P-3776/2019-23
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ulica Ivana Gundulića 27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužiteljice ZR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Jasminki Franić, odvjetnici u Splitu protiv tužene OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupane po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 10. prosinca 2024. godine u prisustvu, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika – ĆR, odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom društvu Anić i Anić u Splitu, dana 13. siječnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj:45036/06 od 16.06.2006. i Dodatka ugovora o kreditu br.45036/06 od 13.06.2011., kojeg su zaključili ZR iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] i SPLITSKA BANKA d.d. OIB:69326397242_, (sada OTP banka d.d. OIB:52508873833), u dijelu u kojem je u članku 1. Ugovora i čl. II. Dodatka ugovora o kreditu , ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 28.700,00 CHF, te u članku II. Dodatka Ugovora o kreditu u kojem se odobrava dodatni iznos od 3.804,53 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema kupovnom tečaju Kreditora ( banke ) na dan korištenja kredita , kako se ovo naznačeno strano sredstvo plaćanja određuje kao valuta ugovora a korisnik kredita se obvezuje vratiti odobreni iznos kredita sa pripadajućim kamatama uz valutnu klauzulu, u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom , u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu CHF prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća , prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba , članak 4. i 9. Ugovora o kreditu broj:45036/06 od 16.06.2006. zaključenog između tužitelja i SPLITSKE BANKE d.d. OIB:69326397242, ( sada OTP BANKA d.d. ), u dijelu u kojem je ugovoreno , kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke ( tuženika ).
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana , isplati iznos od 6.813,72 EUR , s osnova više plaćenog po valuti i više plaćenog s osnova promjenjive kamatne stope, po anuitetima, sve sa pripadajućom zateznom kamatom , obračunatoj po stopi od 15 % do 31.12.2007.g., od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena , a od 01.08.2015.g. do isplate , obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena koje zatezne kamate teku na svaki dospjeli iznos , kako slijedi: - 6,27 EUR od 10.07.2006.do isplate - 5,70 EUR od 10.08.2006 do isplate - 5,66 EUR od 10.08.2006.do isplate - 0,04 EUR od 08.09.2006.do isplate - 6,97 EUR od 11.09.2006.do isplate - 8,26 EUR od 10.10.2006.do isplate - 4,20 EUR od 10.11.2006.do isplate - 0,05 EUR od 08.12.2006.do isplate - 5,44 EUR od 11.12.2006.do isplate - 2,39 EUR od 10.01.2007.do isplate - 1,55 EUR od 12.02.2007.do isplate - 1,31 EUR od 30.03.2007.do isplate - 9,80 EUR od 12.04.2007.do isplate - 6,68 EUR od 10.05.2007.do isplate - 9,64 EUR od 13.06.2007.do isplate - 6,50 EUR od 23.07.2007.do isplate - 9,42 EUR od 03.09.2007.do isplate - 9,31 EUR od 10.09.2007.do isplate - 6,32 EUR od 10.10.2007.do isplate - 9,10 EUR od 12.11.2007.do isplate - 6,12 EUR od 10.12.2007.do isplate - 8,87 EUR od 10.01.2008.do isplate - 0,13 EUR od 08.02.2008.do isplate - 10,11 EUR od 10.02.2008.do isplate - 9,25 EUR od 14,03.2008 do isplate - 10,78 EUR od 10.04.2008.do isplate - 0,13 EUR od 08.02.2008.do isplate - 5,79 EUR od 12.05.2008.do isplate - 8,27 EUR od 10.06.2008.do isplate - 5,63 EUR od 10.07.2008.do isplate - 8,09 EUR od 11.08.2008.do isplate - 11,82 EUR od 23.09.2008.do isplate - 36,03 EUR od 24.10.2008.do isplate - 31,82 EUR od 10.11.2008.do isplate - 22,51 EUR od 17.12.2008.do isplate - 44,61 EUR od 05.02.2009.do isplate - 47,48 EUR od 10.02.2009.do isplate - 44,75 EUR od 10.03.2009.do isplate - 31,82 EUR od 10.11.2008.do isplate - 22,51 EUR od 17.12.2008.do isplate - 44,61 EUR od 05.02.2009.do isplate - 47,48 EUR od 10.02.2009.do isplate - 44,75 EUR od 10.03.2009.do isplate - 39,08 EUR od 06.05.2009.do isplate - 11,64 EUR od 08.05.2009.do isplate - 24,45 EUR od 11.05.2009.do isplate - 38,29 EUR od 26.06.2009.do isplate - 36,56 EUR od 10.07.2009.do isplate - 35,10 EUR od 10.08.2009.do isplate - 61,25 EUR od 19.10.2009.do isplate - 35,24 EUR od 10.11.2009.do isplate - 31,86 EUR od 15.12.2009.do isplate - 47,48 EUR od 08.01.2010.do isplate - 51,56 EUR od 26.02.2010.do isplate - 47,37 EUR od 22.03.2010.do isplate - 54,62 EUR od 09.04.2010.do isplate - 46,06 EUR od 21.04.2010.do isplate - 0,57 EUR od 10.05.2010.do isplate - 57,26 EUR od 20.05.2010.do isplate - 64,64 EUR od 11.06.2010.do isplate - 69,87 EUR od 21.07.2010.do isplate - 63,70 EUR od 10.08.2010.do isplate - 80,81 EUR od 21.09.2010.do isplate - 157,04 EUR od 12.11.2010.do isplate - 43,53 EUR od 05.04.2011.do isplate - 42,95 EUR od 05.05.2011.do isplate - 53,13 EUR od 03.06.2011.do isplate -736,83 EUR od 29.06.2011.do isplate - 30,23 EUR od 10.07.2011.do isplate - 81,19 EUR od 10.08.2011.do isplate - 60,30 EUR od 12.09.2011.do isplate - 55,01 EUR od 10.10.2011.do isplate - 57,75 EUR od 10.11.2011.do isplate - 55,30 EUR od 12.12.2011.do isplate - 59,95 EUR od 10.01.2012.do isplate - 61,74 EUR od 10.02.2012.do isplate - 58,18 EUR od 12.03.2012.do isplate - 60,72 EUR od 10.04.2012.do isplate - 59,34 EUR od 10.05.2012.do isplate - 61,98 EUR od 11.06.2012.do isplate - 58,77 EUR od 10.07.2012.do isplate - 60,51 EUR od 10.08.2012.do isplate - 58,26 EUR od 10.09.2012.do isplate - 56,93 EUR od 10.10.2012.do isplate - 60,34 EUR od 12.11.2012.do isplate - 57,81 EUR od 10.12.2012.do isplate - 60,34 EUR od 10.01.2013.do isplate - 58,14 EUR od 11.02.2013.do isplate - 51,58 EUR od 11.03.2013.do isplate - 59,38 EUR od 10.04.2013.do isplate - 55,16 EUR od 10.05.2013.do isplate - 55,70 EUR od 10.06.2013.do isplate - 52,43 EUR od 10.07.2013.do isplate - 55,76 EUR od 12.08.2013.do isplate - 56,52 EUR od 10.09.2013.do isplate - 55,45 EUR od 10.10.2013.do isplate - 57,30 EUR od 11.11.2013.do isplate - 56,53 EUR od 10.12.2013.do isplate - 56,66 EUR od 10.01.2014.do isplate - 58,14 EUR od 10.02.2014.do isplate - 2.618,42 EUR od 13.02.2004.do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tužitelju iznos od 2.009,26 EUR, sa zateznom kamatom od dana 13. siječnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu (listovi 1-4 spisa) protiv tužene radi utvrđenja ništetnosti te isplate s osnove nepripadno isplaćenog na temelju ugovora o kreditu u CHF.
1.1. Naime, tužitelj je dana 23.06.2006.g. s tuženikom kao kreditorom, konkretno sa tuženiku pripojenom društvu Splitska banka d.d. ( dalje: Banka ) zaključio Ugovor o kreditu br. 45036/06 070816 (dalje: Ugovor) temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u valuti CHF obračunat u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita.
1.2. Tuženik je, u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru , ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak ( CHF) te je otplatu kredita vezao uz ovu valutu te je u Ugovoru ugovorio promjenjivu kamatu na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj Odluci same banke , bez navođenja egzaktnih , jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.
1.3. Postupajući na ovakav način i to tako da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa , a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( dalje: ZZP ), Zakona o obveznim odnosima ( dalje: ZOO ) načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te , protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.
1.4. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika , protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača , a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12.
1.5. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.06.2014.g.odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž- 7129/13, u toč. II., potvrdio presudu TS u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je SPLITSKA BANKA d.d. , OIB:69326397242, u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita , a time interese i prava tužitelja , tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke , o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo , a koja je ništetna , odnosno sud je svojom presudom pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018.g.potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, kojom je utvrđeno da je SPLITSKA BANKA d.d., OIB: 69326397242 , u razdoblju od 01.listopada 2004.g. do 31.prosinca 2008.g. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine br.96/13) i to člancima 81.,82., i 90.a od 07.kolovoza 2007.g. do 31.prosinca 2008.g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 ) i to u člancima 96.i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
1.6. Tužitelj se, pošto ne raspolaže svom odgovarajućom dokumentacijom i podacima, prije svega financijsko knjigovodstvenom dokumentacijom o tijeku otplate kredita, kretanju kamatnih stopa, kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji banka tužitelju mora vratiti, obratio tuženiku koji tu dokumentaciju ima , međutim ne želi je dati usprkos traženju tužitelja i iako se radi o podacima koje je tuženik tužitelju, prema sadržaju građansko pravnog odnosa , dužan dati.
1.7. Sukladno navedenom, tužitelj u ovom stadiju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje nakon čega će tužitelj i odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud, a sve u skladu s člankom 186 b) ZPP-a
1.8. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka , tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno , temeljem čl.138 a ) ZPP-a , čl.502.c) ZPP-a, te čl.1111.Zakona o obveznim odnosima , u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes i predlaže da sud donese slijedeće r j e š e n j e Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana u ovaj sudski spis dostavi podatke iz kojih će biti razvidan pregled obaveza po Ugovoru o kreditu broj: 45036/06 070816 od 23.06.2006.g: - knjigovodstvenu karticu kredita/promet po kreditu Ugovor broj: 45036/06 070816 za razdoblje od 23.06.2006.g. do danas - prvi i cjelokupni otplatni plan za kredit Ugovor broj: 45036/06 070816 - obavijest /pregled promjena kamatnih stopa za kredit Ugovor broj: 45036/06 070816 23.06.2006.g.do danas - specifikacija svih uplata i naplaćenih iznosa po kreditu Ugovor broj 45036/06 070816 od 23.06.2006.g. - kao i sve ostale isprave i podatke po kreditu Ugovor broj: 45036/06 070816, uključujući i izračun konverzije , potrebno za određivanje zahtjeva tužitelja te provođenja financijskog vještačenja.
1.9. Tužitelj će, sukladno odredbi članka 186 b) st.4 . ZPP-a , po pribavi navedene dokumentacije i nakon provedenog financijskog vještačenja na ranije specificirane okolnosti, urediti tužbeni zahtjev.
1.10. Zato tužiteljica podnosi tužbu protiv tužene.
1.11. Konačno određenje tužbenog zahtjeva tužiteljica je dala u svom podnesku od 19. rujna 2024. godine (listovi 146 do 149 spisa).
2. Tužena se u svom odgovoru na tužbu od 4. lipnja 2021. godine (listovi 14- 21 spisa) protivi tužbi tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su u protivnosti sa onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova postupka.
2.1. Iako drži kako su stupnjevita tužba odnosno manifestacijski zahtjev neosnovani, tuženik u prilogu odgovora na tužbu dostavlja traženu dokumentaciju, pa predlaže da sud naloži tužitelju da sada postavi određeni tužbeni zahtjev radi isplate.
2.2. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući da je krediti u cijelosti otplaćen 13.02.2014.
2.3. Što se tiče merituma spora, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP- a.
2.4. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006., tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule.
2.5. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima.
2.6. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule.
2.7. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima su ugovori sklopljeni, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao valutu švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.
2.8. Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom ugovora.
2.9. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.
2.10. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo skoro petnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.
2.11. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena.
2.12. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
2.13. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.
2.14. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“
2.15. Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.
2.16. U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH Rev 2221/18 od 03.09.2019.g. u kojoj revizijski sud opetovano ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, revizijski sud se u odluci Rev 2221/18 od 03.09.2019.g. pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak koje je dao VTS RH u svojoj odluci Pž-7129/13 od 13.06.2015.g., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošače nisu u cijelosti infomirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…” pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule.
2.17. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja švicarskog franka, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome.
2.18. Slijedom naprijed navedenog tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule, arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.
2.19. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.
2.20. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
2.21. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim 2006. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.
2.22. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna.
2.23. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.
2.24. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.
2.25. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.
2.26. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da je ugovorena promjenjiva kamata, koja se mijenja odlukom tuženika, pravno valjana ugovorna odredba i da ista nije u protivnosti s kogentnim odredbama ZOO-a. Ugovaranjem da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, stranke su ugovorile odredivu činidbu, pa ova ugovorna odredba nije ništetna u smislu odredbe čl. 270. i 272. ZOO-a, niti je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava, kako to nastoji iskonstruirati tužitelj.
2.27. Ugovor o kreditu sadrži više ugovornih klauzula glede ugovorne kamate, pa tako i klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti kamate, kao i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti tužitelja kao korisnika kredita, što je tuženik i činio.
2.28. Iz dikcije odredbe čl. 272. st.1. ZOO-a proizlazi da se radi o normi dispozitivne prirode, slijedom čega su ugovorne stranke imale slobodu ugovoriti da visinu kamatne stope određuje jedna od ugovornih stranaka, u ovom slučaju tuženik, svojom odlukom.
2.29. Tuženik upućuje na stav Vrhovnog suda RH koji je u svojoj odluci broj:
Rev 360/14 od 01.12.2015.g. zauzeo sljedeće shvaćanje: „Time što su visinu kamatne stope vezale za izmjenu Odluke o kamatama Banke, stranke su u pogledu plaćanja kamata ugovorile odredivu činidbu, a kako to i zaključuju nižestupanjski sudovi.“. Ovo dosljedno znači da je i Vrhovni sud zauzeo stav da je odredba čl. 272. st. 1. ZOO-a dispozitivne, a ne kogentne prirode.
2.30. Na razrješenje odnosa između stranaka ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, dalje: ZPK/09) budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010.g., a Ugovor o kreditu je sklopljen 2006. Međutim i prije stupanja na snagu ovog zakona koji je odredbom čl. 11. obvezivao tuženika kao vjerovnika da ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o svakoj promjeni obavijesti potrošača ovdje tužitelja, tuženik je i prije i nakon stupanja na snagu ovog Zakona obavještavao tužitelja o promjenama kamatnih stopa, a što on i ne spori.
2.31. Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i PŽ-6632/17 od 14.06.2018.g.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga.
2.32. Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva.
2.33. Kako presude Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva.
2.34. Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju, ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP (NN 96/03).
2.35. Kada je riječ o presudi VTS-a br. Pž-7129/13 tužitelj potpuno krivo tumači značenje i doseg ove presude u odnosu na ovaj konkretan spor i pri tom gubi iz vida da citiranom odlukom VTS-a uopće nije dovedena u pitanje valjanost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima kojima su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, niti su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, a što je u konačnici potvrđeno i donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
2.36. Dosljedno naprijed navedenom shvaćanju da je ugovaranje promjenjive kamatne stope valjano i zakonom dopušteno, rješenjem VTS-a ukinuta je I.st. presuda u dijelu kojim je tuženim bankama naloženo da se ugovori o kreditu izmjene na način da se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zamijeni ugovornom odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi koja je vrijedila u trenutku korištenja-plasiranja kredita, a tužitelj smatra da se visina tužbenog zahtjeva treba izračunati i utvrditi za cijelo vrijeme vraćanja kredita na temelju početne kamatne stope.
2.37. Ovo bi značilo da se radi o Ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što ovaj kredit nije i nikakvom pravnom akrobacijom to ne može postati. Naime, eventualna ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, ne povlači ništetnost ugovorne odredbe da je kamatna stopa promjenjiva. Dakle, ukoliko bi sud prihvatio tužbeni zahtjev to bi značilo da prihvaća kao valjanu samo ugovornu klauzulu o visini početne kamatne stope, ali da ne prihvaća kao valjanu ugovornu klauzulu o promjenjivosti kamatne stope.
2.38. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.
2.39. Povodom svake obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope tužitelj je nastavio s urednom otplatom kredita po novim otplatnim planovima, povodom ovoga nije isticao nikakav prigovor tuženiku, niti tražio bilo kakvo objašnjenje, pa se može zaključiti da je tužitelj makar prešutno bio suglasan s promjenama kamatnih stopa i primjene na ovaj ugovorni odnos odluka tuženika o kamatama, na što je uostalom sklapanjem ugovora i pristao.
2.40. Kod činjenice da tužitelj ne tvrdi da je tuženik zloupotrijebio pravo na jednostrano određivanje visine kamatne stope, na način da je tu visinu nerazmjerno povisio, to kod ovakvog stanja stvari promjene kamatne stope u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatama u spornom razdoblju ne podliježu obveznopravnoj kontroli suda, pa pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev treba odbiti u cijelosti.
2.41. Pored navedenoga, tuženik ukazuje i na činjenicu da su stranke Dodatkom ugovora o kreditu od 13.06.2011., suglasnom voljom kamatnu stopu utvrdile u iznosu od 9,20%, promjenjiva i time izmijenila početno ugovorenu kamatnu stopu.
2.42. Tuženik ovo ističe zato što, sve i da sud ništetnim utvrdi način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, a za što nema osnove, onda bi se od trenutka sklapanja dodatka imalo smatrati da je kamata zakonito, suglasnošću volja ugovornih stranka, nanovo ugovorena u izmijenjenom iznosu.
2.43. Dakle, sve i da sud utvrdi ništetnim način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, čemu se tuženik kategorički protivi, početna kamata od 6,49 %, definirana čl. 4. Ugovora o kreditu imala bi se primjenjivati na anuitete plaćene do 13.06.2011., dok bi se na sve anuitete plaćene nakon toga imala primjenjivati kamatna stopa u iznosu od 9,20% (čl. I. t. 2. Dodatka ugovora o kreditu).
2.44. S tim u vezi, tuženik upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog sud RH, izraženo u odluci posl. br. Rev-1172/2018 od 19.03.2019., da se od sklapanja ugovora primjenjuje početna kamatna stopa, dok se ne nadomjesti dio ugovora kojim se uređuje mehanizam promjene kamatne stope, te je istaknuo: „S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,90%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,90%, sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope.“
2.45. Slijedom naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže kao uvodno.
3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 6 do 8 spisa), dokaznu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (listovi 22 do 42 spisa), dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužiteljice od 13. lipnja 2023. godine (listovi 54 do 94 spisa), saslušao tužiteljicu ZR kći LR svojstvo parnične stranke (listovi 101, 102 spisa), izveo dokaz financijskim vještačenjem, odnosno pregledao pisani nalaz i mišljenje Ante Beusa, stalnog sudskog vještaka za financije računovodstvo iz Splita od 11. rujna 2024. godine (listovi 107 do 141 spisa).
4. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Naime, među strankama nije sporno da je tužiteljica bila korisnik kredita u švicarskim francima kojega je podigla kod pravnog prednika tuženika kao kreditora.
6.1. Nije sporno da je kredit u međuvremenu otplaćen.
7. Među strankama jest sporno jesu li ništetne i bez pravnog učinka predmetne specificirane odredbe ugovora o kreditu.
7.1. Sporno jest nadalje je li tuženik obvezan isplatiti tužiteljici precizirane novčane iznose koje je tužiteljica preplatila temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
8. Ugovor o kreditu broj 45036/06 (listovi 22-23 spisa) zaključen je 16. lipnja 2006. godine između HVB Splitska banka d.d. Split kao kreditora i ZR iz [adresa] kao korisnika kredita.
9.1. Kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 28.700,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1. ugovora).
9.2. Kamatna stopa je promjenjiva, a na dan zaključenja ugovora iznosi 6,49 % godišnje (članak 4. ugovora).
9.3. Redovna kamata je promjenljiva, utvrđuje se odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora. O izmjeni kamatne stope kreditor se obvezuje pravodobno i pouzdano izvijestiti korisnika kredita te mu dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta (članak 9. toč. 1. ugovora).
10. Dodatkom ugovora o kreditu broj 45036/06 od 13. lipnja 2011. godine (list 24 spisa) odobrava se korisniku kredita – tužiteljici dodatni iznos kredit u visini od 3.804,53 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, uz produljenje roka otplate za 97 mjeseci.
11. U svom iskazu (listovi 101 i 102 spisa) tužiteljica ZR iz [adresa] izjavljuje: Trebao mi je kredit za troškove školovanja moje kćeri u Zagrebu. Raspitivala sam se kod više banaka vezano za kredit. Međutim, kako sam bila klijent OTP banke, zapravo tada Splitske banke oni su bili u mogućnosti mi najbrže i najpovoljnije ponuditi taj kredit. Odmah su mi ponudili kredit u CHF-u. Pri tom su kazali da je to najbolji proizvod kojeg oni imaju, da je to najpovoljniji kredit. Kazali su mi kolika bi mi bila mjesečna otplatna rata i meni je to bilo prihvatljivo i ja sam to prihvatila. S druge strane ništa mi nisu govorili o eventualnim rizicima i opasnosti podizanja kredita u Švicarskim francima. Ispočetka su otplatne rate koje sam otplaćivala bile prema mojim očekivanjima i zapravo sam ja očekivala s razlogom da će se to tako nastaviti i dalje do kraja otplatnog razdoblja. Međutim, nakon nekog vremena otplatne rate su počele nerazmjerno rasti i to je bilo izvan mojih očekivanja i za mene neprihvatljivo. Naposljetku sam ipak uspjela otplatiti taj kredit u cijelosti ali naravno uz poteškoće.
11.1. Na poseban upit zamj. pun. tuženika, tužiteljica odgovara da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije bila vlasnica udjela u trgovačkog društva, niti vlasnica obrta.
11.2. Na daljnji upit tužiteljica odgovara da je prije potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu ga pročitala zajedno sa svojim osobnim bankarom.
12. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P – 1401/12 protiv tuženika je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača.
12.1. U navedenom postupku, Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik OTP banka d.d. (kao šestotuženik u tom postupku) u razdoblju od 1.9.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik OTP banka d.d. (kao šestotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.9.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
13. Prema odredbi članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22, 56/23), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavak 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudova u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.
14. Nadalje, sukladno odredbi članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se o posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.
14.1. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14.2. Slijedom toga je i prvostupanjski sud vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi.
15. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.
16. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.
17. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Raiffeisen banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
18. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
19. Nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke - nije pojedinačno pregovaralo.
20. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.
21. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.
22. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.
23. Prema presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
24. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.
25. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
26. Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
27. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pritom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
28. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
29. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, treba ocijeniti protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
30. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".
31. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.
32. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
33. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
34. Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredba ugovora o kreditu prema kojoj je glavnica vezana uz tečaj CHF te odredba prema kojoj se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke - nepoštene i prema tome ništetne.
35. Tužba je u ovom postupku podnijeta sudu 12. lipnja 2019. godine (list 1 spisa).
36. S obzirom na izloženo, utuženo potraživanje nije zastarjelo.
36.1. Naime, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323. stavak 1. ZOO).
36.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
36.3. Tome dosljedno, očito je neosnovan prigovor tuženika o zastari utuženog potraživanja.
37. Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za računovodstvo i financije Ante Beus iz Splita od 11. rujna 2024. godine (listovi 107-141 spisa) vještak zaključuje:
37.1. Zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 5.506,11 EUR-a (ukupan zbroj stupca 9. tablice 3.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa.
37.2. Zbog jednostrane promjene kamatne stope, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 1.307,61 EUR-a (ukupan zbroj stupca 10. tablice 4.), bez utjecaja primjene valutne klauzule u CHF.
37.3. Zbog promjene tečaja, postojala su razdoblja u kojima su anuiteti obračunati po tečaju nižem od početnog tečaja pa su realizirane negativne razlike u iznosu od 62,72 EUR-a (ukupan zbroj stupca 11. tablice 3.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa.
38. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323 stavak 1. ZOO). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelja za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (članak 323. stavak 2. ZOO).
39. Tužiteljica je, prema izloženom, tijekom postupka dokazala da joj je nastala šteta zbog sklapanja ništetnog ugovora o kreditu te je dokazala odgovornost tuženika za to.
40. Visina nastale štete dokazana je provedenim vještačenjem po vještaku za računovodstvo i financije i ona iznosi ukupno 6.813,72 EUR, koliko je tužiteljica više platila (1.307,61 EUR na ime više plaćene kamate + 5.506,11 EUR zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valute).
41. Na pojedinačne iznose glavnice tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).
42. Tome dosljedno, valjalo je, temeljem citiranih zakonskih odredbi, u vezi sa odredbom čl. 324. ZOO, prihvatiti kao osnovan tužbeni zahtjev.
43. Radi toga je odlučeno kao pod točkom I., II. i III. izreke.
44. Imajući u vidu naprijed navedeno, tužiteljica je u parnici uspjela u cijelosti.
45. Temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), u vezi sa odredbom čl. 155. ZPP, tužiteljici je, na ime naknade popisanog parničnog troška (list 163 spisa), priznato slijedeće: trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr. 7. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 13. lipnja 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 22. studenoga 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 3. srpnja 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 19. rujna 2024. godine u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr. 8. toč. 4. O.T.), trošak sastava podneska od 5. prosinca 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 10. prosinca 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na objavnom ročištu od 13. siječnja 2025. godine u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 3. O.T.) odnosno ukupno iznos od 1.350,00 EUR.
45.1. Tom je iznosu pridodan iznos od 500,00 EUR na ime troškova vještačenja, iznos od 53,09 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu, te iznos od 106,17 EUR na ime sudske pristojbe na presudu.
45.2. Tako se dobije sveukupni iznos od 2.009,26 EUR.
46. Na dosuđeni iznos naknade parničnog troška tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana donošenja presude, tj. od 13. siječnja 2025. god. do isplate (čl. 29. st. 1. i 2. ZOO).
47. Radi toga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.
U Splitu, dana 13. siječnja 2025. god.
SUDAC
Željko Borić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti: tužitelju, po punomoćniku; tuženiku, po punomoćniku;
