nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Svojom odlukom posl.br.: Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019.g. Vrhovni je sud odbio revizije banaka, potvrdivši ujedno ranije donesene odluke. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za Naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza

povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno u gornjim točkama ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Odnosno, isto pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana otplate prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana otplate kredita. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužitelj preplatio svaki mjesec do dana otplate kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita. Po osnovi ništetnosti valutne klauzule tužiteljeva preplata stoga iznosi sveukupno 14.935,61 kn/1.982,30 eura. Tužitelj predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose i naknadu parničnih troškova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, a svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17. Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da su odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu jer je isti sklopljen zbog kupnje vozila, ukoliko sud zauzme suprotan stav, utoliko će tužitelj morati dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Nevezano za pravni stav o primjeni utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, tuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv.predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na

postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno i ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaruje nikakav ekstra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. U tom smislu, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a 2007, prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu; dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika te se poziva na odluku VSRH posl.br. Revt- 249/14. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Prethodne navode potvrđuje i stav pravne znanosti naveden u članku prof.dr.sc. ZH pod nazivom „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Tuženik smatra da se svi njegovi navodi izneseni u ovom odgovoru na tužbu, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika, potvrđuju i Izdvojenim mišljenjem suca Ustavnog suda RH PH od 5.2.2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3.2.2021. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Tužitelj je podneskom od 22. ožujka 2023. djelomično povukao tužbu za iznos od 19,36 eura smanjivši tužbeni zahtjev (Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. broj Su-IV-16/2021-8), nakon provedenog vještačenja na iznos od 1.962,94 eura/14.789,80 kuna, čemu se tuženik nije protivio, pa je sukladno čl. 193. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. , dalje:ZPP) odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu (list 6-13 spisa), otplatni plan (list 14-17 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 264-269 spisa), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila (list 290-295 spisa), zahtjev za kredit (list 281 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja i financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Petri Blašković.

5. Tužitelj je odustao od dokaznih prijedloga saslušanjem svjedoka ČH i RH.

6. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

7. Odbijen je dokazni prijedlog saslušanjem javnog bilježnika, jer se njegovim saslušanjem ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti.

8. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje:ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

9. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za isplatu više plaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 138-50-3524090 od 14. lipnja 2006. na iznos 18.660,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) o valutnoj klauzuli u CHF.

10. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu te da je isti otplaćen.

11. Sporno je da li je tuženik, kao trgovac, u cijelosti informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene te ugovorne odredbe.

12. Iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoren iznos kredita kunska protuvrijednost 18.660,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

13. Iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

14. U otplatnom planu i knjigovodstvenoj kartici precizno su navedeni anuiteti i datum dospijeća istih uz prikaz kamate odnosno kamatne stope.

15. Presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Navedena pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, ima izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15. , 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a obvezuje i sud u ovom postupku.

17. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već na snazi bila odredba čl. 502.c ZPP-a.

18. Obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive tužitelju kao potrošaču i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

19. Međutim, tuženik u ovom postupku nije niti tvrdio da su tužitelju protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, to jest da mu je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

20. Tuženik je tijekom postupka u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tvrdio da je jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dalje je naveo da su tužitelju obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF te da mu je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF, odnosno da je mogao shvatiti da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, da nisu postojale naznake koje bi ukazivale na način promjene tečaja CHF te da je tužitelju dao sve informacije kojima je sam raspolagao, kao i da je potpisom Ugovora o kreditu, koji je i solemniziran od strane javnog bilježnika, tužitelj izrazio svoju volju da je upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjena tečaja CHF. Na ove okolnosti tuženik je predložio izvršiti uvid u Ugovor o kreditu te saslušati tužitelja i javnog bilježnika (koji dokazni prijedlog je odbijen iz razloga kao pod točkom 7. obrazloženja).

21. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je u 5 ili 6 mjesecu 2006. odlučio kupiti auto Hyundai Getz. Salon se nalazio u blizini autobusnog kolodvora te je tamo otišao i dali su mu papire i rekli da oni rade sa RBA bankom te ga uputili kod njih. Također su mu rekli da se auto čeka oko tjedan dana. Nije znao o kojoj se valuti radi a nije ga bilo ni briga, samo mu je bilo bitno da dobije auto i tamo je to sve brzo bilo gotovo. Rata mu je sa 1.100,00 kn skočila na 1.600,00 – 1.700,00 kn, a on je u to vrijeme već bio u mirovini sa 3.000,00 kn te se također liječio na Rebru, svakih 15 dana je išao na kemoterapiju. Prilikom zaključivanja tog Ugovora nitko mu nije objašnjavao valutnu klauzulu ili davao izbor euro ili CHF, samo su mu rekli da oni rade s RBA bankom i da ode tamo, nije znao koja ga valuta čeka. Auto je koštao 85.000,00 kn. Javni bilježnik mu nije objašnjavao valutnu klauzulu. Nije pročitao Ugovor o kreditu. Kod javnog bilježnika mu je vjerojatno pročitan Ugovor.

22. Naime, tužitelj nije pročitao Ugovor, čime nije postupio s dužnom pažnjom te se ne smatra da je postupio kao prosječni potrošač, ali sukladno presudi Europskog suda od 10. lipnja 2021. u predmetu C-198/20, zaštita predviđena Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, predviđena je u korist svih potrošača, a ne samo onih koji se mogu smatrati "prosječnim potrošačem", koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.

23. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je on iskazivao jasno i uvjerljivo, a istinitost njegovog iskaza nije dovedena u pitanje drugim dokazima izvedenima tijekom postupka, pa tako ni Zahtjevom za kredit niti Promotivnim uvjetima važećim u vrijeme zaključenja ugovora. Tuženik je odustao od dokaznih prijedloga saslušanjem svjedoka ČH i RH (osobnog bankara) čiji iskazi bi eventualno mogli dovesti u pitanje istinitost iskaza tužitelja.

24. Dakle, sud utvrđuje da tužitelj kao potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je poznata bankama.

25. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.

26. Pri tome, iz sadržaja spisa proizlazi da tužitelj, nije mogao razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze.

27. Dakle sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

28. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazao svojstvo potrošača. Osim toga, iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužitelja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

29. Dodaje se da prema shvaćanju ovog suda nije odlučno to što je predmetni Ugovor o kreditu zaključen radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja. Naime, prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 i 47/07), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

30. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužitelju kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude.

31. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredaba (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 155/23., dalje: ZOO).

32. Dodaje se da to što je predmetni ugovor o kreditu otplaćen te da su odredbe djelomično ništetne, pa bi se radilo o zabrani manjeg značenja, prema shvaćanju ovog suda, nije zapreka za postavljanje kondemnatornog zahtjeva za isplatu. Ovo osobito imajući na umu karakter odluka Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH kao odluka donesenih u kolektivnom sporu te činjenicu da potraživanje tužitelja nije podmireno.

33. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa plaćenog na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju CHF tuženika na dan korištenja kredita.

34. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centar za financijska vještačenja d.o.o. čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije a sukladno zadatku suda, a stranke nisu imale primjedbi na sam izračun.

35. Prema pravnom shvaćanju ovog suda glede stava tuženika da bi trebalo obračunati i umanjiti eventualno dosuđeni iznos za manje plaćene iznose koji su bili niži od početno ugovorenih, ističe se da plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja, odnosno uračunavanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu sugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. Sukladno navedenom, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Pri tome se napominje da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži iznos u odnosu na početnu ugovoreni zbog tečajne razlike nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe čl. 1111. ZOO. 36. Tijekom otplate kredita je bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, a uzevši u obzir pravno shvaćanje VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023., sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora. Tako je tuženik unaprijed znao i morao znati za tečajne razlike ove valute te je svakako uzrokovao štetu tužitelju u vidu tzv. pozitivne razlike u tečaju CHF. K tomu je tuženik svjesno pristao na dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će eventualno biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Stoga kao što je već naprijed navedeno, tužitelj u razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što, odnosno smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, sud utvrđuje da nema ni tužiteljeve obveze da tzv. pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pažnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, pa bi proizlazilo da je jedino tuženik ostvario korist usuprot svim načelima obveznog prava, koja korist je zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po shvaćanju ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl. 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori 18/97). Stoga je po shvaćanju ovog suda, a primjenjujući smisao odredaba čl. 1111. i čl. 322. te čl. 323. ZOO, tuženik taj koji treba vratiti sve ono što je stekao na osnovi takve ništetne ugovorne odredbe, pa u rečenom smislu niti nije prihvaćen tuženikov prijedlog uračunavanja tzv. negativnih razlika.

37. Nadalje, tuženik nije istaknuo prigovor radi prijeboja ili protutužbu, na temelju kojih bi sud mogao odlučivati za tzv. negativne razlike.

38. Valja dodati i to da je prigovor tuženika o svrsi vještačenja primarno pravne naravi, to se ponovno upućuje na činjenicu da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da je ništetna odredba o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica CHF. Što se tiče samog zadatka danog vještaku, valja navesti kako je takav zadatak dan vještaku s obzirom na činjenicu da u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena ugovorna odredba ništetna, valja primijeniti iznos kredita, odnosno svakog mjesečnog anuiteta, bez vezanja za kretanje valute CHF, s obzirom da je odredba Ugovora kojom se otplata veže uz valutu CHF, ništetna iz gore navedenih razloga, a u slučaju ništetnosti pojedine odredbe uzima se da nije ni napisana, tako da je za ocjenu osnovanosti tako postavljenog tužbenog zahtjeva sud dao zadatak vještaku da utvrdi visinu razlike između onoga što je tužitelj platio na temelju Ugovora o kreditu i onoga što bi platio da se odredbe koje su utvrđene ništetnima ne uzimaju u obzir, gledano za svaki mjesec plaćanja.

39. Tužitelj je i postavio svoj tužbeni zahtjev u visini kako je utvrdio vještak, u odnosu na koju visinu, nakon vještačenja, tuženik nije imao prigovora i primjedbi.

40. Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen iznos čiju isplatu je zatražio kao u tužbenom zahtjevu.

41. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati sa ekonomskim posljedicama takvih odredaba, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je i zatraženo, od prvog dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

43. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

44. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. ZOO-a.

45. Obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19.

46. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je ta presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

47. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 09. kolovoza 2021. to zastara utuženog potraživanja nije nastupila (tako i Vrhovni sud u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i dr.).

48. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti troškovi odmjereni su sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljenom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka i Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje:OT) te da na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost.

49. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebne za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe po Tbr. 7./1. OT-a, zastupanja na ročištima 02. lipnja 2022. i 11. studenoga 2024. po Tbr. 9./1. OT-a, sastava dva obrazložena podneska od 20. prosinca 2021.(pisanog 15. prosinca 2021.) i 22. ožujka 2023. (pisanog 21. ožujka 2023.) po Tbr. 8./1. OT-a, za svaku radnju po 100 bodova. Dakle, ukupno 500 bodova, pa s obzirom na vrijednost boda od 2 eura, uvećanog za pripadajući PDV 25%, ukupno iznosi 1.250,00 eura. Tužitelju pripada i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura, koliko je i platio te trošak financijskog vještačenja koje je bilo potrebno radi utvrđivanja visine tražbine u iznosu od 199,08 eura, koliko je i plaćeno. Dakle, ukupan trošak tužitelja je 1.482,26 eura.

50. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 31. svibnja 2022., jer istim ponavlja već iznesene navode, što nije bilo potrebno za postupak, a zamjeničku punomoć je mogla predati na ročištu. Također, nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu, jer tužitelj kao potrošač nije obveznik.

51. Na taj je način tužitelju ukupno dosuđena naknada troška od 1.482,26 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen (zahtijevan ukupan trošak od 1.766,36 eura).

52. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 13. siječnja 2025.

Sutkinja

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (Čl. 335. Zakona o parničnom postupku). Žalba se podnosi pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke putem ovog suda,a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Oglasna ploča suda 8 dana