REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-1756/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužitelja PN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Josip Bažant, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (OIB: 02535697732), Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon 18. prosinca 2024. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Ive Škunce, odvjetnika i punomoćnice tuženika, 13. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz toč. 6.2. Ugovora o kreditu br. 9012002938 sklopljenog 4.10.2006., potvrđenog dana 5.10.2006. po javnom bilježniku Zoranu Jelaviću iz Zagreba, Hrvatskog proljeća 40/II pod brojem: Ou- 837/2006 u dijelu navedene odredbe koja glasi:

”….u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja…”.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.131,20 eura preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, sa zateznim kamatama koje teku od uplate:

- 31.12.2009. 2,24 EUR

- 31.01.2010. 12,97 EUR

- 28.02.2010. 12,19 EUR

- 31.03.2010. 16,07 EUR

- 30.04.2010. 15,22 EUR

- 31.05.2010. 16,99 EUR

- 30.06.2010. 28,74 EUR

- 31.07.2010. 26,23 EUR

- 31.08.2010. 33,01 EUR

- 30.09.2010. 30,83 EUR

- 31.10.2010. 26,22 EUR

- 30.11.2010. 35,14 EUR

- 31.12.2010. 46,24 EUR

- 31.01.2011. 38,59 EUR

- 28.02.2011. 41,36 EUR

- 31.03.2011. 37,63 EUR

- 30.04.2011. 38,19 EUR

- 31.05.2011. 53,04 EUR

- 30.06.2011. 54,03 EUR

- 31.07.2011. 66,84 EUR

- 31.08.2011. 60,63 EUR

- 30.09.2011. 53,79 EUR

- 31.10.2011. 52,93 EUR

- 30.11.2011. 52,32 EUR

- 31.12.2011. 55,33 EUR

- 31.01.2012. 58,50 EUR

- 29.02.2012. 58,74 EUR

- 31.03.2012. 56,61 EUR

- 30.04.2012. 57,66 EUR

- 31.05.2012. 58,66 EUR

- 30.06.2012. 57,50 EUR

- 31.07.2012. 57,61 EUR

- 31.08.2012. 56,50 RUR

- 30.09.2012. 54,47 EUR

- 31.10.2012. 56,85 EUR

- 30.11.2012. 58,16 EUR

- 31.12.2012. 51,57 EUR

- 31.01.2013. 56,95 RUR

- 28.02.2013. 57,16 EUR

- 31.03.2013. 55,33 EUR

- 30.04.2013. 55,33 EUR

- 31.05.2013. 50,47 EUR

- 30.06.2013. 50,56 EUR

- 31.07.2013. 51,39 EUR

- 31.08.2013. 53,36 EUR

- 30.09.2013. 56,36 EUR

28.10.2013. 54,69 EUR do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja do 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. g. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.554,21 eur sa zateznim kamatama od 13. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi u tužbi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu br. 9012002938 potvrđen 5.10.2006. od strane javnog bilježnika Zorana Jelavića u Zagrebu, Hrvatskog proljeća 40/II pod brojem:

Ou-837/2006 (dalje: Ugovor), na temelju kojeg je odobren i stavljen na raspolaganje kredit za kupnju osobnog vozila u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 17.704,23 CHF obračunatom po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika kao kreditora važeće na dan korištenja (toč. 1. i 2.1.), te da je ugovoren rok otplate u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF, obračunatim po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (toč. 6.1. i 6.2.).

Tužitelj navodi da je u cijelosti ispunio preuzetu obvezu prema tuženiku, kao i da tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju kao potrošaču pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, kao i da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu (tipski, adhezioni) o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezima stranaka na štetu tužitelja a suprotno je temeljnim načelima obveznog prava, slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nepoštene i ništetne. Ističe da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje. VTS), br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu (dalje: TS) poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), kao i Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO).

Poziva se i na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VS RH) broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. g. kojom su, između ostalog, revizije banaka (uključujući i tuženika) protiv presude VTS-a br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. g. odbijene kao neosnovane.

2. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u tužbi i podnesku od 30. travnja 2024. tužitelj traži utvrditi ništetnom odredbu čl. 6.3 u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, te naložiti tuženiku da mu s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu vrati preplaćeni iznos od 2.131,20 eur sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose pobliže označene u točki II. izreke, kao i da mu naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja navodeći da je Ugovor o kreditu sklopljen 4.10.2006. te da je sukladno odredbi čl. 225. ZOO potraživanje tužitelja protekom petogodišnjeg zastarnog roka, a s obzirom da se radi plaćani od strane tužitelja u anuitetima, da tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja.

Smatra da nema mjesta primjeni odredbe čl. 241. ZOO za prekid zastare podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik, kao i da podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a da kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku.

Tuženik ističe da je predmetni kredit "zatvoren" 9.12.2013. te da je potraživanje tužitelja neosnovano.

U odnosu na navode tužitelja o valutnoj klauzuli tuženik navodi da je odredbom članka 22. ZOO ista dopuštena, pa da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito.

Nadalje ističe da je odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da to nije slučaj s ugovornom odredbom o valutnoj klauzuli, te da sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, tuženik se obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.704,23 CHF, dok je odredbom članka 11.9. ugovora o kreditu određeno da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

Smatra da su navedene odredbe nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu.

U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba i da je stoga nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik, da su predmetne odredbe o valuti CHF jasno koncipirane u Ugovoru o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana, kao i da je prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj od strane zaposlenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana i da je prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke.

Smatra da ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena, jer da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, kao i da tuženik uz svoju stručnost i pažnju nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Navodi i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te da je tuženik tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 9012002938 od 04.10.2006. (list 7-10 spisa), potvrdu (solemnizaciju) ugovora od 05.10.2006. (list 11 spisa), otplatnu tablicu sa prikazima efektivne kamatne stope (list 12-25 spisa), preliminarni izračun dipl.ing. ĆN iz [adresa] (list 26-29 spisa), pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom-primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljene u Biltenu o bankama br. 12 (list 48 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. 29. veljače 2024. (list 63-69 spisa), saslušan je tužitelj na ročištu održanom 18. prosinca 2024. (list 110-111 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora u dijelu ugovorene valutne klauzule u CHF te zahtjev za isplatu više plaćenog iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli potrošačkog kredita u švicarskim francima.

7. Nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9012002938 od 04.10.2006. i da je Ugovor solemniziran, da ga je sastavio tuženik i na temelju istog isplatio tužitelju kao korisniku kredita ugovoreni iznos kunske protuvrijednosti 17.704,23 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita, s rokom otplate kredita 84 mjeseci. Nije sporno da je tužitelj ispunio svoju obvezu otplate kredita kako je ugovorena.

8. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara za sve tražbine.

9. S obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora 4. listopada 2006. u konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti zahtjeva valja primijeniti odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, („Narodne novine“ broj 96/03)., a za ocjenu poštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi valja primijeniti i čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., te odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11 i 78/15-dalje: ZOO).

10. Tuženikov prigovor o primjeni shvaćanja navedenih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske na konkretni slučaj, sud je ocijenio neosnovanim na temelju odredbe čl. 502. C Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 118. ZZP.

11. O pitanju ništetnosti dijelova ugovornih odredbi čl. 6.2. Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF odlučeno je kao o prethodnom pitanju (čl. 12. st. 1. i 2. ZPP).

12. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, u presudi poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac, tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da su u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu, a po ocjeni tog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa tako i tuženik, trebale su obavijestiti potrošača, odnosno tužiteljicu, o svim rizicima koje tužiteljica prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužiteljica mogla razumjeti što joj donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sama o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke, odnosno tuženik, nije učinio premda su sami trgovci, odnosno banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano da banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja, postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

13. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora.

14. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u opticaju bila uglavnom DEM, odnosno EUR pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora.

15. Tako banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana, banka, dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor, odnosno parnične stranke.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva i da je vozilo koje je kupio sredstvima Ugovora bilo namijenjeno isključivo za njegove osobne potrebe.

Vozilo koje je namjeravao kupiti odabrao je u auto kući Maksimir gdje mu je i predložen za kupnju vozila kredit u švicarskim francima i to u banci ovdje tuženika. S obzirom na protek vremena misli da je potrebnu dokumentaciju za realizaciju kredita nosio u auto kuću te da nije imao kontakta sa službenicima banke.

Kredit s valutnom klauzulom u CHF tužitelju je predložen u auto kući kao najpovoljniji i on je to prihvatio bez da je išta posebno pitao jer nije imao iskustva niti s kreditima u drugim valutama, a za švicarski franak su mu rekli da je to stabilna valuta.

Ugovor je sastavljen u banci tuženika tako da je dobio na uvid već sastavljeni Ugovor i nije utjecao na sadržaj istog. Prilikom ovjere potpisa kod javnog bilježnika pročitao mu je koje obveze ima iz Ugovora.

Tužitelj je osobno otplaćivao kredit u ugovorenom razdoblju otplate. Ugovor je prije potpisivanja pročitao pročitao u auto kući i smatrao je da je ugovor u redu i zato nije ništa pitao.

Tužitelj se ne sjeća je li mu netko nešto objašnjavao vezano za moguće uvjete koji bi utjecali na promjenu tečaja CHF i promjenjive kamatne stope.

17. Sud je iskaz tužitelja prihvatio kao uvjerljiv, životan i istinit imajući pritom u vidu da je po zanimanju bio inžinjer stočarstva, sada umirovljenik, te da mu u navedenim okolnostima sklapanja ugovora o predmetnom kreditu kao prosječnom potrošaču u banci tuženika nije bilo pojašnjeno na osnovi kojih tržišnih kriterija i u kojem smjeru se tijekom kreditnog razdoblja otplate tečaj CHF može kretati, na što tužitelj nije mogao utjecati, odnosno da je tužitelj sklapanju Ugovora pristupio kao prosječni potrošač.

18. Činjenica da tečaj CHF nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke.

19. U tom smislu je i ugovorna odredba čl. 6.2. Ugovora u dijelu o valutnoj klauzuli ništetna, jer o sadržaju te odredbe tužitelju nije bilo moguće pregovarati s tuženikom prije sklapanja Ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik, niti mu je od strane službenika banke, kao ni službenika autokuće u kojoj je vozilo kupljeno, pojašnjeno koji tržišni paramateri bi mogli utjecati na rast tečaja CHF i koliko bi to moglo utjecati na rast rate otplate kredita, sve da bi tužitelj mogao ocijeniti je li kredit s valutnom klauzulom u CHF doista najpovoljniji kredit za njegove financijske mogućnosti otplate tog kredita.

20. Prema tome jasno je da neodređena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovoru koji je sastavio tuženik i plasirao proizvod (kredit) bez pojašnjenja te odredbe korisniku kredita, suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač na taj način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca i ta odredba je bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu kako će se tečaj CHF kretati. Pritom valja istaknuti da prosječnom potrošaču, a što je tužitelj, objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti je bio razumljiv, pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, suprotno načelima obveznog prava.

21. S obzirom na nespornu činjenicu da je Ugovor sastavio tuženik to je sukladno odredbama čl. 319. st. 2. i čl. 320. st. 1. ZOO ugovor tumačen sukladno načelima obveznog prava te u korist tužitelja.

22. Slijedom izloženog, a primjenom odredbe čl. 87. st. 1. ZZP u svezi s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO, odredbe čl. 1. i 7. Ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu utvrđene su ništetnim, te je na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora. Prema odredbi čl. 324. st. 2. ZOO ugovor ostaje valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, jer prema odredbi čl. 87. st. 2. ZZP ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Budući da je ovdje riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, odnosno da uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja, nema mjesta odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, kako to neosnovano smatra tuženik.

23. U odnosu na tuženikov istaknuti prigovor zastare, valja reći da prema shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22), Su-IV-33/2022-2, održane 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24. Zahtjev za vraćanje stečenog na temelju ništetne odredbe zahtjev je za vraćanje stečenog bez osnove, za koji nije propisan neki drugi rok zastare, pa se sukladno odredbi čl. 225. ZOO primjenjuje opći zastarni rok od pet godina.

25. Uzevši stoga u obzir da je u odnosu na banku tuženika zastara tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na više plaćeno s osnove valute CHF počela teći pravomoćnošću presude broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je tužba u ovoj pravnoj stvari od 14. ožujka 2023., a sukladno spomenutom shvaćanju Vrhovnog suda RH, podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka 15. lipnja 2023., slijedom čega istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

26. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Darku Prpiću.

27. Prema nalazu i mišljenju vještaka, koji se temelji na Ugovoru o kreditu, knjigovodstvenoj kartici i otplatnim planovima tuženika, kredit je isplaćen 6. listopada 2006. kada je srednji tečaj tuženika kao kreditora iznosio 1 CHF = 4,637718 kn. Vještak je tabelarno prikazao izračun razlike između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke tuženika po srednjem tečaju važećem na dan isplate kredita. Tako je vještak izračunao da je tijekom razdoblja otplate kredita od 30. studenog 2006. do 28. listopada 2013. tužitelj više uplatio s osnove promjene tečaja valute CHF ukupni iznos od 2.131,20 EUR.

28. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića kao detaljan, stručan i obrazložen, a ni tužitelj mu nije prigovarao kao ni tuženik matematičkom izračunu visine, dok je tuženikov prigovor na nalaz zbog korištenja početnog tečaja CHF za cijelo vrijeme otplate kredita u okolnostima prethodno ocijenjene ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud ocijenio neodlučnim za ishod ovog postupka.

29. Stoga je sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. ZOO kojom je propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala, tuženik u obvezi vratiti tužitelju iznos od 2.131,20 eur koji je tuženik primio kao više plaćeno na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

30. Obveza plaćanja zateznih kamata na pojedine iznose od dana stjecanja tog nepripadnog iznosa, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka, temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23, dalje: Tarifa).

32. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku - odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 100 bodova, za pristup na dva ročišta 9.1.2024. i 6.11.2024. prema Tbr. 9/1 100 bodova za svako, za sastav dva podneska od 21.8. 2023. i 30.4. 2024. prema Tbr. 8/1 100 bodova za svaki, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 1.000,00 eur uvećan za 25% PDV u iznosu od 250,00 eur, čemu valja pribrojiti i trošak pristojbe na tužbu 38,78 eur te trošak financijskog vještačenja 265,43 eur, tako da je tužitelju odmjeren parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.554,21 eur.

33. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska za koji navodi da se istim očitovao na navode tuženikovog podneska od 23.4.2024, jer se takav podnesak tužitelja ne nalazi u spisu, kao ni trošak preliminarnog izračuna vještaka u zatraženom iznosu od 100,00 eur prema računu od 30.1,2023. (list 29 spisa), jer taj izračun po prijedlogu tužitelja prije pokretanja ovog spora tuženik nije prihvatio kao dokaz visine tužbenog zahtjeva, već je obavljeno financijsko vještačenje po vještaku kojeg je odredio ovaj sud i za to je tužitelju odmjeren plaćeni trošak. (čl. 251. st. 1. ZPP). Tužitelju nije priznat ni zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer na to ročište punomoćnik tužitelja nije pristupio.

34. Tužitelju je priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,46 eur, jer je pristojba plaćena prije 20. svibnja 2023. kada su stupile na snagu izmijenjene odredbe čl. 11. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine", broj 53/23). Prema navedenoj izmijenjenoj odredbi čl. 11. ZSP/18 plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni su i potrošači u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa stoga sukladno odredbi čl.11. st.1. t. 20. ZSP/18 tužitelj nije u obvezi platiti pristojbu na donesenu presudu.

35. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 13. siječnja 2025.

Sutkinja

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika