Poslovni broj: Us I-2800/2024-27
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Marijane Jurić, u upravnom sporu tužitelja: ČO iz [adresa], zastupan po opunomoćeniku Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, Vrbanićeva 20, protiv tuženika: Ministarstvo hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, zastupano po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravnom odjelu, Split, Gundulićeva 29a, radi oglašavanja rješenja ništavim, bez rasprave, dana 13. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi rješenje tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske KLASA: UP/II-562-02/13- 0015/15, URBROJ: 522-04/1-2-13-2 od dana 29. srpnja 2013.
II Odbija se sporedni zahtjev tužitelja za naknadu štete koji glasi: "Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj Ministarstvu branitelja tužitelju ČO platiti 50.000,00 kuna na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti. Sve u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe." III Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Tužitelj je osporio zakonitost rješenja tuženika zbog, u biti, svih zakonskih razloga. Istaknuo je da je rješenje koje je oglašeno ništavim donijeto prema dokumentaciji koja se u trenutku njegovog donošenja tražila. Istaknuo je da je osporeno rješenje utemeljeno na odredbi članka 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji iz 2012. te da se ta odredba ne može primijeniti retroaktivno na pravomoćno završen postupak, s obzirom na to da se primjenjuje materijalno pravo koje je na snazi u trenutku podnošenja zahtjeva, a sve s ciljem poštivanja vladavine prava i osiguravanja pravne sigurnosti. Istaknuo je i da je on status hrvatskog ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) stekao pravomoćnim, konačnim i izvršnim rješenjem te da nisu bili ispunjeni uvjeti za pokretanje upravnog postupka koji je prethodio sporu, jer su time, smatra, grubo prekršena načela pravne sigurnost i vladavine prava, ali i temeljna načela upravnog postupka, i to načelo zakonitosti,
- -
načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa, načelo pomoći stranci, načelo utvrđivanja materijalne istine te načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza. Smatra i da su prekršena ustavna načela stečenih prava (pravne sigurnosti) i legitimnih očekivanja, s obzirom na to da je rješenje oglašeno ništavim bez obavijesti i njegova sudjelovanja u postupku. Istaknuo je i da je rješenje iz 1997. donijeto od ovlaštenog tijela u zakonitom postupku na temelju valjane dokumentacije koja je bila propisana tada važećim zakonima, a prvostupanjsko rješenje također je prošlo postupak revizije od nadležnog tijela u kojemu je potvrđen njegov status i dodijeljeno mu pravo za stalno. Istaknuo je i da potvrde i dopisi Ministarstva obrane nisu i ne mogu biti dokazna sredstva u smislu članka 60. i 159. Zakona o općem upravnom postupku te da je uvid u registar hrvatskih branitelja informacijskog karaktera i da stoga nije riječ o ispravi na temelju koje bi se moglo ukinuti ili priznati pravo prema članku 109. i 123. ZHBDR-a te da eventualni propust u vođenju evidencija nadležnog tijela ne može ići na štetu stranke. Stoga je zatražio oglasiti ništavim, alternativno poništiti osporeno rješenje te mu dosuditi naknadu neimovinske štete, kako je to citirano u točki II. izreke.
2. Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga navedenih u osporenom rješenju. Njime je oglašeno ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područna jedinica Centar, KLASA: UP/I-562-02/98-26/209, URBROJ: 519-110-98-2 od dana 15. rujna 1998. i suglasnost Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata KLASA: 562-02/99- 01/15377, URBROJ: 519-08-99-2 od dana 29. prosinca 1999., a kojim je tužitelju priznat status ratnog vojnog invalida IV. grupe sa 80% oštećenja organizma, stalno, s osnova ranjavanja dana 28. rujna 1993. i 6. listopada 1993. na „južnom bojištu“, s pravom na osobnu invalidninu i posebni doplatak počevši od 1. listopada 1993. Taj status mu je priznat na temelju nalaza i mišljenja liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih invalida i obitelji, poginulih i nestalih branitelja i na temelju ovjerene prijave stradavanja Specijalne postrojbe MORH-a iz 1997., koja je potpisana od zapovjednika SO. Tuženik je istaknuo i da je osporeno rješenje donijeto u postupku primjene odredbe članka 42. stavka 2. ZIDZOPHBDR-a, koji je na snagu stupio 17. prosinca 2012., da je iz očitovanja Ministarstva obrane iz 2013. (kao i uvida u Registar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata) razvidno da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ broj 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11; u daljnjem tekstu: ZPHBDR), odnosno da on nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (“Narodne novine“ broj 108/96. i 23/01.). Istaknuo je i da je činjenica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i stradavanja u ovoj upravnoj stvari utvrđena putem pisanih dokaza, pribavljenih od ovlaštenog tijela Ministarstva obrane, a koje tijelo sukladno zakonu vodi službenu evidenciju o priznatim statusima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata (članak 2. i 109. navedenog Zakona). Smatra da ranije izdane potvrde o stradavanju nisu upravni akti i nemaju značenje ni sadržaj rješenja koje bi moglo steći svojstvo konačnosti i pravomoćnosti, već se njima daje izvod iz službene evidencije i potvrđuju činjenice o kojima se vodi službena evidencija, a da je dopušteno dokazivati da su u ispravi činjenice neistinito utvrđene ili da je ona neispravno sastavljena. Tvrdi da, prema pisanom očitovanju Ministarstva obrane iz
- -
2013. tužitelj nema evidentiranu pripadnost oružanim snagama Republike Hrvatske. Shodno tomu smatra da je na tako utvrđeno pravilno primijenjeno materijalno pravo. 3. Podneskom od dana 17. prosinca 2023. tuženik je istaknuo da je uvidom u podatke spisa nesporno utvrđeno da tužitelj nikada nije bio na redovnoj isplati osobne invalidnine temeljem rješenja od dana 4. rujna 1999. pa tako ni na dan stupanja na snagu članka 139. Zakona. Smatra da legitimna očekivanja tužitelja moraju biti utemeljena na zakonskim propisima, a kako ni jednim zakonom u Republici Hrvatskoj nije propisano da pripadnici Hrvatskog vijeća obrane, tj. vojske druge države mogu u Republici Hrvatskoj ostvariti status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata. Istaknuo je i da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske zauzeo istovjetno stajalište i u brojnim drugim presudama donesenima u istim činjeničnim i pravnim situacijama.
4. U (ponovnom) dokaznom postupku pregledan je spis upravnog tijela KLASA: UP/II-562-02/13-0015/15.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Premet ovoga spora je ocjena zakonitosti rješenja, kojim je, po službenoj dužnosti, oglašeno ništavim rješenje kojim se tužitelju priznaje status ratnog vojnog invalida, a kojeg je on stekao na temelju odredbe članka 72. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (Narodne novine, broj: 33/92.; u daljnjem tekstu: ZoZVCIR), koji je bio u primjeni u trenutku donošenja toga rješenja. Prema toj zakonskoj odredbi postojanje rane, povrede, ozljede ili bolesti zadobivane u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, utvrđuje se samo pisanim dokaznim sredstvima, a pisanim dokaznom sredstvom smatra se potvrda o uzorku i okolnostima pod kojima se slučaj dogodio izdan od nadležne vojne jedinice ili ustanove odnosno od nadležnog tijela.
7. Nije sporno da je tuženik, utemeljujući osporeno rješenje na članku 128. stavku 1. točki 6. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09.), ocijenio da su u konkretnom predmetu ispunjeni uvjeti/razlozi za oglašavanjem ništavim rješenja, jer ono sadrži nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.
8. Nije sporno ni da je osporeno rješenje donijeto po službenoj dužnosti u primjeni odredbe članka 42. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj: 140/12., u daljnjem tekstu: ZIDZPHBDR; stupio na snagu 17. prosinca 2012.), prema kojoj je ništavo rješenje o statusu ratnog vojnog invalida odnosno HRVI iz Domovinskog rata kao i statusu člana obitelji poginulog ili umrlog hrvatskog branitelja, te o pravu na osobnu i obiteljsku invalidninu i druge novčane naknade po osnovi oštećenja organizma, odnosno rečenih statusa, ako sadržava sljedeću nepravilnost: osoba kojoj se priznaje ili od koje se izvodi status i pripadajuća prava temeljem rješenja iz ovoga članka, nije sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", br. 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11.) odnosno nije sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", br. 108/96. i 23/01.). Stavkom 2. toga članka je propisano da će ministarstvo o oglašavanju ništavim pojedinačnih rješenja iz stavka 1. toga članka donijeti rješenja u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu toga zakona.
9. Nadalje, nije sporno ni da je osporena odluka utemeljena na pisanom očitovanju Ministarstva obrane Republike Hrvatske iz 2013. i podatcima iz Registra hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, prema kojima tužitelj nije bio evidentiran
- -
kao hrvatski branitelj. Tuženik je ocijenio da je tužitelj bio pripadnik Hrvatskog vijeća za obranu i da prijava o stradavanju koja je izdana od Specijalne postrojbe, ovjerena pečatom Ministarstva obrane Republike Hrvatske i potpisana od generala bojnika BO nije potpisana od ovlaštene osobe i nije izdana u skladu s podacima sadržanim u službenoj evidenciji. Stoga je zaključio da tužitelj kao pripadnik postrojbi HVO-a nije mogao ostvariti prava po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ broj: 108/96., koji je tada bio na snazi), budući da je tim, a i kasnijim zakonima definirano da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata dragovoljac i pripadnik oružanih snaga Republike Hrvatske (Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova) koji je organizirano sudjelovao u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske te da se status hrvatskog branitelja dokazuje potvrdom Ministarstva obrane, odnosno Ministarstva unutarnjih poslova.
10. Međutim, pokazalo se spornim jesu li bili ispunjeni zakonski uvjeti/razlozi za oglašavanje ništavim rješenja kojim je tužitelju priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida (skraćeno: HRVI).
11. Iz sadržaja spisa ovog upravnog spora, sadržaja spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je, te među strankama nije sporno:
- da je rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelj Grada Zagreba i Županije Zagrebačke, Područna jedinica Centar, KLASA: UP/I-562-02/99-01/953, URBROJ: 519-110-99-2 od dana 4. rujna 1999. tužitelj priznat ratnim vojnim invalidom VI. grupe s 60% oštećenja organizma, za stalno, s osnova ranjavanja i bolesti dana 4. srpnja 1992. i 2. srpnja 1994. na "južnom bojištu" s pravom na osobnu invalidninu i posebni doplatak počevši od dana 1. kolovoza 1994. pa nadalje, na temelju nalaza i mišljenja Vojno-invalidske komisije I. stupnja za utvrđivanje tjelesnog oštećenja ranjenih pripadnika HVO u Mostaru broj: 02-06/1-4204 od dana 6. studenog 1996. Status ratnog vojnog invalida je stekao temeljem Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata;
- da je navedeno rješenje oglašeno ništavim rješenjem Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562-02/13-0015/15, URBROJ: 522-04/1-2-13-2 od dana 29. srpnja 2013., po službenoj dužnosti, pozivom na članak 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ broj: 140/12 – dalje ZIDZoPHBDR) u vezi s člankom 128. stavka 1. točke 6. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09 – dalje ZUP) jer nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske;
- da je presudom ovoga suda, poslovni broj: UsI-782/21-7 od dana 24. veljače 2021. odbijen zahtjev tužitelja radi poništenja navedenog rješenja od dana 29. srpnja 2013. te da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž- 274/22-4 od dana 30. rujna 2022. odbijena žalba tužitelja i potvrđena navedena presuda ovoga suda;
- da je tužitelj Ustavnom sudu Republike Hrvatske podnio ustavnu tužbu u povodu navedene presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske te da su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-671/2023 od dana 7. studenog 2024. ukinute naprijed navedene odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Upravnog suda u Splitu te je predmet vraćen ovom Sudu na ponovni postupak s obrazloženjem da
12. U obrazloženju navedene Odluke, Ustavni sud Republike Hrvatske je istaknuo da su upravni sudovi povrijedili tužitelju pravo na pravično suđenje, zanemarivši da je
- -
u trenutku odlučivanja na snazi Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine", broj: br. 121/17., stupio na snagu 14. prosinca 2017.; u daljnjem tekstu: ZHBDR/17), a koji drukčije uređuje status i prava pripadnika Hrvatskog vijeća obrane te da su oni propustili uzeti u obzir legitiman cilj odredbe članka 139. toga Zakona u skladu s kojim se načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca nastojalo dodatno zaštiti stečena prava pripadnika Hrvatskog vijeća obrane koji su već ostvarili status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu. Prigovori iz ustavne tužbe, koja je predmet ovog ustavnosudskog postupka, istovrsni su onima koje je Ustavni sud ispitao u predmetu broj: U-III-4831/2020. Ustavni sud stoga ocjenjuje da je i u ovom slučaju osporenim presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Upravnog suda u Splitu podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava. Radi podrobnijeg upoznavanja s razlozima zbog kojih ovu ustavnu tužbu smatra osnovanom, Ustavni sud upućuje n obrazloženje odluke broj: U-III-4831/2020."
13. Nadalje je iz spisa ovoga suda broj Us I-154/2024. razvidno da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom, poslovni broj: Usž-1740/2024 od dana 26. rujna 2024. poništio točku I. izreke presude ovoga suda, poslovni broj: Us I- 154/2024-30 od dana 29. veljače 2024. te odbio tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-562-02/13-0015/36, Urbroj: 522-04/1-1-1-13-2 od dana 30. srpnja 2013., između ostalog, navodeći u obrazloženju: ….."Prvostupanjski sud je nastavno u postupku ponovno proveo sudsku kontrolu zakonitosti osporavanog rješenja tuženika, pri čemu je, međutim, ispustio iz vida neke okolnosti odnosno činjenice koje upućuju na zaključak da tužbeni zahtjev nije osnovan, slijedom čega, a imajući na umu činjenično stanje relevantno u konkretnom slučaju, kao i sve specifične okolnosti slučaja, ovaj Sud smatra da osporenim rješenjem tuženika nisu povrijeđena stečena prava tužitelja odnosno njegova legitimna očekivanja. S tim u vezi Sud nalazi potrebnim ukazati na načelna stajališta Ustavnog suda, izražena u odluci broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022., kao i u kasnijim odlukama donesenima u istim činjeničnim i pravnim situacijama, a u kojima je istaknuto da je Visoki upravni sud pri ocjeni zakonitosti rješenja tuženika uzeo u obzir samo činjenicu da je ono bilo doneseno u skladu (s tada važećim) člankom 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 140/12. – dalje u tekstu: ZID ZoPHBDR/12) u vezi s člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11.) i člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 108/96. – dalje u tekstu: ZoPHBDR/96), to jest da tužitelj nije bio upisan kao hrvatski branitelj u evidencijama Ministarstva obrane (što nije bilo sporno). Pritom je Ustavni sud naglasio da je ovaj Sud zanemario činjenicu da je u trenutku donošenja njegove odluke na snazi novi ZoHBDR/17, koji drukčije vrednuje (uređuje) sudjelovanje pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (dalje u tekstu: HVO) u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Ujedno je Ustavni sud uputio na svoje ranije izraženo stajalište o obvezi upravnih sudova da pri donošenju odluka uzmu u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na njihove odluke. Naime, prema shvaćanju Ustavnog suda, u konkretnom je slučaju (kao i u svim usporedivim predmetima) ovaj Sud propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR/17 u skladu s kojim se, načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca, nastojalo dodatno
- -
zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status HRVI-a iz Domovinskog rata, kao i pravo na osobnu invalidninu. U odnosu na primjenu članka 42. stavka 1. ZID ZoPHBDR/12, u konkretnom slučaju Sud smatra potrebnim istaknuti da je Ustavni sud tijekom 2013. i 2014. godine zaprimio više prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. stavka 1. ZID ZoPHBDR/12, te da je dana 31. siječnja 2014. Ustavnom sudu podnesen i zahtjev Upravnog suda u Zagrebu za ocjenu suglasnosti s Ustavom navedene zakonske odredbe. Ne iskoristivši svoje ovlasti propisane člankom 125. alinejom 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te člancima 56. i 57. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst), Ustavni je sud rješenjem, broj: U-I- 4703/2013 i dr. od 19. lipnja 2018., obustavio postupak u povodu zahtjeva te odbacio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. ZID ZoPHBDR/12 zbog prestanka važenja osporene odredbe 14. prosinca 2017., stupanjem na snagu ZoHBDR/17. Promatrajući okolnosti konkretnog predmeta u svjetlu ovlasti Ustavnog suda koje se odnose na meritorno okončanje postupka apstraktne kontrole ustavnosti zakona koji je nakon podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga prestao važiti (pri čemu treba imati na umu činjenicu da je osporeni ZID ZoPHBDR/12 prestao važiti nakon više od tri godine od podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga Ustavnom sudu), kao i opredjeljenja Ustavnog suda da ne donese meritornu odluku o ustavnosti osporenog normativnog rješenja, ovaj Sud zaključuje da u vrijeme donošenja osporenog rješenja tuženika nisu postojale ustavnopravne zapreke za primjenu članka 42. ZID ZoPHBDR/12, niti su nakon donošenja rješenja nastupile okolnosti koje bi opravdale stavljanje izvan snage toga rješenja. S obzirom na ocjenu Ustavnog suda da je u predmetnoj upravnoj stvari ovaj Sud propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR/17, a postupajući u skladu s obvezom da pri donošenju odluke uzme u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na odlučivanje, ovaj Sud u cijelosti prihvaća stav da je konkretni predmet nužno razmotriti u svjetlu razvoja hrvatskog zakonodavstva kojim se uređuju prava pripadnika HVO-a, uključujući i izmjene koje su uslijedile nakon donošenja osporenog rješenja tuženika. Pritom valja naglasiti da pravo zakonodavca da prizna određena prava pripadnicima HVO-a uključuje i pravo određivanja uvjeta i načina ostvarivanja tih prava, uz ograničenja koja proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske. Članak 139. ZoHBDR/17, koji, prema stajalištu Ustavnog suda, treba uzeti u obzir u konkretnom slučaju (kao i u svim ostalim, usporedivim slučajevima) propisuje da pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je priznat status Ča odnosno Sa iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu toga Zakona nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, imaju pravo na nastavak isplate odnosno korištenje priznatog prava na osobnu invalidninu bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Intencija zakonodavca u vezi sa zaštitom stečenih prava u članku 139. ZoHBDR/17 razvidna je iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZoHBDR/17, P.Z. br. 174 od 23. studenoga 2017. u dijelu koji glasi: “Člancima 139. i 140. štite se stečena prava pripadnika HVO-a na osobnu invalidninu i invalidsku mirovinu.“ ……. „Načelo zaštite stečenih prava stranaka jedno je od osnovnih načela upravnog postupka. Ovim načelom pruža se garancija građanima da se mogu pouzdati u pravomoćne odluke javnopravnih tijela. Ovo načelo, uz njemu srodno načelo zaštite legitimnih očekivanja, priznato je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i od Europskog suda pravde. U duhu navedenog načela, ovom odredbom želi se
- -
dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ovog Zakona nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.” …“Iz navedenoga jasno proizlazi da člankom 139. ZoHBDR/17 nisu obuhvaćeni svi pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, već je zaštita ograničena na samo one pripadnike HVO-a koji su prije stupanja na snagu ZoHBDR/17 ostvarili određena prava, a koja se mogu smatrati stečenim pravima. Riječ je o pripadnicima HVO-a koji su ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ZoHBDR/17 nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine."…. "Radi utvrđivanja činjenice primjenjuje li se članak 139. ZoHBDR/17 u praksi odnosno postoje li pripadnici HVO-a kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZoHBDR/17 nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, ovaj je Sud dopisom od 26. travnja 2024. (u predmetu Usž-258/2024 istovrsne činjenične i pravne situacije) zatražio od Ministarstva hrvatskih branitelja očitovanje o tome na koju se kategoriju osoba (u praksi) primjenjuje članak 139. ZoHBDR/17. Ako se navedena odredba primjenjuje na određene pripadnike HVO-a, Ministarstvo je pozvano objasniti razliku između tih osoba i onih pripadnika HVO-a koji su također ostvarili status RVI-a odnosno Sa iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj, ali na dan stupanja na snagu ZoHBDR/17 nisu u isplati osobne invalidnine. Drugim riječima, postoji li neko objektivno opravdanje za različitu poziciju jedne skupine osoba (pripadnika HVO-a) vezano uz isplatu osobne invalidnine. Ministarstvo se o zatraženim (načelnim) podacima očitovao dopisom od 29. svibnja 2024., u bitnom navodeći da postoje slučajevi u kojima se primjenjuje članak 139. ZoHBDR/17. Naime, postoje pripadnici HVO-a kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR/17 bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine. Ta su rješenja donesena na temelju potvrda o statusu hrvatskog branitelja i okolnostima stradavanja koje nisu iz službenih evidencija. Međutim, rješenja su izvršna te su njihovi adresati u isplati, slijedom čega se smatra da je riječ o stečenim pravima. Pored toga se ističe da je intencija zakonodavca uvođenjem članka 139. u ZoHBDR/17 bila zaštita onih koji su na redovnoj isplati odnosno zaštita stečenih prava, bez obzira na pravne nedostatke u trenutku ostvarivanja prava. Ministarstvo je mišljenja da se članak 139. ZoHBDR/17 ne može primjenjivati u slučajevima u kojima prava nisu nikada stečena, pri čemu naglašava da pravo priznato rješenjem koje nije izvršeno koje nije na redovitoj isplati nije stečeno pravo. Ministarstvo naposljetku napominje da su stradali pripadnici HVO- a ostvarili status RVI-a u Bosni i Hercegovini, prema propisima te države, gdje i ostvaruju pripadajuća prava kao i isplatu po osnovi tih prava. Razmatrajući konkretni slučaj u svjetlu naprijed navedenoga, a imajući na umu činjenicu koja proizlazi iz podataka sveza spisa i koju tužitelj nije osporio u tijeku postupka da on ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO-a, koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR/17 bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, Sud utvrđuje da se članak 139. ZoHBDR/17 ne odnosi na tužitelja odnosno da tužitelj ne ulazi u kategoriju osoba (pripadnika HVO-a) čija je stečena prava odnosno legitimna očekivanja zakonodavac zaštitio citiranom
- -
zakonskom odredbom. U takvoj situaciji, po ocjeni ovoga Suda, ne samo da nije bilo pravne zapreke za donošenje osporenog rješenja tuženika, već je donošenje toga rješenja, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, odražavalo volju zakonodavca izraženu člankom 42. ZID ZoPHBDR/12, čija nesuglasnost s Ustavom nije utvrđena u postupku pred Ustavnim sudom."
15. Slijedom iznijetog, imajući u vidu mjerodavne zakonske odredbe, činjenicu da tužitelj nikada nije bio na redovnoj isplati osobne invalidnine temeljem rješenja od dana 4. rujna 1999. pa tako ni na dan stupanja na snagu oddredbe čl. 139. Zakona, pravno shvaćanje izneseno u navedenoj presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske te da je navedeno pravno shvaćanje Visoki upravni sud Republike Hrvatske zauzeo i u brojnim drugim presudama donesenima u istim činjeničnim i pravnim situacijama (Usž-1508/20242 od dana 18. rujna 2024., Usž-1534/2024-2 od dana 11. rujna 2024., Usž-1748/2024-3 od dana 25. rujna 2024. i dr.), ovaj Sud osporavano rješenje drži pravilnim i zakonitim a tužbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.
16. Slijedom svega navedenog je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS- a, tužbeni zahtjev valjalo odbiti te odlučiti kao u pod točkom I izreke ove presude.
17. S obzirom na to da tužitelj nije dokazao postojanje neposredne uzročno- posljedične veze između izvršenja osporenih odluka i nastanka štete, a posebice jer je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. u vezi s člankom 118. stavkom 1. ZUS-a, odbiti sporedni zahtjev tužitelja za naknadom štete, odnosno presuditi kao u izreci presude pod točkom II.
18. Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu to je temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a valjalo odbiti zahtjev istog za naknadom troškova predmetnog upravnog spora te odlučiti kao pod točkom III izreke presude.
U Splitu, 13. siječnja 2025.
S U D A C
Sandra Ćoraš Gega
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. ZUS-a).
DN-a:
- opunomoćeniku tužitelja Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, Vrbanićeva 20,
- tuženiku po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko- upravnom odjelu, Split, Gundulićeva 29a
- u spis
- -
