REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-24/2025-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja UZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Ismar Avdagić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa Sanja Vukina, odvjetnica u OD Vukina i partneri d.o.o. radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. rujna 2024., u nazočnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika, te zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika ĆZ, dana **.**.2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju UZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.096,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,64 EUR od 17.11.2008. do isplate

- na iznos od 0,81 EUR od 17.11.2008. do isplate

- na iznos od 1,67 EUR od 16.12.2008. do isplate

- na iznos od 0,20 EUR od 16.01.2009. do isplate

- na iznos od 3,31 EUR od 16.01.2009. do isplate

- na iznos od 3,17 EUR od 20.01.2009. do isplate

- na iznos od 5,76 EUR od 16.02.2009. do isplate

- na iznos od 0,81 EUR od 16.03.2009. do isplate

- na iznos od 2,86 EUR od 16.03.2009. do isplate

- na iznos od 2,18 EUR od 16.04.2009. do isplate

- na iznos od 1,96 EUR od 16.04.2009. do isplate

- na iznos od 2,92 EUR od 18.05.2009. do isplate

- na iznos od 1,32 EUR od 18.05.2009. do isplate

- na iznos od 3,45 EUR od 16.06.2009. do isplate

- na iznos od 4,07 EUR od 16.07.2009. do isplate

- na iznos od 4,36 EUR od 17.07.2009. do isplate

- na iznos od 3,68 EUR od 16.09.2009. do isplate

- na iznos od 3,99 EUR od 16.10.2009. do isplate

- na iznos od 3,38 EUR od 16.11.2009. do isplate

- na iznos od 4,07 EUR od 16.12.2009. do isplate

- na iznos od 4,22 EUR od 18.01.2010. do isplate

- na iznos od 1,93 EUR od 18.01.2010. do isplate

- na iznos od 3,85 EUR od 16.02.2010. do isplate

- na iznos od 6,41 EUR od 16.03.2010. do isplate

- na iznos od 6,94 EUR od 16.04.2010. do isplate

- na iznos od 3,71 EUR od 16.04.2010. do isplate

- na iznos od 4,28 EUR od 17.05.2010. do isplate

- na iznos od 1,40 EUR od 17.05.2010. do isplate

- na iznos od 8,43 EUR od 16.06.2010. do isplate

- na iznos od 9,76 EUR od 16.07.2010. do isplate

- na iznos od 8,53 EUR od 16.07.2010. do isplate

- na iznos od 4,33 EUR od 16.08.2010. do isplate

- na iznos od 4,00 EUR od 16.08.2010. do isplate

- na iznos od 9,35 EUR od 16.09.2010. do isplate

- na iznos od 3,78 EUR od 16.09.2010. do isplate

- na iznos od 12,43 EUR od 18.10.2010. do isplate

- na iznos od 14,34 EUR od 16.11.2010. do isplate

- na iznos od 16,31 EUR od 16.12.2010. do isplate

- na iznos od 19,82 EUR od 22.12.2010. do isplate

- na iznos od 14,66 EUR od 17.01.2011. do isplate

- na iznos od 4,39 EUR od 16.02.2011. do isplate

- na iznos od 8,38 EUR od 16.02.2011. do isplate

- na iznos od 9,29 EUR od 15.03.2011. do isplate

- na iznos od 4,39 EUR od 15.03.2011. do isplate

- na iznos od 14,33 EUR od 15.04.2011. do isplate

- na iznos od 18,90 EUR od 16.05.2011. do isplate

- na iznos od 21,29 EUR od 23.05.2011. do isplate

- na iznos od 19,97 EUR od 15.06.2011. do isplate

- na iznos od 4,63 EUR od 16.06.2011. do isplate

- na iznos od 24,84 EUR od 15.07.2011. do isplate

- na iznos od 5,28 EUR od 16.08.2011. do isplate

- na iznos od 24,70 EUR od 16.08.2011. do isplate

- na iznos od 10,63 EUR od 15.09.2011. do isplate

- na iznos od 11,16 EUR od 15.09.2011. do isplate

- na iznos od 15,28 EUR od 17.10.2011. do isplate

- na iznos od 3,41 EUR od 17.10.2011. do isplate

- na iznos od 20,63 EUR od 24.10.2011. do isplate

- na iznos od 24,49 EUR od 06.12.2011. do isplate

- na iznos od 26,10 EUR od 04.01.2012. do isplate

- na iznos od 26,43 EUR od 10.01.2012. do isplate

- na iznos od 27,74 EUR od 10.02.2012. do isplate

- na iznos od 28,15 EUR od 12.03.2012. do isplate

- na iznos od 27,19 EUR od 10.04.2012. do isplate

- na iznos od 27,70 EUR od 10.05.2012. do isplate

- na iznos od 28,23 EUR od 11.06.2012. do isplate

- na iznos od 27,44 EUR od 10.07.2012. do isplate

- na iznos od 27,37 EUR od 10.08.2012. do isplate

- na iznos od 25,88 EUR od 10.09.2012. do isplate

- na iznos od 25,88 EUR od 10.10.2012. do isplate

- na iznos od 27,49 EUR od 12.11.2012. do isplate

- na iznos od 27,14 EUR od 10.12.2012. do isplate

- na iznos od 27,65 EUR od 10.01.2013. do isplate

- na iznos od 26,21 EUR od 11.02.2013. do isplate

- na iznos od 25,66 EUR od 11.03.2013. do isplate

- na iznos od 27,24 EUR od 10.04.2013. do isplate

- na iznos od 25,69 EUR od 10.05.2013. do isplate

- na iznos od 24,87 EUR od 10.06.2013. do isplate

- na iznos od 23,95 EUR od 10.07.2013. do isplate

- na iznos od 25,08 EUR od 12.08.2013. do isplate

- na iznos od 25,70 EUR od 10.09.2013. do isplate

- na iznos od 26,28 EUR od 10.10.2013. do isplate

- na iznos od 26,52 EUR od 11.11.2013. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. godine po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskoj dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena te od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4.b) Ugovora o kreditu broj: 016- 56215/06 od 17. studenoga 2006. godine između tužiteljia UZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Société Générale-Splitska banka d.d, Split, Ruđera Boškovića 16, OIB: 52508873833 kao kreditora, koja glasi:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima:jedanposto) od iznosa odobrenog kredita plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita.“

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju UZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 42,66 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22.11.2006. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. godine po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskoj dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena te od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatom iznosa od 4,89 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom da se utvrdi ništetnim odredba Ugovora o kreditu broj: 016-56215/06 od 17. studenoga 2006. godine između tužiteljia UZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Société Générale-Splitska banka d.d, Split, Ruđera Boškovića 16, OIB: 52508873833 kao kreditora, u dijelu čl. 1. st.1. koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti od CHF... po prodajnom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita.“

VI. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 42,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe povišenjem zahtjeva iz podneska od 6.9.2024. godine.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.165,45 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa Societe Generale-Splitskom bankom d.d. kao pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj: 56215/06, dana 17.11.2006., temeljem kojeg Ugovora mu je odobren kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 7.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora koji je vrijedio na dan korištenja kredita i uz rok otplate 84 mjeseca. Sve anuitete je tužitelj uredno podmirio.

Navodi da je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane prednika tuženika, radi se o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati i i o njegovim odredbama se nije pregovaralo, pa je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., kao i čl. 102 u vezi sa čl. 96 kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da tužitelju nije prezentiran nikakav rizik, niti mu je objašnjeno na koji način na anuitet kredita utječe eventualna promjena tečaja, kao i na ukupnu ugovornu kreditnu obvezu. Poziva se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14.6.2018. a koje su donesene u sporu kolektivne pravne zaštite kojima se utvrđuju da su nezakonite i štetne konkretne ugovorne odredbe koje je koristio u ugovorima o kreditima prednik tuženika, a koje su identične odredbama iz predmetnog ugovora (čl. 1. i 8) i odnose se valutnu klauzulu u CHF.

Također navodi da je ništetna i ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva (čl. 4b), jer se nigdje ne navodi od čega se ta naknada sastoji i kakva je struktura te naknade. Ugovor je prethodno pripremio prednik tuženika, Poziva se na presude Suda EU u predmetima C-224/19 i C- 259/19 koje govore o tome da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nameće plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Prema tome, tužitelj traži da su utvrdi da je ništava odredba Ugovora o kreditu i to:

- u dijelu čl. 1. st. 1. koji glasi: "…..u kunskoj protuvrijednosti od CHF… po prodajnom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita."

- čl. 4b Ugovora koji glasi:" Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno odobrenog kredita."

Također traži od tuženika isplatu iznosa koju je stekao temeljem ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita, koju specificira nakon provedenog financijskog vještačenja u podnesku od 6.9.2024., na način da potražuje iznos od 1.096,66 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to detaljno navedeno u izreci (s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli) i iznos od 42,66 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 22.11.2006. do isplate (s osnova ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita).

Tužitelj potražuje i trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate.

2. Naime, nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 6.9.2024. povukao tužbu za iznos od 4,89 eura s osnova naknade obradu zahtjeva (utužio je iznos od 47,55 eura), kojem povlačenju se tuženik protivio na ročištu 23.9.2024., pa je sud meritorno odlučivao i o tom dijelu zahtjeva. Isto tako je tužitelj povisio zahtjev sa osnova isplate zbog ništave ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i to za iznos od 1,07 euro (utužio je iznos od 1.095,59 eura), čime je preinačio tužbu, a koja preinaka je dopuštena u smislu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), pa je odlučeno kao u rješenju.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno osporava tužitelju status potrošača, kao i da bi predmetni ugovor o kreditu bio potrošački ugovor u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Smatra da se ta činjenica ne presumira, već je na tužitelju teret dokaza. Nadalje ističe prigovor zastare, pozivajući se na zastarni rok od 5 godina za stjecanje bez osnove, koji teče od svake pojedine uplate. Smatra da se podnošenjem kolektivne tužbe zastara ne prekida, jer tužitelj nije sudjelovao u kolektivnom sporu, već je kolektivna tužba kojom je isti pokrenut apstraktne prirode i njome se ne traži utvrđivanje ili ostvarenje pojedinog prava na isplatu. Smatra da je zastarni rok kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. Nadalje navodi da odredba kojom je ugovorena valutna klauzula nije ništetna jer je temeljena na odredbi čl. 22 Zakona o obveznim odnosima. Smatra da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-1401/2012 koja je donesena povodom kolektivne tužbe ne obvezuje sud u ovom postupku, već samo u parnicama za naknadu štete. Navodi da sudovi u pojedinim parnicama moraju utvrditi jesu li bila ispunjena tri glavna uvjeta i Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i to je li potrošač bio u razumnoj mjeri obavješten o bitnim elementima ugovora, je li prilikom sklapanja ugovora potrošač bio pažljiv i oprezan. Treba uzeti u obzir da iako je potrošač slabija ugovorna strana u predmetnim ugovornim odnosima prema banci, radi se o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama koje žive u vremenu kada je lako dostupna i provjerljiva svaka informacija. Navodi da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute ugovora koji se primjenjuje na izračun obveze u kunskoj protuvrijednosti i da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnijeg tečaja u odnosu na HRK i da tuženik za taj rizik nije odgovoran. Navodi da su sporne odredbe ugovora jasne, i lako razumljive, a u slučaju da je tužitelj imao bilo kakvih nejasnoća mogao se obratiti tuženiku radi dodatnih pojašnjenja. Također navodi da je tužitelj imao mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutama, a da je tuženiku bilo nemoguće predvidjeti kakvo će bi stanje na tržištu dugoročno i informirati tužitelja o nečemu o čemu niti sam nije imao saznanja. Isto tako protivi se navodima tužitelja da bi odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kredita bila ništetna, odnosno da bi bila suprotna čl. 1021 ZOO-a, ili da bi prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da je ta odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva , pa da sukladno čl. 83 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati je li takva odredba poštena ili nije. Također navodi da tužitelj ne dokazuje da bi platilo naknadnu za obradu kredita. Smatra kako tuženik ni u kom slučaju nije nepošteni stjecatelj, sve da su i ništetne sporne ugovorne odredbe, već bi isti bio pošteni stjecatelj, pa se u tom smislu protivi i plaćanju zakonske zatezne kamate kako istu potražuje tužitelj. Tuženik ističe i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, koji specificira nakon provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 42,66 eura, sa kamatom za razdoblje kada je tečaj bio niži od početnog tečaja.

4. Tužitelj na ročištu 23.9.2024. u odnosu na prigovor radi prebijanja ističe prigovor zastare, te tvrdi da tužitelj s osnova negativnih tečajnih razlika ništa nije stekao, pa nije u obvezi niti vratiti, a u pogledu svih ostalih prigovora i navoda tuženika osporava ih, pozivom na navode iz tužbe.

5. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o kreditu od 17.11.2006. (list 10- 15 spisa), otplatni plan (list 16-20 spisa), pregled uplata (list 21-32 spisa) članak iz Informatora (list 145-149 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (list 175-189 spisa), te je saslušan tužitelj (list 266-267 spisa).

6. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je konačno uređen tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. st. 1. ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i prednik tuženika dana 17.11.2006. koji glasi "….u kunskoj protuvrijednosti od CHF…po prodajnom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita", kao i odredba čl. 4b istog ugovora, kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1% od iznosa odobrenog kredita, koja se plaća jednokratno prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita, te isplata utuženog iznosa koji je tuženik stekao temeljem tih ništavih odredaba.

9. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Navedenom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018., kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

10. Među strankama nije sporno da je tužitelj sa prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Nije sporno niti da je tužitelj ispunio svoje obveze prema odredbama tog ugovora o kreditu.

10.1. Sporno je ima li tužitelj status potrošača u konkretnom ugovornom odnosu, odnosno mogu li se utvrđenja iz naprijed spomenute presude donesene u kolektivnom sporu – "parnica Potrošač" primijeniti u konkretnom slučaju. Također je sporno jesu li pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li te odredbe u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Konačno, sporna je visina i zastara potraživanja.

11. Uvidom u predmetni ugovora o kreditu, sud je utvrdio da Ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo je navedena odredba o valutnoj klauzuli bila predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

12. Da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača proizlazi iz samog Ugovora o kreditu-kupnja motornog vozila, a i iz iskaza tužitelja u kojem je rekao da je kredit podigao radi kupnje motocikla za privatne potrebe.

13. Sud je stava da je u ovom predmetu, temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP-a, vezan za utvrđenja iz naprijed spomenutih presuda. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 01. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika u kojima tvrdi suprotno.

14. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Međutim, tuženik nije dokazao da su upozorenja tužitelja o riziku valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bila odgovarajuća, a upravo je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora. Naime, navodi tuženika u tom smislu su paušalni.

14.1. Saslušan je tužitelj koji je u svom iskazu rekao da je kredit podigao za kupnju motocikla za osobne potrebe. U Splitskoj banci u Zaboku su mu predložili kredit u CHF, a druge valute nisu spominjali, a on nije pitao jer nije ništa sumnjao. Rata mu je odgovarala, ali je s vremenom jako narasla. Pročitali su mu ugovor, a on nije ništa sumnjao niti pitao. Niti o jednoj odredbi iz ugovora nije pregovarao. U vrijeme kada je sklapao predmetni ugovor bio je u mirovini kao policajac. Pročitao je ugovor, nešto je razumio, a nešto nije, sve je bilo na brzinu, jer su jedan pored drugog i banka i dućan gdje je kupovao motocikl, pa su ga iz dućana poslali u banku. Nije mu palo na pamet da nešto posebno pita u banci, jer je vjerovao da će biti sve normalno kao i do tada kada je digao kredit kod Zagrebačke banke d.d. u jugo dinarima i sve je bilo uredno kako je bilo i dogovoreno, a u konkretnom slučaju nije bilo tako.

14.2 Sud je stava da iz iskaza tužitelja, kojeg ocjenjuje životnim, logičnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi prednik tuženika u konkretnom slučaju tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo i da je tužitelj imao mogućnost utjecati na iste. To bez obzira što je ugovoreno da je korisnik kredita upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na kunu, a kreditor otklanja od sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute. Ugovora. Naime, i ta ugovorna odredba je unesena u Ugovor isključivo od strane tuženika, bez da je na istu tužitelj imao utjecaj.

Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

15. Dakle, tuženik nije dokazao da bi tužitelju dao potpune informacije i obavijesti o spornim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli, niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo i da je tužitelj imao mogućnost utjecati na iste.

16. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ništave odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF, obračunatoj po prodajnom deviznom tečaju kreditora za valutu CHF na dan ispunjenja obveze.

17. Međutim odredba čl. 1. na koju upire tužitelj u kojom je ugovoreno da se korisniku kredita odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita nije ništetna, jer je tom odredbom ugovoren iznos kredita koji se isplaćuje tužitelju, pa je u odnosu taj zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan - toč. V. izreke.

18. Što se tiče ništavosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita (čl. 4b Ugovora), valja reći da sud istu također ocjenjuje nepoštenom i time ništetnom (toč. II izreke). To stoga, što se opet radi o naknadi koju je jednostrano i bez pregovora sa tužiteljem odredio prednik tuženika, te nije jasno od čega se ta naknada sastoji i za koje točno usluge se ista plaća.

19. Člankom 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje-ZOO), propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga bi tuženik bio dužan tužiteljici vratiti razliku koju je preplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i zbog ništetne odredbe kojim je ugovorena naknada za obradu kredita.

20. Kako bi se utvrdio taj iznos, provedeno je financijsko vještačenje, kojim je vještak Mario Tkalec izračunao koliko iznose razlike u iznosima koje je tužitelj preplatio zbog tečajne razlike u odnosu na početni tečaj, kao i naknada za obradu kredita.

21. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Marija Tkaleca iz Vještak Tkalec d.o.o. je utvrđeno:

- da ukupna razlika između iznosa koji je tužiteljica platila tuženiku na ime rasta tečaja valute CHF u odnosu na kunu i iznosa koji bi tužiteljica platila tuženiku da do tog rasta nije došlo u odnosu na trenutak stavljanja kredita na raspolaganje, odnosno da je tijekom cijele otplate tečaj CHF prema HRK ostao jednak onome kakav je bio na dan isplate kredita iznosi 1.096,66 eura (samo pozitivne razlike, kada je tečaj bio viši od početno ugovorenog), dok samo negativne tečajne razlike iznose –42,66 eura;

- da naknada za obradu kreditnog zahtjeva je naplaćena iz kredita, prilikom isplate kredita, odnosno 21.11.2006. godine u iznosu od 76,23 CHF, odnosno 354,66 kn, odnosno 47,07 eura.

21.1. Tužitelj nalazu i mišljenju vještaka nije prigovarao, a isto tako niti tuženik, već je u podnesku od 6.9.2024., kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka izričito naveo da ne prigovara nalazu vještaka, ali je osporavao i dalje osnovu potraživanja, te ustrajao na prigovoru radi prebijanja.

21.2. Vještak je izračun izvršio sukladno zadatku suda, temeljem dokumentacije o kreditu, stručno, detaljno i jasno ga je obrazložio, kako pisano, tako i usmeno, stoga, sud isto prihvaća.

22. Dakle, sud smatra da tužitelju pripada iznos izračunatih preplaćenih iznosa prema pozitivnim tečajnim razlikama koje iznose 1.096,66 eura, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tužitelj je istaknuo prigovor zastare u odnosu na potraživanje negativnih tečajnih razlika, koji je osnovan.

Naime, odredbom čl. 226. st. 2. ZOO-a propisano je da anuiteti zastarijevaju u roku od tri godine od dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Budući da je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo u podnesku od 22.3.2024., a da je najkasnije potraživanje tuženika dospjelo je 13.12.2013. kada je tužitelj otplatio predmetni kredit (prema otplatnom planu i specifikaciji uplata), osnovan je prigovor zastare koji je istaknuo tužitelj, pa je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju (toč. VI izreke).

22.1. Pritom se napominje da se na procesnopravni prigovor radi prebijanja ne primjenjuju odredbe članka 198. ZOO-a (čl. 339. ZOO/91) o materijalno pravnom prijeboju sa zastarjelom tražbinom, prema kojoj se dug može prebiti sa zastarjelim potraživanjem ako ono još nije bilo zastarjelo u času kad su se stekli uvjeti za prijeboj (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rješenju posl. br. Rev-x 966/2015-3 od 23. rujna 2020.).

23. Što se tiče zastare u odnosu na potraživanje iz tužbe, treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF od 1.3.2022., zastarni rok će početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Prema tome, s obzirom da je tužba podnesena 13.6.2023., a pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovora je donesena 16.6.2014. (promjenjiva kamatna stopa), odnosno 16.6.2018. (valutna klauzula), zastara u konkretnom slučaju nije nastupila u odnosu na zahtjev tužitelja (za isplatom zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli), jer nije protekao petogodišnji zastarni rok. Također valja reći da zastara nije nastupila niti za preinačeni zahtjev, jer je preinaka tužbe (nakon provedenog financijskog vještačenja) dopuštena, pa je zastara prekinuta i za preinačeni zahtjev već podnošenjem tužbe.

Pri tome valja reći da utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

23.1. Prigovor zastare nije osnovan niti u odnosu na zahtjev za isplatom naknade za obradu kredita, jer zastarni rok za istu počinje teći tek pravomoćnošću ove presude.

24. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđen iznos od 1.096,66 eura, koji iznos je tužitelj tuženiku isplatio s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (toč. I), te iznos od 42,66 eura (toč. III), koji je tužitelj tuženiku isplato s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, dok je preko tog iznosa (za iznos od 4.89 eura), zahtjev tužitelja previsoko postavljen i kao takav odbijen (toč. IV izreke).

25. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja (plaćanja), koji tuženik ne spori, a isti proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka (toč. II izreke).

Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

26. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 5. i 155 ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023 - dalje: Tarifa) i zahtjevu tužitelja. Tako je tužitelju dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 28.3.2024. i 6.9.2024. u iznosu od 150,00 eura ,za svako (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištu 24.5.2024., 23.9.2024. i 9.12.2024. za svako po 150,00 eura (Tbr. 9/1), trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, što je ukupno 1.165,45 eura.

26.1. Sud tužitelju nije priznao trošak sudskih pristojbi, jer ih nje u obvezi platiti u ovoj parnici, niti ih je platio. Nije joj priznat niti trošak sastava podneska od 31.5.2024. kojim dostavlja dokaz o uplati predujma za financijskog vještačenje, jer isti nije bio potreban, s obzirom da je uplata vidljiva kroz e spis.

27. Zatezna kamata na parnični trošak teče od dana presuđenja do isplate, a imajući u vidu čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 13. siječnja 2025.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika