REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1771/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Matiji Smiljaniću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3793/21-38 od 3. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3793/21-38 od 3. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja je u točki I izreke utvrđen ništetnom dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj: 2402006 1031262160/51401652- 5103074901 solemniziranog od strane Javnog bilježnika Jasminke Ankon pod poslovnim brojem UO-345/2006., sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te da ista ne proizvode nikakve učinke, a koja glasi: „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“.

1.2. Točkom II naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 4.935,92 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose sa početkom tijeka pojedinih dana u mjesecu od listopada 2006. do svibnja 2010. pa do isplate.

1.3. Točkom III utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 1.706,57 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose sa početkom tijeka pojedinih dana u mjesecu od siječnja 2007. do prosinca 2008. pa do isplate.

1.4. Točkom IV naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.324,08 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. - dalje: ZPP). Ukazuje na sadržaj odredbe čl. 71. st. 1. toč. 7. ZPP te ističe da je u predmetnom slučaju potrebno utvrditi da li postoji zainteresiranost uređujućeg suca da tužitelj uspije u predmetnom postupku jer je njegova životna situacija bitno jednaka kao ona tužiteljeva, te da ukoliko na strani uređujućeg suca ili člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od okolnosti koje bi ga onemogućili radom na predmetu, ističe zahtjev za izuzeće toga suca odnosno člana vijeća, te predlaže postupanje u smislu odredbe čl. 72. st. 2. ZPP. Ističe da prvostupanjski sud niti na koji način ne utvrđuje niti obrazlaže da bi se u konkretnom slučaju tužitelj imao smatrati potrošačem. Nadalje, da nije jasno temeljem čega sud zauzima stav i zaključak da bi se odredba o valutnoj klauzuli imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a kako to proizlazi iz odluke Suda EU u predmetu C-81/19 i C-243/20 koja se u duhu prava EU ima primijeniti i na ovaj postupak. Ukazuje da se sud u obrazloženju pozvao na utvrđenja iz kolektivnih odluka te nerazumljivost odredbi obrazlaže pozivajući se na iskaz tužitelja, a da je pritom zanemario brojnu dokumentaciju i materijale koju je tuženik dostavio na okolnost razine informiranosti tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Ističe da je sud propustio uzeti u obzir odluku Suda EU u predmetu C-452/18 Ibercaja Banco SA od 9. srpnja 2020., te je propustio dati obrazloženje radi čega nije uzeo u obzir navode tuženika o informiranosti tužitelja čime je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP, povreda čl. 8. i čl. 338. ZPP. Nadalje, osporava zaključak suda o neosnovanosti prigovora zastare i o dosuđenom tijeku zakonske zatezne kamate na pojedinačno dosuđene iznose te upućuje na odredbu čl. 214. ZOO. Ističe da je odbijanjem istaknutog prigovora radi prebijanja, a nakon usvajanja tužbenih zahtjeva tužitelja, prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupak iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP iz razloga što je odluka u ovom dijelu manjkava, neobrazložena i paušalna. Osporava i odluku o troškovima postupka u cijelosti. Predlaže da se pobijana presuda preinači i tužbene zahtjeve tužitelja odbije uz naknadu troškova tuženiku, odnosno da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. ZPP utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP na počinjenje kojih drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Prije svega na žalbene navode pod naslovom "Eventualno izuzeće suda" valja odgovoriti da su oni za pravilnost i zakonitost pobijane presude nisu bitni. Iz tih žalbenih navoda tuženika kojima elaborira „o subjektivnoj i objektivnoj nepristranosti suda“ i ukazuje na odredbu čl. 71. toč. 7. ZPP i potrebu da se u drugostupanjskom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda proizlazi da je riječ o uvjetnom (eventualno) podnesenom prigovoru koji nije pravno obvezujući s obzirom da tuženik iznosi samo hipotetsku mogućnost postojanja navedenih okolnosti, a ZPP ne predviđa uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

7. Protivno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženik u žalbi. Navedena povreda nije počinjena ni time što se prvostupanjski sud u odluci nije izjasnio o tome ima li tužitelj status potrošača, to stoga, što to i nije bilo potrebno jer tuženik ni u odgovoru na tužbu ni na pripremnom ročištu nije osporavao tužitelju svojstvo potrošača, pa se ova činjenica nije mogla smatrati spornom tijekom prvostupanjskog postupka. Prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je pravilno analizirao i ocijenio dokaze na temelju kojih je utvrdio relevantne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. ZPP jer presuda sadrži sve što propisuje čl. 338. st. 1. do st. 4. ZPP.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 7. sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006 1031262160/51401652- 5103074901, zaključenom između tužitelja i tuženika 21. srpnja 2006. i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te posljedično tome njegov zahtjev za isplatu iznosa od 4.935,92 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, smatrajući da je tuženik taj iznos naplatio od njega temeljem ništetne ugovorne odredbi o valutnoj klauzuli i time stekao bez osnove, a koji je zahtjev utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

9. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita 21. srpnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103074901, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 65.800,00 CHF prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, i to u 216 mjesečnih anuiteta kunske protuvrijednosti od 585,72 CHF po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja.

10. Sporno je, je li ugovorna odredba navedenog ugovora o kreditu kojom je između stranaka ugovorena valutna klauzula ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO). Sporno je da li je za potraživanje tužitelja nastupila zastara i da li tuženik ima protupotraživanje od tužitelja po osnovi negativnih tečajnih razlika.

11. Prvostupanjski sud je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnom;

- da su tužitelju sredstva kredita bila potrebna za adaptaciju dijela kuće;

- da za konkretan kredit tužitelju nije ni nuđen kredit u drugoj valuti osim onaj u CHF kojeg je tužitelj prihvatio jer je mogao plaćati toliku ratu te smatrao je da će rata ostati onakva kakva je bila u otplatnom planu;

- da tužitelju nitko nije objasnio rizike rasta tečaja i na koji način će se to odraziti na njegove obveze iz ugovora;

-da je ugovor sastavljen na standardiziranom obrascu, da tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja;

- da je sam mehanizam ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla jer se tužitelju, usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga;

- da je tuženik, ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u ugovor o kreditu formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11. – dalje: ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću prema odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj: 96/03. - dalje ZZP/03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu;

- da je takvo postupanje banke kao nepošteno utvrdio Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 C i dr. protiv Banca Romaneasca SA, zauzimajući stav da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme;

- da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi, time nepoštena i ništetna, budući takvo pravno shvaćanje jasno proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim odlukama na koje se tužitelj u tužbi poziva, pa je posljedično tome učinak tih pravnih shvaćanja, na temelju odredbe čl. 502.c ZPP, valjalo primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na razdoblje u kojem je ugovor o kreditu sklopljen;

radi čega prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njega tuženik naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbi o valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO) te je tuženika obvezao isplatiti tužitelju novčani iznos preplate utvrđen financijskim vještačenjem u iznosu od 4.935,92 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Pri tome, je prvostupanjski sud, kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare, zaključujući da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe pa kako je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br- P-1401/12 postala pravomoćna donošenjem odluke poslovni broj Pž 6632/17 od 14. lipnja 2018., s datumom donošenja te odluke, te kako predmetna tužba podnesena 6. svibnja 2022. unutar roka od 5 godina, to je tužba podnesena pravovremeno.

11.1. Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP zaključujući kako plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, odnosno po eventualno nižem tečaju potrošač odnosno tužitelj nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti njegova obveza vraćanja tuženiku te je posljedično tome utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.706,57 kn.

12. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge, a isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

13. Suprotno shvaćanju žalitelja, prvostupanjski sud se u pobijanoj presudi pravilno pozvao na odredbu čl. 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ga u konkretnom slučaju obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni pravni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, kao što se pozvao tužitelj u ovom postupku na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule kojom je glavnica iz ugovora o kreditu vezana uz CHF, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 502.c u vezi čl. 502.a st. 1. ZPP.

13.1. U konkretnom slučaju odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, kojom je način ispunjenja obveze vezan uz valutnu klauzulu, sadržajno je identična onoj koja je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđena ništetnom, pa je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna.

13.2. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., dok je u rješenju broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. navedeno da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

14. Žalbeni navodi tuženika da u postupku povodom restitucijskog zahtjeva nije dovoljno pozvati se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, nego je potrebno provesti kontradiktoran postupak gdje će se utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita i je li banka upozorila tužitelja na posljedice porasta vrijednosti strane valute, smatrajući da je prvostupanjski sud isto propustio utvrditi, nisu osnovani.

14.1. Naime, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

14.2. Dakle, teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala presumpciju) je upravo na tuženiku, a tuženik u konkretnom sporu to nije dokazao (odustao je od predloženog dokaza saslušanjem svjedoka CRJ - str.508) niti to proizlazi iz „dokumentacije i materijala“ na koje se tuženik u žalbi poziva, pa je posljedično tome prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti dijela članka 7. Ugovora o kreditu pravilno utemeljio na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

15. Nadalje, nije od utjecaja na pravilnost odluke ni pozivanje tuženika na odredbu iz članka 22. ZOO prema kojoj je dopuštena valutna klauzula. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što bi bila protivna prisilnom propisu, već zato što je nepoštena iz razloga jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužitelja.

15.1. Pozivanje tuženika na stajališta Suda EU izražena u predmetima C-81/19 i C- 243/20 (da je predmetna ugovorna odredba vezana uz valutnu klauzulu u CHF isključena od ispitivanja poštenosti, obzirom da je nacionalnim pravom dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske) je bespredmetno obzirom da prvostupanjski sud nije primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nego se pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

15.2. U odnosu na pozivanje žalitelja na odluku suda EU u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, navesti je da je u istoj izraženo pravno shvaćanje prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije slučaj.

16. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa zaključujući da je temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik nezakonito ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa sukladno odredbi čl. 323. st.1. i čl. 1111. ZOO dužan platiti tužitelju.

17. Imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nesavjestan stjecatelj zbog čega mora platiti i zateznu kamatu po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO), jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada.

18. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, te činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10), valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 6. svibnja 2021., zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nije nastupila.

19. Neosnovano žalitelj osporava odluku iz točke III izreke presude suda prvog stupnja o kojom je utvrđeno nepostojanje tražbine tuženika prema tužitelju. Naime, u ovom sporu, predmet kojeg je povrat uplata koje su u smislu čl. 1111. ZOO bez osnove prešle u tuženikovu imovinu na temelju ništetne ugovorne odredbe, zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1112. -1120. ZOO ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja, a to po prirodi stvari nije niti moguće jer nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju tuženikovog protupotraživanja, u kojim okolnostima nema mjesta prihvaćanju prigovora radi prijeboja.

20. Osim toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23. - dalje: Tarifa/23) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj u svojoj žalbi.

20.1. Naime, nije u pravu žalitelj kada navodi da je prvostupanjski sud prilikom odmjere parničnog troška za pojedine radnje bio dužan primijeniti vrijednost boda važećeg u trenutku poduzimanja radnje jer prema Tbr. 52. toč.3. Tarife/23, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka. Tarifa/23 kojim je propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR (Tbr.54.) stupila je na snagu 25. studenog 2023. Glavna rasprava u ovoj pravnoj stvari zaključena je 8. svibnja 2024. nakon čega je sud donio odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka, te je suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je trošak postupka izračunao na temelju vrijednosti boda od 2,00 EUR, sukladno Tbr.54. Tarife/23.

21. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

22. Kako je žalba tuženika odbijena to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti ( čl.166. st.1. u vezi s čl. 154. st.1. ZPP).

Pula - Pola, 13. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković