REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž R-103/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Kristine Pavičić-Sirotić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OPĆE BOLNICE PULA (OIB: 16089706543) Pula, Santorieva ulica 24a, zastupani po punomoćnici Tei Tončić, odvjetnici u Puli, protiv tuženice BF (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Zečević i dr., j.t.d. u Zagrebu, radi ispunjenja ugovorne obveze, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-3/16-65 od 03. svibnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

Djelomično se prihvaća žalba tuženice i sudi:

"Nalaže se tuženici BF, OIB: [osobni identifikacijski broj]) da isplati tužiteljici Općoj bolnici Pula, OIB:16089706543 troškove specijalizacije u iznosu od 8.599,58 eura (64.793,52 kune) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 03. svibnja 2018. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

U preostalom zatraženom dijelu troška specijalizacije do iznosa od 80.469,82 eura (606.299,87 kuna) odbija se zahtjev tužiteljice.

Nalaže se tužiteljici da tuženici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 11.084,03 eura, uz trošak žalbe od 1.048,51 euro (7.900,00 kuna) i trošak revizije od 1.244,28 eura (9.375,00 kuna), u roku od 15 dana od dana donošenja ove odluke 13. siječnja 2025."

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženici da isplati tužiteljici na ime troškova specijalizacije iznos od 606.299,87 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 03. svibnja 2018. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, te je i odbijen prigovor prijeboja istaknut po tuženici za isplatu iznosa od 542.570,41 kunu kao neosnovan.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja u t. I. utvrđeno je da je protutužba tuženice- protutužiteljice koja je podnijeta 03. studenog 2016. povučena a t. II. naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 47.500,00 kuna/6.304,33 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 03. svibnja 2018. pa do konačne isplate, dok je tuženica t. III. odbijena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. U odnosu na presudu i t. II. i III. rješenja tuženica je podnijela pravovremenu žalbu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima parničnog postupka. Žalbom, u bitnome, smatra nepravilnom i nezakonitom presudu jer je prvostupanjski sud pogrešno tumačio Ugovor specijalizacije od 23. ožujka 2005. za koji je i za predmetni spor odlučujuće tumačenje tog Ugovora o pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije, odnosno sporna pitanja da li je tuženica bila dužna ispuniti Ugovor o specijalizaciji, smatrajući da nema veze sa specijalizacijom, i nedopušteno je prihvaćeno pravno tumačenje Ugovora o specijalizaciji u odnosu na vještakinju koja je utvrdila da je trebala ostati na radu kod tužitelja 79 mjeseci i da trošak znanstvenog poslijediplomskog studija u iznosu od 37.650,00 kuna čini trošak specijalizacije jer trošak specijalizacije je pogrešno utvrđen da čini plaće koje je tužiteljica isplatila tuženici. Neosnovano je i odbijen prigovor zastare.

2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice u cijelosti uz nalog da tuženici naknadi parnični trošak a podredno ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz zahtjev troška žalbe.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

4. Odgovorom na žalbu tužiteljica istu smatra neosnovanom, obrazlažući navode žalbe i smatrajući da je tuženica dan nakon položenog specijalističkog ispita potpisala Ugovor o radu sa drugim poslodavcem a ne sa tužiteljicom koja je za svoje potrebe financirala specijalizaciju, dok je njena obveza bila ostati raditi kod tužiteljice onoliko vremena koliko je specijalizacija trajala, uz prijedlog odbijanja žalbe i naknade troška odgovora na žalbu.

5. Tijekom postupka u odnosu na prvostupanjsku presudu donesena je od strane ovoga suda presuda poslovni broj Gž R-26/2018 od 11. veljače 2019. kojom je odbijena žalba tuženice kao neosnovana i u cijelosti potvrđena presuda i rješenje prvostupanjskog suda.

5.1. Po izjavljenoj reviziji tuženice rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3785/2019 od 22. svibnja 2024., ukinuta je presuda ovog suda poslovni broj Gž R-26/2018 od 11. veljače 2019. i predmet vraćen na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu zbog pogrešnog pravnog pristupa i time da nije ocijenjena pravna priroda spornih ugovornih odredaba iz Ugovora o specijalizaciji u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-187/2015 od 11. srpnja 2017. i broj U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023. U nastavku postupka od strane ovog suda u skladu sa navodima revizijske odluke i stavom Ustavnog suda cijenjeni su provedeni dokazi, kao i pravna osnova zahtjeva tužiteljice.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj se od strane tuženice vrate troškovi koje je imala u odnosu na provođenje specijalizacije tuženice i to isplatom plaće i ostale naknade uz plaću kada tuženica za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tužiteljice nije radila kod tužiteljice, već kod zdravstvenih ustanova kod kojih je provodila specijalizaciju.

7. Tijekom postupka je utvrđeno da je tužiteljica sa tuženicom zaključila Ugovor o radu na određeno vrijeme 16. prosinca 2004. da će obavljati poslove specijalizanta iz psihijatrije a nakon toga i Ugovor o radu na određeno vrijeme 12. siječnja 2005., te Ugovor o radu na određeno vrijeme 11. ožujka 2009. Tuženici je rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 02. ožujka 2005. odobrena specijalizacija iz psihijatrije koju će započeti u roku od mjesec dana od dana izdavanja rješenja. Ugovorom o pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije koji je zaključen između tužiteljice i tuženice 23. ožujka 2005., ugovoreno je da će tuženica kao specijalizant iz psihijatrije obaviti specijalistički staž prema Pravilniku o specijalističkom usavršavanju zdravstvenih radnika u trajanju od 48 mjeseci (čl. 1.), a bolnica će za vrijeme specijalizacije osigurati joj sva prava prema zakonu i svojim općim aktima (čl.2.), dok se tuženica obvezuje završiti specijalizaciju i položiti specijalistički ispit u danom roku (čl.3.), a po stavljanju van snage naputka Ministarstva zdravstva o zabrani zapošljavanja na neodređeno radno vrijeme tuženica se obvezuje da će po položenom specijalističkom ispitu ostati na radu u bolnici za dio specijalizacije koji je obavljala najmanje onoliko vremena koliko je taj dio trajao i za dio specijalizacije koji je obavljala izvan bolnice najmanje dvostruko više vremena od vremena koliko je taj dio trajao (čl.5.), a čl. 6. tog Ugovora tuženica se obvezuje tužiteljici nadoknaditi sva novčana i druga utrošena sredstva vezana za specijalizaciju (troškove organizirane teoretske i praktične nastave, odvojeni život, putni troškovi, troškovi polaganja specijalističkog ispita i drugo) između ostalog i ako nakon specijalizacije ne nastavi raditi u bolnici u skladu sa čl. 5. tog Ugovora. Isto tako i proizlazi da je tužiteljica tuženici po položenom specijalističkom ispitu iz psihijatrije koji je položila 30. ožujka 2009., ponudila sklapanje Ugovora na određeno vrijeme do suglasnosti resornog Ministarstva za neodređeno vrijeme, a tuženica je dopisom 30. ožujka 2009. izvanredno otkazala Ugovor o radu i 31. ožujka 2009. započela raditi u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan.

8. U utuženom razdoblju tužiteljica je isplatila ukupni iznos od 83.968,59 eura/632.661,36 kuna a po osnovi specijalizacije 8.599,58 eura/64.793,52 kune a na ime plaće i naknade plaće za vrijeme rad u drugoj zdravstvenoj ustanovi u sklopu specijalizacije iznos od 69.149,70 eura/521.008,41 kunu.

9. Na temelju tih utvrđenja prvostupanjski sud je i prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 80.469,82 eura/606.299,87 kuna osnovom čl. 17. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91 i dr.) pozivom i na čl. 6. Ugovora o pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije kojim je utvrđena obveza tuženice da u slučaju prestanka radnog odnosa prije proteka rokova vrati sva novčana i druga sredstva utrošena za specijalizaciju a koja obveza tuženice i proizlazi iz čl. 8. Ugovora o radu na određeno vrijeme od 11. ožujka 2009. kojim se navodi da u pogledu prava i obveza tuženice i tužiteljice isti imaju druga prava i obveze utvrđene između ostalog i Pravilnicima poslodavca tužiteljice a i u konkretnom slučaju to proizlazi iz čl. 14. Pravilnika o stručnom i znanstvenom osposobljavanju i usavršavanju radnika bolnice od 14. siječnja 2004., kao i čl. 136. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj: 121/03, 44/05, 48/05, 85/06 i 117/08) , povezano sa čl. 224 kasnijeg Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj 150/08), što je u skladu sa čl.26 st.1. i 3. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju zdravstvenih djelatnika ("Narodne novine" broj 33/94 i dr.), koji je u skladu sa novim Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine" broj 73/08 i 154/08). Cijeneći i činjenicu koju ističe tuženica da je radni odnos prestao po sili zakona protekom 30. ožujka 2009. , nije od utjecaja niti oslobađa obveze nastavka radnog odnosa kod tužiteljice temeljem čl. 5. Ugovora o pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije kada joj je i ponuđen novi Ugovor o radu kojeg je odbila sklopiti isključivo svojom krivnjom, pa je takvo postupanje protivno njezinim obvezama koje proizlaze iz Ugovora o pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije i Ugovora o radu na određeno vrijeme, te je time tužiteljici nanijela štetu obzirom da je snosila sve troškove njezine specijalizacije, isplaćivala plaću i naknadu plaće, te omogućavala sva druga prava iz radnog odnosa s ciljem da dobije specijalistu iz područja psihijatrije na duži vremenski rok za kojim je imala potrebu.

10. Odbijen je istaknuti prigovor zastare zaključkom, da je tuženica specijalizaciju dovršila polaganjem ispita ishodovanjem uvjerenja od 30. ožujka 2009. kada je postala specijalist psihijatrije, povezano sa čl. 6. st. 1. alinejom 4. Ugovora o pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije nije nakon specijalizacije nastavila raditi kod tužiteljice a ista se obvezala u daljnjem roku od šest mjeseci od tog dana naknaditi tužiteljici sva novčana i druga utrošena sredstva vezana za specijalizaciju pa nije protekao trogodišnji rok na koji se poziva obzirom je zastarni rok počeo teći 01. listopada 2009. a tužba predana sudu 30. ožujka 2012.

11. Ispitujući pobijanu presudu temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama žalbenih razloga, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ocijenjeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka ali je ocjenom provedenih dokaza pogrešno primijenjeno materijalno pravo. 12. Cijeneći navode revizijske odluke, kao i da je prema odredbi čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odluke Ustavnog suda su obvezatne i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema st. 2. sva tijela državne vlasti lokalne, područne i regionalne samouprave dužna su u okviru svojega ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi ih. Prema odluci Ustavnog suda U-III- 2405/2022 od 11. srpnja 2023., među ostalim se navodi, da za sud nije sporno da obveze isplate plaće i drugih davanja iz radnog odnosa, koja je kao takva utvrđena bolnici u odnosu na specijalizante, nije i ne može u smislu čl. 12. Pravilnika /11 (kako je glasio prije njegovih izmjena i dopuna) predstavljati troškove koje je bolnica imala za vrijeme trajanja specijalizacije. Odredbom čl. 11. st. 3. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine" broj: 100/11, 133/11, 54/12 – dalje Pravilnik/11), tada i Zakon o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj: 150/08) propisana je obveza ugovaranja iznosa naknade štete koju je doktor medicine, u slučaju kada otkazuje ugovor o radu prije položenog specijalističkog ispita obvezan isplatiti zdravstvenoj ustanovi, dok je čl. 12. st. 1. tog Pravilnika propisano da troškovi specijalizacije obuhvaćaju bruto plaću doktora medicine, troškove mentorstva, troškove zdravstvene ustanove u kojoj se obavlja specijalističko usavršavanje i druge troškove vezane uz specijalističko usavršavanje. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine" broj: 62/16 i 69/16) izmijenjen je čl. 11. koji u st. 6. propisuje da, ako specijalizant otkaže Ugovor o radu zdravstvenoj ustanovi bez prethodne suglasnosti Ministarstva obvezan je naknaditi troškove specijalizacije iz čl. 12. st. 1. Pravilnika.

12.1. Odlukom Ustavnog suda br. U-II-187/2015 od 11. srpnja 2017., ukinut je čl. 12. Pravilnika. Izmijenjen je i čl. 12. na način da se u st. 1. određuje da troškove specijalizacije obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i trošak specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju, time se i ne naknađuju se troškovi bruto plaće.

13. Time i proizlazi da u smislu odredbe čl. 12. Pravilnika koji je glasio prije njegovih izmjena i dopuna ne može troškove koje je bolnica imala za vrijeme trajanja specijalizacije se odnositi na bruto plaće. Troškovi koji su vezani za provođenje i trajanje specijalističkog programa i educiranje specijalizanata zaposlenih na izbranim radnim mjestima specijalizacije su odvojiva novčana kategorija koja predstavlja obvezu, te kao takva dogovorena na strani bolnice u kojoj specijalizant provodi odobreni program izabrane specijalizacije. U odnosu na te troškove isti ne uključuju troškove koje bolnica (kao poslodavac) ima vezano uz svoju obvezu isplate specijalizantu naknade bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji predstavlja pravni odnos između bolnice i specijalizanta (kao zaposlenika) reguliran odvojenim pravnim poslom. Tuženici je i pri tome omogućeno stjecanje vještine, znanja i iskustava za nastavak daljnjeg rada, nakon položenog specijalističkog ispita na radnom mjestu liječnika specijalista a takav trošak ne može predstavljati bruto isplaćena plaća tužiteljice. Budući je iz utvrđenja tijekom postupka i razvidno da je tuženica obavljala rad kod tužitelja kao i u drugim zdravstvenim ustanovama, u odnosu na koje se i zatražila isplata troška isplaćenih bruto plaća, proizlazi da je ispunjavala svoje obveze po osnovi sklopljenog Ugovora o radu, pa time plaća predstavlja samo ekvivalent njezinog rada i ne može predstavljati trošak specijalizacije kao ni iznos koji bi predstavljao naknadu štete zbog otkaza Ugovora o radu.

14. Tužiteljica je ispunila svoju ugovornu obvezu time da je omogućila tuženici stjecanje neophodnih vještina, znanja i iskustva za nastavak rada u svojstvu specijaliste, pa joj time i pripada zatražena naknada štete u visini troškova specijalizacije u koje ne ulaze troškovi učinjeni u vezi ispunjavanja prava i obveze iz Ugovora o radu.

15. Time je trebalo priznati trošak vezan za specijalizaciju tuženice koji je i utvrđen provedenim vještačenjem u odnosu na plaćenu naknadu za odvojeni život od 24.133,52 kune, kotizacije za tečajeve u iznosu od 2.500,00 kuna, putni troškovi u iznosu od 510,00 kuna i školarina za poslijediplomski studij za iznos od 37.650,00 kuna. Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj: 100/18, 125/19, 147/20, 119/22 i 156/22) određeno je da troškovi specijalizacije obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju zdravstvenog radnika i trošak dnevnika rada zdravstvenog radnika na specijalističkom usavršavanju. Time je i vezano za utvrđen iznos plaćenog troška od strane tužiteljice trebalo i priznati navedeni iznos od 64.793,52 kune/8.599,58 eura, koji obuhvaća osnovnu naknadu za odvojeni život, osnova kotizacije za tečajeve, putne troškove za specijalizaciju i školarinu za poslijediplomski studij.

16. Pravilno je ocijenjen prigovor zastare kao neosnovan, obzirom da je tužena specijalizaciju dovršila polaganjem ispita i ishodovanjem uvjerenja od 30. ožujka 2009., a pravo na naplatu je dospjelo u daljem roku od 6 mjeseci pa je zastarni rok počeo teći 01. listopada 2009., dok je tužba podnesena u okviru roka od tri godine 30. ožujka 2012.

17. Obzirom da je tužiteljice uspjela sa svojim zahtjevom u odnosu na priznati dio 10%, dok je tuženica uspjela u 90%, tada i tužiteljica tuženici treba sukladno uspjehu u sporu i izvršiti uplatu troškova parničnog postupka u visini od 80%. Prema zahtjevu tuženice taj trošak je priznat u punom iznosu u odnosu na odgovor na tužbu, podnesak od 12. travnja 2013., 15. studenog 2013. i 12. prosinca 2017. (po 606 boda), te u odnosu na ročišta od 11.veljače 2013., 19. rujna 2014. i 04. svibnja 2016. i 14. ožujka 2018. u punom iznosu (po 606 boda), dok su ročišta od 29. studenog 2012., 18. travnja 2013. i 16. travnja 2014. priznati od 50% sukladno Tbr. 9. t. 2. Priznati su podnesci od 28. siječnja 2013., 12. svibnja 2014. i 08. veljače 2018. u 25%. Time uz vrijednost boda i priznanje PDV-a, ukupan trošak tuženice iznosi 11.814,00 eura. Tužiteljici je i sukladno i provedenim vještačenjima u cijelosti priznat trošak od 5.500,00 kuna/729,97 eura koji kada se odbije od priznatog troška tuženice, ukupan trošak tuženice iznosi 11.084,03 eura. Pri tome tuženici je i priznat zatraženi trošak žalbe od 7.900,00 kuna (1.048,51 euro) kojom je i djelomično od 80% uspjela, kao i cijeli trošak revizije od 9.375,00 kuna (1.244,28 eura), dok trošak pristojbe na reviziju nije priznat obzirom nema dokaza da je taj trošak nastao. Naknadu troška tužiteljice odgovora na žalbu nije priznat jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje parnice sukladno čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP-a.

18. S obzirom na navedeno odlučeno je osnovom čl. 373. t. 3. ZPP-a budući da je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda ali je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i time je odluka o isplati djelomično i preinačena i odbijen dio zahtjeva tužiteljice kojim potražuje vraćanje troškova specijalizacije koji se odnosi na isplaćenu plaću.

U Puli - Pola 13. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić