REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2949/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužiteljice ŠR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina iz Rijeke i Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. studenoga 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice HR, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika Soče Fruk Morina, odvjetnice, 13. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu broj 029-50-3910706 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 07.02.2007. godine, sadržan u čl. 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA” a koja glasi:

“3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita ...”

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., isplatiti tužiteljici ŠR iznos od iznos od 338,92 EUR, (slovima: tristotridesetosam eura i devedesetdva eurocenta) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. veljače 2007. pa do isplate po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), od 1. siječnja 2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici ŠR troškove postupka u iznosu 533,18 EUR (slovima: petstotridesettri eura i osamnaest eurocenti) sa zateznim kamatama od 13. siječnja 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su stranke 7. veljače 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 029-50-3910706 prema kojem je kreditor korisniku kredita stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 16.877,36 CHF švicarskih franaka (CHF) uz ugovoreni rok otplate kredita od 84 mjeseca sa ugovorenim mjesečnim anuitetima. Odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 3,30 % bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Tuženik je naplatio tužitelju prilikom isplate kredita 8. veljače 2007. naknadu u iznosu od 2.553,60 kn / 338,92 EUR (3,30% od iznosa kredita). Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Poziva se na presude suda EU u predmetu C-84/19 i u predmetu C-224/19. Predlaže da sud utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 3. Ugovora te zahtjeva, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje u tekstu: ZOO), traži isplatu - povrat neosnovano plaćene naknade s pripadajućim kamata od dana plaćanja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, čini nespornim sklapanje ugovora o kreditu. Navodi da su prije zaključenja ugovora o kreditu tužiteljici bili dostupni i promotivni uvjeti gdje je izričito navedeno na što se odnosi predmetna naknada, a odnosi se na trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita. Ne može se prihvatiti navod tužiteljice da je tuženik neosnovano naplatio iznos za obradu kredita. Tuženik je predmetnu naknadu naplatio temeljem ugovora i to za troškove koje je realno imao, a tužiteljica je na isto nedvosmisleno pristala. Ugovor o kreditu zaključen je u pisanom obliku, a sporna odredba napisana je jasno i razumljivo te je lako uočljiva, ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik je imao pravo naplate predmetne naknade koja se odnosi na naprijed navedene troškove te je postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja kada je s tužiteljem ugovorio predmetnu odredbu. Predlaže provesti test poštenosti. Ne spori visini, već samo tijek kamata te ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži troškove postupka.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 029-50-3910706 od 7. veljače 2007. (list 5 do 8 spisa), Potvrdu o naplaćenoj naknadi (list 9 spisa), promotivni uvjeti tuženika (list 27 i 28 spisa), te je saslušana tužiteljica (list 108 i 109 spisa).

4. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje u tekstu: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe dijela čl. 3. Ugovora o kreditu broj 029-50-3910706 od 7. veljače 2007., sklopljen između stranaka, kojim je ugovorena jednokratna naknada (ulazna naknada) od 3.30 % od ugovorenog iznosa kredita te da se s te osnove naloži tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 338,92 sa zakonskim zateznim kamatama od 9. veljače 2007. pa do isplate.

7. Između stranaka nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 029-50- 3910706 od 7. veljače 2007. u kojem je u čl. 3. ugovorena jednokratna naknada (ulazna naknada) od 3.30 % od ugovorenog iznosa kredita (16.877,16 CHF) i temeljem koje je tužitelj isplatio tuženiku 8. veljače 2007. iznos od 338,92 EUR. 8. Sporna je osnova zahtjeva te valjanost (poštenost) navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu, radi li se o potrošačkom ugovoru te je li potraživanje u zastari.

9. Čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje rabljenog automobila već registriranog u [adresa] (toč. 5. Ugovora) odnosno u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. Nadalje, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno čl. 3. t. 2. ZZP/03.

9.1. U čl. 1. ugovora o kreditu ugovoren je iznos kredita u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 16.877,16 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. U čl. 3. ugovora o kreditu ugovorena je jednokratna (tzv. ulazna) naknada od 3.30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Čitanjem Potvrde tuženika od 7. svibnja 2024. (list 9 spisa), koju tuženik u postupku nije osporio, utvrđeno je da je tužitelj 8. veljače 2007. izvršio uplatu u iznosu od 2.553,60 kn / 338,92 EUR (3,30 % od iznosa kredita).

9.2. Tijekom postupka saslušana je tužiteljica koja je iskazivala da joj je 2007. ukraden automobil, stoga je bila prisiljena kupiti drugi za svoje osobne potrebe, te se uputila u najbližu autokuću gdje je odabrala auto marke Renault Clio. Djelatnik autosalona rekao joj je samo da dostavi platne liste, te nakon toga upoznao ja da može dignuti kredit. Sklopila je ugovor o kreditu s tuženik u autosalonu, a u poslovnici tuženika tom prilikom nije bila niti je u vezi tog ugovora ikada komunicirala sa djelatnikom banke odnosno tuženikom. Ističe da se radilo o unaprijed formuliranom i tipiziranom ugovoru o kreditu, te da o pojedinim odredbama nije mogla posebno pregovarati. Prezentirano joj je da je sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF sigurno za mene. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu morala je platiti određenu naknadu, međutim nije joj bilo poznato na što se točno ta naknada odnosi, ali zna da je taj iznos platila jer u protivnom sredstva kredita joj se ne bi isplatila.

9.3. Iz navedenog iskaza tužiteljice, koji je sud ocijenio kao uvjerljivim, logičnim, iskrenim i u skladu s dokumentacijom u spisu, sud je utvrdio da tužiteljici prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije točno pojašnjeno na što se troškovi iz čl. 3. odnose niti je mogala pojedinačno pregovarati u vezi istih te da se radilo o tipskom i unaprijed sastavljenom (po tuženiku) ugovoru o kreditu. Također nije joj posebno objašnjeno zašto je visina naknade vezana za iznos kredita. Ovo sve potvrđuje činjenica da ugovor nije sklopljen u poslovnici tuženika niti je tužiteljica izravno pregovarala s djelatnikom tuženika u vezi dobivanja kredita.

9.4. Osim toga, navedeno je sud utvrdio i primjenom pravila o teretu dokazivanja jer je na tuženiku teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03) da se o predmetnoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od tuženika) pojedinačno pregovaralo (Tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.). Također, tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je određeno naveo što čini te troškove (ulazne naknade) obrade kredita.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po st. 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

12. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih „ulaznih“ ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu.

14. Kako je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz čl. 3. Ugovora, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna.

15. Napominje se i to da se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulaznu naknadu koja je predmet ovog spora.

16. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi (ulaznoj naknadi) od 3.30 % od ugovorenog iznosa kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a odnosno na isplatu iznosa od ukupno 338,92 EUR.

17. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelj utuženi iznos platio tuženiku 8. veljače 2007. što je razvidno i iz Potvrde tuženika (list 9 spisa), na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja (tako i VSRH Rev 364/22 od 25. travnja 2023.).

18. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl. br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je ovom presudom utvrđena ništetna navedena obveza potraživanje nije u zastari, a ujedno je i dospjelo, stoga su u tom smislu prigovori tuženika neosnovani.

19. Stopa zatezne kamate određena je za razdoblje do 31. prosinca 2007. prema Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 153/04), a od 1. siječnja 2008. prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023., 155/2023) za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.

20. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točkama I i II izreke presude.

21. U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da deklaratorni zahtjev u točki I tužbe, a postavljeni su uz činidbu, ne uzimaju u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (Tako i VSRH Rev 412/2021 od 28. ožujka 2023., Revr 475/08 od 27. listopada 2008. i Revr-774/05 od 13. prosinca 2005.) pa time i kod obračuna troškova postupka.

22. Odluka o trošku tužiteljici temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT), prema vrijednosti predmeta spora od 338,92 EUR i vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.).

23. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr. 7. t. 1. OT) 100,00 EUR, podneska od 8. srpnja 2024. (Tbr 8. toč. 1. OT) 100,00 EUR, zastupanja na ročištima 4. rujna 2024. i 26. studenoga 2024. (Tbr 9. toč. 1. OT) svaki po 100,00 EUR što ukupno iznosi 400,00 EUR, što uz PDV iznosi 500,00 EUR.

24. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR (koliko je i platila) odmjerenu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine" broj 37/23), što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja ukupno iznosi 533,18 EUR. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer sukladno čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/2023) tužiteljica kao potrošač je oslobođena plaćanja pristojbi.

25. Tužiteljici su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 13. siječnja 2025. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj člankom 26. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23., 155/23 - dalje u tekstu: ZOO).

26. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki III izreke presude.

27. Svi iznosi su izraženi i u kunama i u eurima, a iznosi u eurima su preračunati prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur =7,53450 kn sve sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" broj, 57/22, 88/22).

28. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 13. siječnja 2025.

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun

- tuženiku po pun