Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj P-151/2020-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću, po sutkinji Mirjani Kosanović, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Jurice Bakmaza, u parničnom postupku tužitelja Generali osiguranje d.d. Zagreb, Slavonska avenija 1B, OIB: 10840749604, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz OD Župić i partneri d.o.o. Zagreb, Pere Budmanija 1, protiv tuženika LUKSIM TRGOVINA d.o.o. [adresa], OIB: 11437448035, kojeg zastupa prokurist RV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi regresa, nakon održane glavne rasprave 3. prosinca 2024. u prisutnosti zamjeničke punomoćnice tužitelja odvjetnice Zrinke Žužul i prokurista tuženika RV, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku LUKSIM TRGOVINA d.o.o. Zadar da tužitelju Generali osiguranje d.d. Zagreb isplati iznos od 1.365,89 eura (slovima: tisućutristošezdeset peteuraiosamdesetdevetcenta) uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku:

- na iznos od 64,11 eura od 12. siječnja 2018. do isplate,

- na iznos od 178,64 eura od 16. siječnja 2018. do isplate, te

- na iznos od 1.129,10 eura od 19. siječnja 2018. do isplate.

a koja se izračunavaju, od dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku LUKSIM TRGOVINA d.o.o. Zadar da tužitelju Generali osiguranje d.d. Zagreb nadoknadi trošak postupka u iznosu od 2.414,75 eura (slovima: dvijetisućečetristočetrnaesteuraisedamdesetpetcenta) uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 14. siječnja 2025. do isplate, a koja se izračunavaju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu se zahtjev za naknadu troškova odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 22. ožujka 2019. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj potražuje isplatu iznosa do 10.291,27 kuna (1.365,89 eura u današnjoj valuti po fiksnom tečaju konverzije 7,53450) uvećan za zakonske zatezne kamate. U tužbi navodi da se 5. prosinca 2017. oko 00:50 sati dogodila prometna nesreća u mjestu Gračac, na DC-01, dionica 15, kod 22+010 km, na način da je vozačica RVA, upravljajući vozilom u vlasništvu VV, marke „Opel Insignia“, reg. oznake [registarska oznaka], naletjela na divlju životinju – srnu koja je istrčala na kolnik, kojom prilikom je došlo do sudara prednjim dijelom vozila na navedenu divlju životinju. Oštećeni VV je sudjelovao kao suvozač u nesreći. Štetni događaj se dogodio unutar granica lovišta „Vrelo Zrmanje XIII/130“ kojim gospodari tuženik. Na oštećenom su autu nastala oštećenja prednjeg desnog putnog svjetla, prednjeg desnog pokazivača smjera, prednjeg desnog odbojnika, prednjeg desnog blatobrana, prednjeg desnog retrovizora i prednjih desnih vrata u vidu udubljenja, te oštećenje hladnjaka. Vlasnik je istog dana prijavio štetu tužitelju. Tužitelj je 12. prosinca 2017. proveo izvid štete, te je 3. siječnja 2018. potpisao izjavu o namirenju s oštećenikom. Oštećeno vozilo je bilo osigurano policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti br. 321022618258 za razdoblje od 11. veljače 2017. do 11. veljače 2018., zbog čega je tužitelj 15. siječnja 2018. isplatio oštećeniku iznos od 1.346,00 kuna, a 18. siječnja 2018. iznos od 8.507,24 kuna. Trošak vještačenje vozila od strane procjenitelja Denisa Lončara je tužitelj platio procjenitelju u iznosu od 438,03 kuna 11. siječnja 2018.

2. Do predmetnog događaja je došlo istrčavanjem divljači iz lovišta kojim gospodari tuženik, a čl. 83. st. 1. Zakona o lovstvu propisuje da je za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran lovoovlaštenik lovišta, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koje je u smisli ovoga zakona bio obvezan poduzeti. Budući da je vozačica vozila u vlasništvu oštećenika prilagodila brzinu kretanja uvjetima na cesti, te da nije postojao njezin doprinos nastanku predmetnog štetnog događaja, za štetu nastalu na vozilu u cijelosti odgovara pravna osoba – lovoovlaštenik lovišta, dakle tuženik. Odredbom čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Na temelju te odredbe ZOO-a tužitelju kao osiguratelju koji je u cijelosti platio naknadu iz osiguranja pripada pravo zahtijevati naknadnu nastale i isplaćene štete od tuženika kao odgovorne osobe za štetu. Tužitelj se u više navrata obratio tuženiku sa zahtjevom za isplatu utuženog iznosa, ali tuženik istog nije platio.

3. U odgovoru na tužbu (list 35-37 spisa) tuženik je istaknuo da tužitelj nije dokazao sve pretpostavke odgovornosti za štetu, odnosno štetnika, oštećenika, štetnu radnju štetnika, štetu, uzročnu vezu između štetne radnje i počinjene štete i krivnju. Tuženik smatra da nitko ne može imati moć upravljanja nad divljači i drugim životinjama u prirodi s obzirom na njihovu slobodu kretanja. Člankom 8. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je svatko dužan suzdržavati se od postupaka kojim se dugom može prouzročiti šteta. Tom odredbom je jasno propisano da štetu može počiniti samo čovjek, a stvar može biti samo instrument kojim je šteta nanijeta. Objektivna odgovornost nije objektivna zato što nije potrebno dokazati opće pretpostavke odgovornosti već zato što se ne traži subjektivni element, tj. krivnja, odnosno štetnik se ne može osloboditi odgovornosti dokazujući da u njegovoj protupravnoj radnji koja je u uzročnoj vezi s nastalom štetom nema njegove krivnje. To dovodi u vezu sa stajalište VSRH u predmetu Rev 1242/09-2 od 6. travnja 2011. u kojem je zauzeto stajalište da se za naknadnu štete jednog vlasnika opasne stvari prema drugom vlasniku opasne stvari njihov odnos ne može prosuđivati kroz institut objektivne odgovornosti. Tužitelj se pogrešno poziva na čl. 83. st. 1. Zakona o lovstvu. Tuženik nije ničim dokazao u čemu bi se sastojala štetna radnja tuženika niti koji propis je svojom hipotetskom radnjom ili propustom tuženik povrijedio. Do štete je moglo jedino doći zbog neprilagođene brzine vožnje. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva jer tužitelj nije proveo osiguranje dokaza (čime je povrijeđeno pravo kontradiktornosti postupka i jednakost oružja) i dao je vozilo popraviti i na taj način izmijeniti na način da je uništio dokaze o postojanju štete i njezinom obujma, pogotovo uzevši u obzir nesklad između procjene štete po policijskim službenicima i utuženog iznosa, ali i procjene štete na vozilima nastalim u identičnim situacijama koje su isplaćene po npr. Croatia osiguranju d.d. Tužitelj je dostavio presliku police obveznog osiguranja predmetnog vozila, ali nije dostavio presliku police kasko osiguranja po kojem je navodna isplata izvršena. S druge strane, tužitelj nije priložio fotografije automobila snimljene na očevidu, a iz zapisnika o očevidu vidljivo je da policijski službenik nije uočio biološke tragove na vozilu (krv, dlaku, blato i sl.).

4. Prokurist tuženika je na ročištu 13. listopada 2020. (list 59 i 60 spisa) osporio da se prometna nesreća dogodila na granici s lovištem kojim gospodari tuženik, ali je nakon konzultacija sa suradnicima na ročištu 12. prosinca 2023. priznao da se mjesto nesreće nalazi na zapadnoj granici lovišta Vrelo Zrmanje. (list 118 spisa) Na ročištu 13 . listopada 2020., a posebno i podrobno u podnesku kojeg je predao na tom ročištu (list 61-65 spisa) je tuženik iznio tezu da bi za štetu trebala odgovarati Republika Hrvatska kao vlasnik divljači na temelj čl. 4. st. 1. toč. 32. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u državnom vlasništvu.

5. Tijekom postupka pročitani su potvrda o prometnoj nesreći ili drugom događaju u prometnu na cesti PP Gračac od 7. veljače 2018. (list 4 – 6 spisa), prijava štete automobilskog kaska po broju police [broj police] od 5. prosinca 2017. (list 7 i 8 spisa), zapisnik o izvidu štete na vozilu tužitelja od 12. prosinca 2017. s fotodokumentacijom (list 9-14 spisa), preslika prometne dozvole (list 15 i 16 spisa), preslika vozačke dozvole (list 17 i 18 spisa), preslika police obveznog osiguranja od automobilska odgovornosti br. 321022618258 (list 19 spisa), izjava o namirenju od 3. siječnja 2018. (list 20 spis), potvrde o izvršenim nalozima VV od 15. i 18. siječnja 2018. (list 21 i 22 spisa), račun broj 17489-1-1 obrta [obrt] od 17. prosinca 2017. (list 23 spisa), potvrda o izvršenom nalogu obrtu [obrt] od 11. siječnja 2018. (list 24 spisa), ispis sa stranice Lovačkog saveza Zadarske županije (list 25-27 spisa) regresni zahtjev tuženiku od 7. svibnja 2018. (list 28 spisa), požurnica na regresni zahtjev od 10. rujna 2018. (list 29 spisa), dopis Ministarstva državne imovine tuženiku od 15. veljače 2017. (list 66 i 67 spis), struktura površine PZD-1 (list 68 spisa), ispis sa web stranice https://sle.maps.hr (list 77-78 spisa) zapisnik o očevidu od 5. prosinca 2017. (list 85-91 spisa), dopis Ministarstva poljoprivrede od 23. prosinca 2020. s kartom (list 92 i 93 spisa), pisani nalaz i mišljenje prometnog vještaka Srećka Hlišća, dipl. ing. prometa (list 136-143 spisa), saslušani su svjedoci RVAN (list 97 i 98 spisa), VV (list 98 spisa) i KV (list 117 spisa), te vještak Srećko Hlišć (list 163 i 164 spisa).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. U postupku nije sporno da se 5. prosinca 2017. u 00:50 sati dogodila prometna nesreća na DC-1, dionica 15, na 22 km + 10 m, na zapadnoj granici lovišta „Vrelo Zrmanje XIII/130“ kojim gospodari tuženik, zbog koje je tužitelj vlasniku oštećenog vozila VV isplatio naknadu štete na temelju police osiguranja br. [broj police osiguranja] u visini od 9.853,24 kuna i trošak procjenitelju od 438,03 kuna, a koje sad regresno potražuje od tuženika.

8. Sporno je je li tužitelj dokazao sve pretpostavke odgovornosti za štetu, je li automobil udario u divljač, visina štete, je li tužitelj imao sklopljeno kasko osiguranje s vlasnikom vozila, treba li odgovarati tuženik ili Republika Hrvatska kao vlasnik divljači i treba li se nadoknaditi šteta bez računa popravka.

9. Iz potvrde o nesreći PP Gračac od 7. veljače 2018. je vidljivo da je oštećeni automobil uredno registriran i osiguran policom osiguranja kod tužitelja broj 321055618558. Na vozilu su nastala oštećenja prednjeg desnog putnog svjetla, prednjeg desnog pokazivača smjera, prednjeg desnog odbojnika, prednjeg desnog blatobrana, prednjeg desnog retrovizora, prednjih desnih vrata (udubljenje) i hladnjak. Divlja životinja (srna) se udaljila s mjesta događaja u smjeru istoka. Isto se iščitava iz zapisnika o očevidu od 5. prosinca 2027. PP Gračac.

10. Iz zapisnika o izvidu štete tužitelja od 12. prosinca 2017. je vidljivo da su za zamjenu, kako je navedeno, pokl kuke za vuču, far d, dok su za popravak branik prednji, blatobran pr. D i vrata pr d, ukupno norma sati popravka 11,6 h po cijeni od 120,00 kn/h.

11. Iz police osiguranja broj [broj police osiguranja] je vidljivo da je sklopljena između VV i tužitelja kao osiguratelja za automobil Opel Insigniju 2.0 CDTI registracijske oznake [registarska oznaka], za period od 11. veljače 2017. do 11. veljače 2018. U polici je vidljivo da je ugovoren i djelomični kasko: DIVLJAČ&SNIJEG za koji je trebalo platiti premiju od 600,00 kuna.

12. Iz zapisnika o očevidu PP Gračac od 5. prosinca 2017., osim podataka vidljivih i iz potvrde o nesreći PP Gračac od 7. veljače 2018., je vidljivo i da se prometna nesreća dogodila u nagibu zavoja, na asfaltnoj cesti, kolnik je bio dobar i suh, a mjesto nesreće označeno prometnim znakom „divljač na cesti“. Tragovi krhotina stakla i plastike su zatečeni 10 m južno od početne točke mjerenja.

13. Ispitana na raspravi 8. lipnja 2021. svjedokinja RVAN, vozačica automobila u trenutke nesreće, je, u bitnome, iskazala da tog dana vraćala sa suprugom iz Knina prema Gračacu i kasno navečer je u zavoju s desne strane izletjela srna koju nije vidjela prije nego je izletjela. Vozila je oko 50-60 km/h, promet je bio rijedak. Suprug VV, koji se vozio u automobilu, a nije vozio jer je bio umoran, je zvao policiju. Na tom je dijelu postavljen prometni znak koju upozorava na opasnost od divljači na cesti, nije bilo zaštitnih ograda pored ceste. Oštećenja na vozilu su plaćena i popravljena.

14. Svjedok VV, vlasnik oštećenog automobila, se ne sjeća prometne nesreće jer je u trenutku nesreće spavao na stražnjem sjedalu. Supruga ga je probudila na što je izašao izvan automobila i vidio oštećenja od udarca i srnu koja je udarila u automobil, a koje se nakon udarca digla sa zemlje i otišla. Ne sjeća se tko je zvao policiju, on ili supruga. On je zvao tužitelja. Nije vidio znak „divljač na cesti“ jer je spavao sve do nesreće. Osiguranje mu je nadoknadilo štetu, ali se ne sjeća u kojem iznosu. Auto je popravio kod majstora u [adresa], ali nije sačuvao račun. Pristao je na ponuđeni iznos od tužitelja jer nije mogao čekati da se osiguravajuće društvo dogovori s ovlaštenim servisom za isplatu.

15. Svjedok KV, policijski službenik koji je proveo očevid, je, u bitnome, iskazao da se ne sjeća prometne nesreće. Prepoznao je fotografije oštećenog automobila i izjavio da su mu poznati sudionici nesreće nakon što mu je sud pojasnio o čemu se radi. Ne sjeća se na koji je točno način srna udarila u automobil. Biološki tragovi na vozilu se ne uzimaju ako je događaja jasan. Ali, dodao je da bi biološki tragovi, da su bili pronađeni, bili fotografirani i unijeti u zapisnik. U nedostatku materijalnih dokaza, sve što je unijeto u zapisnik, pa i iskaz o udaru životinje u automobil, dolazi od iskaza prisutnih osoba.

16. Prometni vještak Srećko Hlišć, dipl. ing. prometa, je u pisanom nalazu i mišljenju zaključio da je do sudara došlo sa srnom ili životinjom slične konstitucije tijela na koju je automobil naletio prednjim desnim dijelom uz povijanje uz prednji dio desnog boka. Zbog distinktnih deformacija na automobilu zaključio je da nije došlo do sudara s tupotvrdim predmetom. Ograničenje brzine je na mjestu nesreće bilo općih 90 km/h, a mjesto nesreće je bilo obilježeno znakom „divljač na cesti“. Naletna brzina vozačica ne bi bila veća od 50-ak km/h, pa je moguće da je vozačica vozila brzinom od 50-60 km/h kako je iskazala, prosječno 55 km/h. Prosječna brzina reakcije u uvjetima noćne vožnje je 0,8 sekundi. Prilazna brzina vozila je bila podjednaka naletnoj od oko 55 km/h jer zbog povišenja na terenu i grmovitog raslinja pored ceste srnu ne bi bilo moguća zapaziti i reagirati. S obzirom na moguću brzinu kretanja bilo je dovoljno umjesto dugih, imati upaljena kratka svjetla. Do nesreće ne bi došlo jer bi srna pretrčala na drugu prometnu traku ispred automobila pri brzini vožnje od 37 km/h, odnosno zbog kočenja pri brzini od 18 km/h. Vještak je procijenio trošak popravka na 23.227,73 kuna ili 3.082,85 eura, ali je zbog isplaćenog iznosa štete u visini tog iznosa 9.853,24 kune ili 1.307,75 eura.

17. Na raspravi 3. prosinca 2024. se vještak Hlišć očitovao samo na neke prigovore na pisani nalaz i mišljenje iz podneska tuženiku od 7. srpnja 2024. Prokomentirao je da nisu postavljena nikakva konkretna pitanja već se podnesak sastoji od komentara na provedeno vještačenje, odnosno na predmetni štetni događaj. Dodatno je odgovorio da je u vrijeme nesreće bila noć, pa mjesto nesreće neosvijetljeno, pa je, tehnički gledano, vozač ograničen u zapažanju objekata koji mu se nalaze na kolniku, ili uz kolnik upaljenim putnim svjetlom. Pri tome, s obzirom na moguću brzinu kretanja bilo je dovoljno umjesto dugih, imati upaljena kratka svjetla, koja su asimetrična, i povoljan im je doseg bočno od vozila na bližim udaljenostima u odnosu na duga svjetla. Budući da se vozačica na suhom asfaltnom kolniku mogla zaustaviti snažnim kočenjem i uz brzinu kojom se mogla kretati, njezina je brzina bila prilagođena stanju i uvjetima na kolniku.

18. Vještak je zaključio da bi oštećenja mogla potjecati od naleta na srneću divljač ili životinju slične konstitucije tijela po obliku deformacije kakva se vidi na fotografijama koje su načinjene za potrebe izvida štete. Oštećenja nemaju oštrinu kakva bi se očekivala pri naletima na druga vozila ili slične objekte već bi takve deformacije mogle nastati naletima na tijela ljudi odnosno životinja. Pri tome se za deformacije na predmetnom vozilu moglo raditi o bilo kojoj životinji koja ima sličnu konstituciju tijela srnećoj divljači.

19. Kod upaljenih kratkih svjetala na vozilu za očekivati je da se objekti na kolniku odnosno uz rub, zapažaju na udaljenostima od oko 25-30 metara, a za duga svjetla na ravnim dionicama cesta to prelazi udaljenosti od oko 80 metara.

20. Na pitanje prokurista tuženika je li vještak upoznat da efikasnost putnih svjetala opada sa starošću vozila vještak je odgovorio da su takva istraživanja provedena s time da se u vještačenjima primjenjuje postotak očekivanja da je vozilo tehnički ispravno tj. da može proći provjeru svjetala na tehničkom pregledu. U konkretnom slučaju iz stanja spisa ne proizlazi da bi predmetno osobno vozilo odstupalo od očekivanja ispunjenja uvjeta tehnički ispravnog vozila.

21. Nalaz i mišljenje vještaka sud u cijelosti prihvaća kao istinit i logičan, te sačinjen u skladu s pravilima struke. Iako je tuženik iznio niz prigovora i opaski na nalaz i mišljenje, sud ne smatra da dovode u sumnju nalaz i mišljenje vještaka.

22. Tako tuženik u prigovoru navodi da smatra da zapisnik o očevidu nije javna isprava. Čl. 76. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09, dalj: ZUP) propisuje da se o usmenoj raspravi, očevidu ili drugoj važnijoj radnji u postupku te o važnijim usmenim izjavama stranaka ili trećih osoba u postupku sastavlja zapisnik. Dalje, u st. 5. istog članka je propisano da je zapisnik sastavljen na način propisan zakonom javna isprava. Zapisnik je dokaz o tijeku i sadržaju radnje postupka i danih izjava, osim onih dijelova zapisnika na koje je stavljena primjedba da nisu pravilno sastavljeni. Iz tih odredbi ZUP-a je vidljivo da je zapisnik o očevidu javna isprava. Čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, „Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) definira javnu ispravu kao ispravu koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu, i kojom se dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. U st. 3. istog članka je propisano da je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena, čime se teret dokaza da tvrdnje u njemu navedene nisu istinite pada na osobu koja ih osporava. Tvrdnju tuženika da policijski službenik nije uopće trebao sastaviti zapisnik o očevidu sud ne smatra odlučnom: zapisnik o očevidu je bio sastavljan (trebao ili ne trebao biti sastavljen) i služi kao dokazno sredstvo u ovom postupku s dokaznom snagom javne isprave. Tuženik, dalje, navodi da policija ne daje na uvid zapisnik o prometnoj nesreći prije nego je pokrenut odgovarajući kazneni ili prekršajni postupak, već se o podatcima o prometnoj nesreći i drugom događajima u prometu na cestama izdaje potvrda u skladu s čl. 296. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, br. 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15 i 108/17, dalje: ZSPC). A upravo se to i dogodilo: tuženik je pribavio potvrdu (list 4 – 6 spisa), a tek je sud u ovom postupku pribavio zapisnik o očevidu (list 85-91 spisa). Sud se slaže sa zaključkom tuženika da je izvid štete koji je izradio tužitelj privatna isprava. Zbog toga što nema dokaznu snagu javne isprave teret dokaza je na tužitelju da dokaže osporene tvrdnje koje su u izvidu iznijete, pa ga treba ocijeniti u odnosu na zapisnik o očevidu i nalaz i mišljenje vještaka. Nažalost, sud ne može utjecati na to što fotografije s policijskog očevida nisu dostupne.

23. Tuženik je vještaku postavio i niz pravnih pitanja vezanih uz prometni znak opasnosti „divljač na cesti“. Tako ga zanima zahtjeva li povećana i najavljena opasnost poseban oprez vozača; čemu služe znakovi opasnosti; gdje se postavljaju znakovi opasnosti? Odgovori na ta pitanja su normativne prirode, ne tehničke, i njih odgovara sud. Čl. 16. st. 1. ZSPC-a propisuje da znakovi opasnosti služe da se sudionici u prometu na cesti upozore na opasnost koja prijeti na određenom mjestu, odnosno dijelu ceste i da se obavijeste o prirodi te opasnosti. Znak opasnosti „divljač na cesti“ ukazuje da na predstojećoj dionici ceste prijeti opasnost da će naići na divljač na cesti jer se takvi znakovi postavljaju na mjestima na kojima divljač često prelazi preko ceste (čl. 22. toč. 31. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama, „Narodne novine“, br. 33/05, 64/05, 155/05, 14/11 i 25/15, dalje: Pravilnik). On ukazuje vozaču da bi trebao voziti obilježenom dionicom s posebnim oprezom, ali ne i da nužno smanji brzinu vožnje. Da postoji potreba za sporijom vožnjom, projektante prometne signalizacije bi bio dužan postaviti poseban znak ograničenja brzine. Vještak je zaključio da bi, u konkretnoj situaciji, sudar bio izbjegnut da je vozačica vozila brzinom manjom od 37 km/h. Ali taj zaključak vrijede samo na tom mjestu, pri toj brzini kretanja automobila i životinje, pri toj udaljenosti između trenutka kad vozačica može ugledati životinju, pri toj konstituciji i automobila i životinje. Izmjenom svakog od tih čimbenika, dolazi i do drukčijeg zaključka o tome pri kojoj bi brzini sudar mogao biti izbjegnut. Stoga, prilagođavati brzinu svakoj sljedećoj točki na cesti za koju vrijede druge zakonitosti i svakoj predvidivoj situaciji bi onemogućavalo vožnju po toj dionici. Stoga, i uz pojačani oprez, vozačice ne bi mogla izbjeći sudar jer bi se od nje trebalo tražiti da vozi više od duplo sporije od najviše ograničene brzine.

24. Tuženik je postavio niz pitanja o vidljivosti: povećava li noćna vožnja vrijeme reagiranja; utječe li umor vozača na njegovu percepciju i vrijeme reagiranja; da li noću centralni i periferni vid vozača rade kao po danu; da li je moguće zasljepljivanje divljači dugim svjetlima uslijed čega divljač ostaje na cesti paralizirana i ne uspijeva prijeći pravovremeno cestu? Odgovor ne većinu tih pitanja je dijelu mišljenja vještaka u kojem je navedeno da je prosječna brzina reagiranja u noćnim uvjetima vožnje 0,8 sekundi (iako su prva tri pitanja prvenstveno za liječnika, ne inženjera prometa), i na temelju toga je vještak izveo zaključke o mogućnosti izbjegavanja sudara. Tuženik niti jednom drugom činjenicom ne ukazuje da bi zaključak vještaka trebao počivati na drugim pretpostavkama. Posljednje pitanje, ono o zaslijepljenosti i paralizi divljači zbog svjetala automobila je bespredmetno u ovoj situaciji jer je divljač iskočila na cestu sa strane, pa pitanje eventualne paraliziranosti nema veze s odgovorom ne pitanje je li vozačica skrivila nesreću.

25. Doduše, tuženik je postavi i relevantno pitanje na temelju čega je vještak utvrdio je li automobil vožen u režimu kratkih ili dugih svjetala. Međutim, vještak to nije niti utvrdio, kao što nije ni poznato iz navoda u spisu. Ali je utvrdio da bi za izbjegavanje nesreće kočenjem bila dostatna i kratka svjetla kao povoljnija na bližim udaljenostima od 25 – 35 metara (list 141 spisa).

26. Na sva ostala pitanja tehničke naravi iz podneska tuženika od 9. srpnja 2024. je vještak dao odgovor na raspravi 3. siječnja 2024.

27. Iz svih izvedenih dokaza sud zaključuje da je oštećeni automobil 5. prosinca 2017. udario u srnu koja je iskočila iz lovišta kojim gospodari tuženik, te uzrokovala prometnu nesreću, a do koje nije došlo neprilagođenom brzinom vozačice automobila.

28. Iako je ranije osporavao da se nesreća dogodila na cesti koja graniči s lovištem kojim gospodari tuženik, tuženik je tijekom postupka to učinio nespornim. Međutim, i dalje smatra da nije bilo nikakvih bioloških tragova na vozilu, kao i da je nesreću uzrokovala neprilagođena brzina vožnje vozačice.

29. Vozačica, jedina osoba koja je vidjela u što je udarila, je iskazala da je udarila u srnu. I njezin suprug, vlasnik oštećenog automobila, je vidio srnu nakon što se probudio i izišao iz automobila. Niti jedan od svjedoka nema razloga ne iskazivati istinito – šteta na automobilu je već popravljana i plaćena, i niti jedno od svjedoka, niti vlasnik automobila niti njegova supruga (vozačica), nemaju interes za ishod tužitelja u ovom postupku. S tehničke strane, vještak je potvrdio da je do oštećenja došlo udarom srne ili životinje slične konstitucije, a ne udarom u tupotvrdi predmet kao što je, primjerice, drugi automobil. Osim toga, nesreća se dogodila ne dijelu ceste koji je označen prometnim znakom „divljač na cesti“. Taj se znak postavlja na mjestima na kojima divljač često prelazi preko ceste (čl. 22. toč. 31. Pravilnika). Kad se svi ti dokazi uzmu u obzir, sud zaključuje da je upravo srna udarila u automobil, a koje je, nesporno je, iskočila iz lovišta kojim gospodari tuženik.

30. Prigovor tuženika da je nije proveden postupka osiguranje dokaza kojim bi se mogle dokazati njegove tvrdnje nije relevantan jer neprovođenje tog postupka može štetiti prvenstveno tužitelju na kojem je teret dokaza u ovom postupku. Protekom vremena tužitelj biva u sve lošijoj poziciji da dokaže svoje tvrdnje, a svaka osporena tvrdnje koju tužitelj ne uspije dokazati će se smatrati nedokazanom primjenom pravila o teretu dokazivanja, što odgovara tuženiku. Popravak vozila ne predstavlja uništenje dokaza, kako tvrdi tuženik. Oštećeni automobil niti nije dokaz u ovom postupku, već su izvid štete, fotodokumentacija i procjena štete, a koji služe istoj svrsi kao da su pribavljeni u postupku osiguranja dokaza. Tuženik ima mogućnost osporiti sve te dokaze upravo u ovom postupku.

31. Tuženik prigovara da tužitelj nije dokazao sve pretpostavke odgovornosti za štetu. To su postojanje protupravne radnje štetnika, šteta koju je pretrpio oštećenik, uzročna veza između štete i štetne radnje i, kod subjektivne odgovornosti, krivnja štetnika. Tuženik smatra da stvar može prouzrokovati štetu jedino kao oruđe štetnika. Takvim bi zaključkom bila eliminirana sva štetu nastalu zbog propusta štetnika, pogotovo u situacijama gdje ne postoji potpuna kontrola nad stvari, kao što je slučaj s divljači. Zakon o lovstvu („Narodne novine“, br. 140/05, 75/09, 153/09, 14/14, 21/16, 41/16 i 62/17, dalje: ZL) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka prometne nesreće u nizu odredbi propisuje obvezu lovoovlaštenika da poduzima mjere potrebne za sprječavanje štete od divljači (čl. 75. do. 78. ZL-a). Srna iz tuženikovog lovišta se našla na cesti neposredno prije nastanka prometne nezgode. Može se pretpostaviti da je do toga došlo zato jer je tuženik na dijelu zemljištu pored ceste na kojoj je došlo do nezgode, propustio poduzeti neku od mjera koju je bio dužan poduzeti sukladno odredbama ZL-a. Osim toga, sam čl. 83. st. 1. ZL-a propisuje odgovornost lovoovlaštenika (ovdje tuženika) da nadoknadi štetu koju počini divljač. Dakle, protupravna štetna radnja štetnika bi u ovoj situaciji bio propust tuženika da spriječi izlijetanja divljači na cestu, šteta bi bila oštećenje automobila tužiteljevog osiguranika, a uzročna veza postoji jer je u postupku dokazano da je automobil tužiteljevog osiguranika udario u srnu koja je iskočila iz lovišta kojim gospodari tuženik.

32. Čl. 83. st. 1. ZL-a propisuje da je za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran lovoovlaštenik lovišta, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koje je u smislu tog zakona bio obvezatan poduzeti. Međutim, ZL ne propisuju ništa više o odgovornosti za štetu osim navedenog, pa se moraju primijeniti opći propisi obveznog prava koji uređuju institut naknade štete.

33. Čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), propisuje da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Međutim, divlja životinja na cesti se, kako je ustaljeno u praksi sudova, smatra opasnom stvari jer od nje potječe povećana opasnost za okolinu, pa se na nju primjenjuje čl. 1045. st. 3. ZOO-a koji propisuje da se za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivnju.

34. Iako je tuženik mišljenja da se u sudaru dviju opasnih stvari (automobil u pokretu i divljač na cesti) ne može primjenjivati institut objektivne odgovornosti, taj njegov stav nema zakonsko uporište. I automobil u pokretu i divljač na cesti su opasne stvari, što je raširen i dugotrajan stav sudske prakse, a za štetu od opasne stvari se odgovara po načelo objektivne odgovornosti, odnosno bez obzira je li vlasnik opasne stvari kriv za štetu ili ne. Svrha postojanja tako normiranog instituta naknade štete od opasne stvari je da bi se onemogućilo izbjegavanje odgovornosti vlasnika te stvari za naknadu štete. Naime, kad od neke stvari prijeti povećana opasnost za okolinu često dolazi do štete koju ta stvar uzrokuje, a za koju nitko nije kriv. Stoga je zakonodavac odlučio da će vlasnik opasne stvari odgovarati za tu štetu samim time što je šteta nastala. Iako je u ovoj situaciji i oštećeni automobil opasna stvar, od njega nije nastala šteta čija se naknada traži u ovom predmetu. Drugim riječima, do štete na automobilu je došlo neovisno o tome je li on sam opasna stvar ili ne, jer je utužena šteta potekla od druge opasne stvari. Kad bi se isključila primjena pravila o naknadi štete po objektivnom kriteriju samo zbog toga što je i oštećena stvar opasna stvar, izgubio bi se smisao normiranja odgovornosti po objektivnom, kauzalnom kriteriju i stvorila bi se mogućnost izbjegavanja odštetne odgovornosti vlasnika opasne stvari samo zbog naravi oštećene stvari kao opasne.

35. Čl. 1067. st. 2. ZOO-a propisuje da se vlasnik opasne stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti. Što se tiče prigovora tuženika da je vozačica svojom neprilagođenom brzinom uzrokovala nesreću, čime bi se tuženik oslobodio odgovornosti, rezultati vještačenja ukazuju na suprotan zaključak. Vještak je utvrdio da je vozačica vozila brzinom između 50-60 km/h, prosječno 55 km/h, što je utvrdio na temelju nastalih oštećenja na konstrukciji prednjeg dijela automobila prilikom sudara sa tijelom srne. U zapisniku o očevidu nije navedeno da je na mjestu nastanka nesreće bio postavljen posebni znak ograničenja brzine, pa je vještak pravilno zaključio da na tom mjestu vrijedi opće ograničenje na cesti izvan naselja od 90 km/h, kako i propisuje čl. 54. st. 1. toč. 3. ZSPC-a. Iz fotografija u spisu je vidljivo da je cesta pregledna, usprkos desnom zavoju. Vještak je pravilno primijetio se pored ceste nalazi usjek i raslinje zbog kojeg vozačica nije ni mogla vidjeti srnu prije nego je iskočila na cestu. Vještak je zaključio da se vozačica na suhom asfaltnom kolniku mogla zaustaviti snažnim kočenjem i uz brzinu kojom se mogla kretati, pa je njezina brzina bila prilagođena stanju i uvjetima na kolniku. U konkretnoj situaciji bi sudar bio izbjegnut da je vozačica vozila brzinom do 37 km/h jer bi srna uspjela pretrčati preko kolnika. Da se vozačica kretala još sporije, do 18 km/h, mogla bi i zakočiti i izbjeći sudar. Čl. 51. st. 3. ZSPC-a propisuje da kada je brzina kretanja vozila iz st. 2. manja od polovice najveće dozvoljene brzine na cesti ili dijelu ceste, vozač takvog vozila mora uključiti sve pokazivače smjera, osim kada koristi žuto rotacijsko svjetlo. Dakle, jedini način da se izbjegne ova prometna nesreća bi bila da je vozačica vozila manje od polovine dopuštenih 90 km/h, za što svakako nije bilo razloga, pa ni krivnje vozačice za ovu nesreću.

36. Tijekom postupka je utvrđeno da je šteta na automobilu nastala udarom divlje životinje (srne) koja je udarila u automobil iskočivši na cestu iz lovišta kojim upravlja tuženik, i to bez krivnje vozačice, pri čemu je oštećen automobil osiguranika tužitelja. Tužitelj je kao osiguratelj od obvezne automobilske odgovornosti vlasnika oštećenog automobila isplatio vlasniku nesporni iznos štete od 9.853,24 kune, uz dodatni trošak procjene štete koju je platio 438,03 kuna. Čl. 963. st. 1. ZPP-a propisuje da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

37. Iako je tuženik ukazao da tužitelj nije dostavio policu kasko osiguranja na temelju koje je isplaćena šteta, već samo policu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti broj 321055618558, iz samo police je vidljivo da je u obračun premije uvrštena stavka „Djelomični kasko: DIVLJAČ&SNIJEG[…]600,00 HRK“. Iz toga, ali i iz nesporne činjenice da je tužitelj isplatio štetu vlasniku vozila što ne bi imao zbog čega učiniti da ta obveza ne proizlazi iz police osiguranja, sud zaključuje da je tužitelj aktivno legitimiran potraživati regresnu isplatu duga na temelju čl. 963. st. 1. ZOO-a.

38. Tuženik smatra da on ne bi trebao odgovarati za štetu jer čl. 4. toč. 32. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 94/13, 18/16 i 89/17, dalje: ZURIVRH) propisuje da su u smislu tog Zakona pojedini pojavni oblici državne imovine riblji fond i divljač. Ta bi norma, dovedena u vezu s čl. 1064. ZOO-a koja propisuje da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, značila da za štetu od divljači odgovara njezin vlasnik. Međutim, tuženik ignorira da čl. 15. ZURIVRH-a propisuje da tim zakonom Vlada Republike Hrvatske u ime Republike Hrvatske povjerava Državnom uredu vršenje vlasničkih ovlasti u odnosu na državnu imovinu koja je predmet uređenja ovoga Zakona, osim one imovine za koju vlasnička prava vrši Centar u skladu s ovim Zakonom, te ako isto posebnim propisom nije povjereno drugom tijelu. A upravo čl. 83. st. 1. ZL-a obvezuje lovoovlaštenika za štetu koju počini divljač, što je prijenos vršenja vlasničkih prava na temelju posebnog zakona, kako i ZURIVRH dopušta u čl. 15. Stoga tuženik ne može otkloniti svoju pasivnu legitimaciju pozivom na ZURIVRH jer njegova odgovornosti tužitelju proizlazi iz drugog zakona, i to čl. 83. st. 1. ZL-a u vezi s čl. 1045. st. 3. ZOO-a u vezi s čl. 963. st. 1. ZOO-a.

39. U pogledu visine štete, vještak je izradio nalaz i mišljenje na temelju provedenog policijskog očevida i izvida štete samog tužitelja. Iz tih izvora vještak je zaključio da je nastala šteta u iznosu od 3.082,85 eura ili 23.227,73 kuna, što je puno više od iznosa kojeg je platio tužitelj vlasniku oštećenog automobila. Pri tom nije odlučno je li ili nije popravljen automobil i je li ili nije u spis dostavljen račun o popravku. Oštećenjem stvari je došlo do umanjenja vlasnikove imovine jednako kao da je morao platiti popravak. Samo bez popravka automobila vlasnike ima manje vrijednu stvar u svom vlasništvu, dok bi poslije popravka imao manje novca. U oba slučaja je došlo do umanjenja tužiteljeve imovine, odnosno nastanka obične štete u smislu čl. 1046. ZOO-a, čime stječe pravo tražiti njezinu naknadu na temelju čl. 1045. st. 1. ZOO-a. Iako tuženik smatra da je njegovo pravo na kontradiktornost u postupku povrijeđeno, tužitelj je dokazao opravdanost potraživanog iznosa prometnim vještačenjem kojeg je tuženik imao priliku osporiti.

40. Tužitelj ima pravo i na naknadu troška procjene štete jer bez tog troška ne bi bilo moguće utvrditi vrijednost štete koju je tužitelj bio dužan nadoknaditi svom osiguraniku. Međutim, iako je tuženik osporio visinu štete, sud ne nalazi ekonomičnim izvoditi posebne dokaze koji bi posvjedočili o opravdanosti potraživanja ovog dijela utuženog iznosa u visini od 438,03 kuna koje je tužitelj platio procjenitelju. Čl. 223. st. 2. ZPP-a propisuje da ako je za potpuno razjašnjenje okolnosti o kojima ovisi odluka o nekim od više u istoj tužbi istaknutih zahtjeva koji su beznačajni u odnosu prema ukupnom iznosu svih istaknutih zahtjeva povezano s teškoćama koje su nerazmjerne s važnošću tih zahtjeva, sud može o njima odlučiti po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir već razjašnjene okolnosti slučaja i prikupljene dokaze, a osobito isprave koje su stranke priložile te njihove iskaze ako ih je sud saslušao. Stoga sud po slobodnoj ocjeni prihvaća visinu plaćenog iznosa od 438,03 kuna.

41. Na temelju čl. 29. st. 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Tužitelj je platio iznos od 438,03 kuna 11. siječnja 2018., 1.346,00 kuna 15. siječnja 2018. i iznos od 8.507,24 kune 18. siječnja 2018, pa zakonske zatezne kamate teku od tih datuma kad su dospjele pojedine regresne tražbine tužitelja.

42. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu, pa ime pravo na naknadu troškova u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju se priznaje pravo na naknadu sljedećih troškova kao troškova potrebnih za vođenje parnice u skladu s čl. 155. st. 1. ZPP-a:

- trošak sastavljanja tužbe od 200,00 eura, u skladu s Tbr. 7. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23, dalje: Tarifa), što uvećano za PDV iznosi 250,00 eura,

- trošak sastava podneska od 12. listopada 2020. od 200,00 eura, u skladu s Tbr. 8. 1. u vezi s Tbr. 7. 1. Tarife, uvećano za PDV 250,00 eura,

- trošak pristupa ročištima 9. prosinca 2020., 8. lipnja 2021., 12. prosinca 2023. i 3. prosinca 2024., po 200,00 eura po ročištu, u skladu s Tbr. 9. 1. u vezi s Tbr. 7. 1. Tarife, ukupno 800,00 eura, što uvećano za PDV iznosi ukupno 1.000,00 eura,

- trošak pristupa ročištu 12. listopada 2023. od 100,00 eura, u skladu s Tbr. 9.

2. u vezi s Tbr. 7. 1. Tarife, što uvećano za PDV iznosi 125,00 eura, dok se u preostalom dijelu do zatraženih 200,00 eura uvećanih za PDV zahtjev odbija jer se na ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima,

- trošak pristojbe na tužbu od 66,36 eura,

- trošak pristojbe na presudu od 53,09 eura.

- trošak svjedokinje VVAN od 26,54 eura,

- trošak svjedoka KV od 7,50 eura, te

- trošak prometnog vještačenja od 636,26 eura, dok se u preostalom dijelu do zatraženih 750,00 eura odbija jer je višak uplaćenog predujam na računu suda i bit će vraćen tužitelju,

pa je ukupni priznati trošak 2.414,75 eura.

43. Odbijaju se sljedeći troškovi:

- trošak podneska od 21. svibnja 2020. jer predstavlja požurnicu koja nije potrebna za vođenje postupka,

- trošak podneska od 12. listopada 2020. jer predstavlja prijedlog za odgodu ročišta koje se održalo, pa nije bio potreban za vođenje postupka

- trošak podneska od 24. veljače 2021. jer predstavlja prijedlog za odgodu ročišta i nije potreban za vođenje parnice.

44. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Gospiću 13. siječnja 2025.

Sutkinja

Mirjana Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pisano, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.