REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj: P-385/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sucu Jasmini Drageljević, u pravnoj stvari tužiteljice ČB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 zastupano po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić &partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj dana 04. prosinca 2024. godine u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužitelja, te zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu ZPP), dana 13. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9010753465 od dana 30. rujna 2005. godine, sklopljenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 kao kreditora i tužiteljice ČB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita, u dijelu koji glasi: „korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedest posto) od iznosa kredita“.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da tužiteljici ČB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 333,06 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 13. listopada 2005. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9010753465 od dana 30. rujna 2005. godine, sklopljenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 kao kreditora i tužiteljice ČB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita, u dijelu koji glasi: „ u tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“.

IV Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da tužiteljici ČB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 114,30 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 21. veljače 2012. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana. V¸ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužiteljici ČB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadokandi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 928,08 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 13.01.2025.godine, kao od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu u kojoj ističe da su tužitelj i tuženik dana 30.09.2005. sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 35.085,68 CHF te da je točkom 12.3. Ugovora o kreditu propisana naknada za obradu kreditnog zahtjeva a koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti u visini od 1,50 % od iznosa kredita. Nadalje ističe da je točkom 10. Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u toč.7.1. predmetnog ugovora u cijelosti ili djelomično ali da je o tome dužan obavijestiti banku ovdje tuženika time da je u tom slučaju dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Tužiteljici je 12.10.2005. godine naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 333,06 EUR dok je istoj dana 20.02.2012. naplaćena i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 114,30 EUR. Tužitelj u tužbi navodi kako je Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Tužitelj u tužbi napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Tužitelj u tužbi smatra kako je takvim postupanjem tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te da je plaćanje naknade za obradu kredita u visini od od 1,50% uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 1,50 % od iznosa kredita. Tužitelj se poziva na odredbe čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 3 i 5 Direktive 93/13/EEZ od 05.04.1993.Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenim odredbama Ugovora o kreditu, a sadržanima u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati tužitelj ističe da su te odredbe ništetne. Usto, tužiteljica tvrdi da su naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita koje je tužiteljica platila prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužiteljice, a iz kojeg razloga je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama, te ise poziva na čl. 323 ZOO-a navodeći kako je tuženik na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplaćivanja predmetnih naknada u ukupnom iznosu od 447,30 EUR.

2.U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva , ističe da su odredbe kojima se ugovora naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu optplatu kredita jasne, razumljive i lako uočljive, te da se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ te na odredbu čl. 98 ZZP-a ističući kako je tuženik na tu odredbu ukazao tužitelju i u samom Ugovoru i u Općim uvjetima te da ga je informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem tužitelju jasno objasnio da postoji obveza na isplatu naknade za obradi kredita kao i u slučaju prijevremene otplate kredita na plaćanje naknade za takvu prijevremenu otplatu., i da je naknada za obradu kredita ugovorena u iznosu od 1,50% pa je stoga tužitelju na temelju jasne i određene odredbe ugovora moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora, te da ta naknada prestavlja naknadu za uslugu tuženika. Nadalje tuženik ističe kako je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita i mogao je shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe iz čega jasno proizlazi da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo.Tuženik nadalje smatra kako je predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju isplaćen iznos od 35.085,68 CHF, pa u ovom konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 333,06 EUR i izlazne naknade od 114,30 EUR ne može za tužitelja uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stana na štetu potrošača / tužitelja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 447,30 EUR sve temeljem čl. 215 Zakona o obveznim odnosima budući da je istekao petogodišnji zastarni rok.

3.Tužiteljica se u podnesku od 12. lipnja 2024. očitovala na navode iz odgovora na tužbu navodeći da u cijelosti ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, time da ista naznačuje kao vrijednost predmeta spora iznos od 1.774,53 EUR, i to u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva iznos od 1.327,23 EUR, a u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva iznos od 333,06 EUR, te u odnosu na toč. IV tužbenog zahtjeva iznos od 114,30 EUR. Ista se nadalje generalno protivi navodima iz odgovora na tužbu tuženika kao potpuno neosnovanim i pravno neutemeljenim, a sve kako isti proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako materijalnog prava, tako i važeće sudske prakse i relevantnih pravnih izvora. Prvenstveno ističe kako nisu osnovani navodi tuženika da bi predmetne ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita bile jasne, razumljive i lako uočiljive, kao što nisu osnovani niti navodi tuženika kako je bespredmetno ocjenjivati jesu li iste odredbe nepoštetne odnosno ništetne. Nadalje ističe kako tuženik nije tužitelju objasnio niti predočio egazktne parametre temeljem kojih bi isti mogao znati koliko će iznositi ulazna i izlazna naknada, dakle tužitelju nisu bili prezentirani troškovi koje bi tuženik imao u vezi postupka obrade kreditnog zahtjeva kao ni postupka kod prijevremene otplate kredita niti zašto je iznos ulazne naknade u korelaciji s iznosom kredita koji se traži a niti saznanja na koji će način se formirati visina izlazne naknade. Tužiteljica ističe kako predmetni Ugovor o kreditu predstavlja ugovor po načelu „uzmi ili ostavi“ a sporne ugovorne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi dio su tipskog ugovora, te su temeljem istih odredbi tužitelju nametnute obveze koje isti nije mogao sagledati kao cjelinu, te je Ugovor zaključen na standardnom obrascu tuženika koji je tužitelj mogao prihvatiti ili ne prihvatiti. Na prigovor zastare tužitelj ističe kako je u potpunosti neosnovan navodeći kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

4.U postupku izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u: email korespondenciju između tužitelja i tuženika (list 11-13 spisa), dopis tuženika punomoćniku tužiteljice od 21.03.2024. sa knjigovodstvenom karticom po kreditu tužiteljice (list 14-24 spisa), Ugovor o kreditu broj:9010753465 od 30.09.2005. (list 25-33 spisa), ponudu Renault broj 75/05 od 20.09.2005. (list 34), obavijest tuženika tužiteljici od 23.02.2012. (list 35 spisa), Zahtjev tužiteljice za otplatu kredita od 20.02.2012. (list 36 i 37 spisa),presudu Županijskog suda u Splitu broj:Gž-617/2022-3 od 25.05.2022. (list 38-41 spisa), Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. (list 42-46 spisa), sudsku praksu (list 48-78 spisa).

Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 190 i 191 spisa).

5.U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a odlučio kao u izreci.

6.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

7.Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu dana 30.0.2005.

8.Između stranaka je sporno da li su odredbe čl. 10 i čl.12.3. Ugovora nepoštene i kao takve ništetne, treba li tuženik tužitelju vratiti iznos od 333,06 EUR i 114,30 EUR s osnova nepoštenih ugovornih odredbi, te da li je nastupila zastara za potraživanje tih iznosa, obzirom da je tuženik istakao prigovor zastare.

9.Iz Ugovora o kreditu broj:9010753465 od 30.09.2005. proizlazi da su isti sklopili ovdje tužitelj i tuženik kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos kredita od 35.085,68 CHF, s rokom otplate od 84 mjeseci. Člankom 10. Ugovora propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točci 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima Banke) ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku. Nadalje odredbom čl. 12.3. Ugovora propisano je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visini od 2,00% skladno Ugovoru o osiguranju potraživanja.

10. Iz potvrde tuženika od 20.02.2012. proizlazi da je za prijevremenu otplatu predmetnog kredita tužiteljici naplaćena naknada u iznosu od 137,43 CHF, dok iz knjigovodstvene kartice koju je tuženik dostavio punomoćnicima tužiteljice proizlazi da je istoj dana 12.10.2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 333,06 EUR.

11.Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona predmetni ugovor o kreditu sklapala 2005. godine sa tuženikom, te da joj je kredit bi potreban za kupnju automobila da je otišla u autokuću Renault u Koprivnici te da je tamo rješavala sve u vezi kredita, da je ugovor pročitala, da možda nije razumjela neki dio jer nije ekonomske struke, ali da joj je bilo važno da je rata kredita prihvatljiva i da taj kredit može vratiti u roku od 7 godina, te da se ne sjeća da je u ugovoru bilo navedeno da bi ona morala platiti ulaznu naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu, da nju na to nitko u autokući nije upozorio te da tamo nije bilo službenika iz banke. Nadalje tužiteljica je navela kako se sjeća da je ovaj kredit prijevremeno otplatila 2012. godine i da joj se čini da su joj uzeli naknadu za to a da nije sigurna da li joj je uzeta naknada za obradu kredita.

Sud je prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan logičan i uvjerljiv. 12.Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 25-29) utvrđeno je da u članku 12.3. nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada za obradu kredita i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni, te u čl. 10. nije navedeno od čega se sastoji naknada za prijevremenu otplatu kredita.

Odredbama članka 81. st. 1. i 2. te članka 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom članka 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su šture, nerazumljive i nedorečene.

Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

13.Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljicom prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer su u pitanju odredbe koje je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (čl.10 i 12.3.Ugovora) pa tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužiteljice, pa je samim time prigovor tuženika da se o toj odredbi pregovaralo neosnovan.

14. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Navedene odredbe iz čl.10 i 12.3. predmetnog Ugovora u kojima je samo navedeno: “korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedest posto) od iznosa kredita, te u tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“, nisu sročene jasno i razumljivo, o njima se nisu vodili pojedinačni pregovori, te su kao takve prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik. 15.S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da su navedene naprijed citirane odredbe čl. 10 I 12.3 predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice I tuženika ništetne ugovorne odredbe. Tužiteljici je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužiteljica mogla objektivno predvidjeti da li je to za nju tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.

16.Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako su odredbe čl. 10 i 12.3. Ugovora o kreditu od 30.09.2005. nepoštene i kao takve ništetne, valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

17.Sukladno odredbi čl.323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da su odredbe predmetnog ugovora i to odredba čl. 10. i 12.3. ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknada i to naknade za obradu kredita u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, prilikom prvog korištenja kredita, a iz same knjigovodstvene kartice koju je dostavio tuženik proizlazi da je tužiteljici 12.10.2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 336,06 EUR, te u dijelu u kojem je određeno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a iz potvrde koju je dostavio tuženik od 20.02.2012. proizlazi da je tužiteljici dana 20.02.2012. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 114,30 EUR, te obzirom kako tuženik nakon odgovora na tužbu točnije na ročištu za glavnu raspravu održanom 04.12.2024. se izjasnio da više ne osporava visinu potraživanja tužiteljice, a pravnu osnovu i visinu je tužiteljice dokazala, valjalo je odlučiti kao u toč. II. i IV. izreke ove presude. Na navedeni iznos od 333,06 EUR tužiteljici je sukladno čl. 29. ZOO-a dosuđena i zatezna kamata od dana dospijeća – odnosno od 13.10.2005.- dan nakon što je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita pa do isplate, te na iznos od 114,30 EUR od dana dospijeća odnosno od 21.02.2012. – dan nakon što je tužiteljici naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, pa sve do isplate, sve kako je odlučeno u toč. II. i IV. izreke ove presude.

18.Nadalje prigovor zastare koji je tuženik istaknuo nije osnovan obzirom da je zauzeto pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. godine da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom kako tužiteljica ovim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 10. i 12.3. Ugovora o kreditu broj: 90140753465 od 30.09.2005., a ništetnost tih odredbi je utvrđena upravo ovom presudom, zastara nije nastupila, odnosno zastarni rok za to potraživanje još nije niti počeo teći.

19.Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl.154. st.1. i 155. ZPP-a i članka 19. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

20. Tužiteljici su kao nužni i opravdani troškovi dosuđeni trošak sastava tužbe u iznosu od 125,00 EUR s uključenim PDV-om sukladno Tbr.7. toč.1 i Tbr.46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, I 138/23 dalje:Tarifa), trošak pribave pribave potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 62,50 EUR sukladno Tbr. 36 i 46 Tarife, trošak sastava podneska od 12.06.2024. u iznosu od 125,00 EUR s uključenim PDV-om sukladno Tbr. 8.toč.1. i Tbr.46 Tarife, trošak sastava podneska od 04.07.2024. u iznosu od 125,00 EUR s uključenim PDV-om sukladno Tbr. 8.toč.1. i Tbr.46 Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 05.07.2024. u iznosu od 125,00 EUR s uključenim PDV-om sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 25.10.2024. u iznosu od 125,00 EUR s uključenim sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 04.12.2024. u iznosu od 125,00 EUR s uključenim sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 13.01.2025., u iznosu od 62,50 EUR sukladno Tbr. 9.toč.3. i Tbr.46. Tarife, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR , odnosno sveukupno u iznosu od 928,08 EUR, sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 13. siječnja 2025, sve sukladno čl.29. ZOO-a i sve kako je odlučeno u toč. III. izreke ove presude.

U Križevcima, 13. siječnja 2025.

S U D A C:

Jasmina Drageljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može Županijskom sudu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.