Poslovni broj: UsI-1759/2024-12

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja KF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Dariju Čaji, odvjetniku u Kaštel Kambelovcu, Cesta dr. Franje Tuđmana 632, protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, OIB: 28454963989, Zagreb, Vukovarska 54, zastupanog po opunomoćenici DF, diplomiranoj pravnici i zaposlenici, radi povrede prava na zaštitu osobnih podataka, nakon javne i usmene rasprave zaključene 12. prosinca 2024. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenice tuženika, objavljene 13. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, Klasa: UP/I-041- 02/22-08/10, Urbroj: 567-04-01/07-24-19 od 16. svibnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

III. Odbija se kao neosnovan prijedlog MF i HF da ih se uključi kao zainteresirane osobe u ovaj upravni spor.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 10. srpnja 2024. protiv rješenja tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, Klasa: UP/I-041- 02/22-08/10, Urbroj: 567-04-01/07-24-19 od 16. svibnja 2024., te u podnescima zaprimljenim kod ovog suda 23. rujna 2024. i 31. listopada 2024., tužitelj u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega navodi kako osporeno rješenje tuženika pobija iz razloga što nije pravilno primijenjen zakon i propis utemeljen na zakonu, što činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, te što pobijano rješenje sadrži nedostatke zbog kojih nije moguće ispitati osnovanost istoga. Tužitelj ističe kako podnositeljica zahtjeva PF nema, niti je dokazala svoju aktivnu legitimaciju da bi se njen zahtjev mogao usvojiti te da je nejasno kako je tuženik došao do zaključka da je podnositeljica zahtjeva suposjednica realnog dijela nekretnine koji je pod video nadzorom. Nadalje, tužitelj navodi kako je 16. travnja 2024. dostavio očitovanje kojem je priložio presudu Općinskog suda u Splitu u predmetu br. P Ob-270/2020-32 od 28. listopada 2022. te presudu Županijskog suda u Zagrebu u predmetu 76 Gž Ob-35/2023-2 od 10. listopada 2023. iz kojih je razvidno kako je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice ĆF usmjeren na utvrđenje ništetnosti Ugovora o darovanju od 15. travnja 1991. i Dodatak Ugovoru od 28. studenog 1991. kojim su KF darovani upravo oni realni dijelovi čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koji su pokriveni video nadzorom. Također, navodi kako je dostavljen i Darovni ugovor od 15. travnja 1991. kojim je utvrđen predmet darovanja u vidu ½ dijela čestice zgrade sagrađene na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], označena kao čest. zem. [katastarska čestica] kuća 142 m2 ZU 1447 k. o. [katastarska općina] te ½ dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi istočni dio navedene čestice zemlje iz kojih isprava crpi svoja vlasnička prava, kao i činjenice da je isti od vremena zaključenja tog darovanja u kvalificiranom posjedu do danas. Navodi kako je temeljem predmetnog darovanja i na njega nastavljenog posjedovanja koje traje dulje od trideset godina stekao pravo vlasništva baš tog realnog dijela nekretnine koji je pokriven sustavom spornog video nadzora po samom zakonu - dosjelošću, a koji način stjecanja vlasništva nema preduvjet upisa tog i takvog vlasničkog stanja u zemljišnim knjigama. S tim u vezi tužitelj navodi kako se iz obrazloženja pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu u predmetu posl. br. P Ob- 270/2022-23 od 28. listopada 2022. može iščitati da je potvrđeno kako je tužitelj isključivi vlasnik točno određenog dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], slijedom čega mu za uspostavu video nadzora nad tim dijelom nekretnine nije potrebna ničija suglasnost. Nadalje, tužitelj navodi kako je pokrenuo parnični postupak koji je u tijeku pred Općinskim sudom u Splitu u predmetu posl. br. P-1409/2021 kojim traži utvrđenje svog prava vlasništva na točno određenom realnom dijelu čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. U odnosu na presudu Visokog upravnog suda u predmetu posl. br. Usž-4109/2022-4 od 30. studenog 2023. u kojoj se zauzima stav kako je na tužitelju teret dokaza da ima potrebnu suglasnost ili da mu ista nije potrebna zbog veličine njegova suvlasničkog dijela, tužitelj navodi kako tuženik zaboravlja da je Visoki upravni sud odlučivao na temelju stanja spisa predmeta u tom trenutku te nije mogao znati za pravomoćnu presude Općinskog suda u Splitu u predmetu posl. br. P Ob-270/2022-23 od 28. listopada 2022. Tužitelj nadalje navodi kako je tuženikov zaključak da legitimni interes nije dokazan pogrešan, s obzirom da je tužitelj svom očitovanju od 16. travnja 2024. priložio i kaznenu prijavu radi počinjenja kaznenog djela na njegovu štetu, a koja je utvrđena videosnimkom upravo nastalom putem spornog video nadzornog sustava koja je priložena kaznenoj prijavi. Tužitelj također ističe kako je video nadzorni sustav ugrađen 9. travnja 2018. prije stupanja na snagu Uredbe i Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. Slijedom čega zaključuje da s obzirom da je isti upisan kao vlasnik ½ dijela nekretnine koja nosi zemljišnoknjižnu i katastarsku oznaku čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te da je nasljednik svog pok. oca koji je danas upisan za preostalu ½ dijela ima natpolovičnu većinu za poslove redovite uprave i bez ostalih suvlasnika. Tužitelj smatra kako je postupanje tuženika pretjerano formalističko i uzrokuje povrede ustavnih prava tužitelja kao građanina na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava RH i s tim u vezi povrede čl. 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika, a pored toga predložio je i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužitelju. Zaključno, tužitelj predlaže donošenje rješenja o odgodnom učinku tužbe s obzirom da bi u slučaju da se ova tužba usvoji od strane suda, a tužitelj postupi po točkama 3. i 4. osporenog rješenja nastala šteta koja bi bila teško popravljiva, ujedno kako bi u slučaju da postupi po točkama 3. i 4. osporenog rješenja njemu bila povrijeđena ustavom zajamčena prava na pristup sudu jer bi mu se onemogućilo korištenje odlučnog dokaza u vidu snimke sustava, a koja je priložena uz kaznenu prijavu podnesenu protiv MF zbog kaznenog djela oštećenja tuđe stvari koje je počinjeno na njegovu štetu, dok odgoda nije protivna javnom interesu.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, u bitnom osporio sve tužbene navode tužitelja pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode obrazloženja osporenog rješenja, pa je predložio sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

3.Sud je rješenjem poslovni broj: UsI-1759/2024-4 od 13. rujna 2024. pozvao ĆF da sudjeluje u ovom sporu u svojstvu zainteresirane osobe, međutim nakon što je uvidom u Jedinstveni registar osoba Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske utvrđeno da je dotična umrla **.**.2024., sud je raspravnim rješenjem od 12. prosinca 2024. predmetno rješenje stavio izvan snage, uslijed čega su u ovom sporu stranke isključivo tužitelj i tuženik.

4.U sporu je održana rasprava 12. prosinca 2024. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupili opunomoćenik tužitelja i opunomoćenica tuženika.

5.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

9.Naime, osporenim rješenjem tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, Klasa: UP/I-041-02/22-08/10, Urbroj: 567-04-01/07-24-19 od 16. svibnja 2024., točkom 1. se utvrđuje kako je zahtjev ĆF iz [adresa] osnovan, točkom 2. utvrđuje se da KF iz [adresa], kao voditelj obrade, obrađuje osobne podatke putem video nadzornog sustava postavljenog na stambenom objektu na adresi [adresa] protivno odredbama čl. 6. st. 1. Opće uredbe o zaštiti podataka i odredbi čl. 26. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka, točkom 3. zabranjuje se KF iz [adresa], kao voditelju obrade, obrada osobnih podataka putem video nadzora opisanog u točki 2. izreke ovog rješenja, te se točkom 4. nalaže KF iz [adresa], kao voditelju obrade, brisanje svih zapisa prikupljenih putem video nadzornog sustava opisanog u točki 2. izreke u roku od 15 dana od dana zaprimanja ovog rješenja, te je osporeno rješenje doneseno pozivom na odredbe članka 57. stavka 1. i 58. stavaka 1. i 2. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) Službeni list EU L119 i članka 34. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine", br. 42/18).

10.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke da se utvrdi povreda prava na zaštitu osobnih podataka ĆF od strane tužitelja iz ovog spora na način kako je ista utvrđena osporenim rješenjem tuženika, u svezi s čim je li u tom smislu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i na isto potom pravilno primijenilo mjerodavno materijalno pravo, kod kojeg stanja stvari je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

11.Odredbom čl. 6. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je kao je obrada zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećega: (a) ispitanik je dao privolu za obradu svojih osobnih podataka u jednu ili više posebnih svrha; (b) obrada je nužna za izvršavanje ugovora u kojem je ispitanik stranka ili kako bi se poduzele radnje na zahtjev ispitanika prije sklapanja ugovora; (c) obrada je nužna radi poštovanja pravnih obveza voditelja obrade; (d) obrada je nužna kako bi se zaštitili ključni interesi ispitanika ili druge fizičke osobe; (e) obrada je nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili pri izvršavanju službene ovlasti voditelja obrade; (f) obrada je nužna za potrebe legitimnih interesa voditelja obrade ili treće strane, osim kada su od tih interesa jači interesi ili temeljna prava i slobode ispitanika koji zahtijevaju zaštitu osobnih podataka, osobito ako je ispitanik dijete.

Člankom 26. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je kako se obrada osobnih podataka putem video nadzora može provoditi samo u svrhu koja je nužna i opravdana za zaštitu osoba i imovine, ako ne prevladavaju interesi ispitanika koji su u suprotnosti s obradom podataka putem video nadzora. Nadalje, člankom 31. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je za uspostavu video nadzora u stambenim odnosno poslovno-stambenim zgradama potrebna je suglasnost suvlasnika koji čine najmanje 2/3 suvlasničkih dijelova.

Člankom 39. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14) propisano je kako svaki suvlasnik ima pravo sudjelovati u odlučivanju o svemu što se tiče stvari koja je u suvlasništvu (upravljanje stvarju) zajedno s ostalim suvlasnicima.

Nadalje, u skladu s čl. 41. istog Zakona, za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitog upravljanja (tzv. izvanredni poslovi), potrebna je suglasnost svih suvlasnika, dok je stavkom 2. istog članka propisano kako se u sumnji smatra da posao premašuje okvir redovitoga upravljanja.

Člankom 72. stavkom 1. istog Zakona propisano je kako se vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine uspostavlja upisom u zemljišnu knjigu kao pravo povezano s određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine, a stavkom 2. istog članka propisano je kako se vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine upisuje u vlasničkom listu na suvlasničkom dijelu onoga suvlasnika za kojega je osnovano vlasništvo posebnoga dijela, uz navođenje posebnoga dijela nekretnine i sporednih dijelova na koje se proteže, a na posjedovni se list stavlja natpis: Etažno vlasništvo.

12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje kojim je utvrdio povredu prava na zaštitu osobnih podataka ĆF od strane tužitelja iz ovog spora na način kako je ista utvrđena izrekom akta tuženika, jer i ovaj sud drži kako su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke kakve u vidu imaju naprijed citirani zakonski propisi da bi se takva povreda utvrdila, slijedom čega sud smatra kako je osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilno i zakonito, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

13.Sud nalazi potrebnim najprije navesti kako iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu, proizlazi kako je tuženik 14. rujna 2021. zaprimio zahtjev za utvrđivanjem povrede prava na zaštitu osobnih podataka ĆF iz [adresa], zastupane po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ljubičić Vrdoljak & Partneri d.o.o. iz Splita, u kojem se kao protivna stranka navodi KF (tužitelj u ovom sporu) te u kojem je podnositeljica zahtjeva u bitnom navela da je suvlasnica i suposjednica nekretnine koja nosi zemljišnoknjižnu i katastarsku oznaku čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]; da su kao suvlasnici predmetne nekretnine navedeni KF iz [adresa] za 1/2 dijela i pok. KF Ivan pok. KF, suprug podnositeljice; da su izuzev gore navedenih osoba suposjednici predmetne nekretnine ostali nasljednici iza pok. IF, kćeri podnositeljice i preminulog, MF, ČF i HF; da je protivna stranka na fasadu zgrade, kuće, postavila dvije vanjske kamere koje snimaju prilaz u predmetnu nekretninu, ulaz u zgradu, dvorište, javni prostor, da podnositeljica zahtjeva kao ni ostali suposjednici predmetne nekretnine nikada nisu dali suglasnost za postavljanje navedenih kamera. Postupajući po zahtjevu podnositeljice zahtjeva, tuženik je donio rješenje, KLASA: UP/I-041-02/22-08/10, URBROJ: 567-12/15-22-01 od 1. veljače 2022. kojim se prekida postupak pokrenut temeljem zahtjeva za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka ĆF iz [adresa], u odnosu na obradu osobnih podataka putem video nadzornog sustava na adresi [adresa], do donošenja pravomoćne odluke u predmetu Općinskog suda u Splitu posl. br. P-1409/2021. Protiv citiranog rješenja podnositeljica zahtjeva PF pokrenula je upravni spor pred Upravnim sudom u Splitu, koji je presudom poslovni broj: Usl-579/22-7 od 25. srpnja 2022. odbio tužbeni zahtjev za poništenjem citiranog rješenja od 1. veljače 2022., protiv koje presude je tužiteljica izjavila žalbu, nakon čega je Visoki upravni sud RH presudom poslovni broj: Usž- 4109/2022-4 od 30. studenog 2023. poništio naznačenu presudu Upravnog suda u Splitu, kao i rješenje tuženika KLASA: UP/I-041-02/22-08/10, URBROJ: 567-12/15-22- 01 od 1. veljače 2022., a u obrazloženju presude u bitnome se ističe kako podnositeljica zahtjeva osnovano upire u žalbi kako parnični postupak koji se vodi radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretnini se ne može smatrati prethodnim pitanjem u smislu članka 55. stavaka 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku radi kojeg bi tijelo trebalo prekinuti postupak do pravomoćnog okončanja parničnog postupka. Visoki upravni sud Republike Hrvatske ističe kako je na suvlasniku koji je postavio video nadzorni sustav teret dokaza da za uspostavu video nadzora ima potrebne suglasnosti suvlasnika koji čine najmanje 2/3 suvlasničkih dijelova, sukladno odredbi članka 31. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. Potom, u izvršenju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, u ponovljenom postupku tuženik donosi osporeno rješenje od 16. svibnja 2024. naprijed citirane izreke, a protiv kojeg tužitelj pokreće predmetni upravni spor.

14.Nadalje, sud nalazi potrebnim kazati i kako tužitelj svojim tužbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost osporenog rješenja tuženika, s čim u vezi je najprije za istaknuti kako iz podataka upravnog spisa proizlazi da je tuženik u konkretnoj upravnoj stvari postupao sukladno odredbama članka 57. stavak 1. i članka 58. stavak 1. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) SL EU L119 i članka 34. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine", broj 42/18) kojima se, prije svega, štite osobni podaci fizičkih osoba, tj. nadzire prikupljanje, obrada i korištenje osobnih podataka te je na temelju prikupljenih i dostavljenih dokaza i utvrđenih činjenica pravilno primijenio materijalno i procesno pravo kada je tuženik donio osporeno rješenje, na koji način nije povrijedio zakon na štetu tužitelja.

15.Glede tužbenih navoda u kojima tužitelj ističe kako podnositeljica zahtjeva PF nema, niti je dokazala svoju aktivnu legitimaciju da bi se njen zahtjev mogao usvojiti, za kazati je kako sud takve navode ne nalazi osnovanim, to pak stoga što je člankom 77. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano kako svaki ispitanik ima pravo podnijeti pritužbu nadzornom tijelu, osobito u državi članici u kojoj ima uobičajeno boravište, u kojoj je njegovo radno mjesto ili mjesto navodnog kršenja, ako ispitanik smatra da obrada osobnih podataka koja se odnosi na njega krši ovu Uredbu. Predmetna odredba prenesena je i u Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka te sukladno odredbi članka 34. stavku 1. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka svatko tko smatra da mu je povrijeđeno neko pravo zajamčeno ovim Zakonom i Općom uredbom o zaštiti podataka, može Agenciji podnijeti zahtjev za utvrđivanje povrede prava, s tim da sukladno odredbi članka 5. stavka 2. Opće uredbe o zaštiti podataka teret dokaza za usklađenost obrade osobnih podataka s odredbama Opće uredbe o zaštiti podataka na voditelju je obrade, dakle u konkretnom slučaju na tužitelju koji je uspostavio video nadzorni sustav. Stoga, predmet konkretnog upravnog postupka je bila zakonitost obrade osobnih podataka putem video nadzornog sustava uspostavljenog na adresi [adresa] od strane tužitelja, što pak znači da je upravo tužitelj bio u obvezi dokazati da ispunjava zakonske pretpostavke za uspostavu video nadzornog sustava u trenutku uspostave video nadzornog sustava.

16.U tom smislu, za kazati je kako je iz podataka spisa razvidno da je tužitelj tijekom postupka tvrdio kako je vlasnik točno određenog realnog dijela nekretnine, a koja je obuhvaćena video nadzornim sustavom te da iz toga razloga nije tražio suglasnost podnositeljice zahtjeva za uspostavu video nadzornog sustava, a kao dokaz svog vlasništva nad točno određenim realnim dijelom nekretnine tužitelj je nastavno na prvi zahtjev za očitovanjem dana 2. studenog 2021. dostavio Ugovor o darovanju od 15. travnja 1991., Dodatak Ugovoru od 28. studenog 1991., Izvadak iz zemljišne knjige broj ZK uloška [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], neslužbenu verziju Izvoda iz katastarskog plana k. o. [katastarska općina] k. č. br. [katastarska čestica], rješenje o izvedenom stanju Grada Kaštela, Upravnog odjela za prostorno uređenje, gradnju i zaštitu okoliša, Odsjeka za izdavanje akata za provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnju, KLASA: UP/I- 361-03/13-02/3389, URBROJ: 2134/01-07-01/8-16-14 od 19. siječnja 2016. i tužbu radi utvrđenja prava vlasništva tužitelja podnesenu protiv tuženih: ĆF (majka tužitelja), HF (sestra tužitelja), MF (sestra tužitelja) i ČF (sestra tužitelja) po kojoj je oformljen spis Općinskog suda u Splitu br. P- 1409/2021. U odnosu na drugi zahtjev za očitovanjem koji mu je dostavljen u ponovljenom postupku, tužitelj je 18. travnja 2024. dostavio Izvadak iz zemljišne knjige broj ZK uloška [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], presudu Općinskog suda u Splitu u predmetu P Ob-270/2020-32 od 28. listopada 2022. i presudu Županijskog suda u Zagrebu u predmetu 76 Gž Ob-35/2023-2 od 10. listopada 2023.

17.Međutim, i po stajalištu ovog suda u konkretnoj upravnoj stvari relevantnim se ukazuje to što predmetna nekretnine nije etažirana, kod kojeg nedvojbenog stanja stvari tužitelj se ne može pozivati na vlasništvo točno određenog realnog dijela nekretnine, uslijed čega se u takvoj situaciji primjenjuje pravni standard jedinstva nekretnine, u kojem smislu je tuženik izvršio uvid u stanje zemljišnih knjiga, odnosno Izvadak iz zemljišne knjige broj ZK uloška [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] iz kojeg je razvidno da je tužitelj vlasnik ½ idealnog dijela cijele nekretnine. Shodno navedenom utvrđenju tuženik je nadzirao pravnu osnovu za obradu osobnih podataka putem spornog video nadzornog sustava te u tom smislu utvrdio kako tužitelj nije dokazao postojanje 2/3 suglasnosti, računajući po broju suvlasničkih udjela za uspostavu video nadzornog sustava, a što je zakonska pretpostavka za dokazivanje postojanja pravne osnove za obradu osobnih podataka u vidu legitimnog interesa iz čl. 6. st. 1. toč. 1) Opće uredbe o zaštiti podataka te s tim u vezi odredbe članka 26. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka, koje stajalište je u cijelosti prihvatljivo i ovom sudu, ovo tim prije što je i Visoki upravni sud RH u naprijed navedenoj presudi br. Usž-4109/2022-4 od 30. studenog 2023. između ostalog naveo kako je iz ZK uloška vidljivo da KF nije upisani suvlasnik istočnog dijela nekretnine na kojoj je uspostavljen video nadzor jer kuća nije etažirana, već je vlasnik ½ idealnog dijela cijele nekretnine te je na tužitelju teret dokaza da ima potrebnu suglasnost ili da mu nije potrebna zbog veličine njegova suvlasničkog dijela, u kojim okolnostima je potpuno jasno da je pretpostavka za pozivanje na vlasništvo točno određenog realnog dijela nekretnine, činjenica da je nekretnina prethodno etažirana, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, dok se pravo vlasništva stečenog dosjelošću kao osnovu stjecanja prava vlasništva na temelju zakona može utvrđivati isključivo u postupku pred za to mjesno nadležnim sudom opće nadležnosti.

18.Dodatno je za naglasiti kako jedina primjenjiva pravna osnova za obradu osobnih podataka putem video nadzornog sustava u svrhu zaštite osoba i imovine od strane fizičkih osoba je legitimni interes iz članka 6. stavka 1. točke f) Opće uredbe o zaštiti podataka, kojom pak odredbom je propisano da je obrada zakonita ako je obrada nužna za potrebe legitimnih interesa voditelja obrade ili treće strane, osim kada su od tih interesa jači interesi ili temeljna prava i slobode ispitanika koji zahtijevaju zaštitu osobnih podataka, osobito ako je ispitanik dijete. Ujedno, odredbom čl. 26. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka je propisano kako obrada osobnih podataka putem video nadzora može se provoditi samo u svrhu koja je nužna i opravdana za zaštitu osoba i imovine, ako ne prevladavaju interesi ispitanika koji su u suprotnosti s obradom podataka putem video nadzora. Kod izloženog stanja stvari, razvidno je da pravna osnova u vidu legitimnog interesa, ovisi o testu ravnoteže interesa onoga tko obrađuje osobne podatke putem video nadzora te interesa onih čiji se osobni podaci obrađuju (ispitanika). Zakonom o zaštiti osobnih podataka (Narodne novine br. 103/03, 118/06, 41/08, 130/11, 42/18) koji je bio na snazi u vrijeme uspostave video nadzornog sustava, nije bilo uređeno pitanje video nadzora, već se isto prosuđivalo sukladno odredbama Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima vezanim za upravljanje stvarju. S obzirom da je predmetni video nadzorni sustav uspostavljen 9. travnja 2018., odnosno prije stupanja na snagu čl. 31. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka, za naglasiti je kako se u navedeno vrijeme potrebni iznos suglasnosti suvlasnika za uspostavu video nadzora nije prosuđivao prema čl. 31. st. 1. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka (s obzirom na to da taj Zakon još nije bio donesen), već, ovisno je li uspostava video nadzora u zgradi međuvlasničkim ugovorom suvlasnika bila određena kao posao redovite uprave ili ne, prema iznosu potrebnom za odlučivanje o poslovima redovite uprave ili izvanrednim poslovima u skladu s odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kao posebnog zakona. Nadalje, u skladu s čl. 41. istog Zakona, za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitog upravljanja (tzv. izvanredni poslovi), potrebna je suglasnost svih suvlasnika. Nakon 25. svibnja 2018. i stupanja na snagu Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka sukladno odredbi članka 31. za uspostavu video nadzora u stambenim zgradama traži se suglasnost suvlasnika koji čine najmanje 2/3 suvlasničkih dijelova.

19.Imajući u vidu da je u konkretnoj upravnoj stvari podnositeljica zahtjeva (supruga pok. IF) suposjednica nekretnine, podnijela zahtjev 2021., tužitelj je bio u obvezi dokazati da ima pravnu osnovu za obradu u vidu legitimnog interesa koji preteže nad interesima podnositeljice zahtjeva, s obzirom da je u to vrijeme na snazi čl. 6. Opće uredbe o zaštiti podataka i čl. 26. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. U vrijeme uspostave video nadzora (prije stupanja na snagu Opće uredbe o zaštiti podataka i Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka) tužitelj nije bio u obvezi imati suglasnost suvlasnika koji čine najmanje 2/3 suvlasničkih dijelova, no u vrijeme podnošenja zahtjeva za zaštitu prava isti je morao dokazati da njegov interes preteže, što pak tužitelj nedvojbeno nije dokazao jer se nije uskladio s odredbama Opće uredbe o zaštiti podataka i Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka u vidu prikupljanja suglasnosti suvlasnika koji čine najmanje 2/3 suvlasničkih dijelova. Naime, kako bi dokazao postojanje legitimnog interesa kao pravne osnove za obradu podataka tužitelj je trebao dokazati tri kumulativna uvjeta u vidu dokaza da je konkretna obrada nužna, nadalje da je legitimna odnosno zakonita te da su interesi voditelja obrade jači od interesa i prava ispitanika, na koji način on nesumnjivo nije postupio.

20.Vezano za tužbene navode kako je sporni video nadzorni sustav uspostavljen prije stupanja na snagu Uredbe i Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka te da je tužitelj upisan kao vlasnik ½ dijela nekretnine koja nosi zemljišnoknjižnu i katastarsku oznaku čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te da je nasljednik svog pok. oca koji je danas upisan za preostalu ½ dijela pa da ima natpolovičnu većinu za poslove redovite uprave, potrebno je istaknuti kako se uspostavljanje video nadzornog sustava prije stupanja na snagu Opće uredbe o zaštiti podataka i Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka smatralo poslom redovite uprave isključivo u situacijama kada je isto bilo kao takvo uređeno međuvlasničkim ugovorom sklopljenim između suvlasnika. Naime, ukoliko međuvlasničkim ugovorom nije određeno kako se uspostava video nadzora smatra poslom redovitog upravljanja, isto se smatralo izvanrednim poslom, sukladno odredbi članka 41. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te je za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitoga upravljanja bila potrebna suglasnost svih suvlasnika. S tim u vezi dodatno je za napomenuti kako ostavinski postupak iza pok. GF, čija je primarna zadaća utvrđivanje nasljednika, utvrđivanje ostavine te prava koja pripadaju pojedinom nasljedniku ili nekoj drugoj osobi još uvijek nije pravomoćno okončan, kod kojeg stanja stvari tužitelj se ne može pozivati niti na natpolovičnu većinu, s obzirom da još nije utvrđen njegov nasljedni dio te ga iz toga razloga u ovom trenutku ne može dokazati, što uslijed prethodno obrazloženog nije ni relevantno, budući da se on morao uskladiti s odredbom čl. 31. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka, na koji način on nije postupio. 21.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe.

22.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

23.Nadalje, u odnosu na prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, za navesti je kako je odredbom članka 42. stavka 2. ZUS-a propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu, pa imajući u vidu da tužitelj nije dokazao, niti učinio vjerojatnim da bi mu izvršenjem osporenog rješenja nastupila teško popravljiva šteta, stoga ovaj sud drži da nisu ispunjene pretpostavke za donošenjem traženog rješenja, tim prije što je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, slijedom čega je takav zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. u izreci rješenja.

24.Potom, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom II. u izreci rješenja.

25.Naposljetku, prijedlog MF i HF da ih se uključi kao zainteresirane osobe u ovaj upravni spor, također je trebalo odbiti kao neosnovanog, ovo stoga, što je odredbom članka 17. ZUS-a propisano da su stranke u sporu tužitelj, tuženik i zainteresirana osoba, a zainteresirana osoba je, sukladno članku 20. stavku 1. istog Zakona, svaka osoba kojoj bi poništavanje, izmjena ili donošenje pojedinačne odluke, postupanje ili propuštanje postupanja javnopravnog tijela odnosno sklapanje, raskid ili izvršavanje upravnog ugovora povrijedilo njezino pravo ili pravni interes. Potom, odredbom članka 3. stavak 1. točka 1. ZUS-a propisano je kako je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek. Imajući u vidu navedeno, ovaj sud cijeni kako se osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/I-041- 02/22-08/10, Urbroj: 567-04-01/07-24-19 od 16. svibnja 2024., čija ocjena zakonitosti je predmet ovog upravnog spora u smislu odredbe članka 3. ZUS-a, ne dira u pravo ili pravni interes podnositeljica prijedloga, ovo tim prije što je osporenim aktom utvrđena povreda prava na zaštitu osobnih podataka ĆF (pok. majke tužitelja i podnositeljica prijedloga) od strane tužitelja iz ovog spora, koje pravo je po shvaćanju ovog suda strogo osobne naravi, te uzimajući u obzir da ostavinski postupak iza pok. ĆF još nije okončan zbog čega tužitelj kao njezin sin, kao ni podnositeljice prijedloga kao njene kćerke nisu ni utvrđene njezinim nasljednicama, slijedom čega ne postoji aktivna legitimacija MF i HF da kao zainteresirane osobe u smislu odredbe članka 20. ZUS-a sudjeluju u ovom sporu, pa je odlučeno kao pod točkom III. u izreci rješenja.

U Splitu, 13. siječnja 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude te točaka I. i II. rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka, dok žalba protiv točke III. rješenja nije dopuštena na temelju odredbe čl. 128. st. 1. ZUS-a. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Dariju Čaji, odvjetniku u Kaštel Kambelovcu, Cesta dr. Franje Tuđmana 632, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Agenciji za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, Zagreb, Selska cesta 136, uz zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- opunomoćenicima MF i HF, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ljubičić Vrdoljak & Partneri d.o.o., Splita, Sukojišanska 4,

- u spis.