REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1810/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj tužitelja RD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Kusaliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Anić&Anić u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3499/2021 od 5. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3499/2021 od 5. studenog 2024. u točki I. izreke u pobijanom dijelu za iznos od 617,48 eura sa zateznim kamatama.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika i preinačava presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3499/2021 od 5. studenog 2024. u točki II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo tužitelju nadoknaditi trošak postupka u iznosu od 306,52 eura sa zateznim kamatama na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.082,85 eura s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine dijelove tog iznosa, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u izreci te presude, u roku od 15 dana. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.963,04 eura sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske odluke do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv dijela točke I. izreke navedene presude za iznos od 617,48 eura sa zateznim kamatama te dijela odluke o troškovima postupka sadržane u točki II. izreke za iznos od 306,52 eura pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. - dalje: ZPP). U žalbi, u bitnom, navodi da se pobijani iznos iz točke I. izreke odnosi na tzv. negativne tečajne razlike. Ističe da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je tuženik temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF neosnovano stekao iznos od 6.465,37 eura pa ostaje nejasno zašto je prvostupanjski sud tužitelju dosudio iznos od 7.082,85 eur, da zbog navedenog, pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te nema valjanih razloga o odlučnim činjenicama glede visine dosuđene preplate iz točke I. izreke, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP a koja se ogleda i u pomanjkanju obrazloženja glede okolnosti o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava glede tzv. negativnih tečajnih razlika i time visine dosuđene preplate radi čega je tuženiku povrijeđeno temeljno pravo iz odredbi čl. 29. st. 1. Ustava RH i čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tuženik smatra da preplata po kreditu po osnovi tečajnih razlika može predstavljati isključivo razliku između stvarno plaćenih iznosa u skladu s primijenjenim otplatnim planom (primijenjenim tečajem CHF) i iznosa koje je tužitelj trebao platiti po početnom otplatnom planu (početnom tečaju CHF), u iznosu od 6.465,37 eur, a ne tužitelju dosuđenih 7.082,85 eur, da razlika između ta dva iznosa predstavlja spornih 617,48 eur, za koji je prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, i da za to nije bilo potrebno da tuženik podnese protutužbu, istakne prigovor radi prebijanja ili poduzme kakvu sličnu radnju u tom pravcu, i to stoga jer tuženik nije dužan tužitelju vratiti iznos koji je veći od iznosa kojeg je neosnovano stekao. Nadalje, tuženik žalbom pobija i odluku o troškovima postupka pod točkom II. izreke za iznos od 306,52 eura navodeći da je prvostupanjski sud tužitelju pogrešno priznao troškove za sastav četiri podneska koji nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP) u iznosu od 250,00 eura, kao i iznos od 56,52 eura koji se odnosi na trošak pristojbe na presudu koja obveza tužitelju neće nastati jer je tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u konkretnom postupku sukladno odredbi čl. 11. st.1. toč. 20. Zakon o sudskim pristojbama. Predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se pod točkom I. izreke odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev za iznos od 617,48 eura sa zateznim kamatama, i pod točkom II. izreke za iznos od 306,52 eura sa zateznim kamatama, podredno da se u pobijanom dijelu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana, samo u pogledu troškova postupka.

5. Predmet spora je još (u žalbenoj fazi postupka) zahtjev tužitelja kao korisnika kredita i potrošača protiv tuženika kao kreditora i trgovca za isplatu iznosa od 617,48 eura po osnovi tečajnih razlika.

6. Prvostupanjski sud je nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu broj 97355/04 zaključenog između stranaka 15. prosinca 2004. kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, pozivom na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/17, a koja je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c. ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, pozivom na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 78/15., 29/18. 126/21., 114/22., 156/22. - u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s čl. 1111. ZOO, naložio tuženiku platiti tužitelju neosnovano stečeni iznos po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u visini od 7.082,85 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO. Pri tome, prvostupanjski sud navodi da je financijsko–knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Ines Lozić utvrđen ukupan iznos preplata zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u iznosu od 7.082,85 eura, da je tužitelj za vrijeme otplate kredita posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita manje platio 617,48 eura, slijedom čega, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 6.465,37 eura.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u okviru žalbenih navoda žalitelja te po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi osnovano ukazuje žalitelj, i to stoga što pobijana presuda nema valjanih razloga o odlučnim činjenicama glede visine dosuđene preplate iz točke I. izreke kao ni o prigovoru tuženika da utvrđenu preplatu valja umanjiti za tzv. negativne razlike obračunate u iznosu od 617,48 eura, a razlozi koji su dani su međusobno proturječni.

8. Međutim, unatoč tome što je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio navedenu bitnu povredu parničnog postupka, ovaj drugostupanjski sud je koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP navedenu povredu odlučio otkloniti i donijeti presudu kao u točki I. izreke s obzirom da je bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

9. Provedenim financijsko–knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Ines Lozić utvrđeno je da je tužitelj u razdoblju otplate kredita uslijed rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita preplatio tuženiku iznos od 7.082,85 eura, te da je tužitelj za vrijeme otplate kredita posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita manje platio 617,48 eura. Na nalaz vještaka i matematički izračun stranke nisu imale primjedbi. Tužitelj je u skladu s istim zatražio isplatu iznosa od 7.082,85 eura, dok je tuženik osporio osnovanost tužbenog zahtjeva smatrajući da predmet povrata može biti samo ono što je tuženik neosnovano stekao, odnosno da je utvrđenu preplatu potrebno umanjiti za 617,48 eura koliko je tužitelj u razdoblju otplate kredita platio manje posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita.

9.1. Naime, žalitelj neosnovano prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, to je prigovor tuženika da utvrđenu preplatu valja umanjiti za negativnu razliku, neosnovan.

9.2. Osim toga, kako je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženik u ovom konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu razliku nije na određen način istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno nije podnio niti protutužbu, već je samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženika neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023., koje glasi: ''U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.", slijedom čega je neosnovano i pozivanje tuženika na presude Županijskih sudova koje su donesene prije citirane presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023.

10. Prvostupanjski sud je međutim, kako to s pravom prigovara tuženik, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao trošak za sastav podneska od 4. listopada 2021. kojim tužitelj u spis dostavlja dokaz o plaćanju pristojbe tužbe, za sastav podneska od 14. veljače 2023. kojim tužitelj dostavlja dokaz o uplati predujma za provođenje vještačenja, za sastav podneska od 4. srpnja 2023. kojim obavještava sud da neće pristupiti na ročište zbog štrajka sudaca i sudskih službenika te za sastav požurnice od 23. listopada 2023. za svaki od navedenih podneska po 25 bodova što uvećano za vrijednost boda od 2,00 eura i zatraženi PDV od 25% daje ukupan iznos od 250,00 eura, te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 56,52 eura. To stoga što navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP. Naime, tužitelj dokaz o uplati pristojbe trebao dostaviti u prilogu tužbe, u svakom slučaju za dostavu uplatnice nije trebao pisati podnesak, pa čak ni dostavljati dokaz o plaćanju jer sud u aplikaciji eSpis ima mogućnost uvida u to jesu li novčane obveze u pojedinom predmetu izvršene. Jednako tako ni podnesak kojim dostavlja potvrdu o plaćenom predujmu za vještačenje nije bio potreban budući sud u aplikaciji eSpis ima mogućnost uvida u to je li predujam za vještačenje uplaćen a osim toga tužitelj je mogao dostaviti uplatnicu u spis bez potrebe da sastavlja bilo kakav podnesak. Za vođenje postupka nisu bili potrebni ni podnesak tužitelja kojim obavještava sud da neće pristupiti na ročište zbog štrajka sudaca i sudskih službenika jer to ročište ne bi bilo održano neovisno o obavijesti tužitelja hoće li ili neće pristupiti na isto, kao ni podnesak kojim tužitelj predlaže sudu nastaviti postupanje u predmetnoj stvari (požurnica).

10.1. Nadalje, prvostupanjski sud je neosnovano tužitelju priznao i trošak pristojbe na presudu iznos od 56,52 eura s obzirom da tužitelju taj trošak nije nastao budući da je tužitelj kao potrošač pokrenuo ovu parnicu pozivom na utvrđenja iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa (tzv. slučaj Franak), a na temelju odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 51/23.) koji je stupio je na snagu 20. svibnja 2023. propisano je oslobođenje potrošača kao tužitelja u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa od plaćanja pristojbi.

11. Zbog iznesenih razloga, valjalo je odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu točke I. izreke pozivom na čl. 373a. st. 1. i 3. ZPP a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti točku II. izreke pobijane odluke, primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 306,52 eura sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan, na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude.

12. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbe, jer je isti uspio samo djelomično u pogledu odluke o troškovima postupka kao sporednoj tražbini, za što na strani tuženika s obzirom na primjenu odredbe čl. 35. ZPP nije nastao posebni trošak.

Pula – Pola, 13. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković