Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-970/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Marini Tanti, u pravnoj stvari tužiteljice GJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dino Vukšić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Marković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ilica 1A, protiv tuženika: 1) MJ iz [adresa], 46 331 UJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2) JJ iz [adresa], 46 331 UJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ećimović & Kaleb d.o.o. u Zagrebu, Draškovićeva ulica 53, radi povrata u prijašnje stanje i otklanjanja štetne radnje, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj P-334/2022-17 od 6. rujna 2024., 13. siječnja 2024.,

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice GJ kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj P-334/2022-17 od 6. rujna 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika pod 1) MJ i 2) JJ za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem prvostupanjskog suda riješeno je:

"I. Smatra se da je tužiteljica povukla tužbu u predmetnoj stvari.

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženicima trošak postupka u iznosu od 5.130,76 eura (pettisućastotrideseteura i sedamdesetšestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos teče od 6. rujna 2024. pa do isplate po stopi koja je propisana člankom 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima i koja se određuje, za svakog polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se odbija kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom daljnjeg troška postupka u iznosu od 14.244,30 eura (četrnaesttisućadvjestočetrdesetčetirieura i tridesetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom. "

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavila tužiteljica, pobijajući ga iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U žalbi ističe da je sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer pobijano rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer je izreka proturječna razlozima rješenja te stoga što su razlozi navedeni u pobijanom rješenju nejasni i proturječni u odnosu na dokaze izvedene tijekom postupka. Navodi da je njenom punomoćniku pukla guma na putu prema Novalji te je isti probao u više navrata neuspješno telefonski dobiti sutkinju, a poslao je i poruku punomoćniku tuženika da prenese situaciju u kojoj se našao te da se odgodi ročište, o čemu po potrebi može priložiti račun vučne službe i vulkanizera. Punomoćnici stranaka su imali neposredne dogovore kojima su unazad 4 godine zajedničkim podnescima odgađali ročišta te je neshvatljivo da punomoćnik tuženika nije sudu prenio da punomoćnik tužiteljice zbog puknuća gume neće moći doći na ročište i da je iskoristio moment izostanka, na način da se nije upustio u raspravljanje i da je uzeo sav trošak. Predmetno postupanje je eklatantno kršenje Zakona o odvjetništvu i Kodeksa odvjetničke etike. Dalje navodi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku. Jasno je da nije bilo nikakve namjere da se povuče predmetna tužba, već se radilo o objektivnom vanjskom razlogu nemogućnosti dolaska na ročište. Tijekom dugotrajnog sudskog postupka punomoćnici stranaka su izgradili profesionalan odnos temeljen na povjerenju i uzajamnom poštovanju, čime su uspješno održavali suradnju u vezi s odgodama ročišta i organizacijom postupka. Punomoćnik tuženika iskoristio je ovo dugogodišnje povjerenje i suradnju na neprofesionalan i neetičan način, jer je isti, umjesto da postupi u skladu s dosadašnjim dogovorima i obavijesti sud o objektivnim razlozima izostanka punomoćnika tužiteljice, te situaciju iskoristio na način koji je tuženicima omogućio financijsku korist. Takvo ponašanje ne samo da narušava osnovna načela pravednog postupka, već i povjerenje između profesionalaca koje je ključno za pravilno i etičko vođenje sudskih sporova. Zbog svega navedenog, postupanje punomoćnika tuženika treba se smatrati nezakonitim, neetičnim i suprotnim načelima odvjetničke profesije, a donesena odluka temeljena na takvim manipulacijama ne može ostati na snazi. Dalje ističe da je u potpunosti nejasno kako je sud ustanovio trošak jedne radnje u iznosu od 220,00 eura, pogotovo uzimajući u obzir da su dosuđene radnje učinjene mnogo prije izmjena Odvjetničke tarife, te bi trebale biti dosuđene u času kada su iste nastale, te da je nejasno kako je tuženicima dosuđen trošak za pristup ročištu 4. rujna 2024. na kojem se isti nije htio upustiti u raspravljanje. Dalje ističe kako je ovaj postupak pokrenut 2013. godine, a odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2013. propisano je da će se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu istoga dovršiti primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11.). Iznimno od navedenog, u odredbi čl. 102. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku propisane su odredbe zakona koji će se primijeniti na postupke koji su započeli prije njegova stupanja na snagu, a među njima nije navedena odredba čl. 65. istoga na koju se sud pozvao. U prilog navedenom poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev 1123/2023-2 i Rev 224/2023-2 u kojima je odlučeno da nije dopuštena primjena odredbe čl. 291. st. 4. Zakona o parničnom postupku ako stranke nisu propisno upozorene na pozivu da izostankom tužitelja i ne upuštanjem u raspravljanje tuženika dolazi do povlačenja tužbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženici pod 1) MJ i 2) JJ (u daljnjem tekstu: tuženici) navode kako je žalba tužiteljice u potpunosti neosnovana te predlažu istu odbaciti, podredno, odbiti. Ističu kako tužiteljica ne može osporavati predmetno rješenje jer nije tražila povrat u prijašnje stanje. Tužiteljica je propustila rok za povrat u prijašnje stanje radi propuštanja ročišta 4. rujna 2024. i žalbom pokušava izigrati svoju prekluziju i odredbu čl. 119. Zakona o parničnom postupku kojom je zabranjen povrat u prijašnje stanje ako je propušten rok iz čl. 118. istog Zakona za takav prijedlog. Tužba je podnesena 12. rujna 2013., dok je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku stupio na snagu 1. travnja 2013., pa je čl. 295. Zakon o parničnom postupku vrlo jasno regulirao situaciju kada tužitelj ne pristupi na ročište a tuženik se ne želi upustiti u raspravljanje. Osim toga, na raspravnom zapisniku od 25. travnja 2024. sud je jasno upozorio stranke da više neće odgađati ročišta te ih uvijek upozoravao na posljedice nedolaska/neupuštanja u raspravljanje. Odluke Vrhovnog suda na koje se tužiteljica poziva neprimjenjive su u konkretnom slučaju, odluka posl. broj Rev-1123/2023-2 jer se odnosi na postupak iz 2009., a odluka posl. broj Rev-224/2023 jer se odnosi na nepristupanje tužitelja na pripremno ročište a ne na ročište za glavnu raspravu. Tužiteljica ničim nije dokazala da je njezin punomoćnik uopće krenuo prema Pagu i da mu je pukla guma, te su takvi navodi krajnje neuvjerljivi, osobito iz razloga što se nije javljao na pozive suda niti punomoćnika tuženika, niti je istoga pozvao, već je porukom predložio odgodu. Punomoćnik tuženika nije dužan postupati po idejama punomoćnika tužiteljice, niti je istome rekao, a kamoli obećao, da će zatražiti odgodu ročišta, sve iz razloga što da je punomoćniku tužiteljice doista pukla guma tada bi zvao telefonom i poduzeo sve radnje da se ročište odgodi. Međutim, to nije učinio, već je poslao poruku jer je htio izbjeći pitanja gdje se zapravo nalazi, u prilog čemu govori i činjenica da se do navečer uopće nije javljao, a poruku je poslao tek u 19:35. Punomoćnik tuženika sutkinji je prenio navod iz poruke o puknuću gume i da ga smatra neistinitim, a na upit sutkinje je li voljan pričekati punomoćnika tužiteljice da dođe na ročište, odgovorio je da je voljan, no isti se nije javio na mobitel niti sutkinji, a niti njemu. Na raspravnom zapisniku, koji je tužiteljici bio dostupan istoga dana u sustavu e-komunikacije, jasno stoji da su tuženici zatražili trošak postupka. Prigovori tuženika o navodnom kršenju odnosa povjerenja, podmuklom traženju troškova i sl. irelevantni su za ovaj postupak, no punomoćnik tuženika nikada nije iznevjerio svoju riječ, a trošak je zatražio jer je to njegova dužnost prema strankama, kako to i propisuje Kodeks odvjetničke etike. Potražuju trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13. - u daljnjem tekstu: ZPP) na koju se poziva žaliteljica jer pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, valjano je obrazloženo te su u njemu navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama.

5.1. Također, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koja se sastoji u tome da stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Naime, iz spisa je razvidno da je otpravak rješenja od 17. lipnja 2024. kojim se zbog spriječenosti uredujuće sutkinje odgađa ročište zakazano za 9. srpnja 2024. i zakazuje novo ročište glavne rasprave za 4. rujna 2024. u 13:30 sati, punomoćniku tužiteljice uručen 27. lipnja 2024. Također, razvidno je da na zakazano ročište za glavnu raspravu za tužiteljicu nitko nije pristupio, niti je ista opravdala svoj izostanak, pa stoga žaliteljica neosnovano navodi da joj je onemogućeno raspravljanje pred sudom i da je počinjena prethodno navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

5.2. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, a materijalno je pravo pravilno primijenjeno.

6. Pobijanim je rješenjem u toč. I. izreke prvostupanjski sud utvrdio da se tužba smatra povučenom te u toč. II. izreke tužiteljici naložio da tuženicima naknadi trošak postupka u iznosu od 5.130,76 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu, za iznos od 14.244,30 eura, odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka, kao neosnovan. U obrazloženju svoje odluke prvostupanjski sud, cijeneći potpunu pasivnost tužiteljice odnosno činjenicu da nije pristupila na zakazano ročište, niti je svoj izostanak opravdala, kao i činjenicu da se tuženici nisu htjeli upustiti u raspravljanje, utvrđuje da je tužiteljica na takav način pokazala svoju nezainteresiranost za premetni postupak, slijedom čega se u smislu odredbu čl. 292. st. 2. ZPP ima primijeniti presumpcija da je tužiteljica povukla tužbu, pritom se pozvavši na stajalište zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev- 3838/2018-2 od 9. siječnja 2019.

7. Po ocjeni ovog suda, neosnovani su navodi žalbe u kojima tužiteljica navodi kako sud prvog stupnja nije trebao primijeniti odredbu čl. 295. st. 2. ZPP iz razloga što je postupak pokrenut prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 25/13. – u daljnje tekstu: ZIDZPP/13), jer je tužba u predmetnom postupku podnesena 11. rujna 2013., dok je ZIDZPP/13 stupio na snagu 1. travnja 2013.

7.1. Prema odredbi čl. 295. st. 1. ZPP, ako s ročišta za glavnu raspravu izostane tužitelj ili ako je na to ročište ne dođe tuženik, a uredno su pozvani, rasprava će se održati s prisutnom strankom, a st. 2. istog članka je propisano da ako s ročišta za glavnu raspravu neopravdano izostanu obje stranke ili ako dođu na ročište, ali se neće upustiti u raspravljanje, ili se udalje s ročišta, smatrat će se da je tužitelj povukao tužbu.

7.2. Dakle, namjera zakonodavca je ovom odredbom disciplinirati stranke u parničnom postupku i postići efikasan i ekonomičan postupak.

7.3. U tom smislu čl. 295. st. 1. ZPP, treba tumačiti da sud može, radi ubrzanja postupka i smanjenja troškova, u slučajevima kada su stranke uredno pozvane, a jedna od stranka ne pristupi na ročište, da se ročište ne odgađa i ne stvaraju nepotrebni troškovi, već ročište održi sa strankom koja je pristupila, ukoliko ta stranka pokaže interes za sudjelovanje u tom postupku odnosno upusti se u raspravljanje, dakle da se onemogući zlouporaba procesnih ovlaštenja te višekratno odgađaju ročišta i time stvaraju nepotrebni troškovi strankama te bespotrebno opterećuje sud.

7.4. Nasuprot tome, čl. 295. st. 2. ZPP treba tumačiti na način da sud, pod presumpcijom povlačenja tužbe odnosno nepostojanja interesa stranaka za nastavak parničnog postupka, cijeni situaciju kada na ročište, na koje su uredno pozvane obje stranke, ne pristupi niti jedna stranka, ili pristupe ali ne žele raspravljati, ili se udalje s ročišta, što ukazuje da obje stranke nemaju interesa za nastavak postupka, odnosno sudjelovati u tom postupku, pa je dakle, zaključak da u tom slučaju nema prave volje stranaka da se taj spor vodi, pa činjenica da je na ročište, kako je to bilo i u konkretnom slučaju, jedna stranka pristupila, ali nije željela raspravljati, odnosno upuštati se u raspravu, a druga uopće nije pristupila, ukazuje upravo na zaključak, odnosno volju obiju stranaka da ne žele u tom sporu sudjelovati (tužiteljica svojim nedolaskom, a tuženici odbijanjem upuštanja u raspravljanje).

7.5. Ovdje svakako treba ukazati na stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-3838/2018-2 od 9. siječnja 2019. u odnosu na primjenu čl. 295. st. 2. ZPP, kako u situaciji kada tužitelj izostane s glavne rasprave, a tuženik se ne upusti u raspravljanje, treba zaključiti da su obje stranke izrazile volju da ne raspravljaju pred sudom, tužitelj time što, iako je uredno pozvan, nije pristupio na ročište za glavnu raspravu, a izostanak nije opravdao, a tuženica time što se na istom ročištu za glavnu raspravu nije htjela upustiti u raspravljanje. U takvoj činjeničnoj i procesnoj situaciji nema mjesta za održavanje ročišta za glavnu raspravu jer sud nema s kim raspravljati pa je došlo do presumiranog povlačenja tužbe.

7.6. Neosnovano je pozivanje tužiteljice na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev 1123/2023-2 i Rev 224/2023-2 jer nisu donesene u istoj činjeničnoj situaciji, obzirom da se u odluci posl. broj Rev-1123/2023-2 radi o postupku pokrenutom prije stupanja na snagu ZIDZPP/13, dok se odluka posl. broj Rev- 224/2023 referira na situaciju kad s pripremnog ročišta neopravdano izostane tužitelj, a tuženik se ne žali upustiti u raspravljanje.

7.7. Ovaj sud smatra kako je sud prvog stupnja pravilno, nakon što na ročište za glavnu raspravu 4. rujna 2024. nije pristupila uredno pozvana tužiteljica, a tuženici se nisu htjeli upustiti u raspravljanje (te nakon što je na raspravnom zapisniku od 25. travnja 2024. upozorio stranke da u predmetnom postupku više neće odgađati ročišta za glavnu raspravu), pozivom na odredbu čl. 295. st. 2. ZPP, pobijanim rješenjem utvrdio da se tužba smatra povučenom.

7.8.. Tužiteljica žalbenim navodima pokušava dokazati da su za propuštanje dolaska na ročište za glavnu raspravu, koje je rezultiralo donošenjem rješenja o presumiranom povlačenju tužbe, postojali opravdani razlozi nije dovela u pitanje pravilnost pobijanog rješenja jer postojanje tih razloga ničim nije dokazala.

8. Neosnovani su i žalbeni prigovori u kojima tužiteljica navodi da je nejasno kako je sud prvog stupnja ustanovio trošak jedne radnje u iznosu od 220,00 eura, obzirom da su predmetne dosuđene radnje učinjene prije izmjena Odvjetničke tarife, pa da bi trebale biti dosuđene u času kada su nastale. Naime, sukladno odredbi čl. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je odluka o trošku donesena je 6. rujna 2024., dakle, nakon stupanja na snagu Tarife prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) 25. studenog 2023., vrijednost boda za sve radnje trebalo je računati u iznosu od 2,00 eura te primjenom Tbr. 40. Tarife uvećati za 10 %, obzirom da je punomoćnik zastupao dvoje tuženika. Stoga je trošak jedne radnje pravilno utvrđen u visini od 220,00 eura. U odnosu na navode žaliteljice da je nejasno kako je tuženicima dosuđen trošak za pristup ročištu 4. rujna 2024. na kojem se isti nisu htjeli upustiti u raspravljanje, istoj je za odgovoriti da je prvostupanjski sud trošak pristupa na predmetno ročište pravilno odmjerio u visini od 110,00 eura, sukladno odredbi Tbr 9/2 Tarife, prema kojoj za sva ostala ročišta na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, ili se prije raspravljanja o glavnoj stvari postupak završio povlačenjem tužbe ili prigovora, presudom na osnovi priznanja ili na osnovi izostanka odvjetniku pripada 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8.

9. Slijedom navedenog, valjalo je sukladno čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje tj. odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

10. Tuženicima nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

Zadar, 13. siječnja 2024.

Sutkinja

Marina Tanta